Tvrtke i organizacije bore se u svijetu ekonomskih i tehnoloških promjena koje se događaju brže nego ikad. Kako se težište prebacuje prema intelektualnom radu i uslugama, sve više su potrebni ljudi koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Vrlo često takve ljude nije moguće pronaći. Istovremeno, zemlje širom svijeta sve više ulažu u proces koji je predviđen da razvije talente i sposobnosti – edukaciju. Političari naglašavaju potrebu za kreativnošću i inovacijama, nameću se sve viši i viši standardi i očigledno je kako standardi i očekivanja rastu. Zašto se onda čini kako je procjep između ponude i potražnje sve veći i veći? Što radimo krivo?
Pritisak na visoko školovanje rapidno raste. Pedesetih godina prošlog stoljeća svega 5% mladih se upisivalo na fakultete, danas je ta brojka bliže jednoj trećini, a vrlo uskoro će dostići polovicu. Istovremeno, da ste fakultetsko obrazovanje završili u sedamdesetima posao bi vam bio zajamčen, neovisno o tome koji ste fakultet završili. U ono doba, samo ako ste imali diplomu je bio dovoljni dokaz vašeg naprednog intelekta. Danas situacija nije takva, jer je očekivanje industrije drugačije. Više od 30% akademski obrazovanih ljudi rade na poslovima koji ne traže njihovu kvalifikaciju – jednostavno su prekvalificirani za svoj posao – u slijedećih trideset godina više ljudi će završiti formalno školovanje nego u cjelokupnoj povijesti školskog sustava. U ovome času u europskoj uniji postoji više od 15 milijuna nezaposlenih, a istovremeno otvoreni su milijuni radnih mjesta koje je nemoguće popuniti zbog nedostatka kvalificiranih zaposlenika. Andersenovo istraživanje pokazuje kako 90% predsjednika uprava 6000 anketiranih tvrtki širom svijeta smatra kako je privlačenje i zadržavanje talentiranih ljudi njihov najveći prioritet.
Postoji velika razlika između vještina i sposobnosti koje su potrebne poslovnom svijetu i onih kojima raspolaže radna snaga.
Mnogobrojni su razlozi zašto želite završiti fakultetsku naobrazbu. Osim što bi studij po definicij trebao biti zanimljiv (i najbolji fakulteti doista jesu takvi), pretpostavljamo da će nam fakultetska diploma pomoći da pronađemo posao. Akademska naobrazba je vrsta valute i poput novca ona ima svoju tečajnu listu na tržištu rada. No baš kao i novac, njezina vrijednost ovisi o tržišnim 
uvjetima i njezina vrijednost može rasti i padati. Danas živimo u vremenu kada sve više i više studenata završava akademsku naobrazbu i dok je vrijednost diplome na tržištu rada prije 20-30 godina bila velika jer je malo ljudi imalo takvu potvrdu, danas je situacija bitno drugačija i pritisak na dodatno obrazovanje je sve veće i veće. Neke pozicije već danas traže magisterije i doktorate.
I dok je pritisak na visokoobrazovane ljude velik, za niže kvalificirane je gotovo smrtonosan. U američkoj ekonomiji manje od 12% ljudi je zaposleno u industrijskom sektoru, sektoru koji zapošljava uglavnom srednje i niže obrazovane ljude. Sve više i više ljudi ostaje bez posla i šansa da ga pronađu je sve manja. U društvu u kojem vaša pozicija ovisi o tome da li imate posao ili ne, situacija u kojoj pojedine grupe ljudi nemaju posla mogu kreirati doslovce eksplozivne rezultate.
Ako to do sada niste shvatili, kontinuirano školovanje je nasušna potreba kako bi osigurali svoju konkurentnost na tržištu rada. Istraživanja u Britaniji kažu da 31% britanskih radnika nije imalo nikakvo dodatno školovanje od strane svog poslodavca, 5.7 milijuna britanaca uopće nema radne kvalifikacije, 26% odraslih nije se uopće educiralo u posljednje tri godine (na poslu ili mimo njega), 22% njih nije se uopće školovalo u zadnjih deset godina ili otkako su napustili školu. 20% svih britanaca ima problema s osnovnom pismenošću. Zamislite koja je situacija kod nas? Koji su Vaši odgovori na ova pitanja?
