This Is Not America… (3:50, David Bowie/Pat Metheny Group, Singles Collection, Vol. 2, 2000)

Naletio sam u subotu na članak u online izdanju jutarnjeg lista koje govori o tome kako slijedeći vikend SDP stvara svoj predizborni stožer. Predizborno razdoblje je već stiglo i parlamentarni izbori iako udaljeni nešto više od godinu dana (barem oni koje očekujemo) polagano oblikuju politiku koja će nas pratiti kroz slijedećih dvanaest mjeseci. Sve je nekako počelo u času kada je vlada samoinicijativno spomenula povećanja plaća državnih službenika što je prvi pouzdani znak predizbornog dodvoravanja (a ne zaboravimo, državna uprava broji nekih 250.000 ljudi i otprilike toliko obitelji u ovoj ili onoj mjeri ovisi o prihodima koje će državni službenici ostvariti). Samoinicijativno spominjanje povećanja plaća od strane vlade je dakle ili znak početka predizborne kampanje, ili je to loše tempirani potez lošeg pregovarača koji otvara temu prije svog suparnika.

Mišljenja sam da postojeću vladu treba mijenjati. Može biti da ću se složiti kako je Sanader sjajan ministar vanjskih poslova, sjajan je govornik (ipak je nešto naučio na svojem fakultetu) i daje dojam odlučnog državnika, činjenica je i kako je pokrpao puno političkih repova iz prošlosti. No za gospodarstvo nije učinio apsolutno ništa, politika nikada nikoga nije nahranila (osim eventualno političara) i totalna neaktivnost na gospodarskom planu je zabrinjavajuća i po meni jedinstveni pokazatelj nesposobnosti vladajuće garniture za promjene.

Da podsjetimo, vlada je primjerice htjela korigirati stopu PDVa pa ju je nedugo potom vratila na staro. Promijenila je pravila oko amortizacije imovine kod poslovnih subjekata, uvela je 10% PDVa na turističke dolaske, ukinula je porezne olakšice na istraživanje i razvoj (a mi bi kao morali biti zemlja znanja), nije spriječila niti čak usporila rast vanjskog duga (gledajte apsolutne brojeve, a ne relativne pa ćete vidjeti o čemu govorim), a da ne kažem kako je donijela i niz totalno idiotskih poteza poput zaduživanja kod domaćih banaka ili odluku o gradnji mosta s Pelješcem. Vladu je potreslo i nekoliko vrlo zanimljivih afera, počevši one s Žužulom koji je relativno brzo sklonjen sa svjetla reflektora, preko priče s Bechtelom i gradnjom autoceste bez natječaja (koju je Kalmeta preživio bez problema), afere s Opatijskim hotelima (gdje je veza Ostoja/Polančec totalno neeksploatirana) ili pak ove koja se tek priprema kroz Podravkin otkup dionica i novi ESOP zakon koji je, vidi slučajnosti, upravo sada na tapeti.

Čak ako i gledamo neke pozitivne stvari koje su se dogodile, poput povratka duga umirovljenicima koji je nastao kao plod dobro upakirane ucjene umirovljenika za dizanjem ručica u saboru ili čak hvatanja Gotovine (za kojeg osobno mislim da je puno previše overrated) – čini se kako su se i te stvari dogodile pod nekim tuđim diktatom.
Ukratko, nisam zadovoljan s ovom vlašću, a i ovo malo pozitivnoga što se dogodilo može se protumačiti na razne načine.

Nažalost, jednako sam nezadovoljan i našom oporbom iz jednostavnog razloga što oni polagano ali sigurno nestaju s političke scene. Posljednje istraživanje Večernjeg lista tako kaže kako bi (teoretski gledano) danas na izborima prošli samo HDZ i SDP (koji navodno vode mrtvu utrku), HSP koji se stabilno kreće između 5 i 10% podrške, te bi izborni prag jedva navukao HNS (i vjerojatno neke od manjih lokalnih stranaka u svojim izbornim jedinicama poput IDSa). ako pozbrajate te postotke, jedva nešto malo više od 50% glasova bi otišlo u saborske klupe, dok bi ostatak bio rasut na ostale stranke i strančice koje niču poput gljiva poslije kiše. Naravno, tu moramo računati i na predizborno koaliranje koje će izvući još koju stranku u saborske klupe, no ništa spektakularnoga, osobito ako SDP (kako je ptičica rekla) ne izađe na izbore po prvi puta totalno samostalno (ne znam da li ste to primjetili, no SDP niti na jednim izborima nije izašao samostalno, uvijek su prikrpali nekoga uza sebe kako bi valjda “razvodnili” svoje socijalističko/komunističko naslijeđe koje ih poput zombija prati u stopu).

Čitajući gore navedeni članak iz večernjeg koji odlučno tvrdi kako se ide u nacionalne izbore “s Bandićevim ljudima” ispada kako je i u samom SDPu svim jasno kako se SDP poput ove države dijeli na SDP i Grad Zagreb, te iako je Račan nominalno šef ovim zagrepčancima, objektivno bez njih ne može učiniti previše, a oni pak dozvoljavaju da se ovi s Iblerovog igraju na nacionalnoj razini jer ionako su svi problemi u saboru, a sve pare u Zagrebu.

Unatoč tome, mene brine nacionalna razina jer nam je gospodarstvo otišlo kvragu (ili je na nepovratnom putu da tamo ode), manje od jedne trećine svih zaposlenih nešto proizvodi dok ostali međusobno trguju ili se opslužuju. Nitko se ne bavi problemima poput poljoprivrede koja uvozi milijarde dolara namirnica dok istovremeno u pojedinim kulturama radimo viškove, ili proizvodnje koju ćemo uskoro morati staviti na popis zaštićenih vrsta odmah tamo uz ličke medvjede. A kada sam se već dotakao medvjeda, u posljednjih šesnaest godina koliko-toliko samostalne nam države, nitko se još nije pozabavio (barem ne sustavno) problemo rashodne strane državnog proračuna koji će u 2007 godini sasvim sigurno doživjeti neke nove apsurdne vrijednosti.

Imam jednu suludu ideju za web2.0 aplikaciju o državnom proračunu.

Misao dana:
Corrupt politicians make the other ten percent look bad.