U informatici dobro je poznat Mooreov zakon koji kaže da se kapacitet čipova udvostručuje svakih 18 mjeseci – no ne postoji Mooreov zakon za tržište rada.
Sva je šansa da je su vaši djedovi i bake na istome radnome mjestu proveli cijeli životni vijek, vaši roditelji su promijenili dva-tri radna mjesta, no možete li vi zadržati svoje radno mjesto duže od desetak godina? Hoće li uopće Vaša tvrtka preživjeti slijedećih deset godina? Sposobnost prilagodbe, donošenje brzih odluka u situacijama visoke nesigurnosti i mogućnost adaptiranja promjenama je kritično – ne samo za zaposlenika nego i za tvrtku. Trgovanje internetom satrlo je tradicionalne strukture financijskih usluga; banaka, osiguravajućih društava, brokera…Ogromni rast financijskih usluga tijekom osamdesetih i devedesetih generirao je maleni broj vrlo dobro plaćene radne snage. A sve skupa je bilo moguće zahvaljujući rapidnoj informatizaciji i sinhronizaciji globalne ekonomije. IBM predviđa da će u slijedećih nekoliko godina tvrtke širom svijeta potrošiti milijarde dolara na internet poslovanje, no većina tog novca neće biti potrošena na računala ili softver nego na konzultantske usluge. Pitanje je dakle kako preživjeti u modernoj ekonomiji i odgovori se plaćaju velikim količinama novca.
Najvažniji resursi uspješnih kompanija su ideje i kreativnost njihove radne snage i to je razlog zašto postoji tako velika potreba za širenjem edukacije. No isto tako, traži se fleksibilnost i prilagodba. Međunarodne tvrtke (osobito ove koje se bave informatikom) pozicionirati će se tamo gdje se nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najpovoljnija radna snaga. Natjecanje za radna mjesta više nije lokalno ili regionalno nego globalno. Iz svih tih razloga, pritisak na školstvo u edukaciju je sve veće i veće, a pritisak za akademski obrazovanim kadrom je došao do granice eksplozije.
I dok s jedne strane poslovni svijet vapi za novom generacijom zaposlenika, školski sustav ubrzano “štanca” novodiplomirane zaposlenike kao da se ništa nije dogodilo. Iako je pritisak na akademsku naobrazbu velik, čak i u našem riječniku kada nešto želimo označiti kao nerealno ili razdvojeno od stvarnog svijeta govorimo o “akademskoj raspravi”. Školski sustav kakvoga poznajemo danas kreiran je za potrebe industrijske revolucije kasnog osamnaestog stoljeća i skoro pa u cijelosti je nesposoban odgovoriti na izazove današnjeg vremena ili vremena koje tek dolazi. Prije pet šest godina internet je mnogima bila nepoznanica, a to je bilo vrijeme kada su se danapnji diplomanti upisivali u škole. Okolina u koju oni danas odlaze tražiti posao dramatično je drugačija od situacija koju su imali u vrijeme donošenja odluke o odlasku na fakultet. Predvidjeti što će se desiti i kako će tržište radne snage izgledati za pet godina dovoljno je teško, a što će se desiti u trenutku kada naša generacija počne razmišljati o školovanju svojih potomaka ili o našoj vlastitoj mirovini je gotovo nemoguće.
Jedina stvar koja je sigurna je to da se tempo promjena ubrzava i da je potreba tržišta rada za obrazovanim, fleksibilnim, kreativnim i inovativnim ljudima sve veća i veća.
Misao dana:
By mid-century, computers will be linked directly into our nervous system via nanotechnology, which is so small it could connect to every neuron in our brains. By about 2040, there will be a backup of our brains in a computer somewhere, so that when you die it won’t be a major career problem.
27 replies on “Oda školskom sustavu”
p.s. ovo nije osobito originalni tekst; to je u stvari sažetak i vrlo slobodno sublimirani prijevod nekoliko poglavlja knjige Ken Robinsona “Out of our minds” o kojem sam već pisao na ovome blogu: http://mrak.org/2006/07/03/sir-ken-robinson/
Jedan od problema je što i dalje postoji vjerovanje kako se stvarno znanje može steći samo kroz školski sustav, te da osobe koje nisu prošle sve stepenice tog sustava imaju inferiorno znanje. To je donedavno i bilo točno, a u nekim strukama vrijedi i danas, ali to su prvenstveno struke u kojima a) količina materije ostaje relativno konstantna, te b) za praktičnu nastavu potrebna je skupa oprema i iskusno vodstvo (ne bih se rado dao u ruke liječniku koji se educirao samo preko Interneta).
U mojoj — programerskoj — struci, količina i vrijednost materije se svakodnevno mijenja, tako da kao što i sam kažeš školovanjem se ne stiče previše relevantnog znanja. U vrijeme kad sam ja u srednjoj školi pisao prve programe u BASIC-u, TCP/IP još nije ni postojao, dok je eto World Wide Web neki dan proslavio tek petnaesti rođendan. Tijekom četverogodišnjeg studija, čak i ako pretpostavimo da ga završimo u roku, ogromna količina naučenog jednostavno će izgubiti ikakvu važnost.
No poslodavci i dalje gledaju diplomu kao apsolutni kriterij kvalitete. Jedan od problema je i da mnogi poslodavci — čak i softverske firme — nisu u stanju na pravilan način oglasiti potrebu za radnikom, kao i kvalitetno ispitati kandidate i otkriti one koji im najviše odgovaraju.
Evo još jedan must-read članak na – Razgovor s Miltonom Friedmanom o problemima američkog školstva.
odličan članak, mogao bi se ovim još pozabaviti jer je tema vrlo zanimljiva, npr da statistički prikazeš strukturu ponude i potražnje poslova ili sl.
Luka, možda ti bude od koristi ovo što je MojPosao friško uveo.
Ja primjerice radim u struci gdje postoji svjetski manjak, te to izaziva globalne pomake radne snage – iz Njemacke u Englesku i Norvesku, iz Engleske u SAD, iz Juznoafricke Republike na Novi Zeland, iz Poljske u Njemacku i tako dalje. Usprkos tome, drzavni sustav u Hrvatskoj to dozivljava na nacin da se manjak povecava – jer se sustavno radi na tome da se ta struka dozivljava manje i manje atraktivnom! Sto ce reci, dolaze ljudi iz dijaspore na studij, odstudiraju 6 godina, te odu – nazad. I tako sve vise. A na trzistu rada usprkos manjka, stari u socijalizmu odgojeni sefovi su jos i sada navikli na to da imaju “visak” radnika (sto ce reci da i dalje rade po starom) te se cudom cude sto im visoko kvalificirani zaposlenici (obuka traje 11 godina) jednostavno ne pristaju na to da rade “za kiriki”. I onda kako moje kolege kazu, mi niti neznamo koliko smo u biti strahovito podcjenjeni. P.S. oni koji nisu shvatili – radi se gorucem problemu deficita kvalificiranih lijecnika.
usput, globalno u Hrvatskoj – udio fakultetski obrazovanih, a radno aktivnih se smanjio za 50% u odnosu na 1990 godinu, sada je SAMO 7,5% radno aktivne populacije, i svakim danom sve vise pada… dok je udio NEPISMENIH odnosno onih samo sa zavrsenih 8 razreda skole ili manje podjednak broj!
Istina je da su nekad s faksom ljudi imali drugačiji status. Ali, istina je i da su velike socijalističke tvrtke kontinuirano školovale kadar i ljudi s osnovnom školom su na njihov teret mogli završiti faks. Sve se radilo potiho i takvi ljudi su obično nakon završenog školovanja bili šefovi onima koji su sve odradili redovno (i krvavo). Tako je politika i tada odigravala značajnu ulogu.
Čini mi se da ovaj blog posjećuje dosta poduzetnika, pa me interesira njihovo mišljenje. A, naravno, i mišljenje autora bloga. :)
Da li bi vi, poduzetnici, omogućili svojim zaposlenicima školovanje za vlastite potrebe na visokoškolskim ustanovama (dodiplomski, poslijediplomski studij, stručni seminari…) u smislu da, ako trebaju otići na konzultacije na faks, odu za vrijeme radnog vremena, bez nadoknade sati? S jedne strane, takvi ljudi rade na sebi i moguće je da će jednog dana otići iz tvrtke (kad ostvare svoj cilj), a s druge, kako tražiti ambicioznost i znanje ako im se ne dozvoljava kontinuirano, ili po danas popularnom terminu, cijeloživotno obrazovanje, i zadržati ih u tvrtki?
@moonlight
Nema šanse da naši poduzetnici omoguće svojim zaposlenicima dodatno školovanje (govorim o većini, vjerujem da ima iznimaka – mogu se nabrojiti na prste jedne ruke). U današnjem svijetu se radi 12 sati dnevno, tu nema vremena za dodatno školovanje (govorim iz iskustva). Mislim, možete se školovati ako izbacite spavanje, hranu i odlazak na wc iz dnevnog rasporeda.
Uostalom (također iz osbnog iskustva), naši poduzetnici ne prijavljuju svoje radnike na VSS već na SSS i NKV. Znam slučajeve gdje su ljudi sa diplomama radili na uredskim poslovima prijavljeni kao NKV. I da, to se sve događa danas, u kapitalizmu (ne u socijalizmu koji vam je tako mrzak).
Btw. na Oprah show je nedavno bilo (čula iz druge ruke jer naravno, nemam vremena za TV) da u SAD medicinska sestra ne zarađuje dovoljno, odnosno, tamo su takve minimalne plaće da medicinska sestra mora raditi još jedan posao da ne bi bila beskućnica – u doslovnom smislu te riječi. Toliko o obrazovanom kadru.
Željno iščekujem komentare naših poduzetnika o školovanju vlastitih zaposlenika.
ana, nekada davno postojala je razlika između toga kako prijaviš nekoga (mislim da postoji neki cenzus minimalne plaće koji je povezan sa stručnom spremom), no to je ionako bezveze jer radiš posao kojeg radiš i stručna sprema nema s time veze, koji je smisao da ja budem kirurg a zaposlen sam kao VSS iako sam čistać ulice?
svaka firma koja pazi na svoje zaposlenike i koja prepoznaje da su ljudi unatoč vicevima koji kruže ipak najveće bogatstvo neke organizacije mora investirati u njihovo školovanje, a školovanje se može raditi na puno različitih razina, ne uključuje svako školovanje odlazak u neke klupe i slično…
mrak, postoji razlika između toga kako nekoga prijaviš jer je to povezano sa minimalnom plaćom i raznim davanjima (mirovinsko, zdravstveno) pa ti sad računaj na dobru mirovinu ako si prijavljen na 2000 kn neto (ostatak ti se naravno daje u kešu).Molim te nemoj sad govoriti da treba štediti za mirovinu, većina jedva preživljava s plaćom a kamoli još da štedi.
I nisam govorila o čistačima ulice već sasvim nekim drugim radnim mjestima ( mislim da si svjestan toga ali ti ne ide u prilog argumentu pa si to zanemario).
A to ‘svaka firma koja pazi na svoje zaposlenike’ – mislim da sam rekla da se takve mogu nabrojati na prste jedne ruke.
Primjer: jedan od najvećih privatnih poduzetnika u nas, istaknuti brodar ne zapošljava obrazovani pomorski kadar u svojoj firmi a još manje ulaže u njihovo obrazovanje. A poznat je kao veoma uspješan poduzetnik.
Primjetila sam da veoma usko gledaš i uzimaš u obzir samo one argumente koji ti idu u prilog. To je dobar način za poticanje diskusije. Samo jedna primjedba: ne bi bilo loše kad bi ubuduće u svojim tekstovima i komentarima sagledao čitavu Hrvatsku a ne uski krug u kojem se krećeš (nije čak ni čitavi ZG) jer neke stvari ne drže vodu čim se makneš 30 km iz ZG-a.
ana, davanja na/iz plaće su identična za bilo koju stručnu spremu i tu nema nikakve razlike ni za koga
drugo, mislim da potencijalno postoji razlika u minimalnim iznosima plaća koje se mogu isplatiti za pojedinu stručnu spremu (ali iskreno nisam siguran da to još uvijek postoji), no i mimo toga smatram da školska sprema ne može biti osnovica za izračun plaće niti po kojem kriteriju – ti kao zaposlenik ili vrijediš ili ne vrijediš i to je jednostavno tako i nema nikakvog smisla to regulirati nekom administrativnom mjerom – ljudi koji su apsolutno nesposobni ako su dovoljno dosadni mogu završiti fakultet, dok istovremeno iznimno sposobni ljudi mogu imati samo osnovnu ili srednju školu (da ne kažem da postoji 1001 razlog zašto je netko možda završio samo s određenom razinom školovanja)
ne vidim razloga zašto bi samo zato jer imaš komad papira tvoja plaća trebala biti veća ili manja od nekoga drugoga tko obavlja identični posao
glede argumenata, ja sam napišem što mislim i kako mislim da bi trebalo izgledati; sasvim sigurno na svaki pozitivni primjer imaš desetine drugih negativnih, no to ne znači da se na njih trebamo obazirati – ono što je potrebno je pokazati put i tko njime krene dobro za njega jer igra na druge staze, kratkoročno, možeš gaziti i ugnjetavati i maltretirati svoje zaposlene do krajnjih granica i to će sasvim sigurno kreirati kratkoročne financijske rezultate ali će dugoročno biti problem – može biti da ćeš se izvući i prebroditi tu tranziciju s kratkoročne politike zapošljavanja na dugoročnu koja stvara radna mjesta i zaposlenike koji su motivirani za svoj posao, a može biti da će te konkurencija pregaziti u trenutku dok ti gomilaš malene hrpice novaca…
mi smo duboko u formiranju tržišta i pravila igre i svega trenutno ima, puno toga nije dobro, no to ne znači da dobru praksu ne treba prepoznati i istaknuti
mrak, uopće ne govorim o tome da li si sposobniji obavljati neki posao zato što si završio ili nisi završio fakultet. Činjenica jest da naši vrli poslodavci, koji imaju punu potporu naših zakonodavaca, teoretski mogu zaposliti kao izvršnog direktora profesora ekonomskih znanosti i prijaviti ga na NKV stručnu spremu. Davanja su ista ali se računaju po postotku. Što ti je manja plaća, manje su ti i davanja, a što te prijavilo na nižu stručnu spremu niža ti je i minimalna mjesečna plaća. To znači, da taj izvršni direktor može biti prijavljen na 1600 kn neto plaće a imati primanja od 15000 kn mjesečno zbog raznih dodataka. Njemu je npr dobro jer ima dobra primanja. Ajmo pogledati češći slučaj u nas. Blagajnica u trgovačkom lancu prijavljena na NKV – 1600 kn neto plaće,ukupna primanja 2500 kn. Koliko se to njoj isplati – nema nikakva primanja a bogami ni nikakvu plaću. Nadam se da sam sad objasnila poantu onoga o čemu sam prije pisala.
A što se tiče formiranja tržišta i pravila igre; ne bi se puno zanosila tim – dobro smo usvojili pravila igre surovog kapitalizma (spomenila sam medicinsku sestru u SAD-u prije).
Nama treba kapitalizam s ljudskim licem odnosno socijalni kapitalizam – nemoj se nasmijati na to, ali treba spojiti dobre stvari iz svih sistema. Ovakav kapitalizam koji svijet danas upražnjava nije nimalo po mjeri čovjeka.
Reci da sam idealist, ali mogu bar maštati o boljem svijetu dok grintam o postojećem.
(nisi se valjda uvrijedio na ono da jednostrano gledaš na stvari – znaš, preko puta mene sjedi kolega koji je radio u ZG i sad prvi put radi van ZG-a, kao da je pao s Marsa, poslovanje kod nas je SASVIM DRUGAČIJE nego u ZG. Mislim da bi se i tebi malo otvorile oči nakon mjesec dana provedenih u nekoj firmi van ZG-a, a ja bi vjerojatno bila manje ‘frustrirana’ da radim u ZG).
ana,
ne razumijem – osoba koja ima plaću 2500kn neovisno o školskoj spremi na koju je prijavljena ima identične doprinose – ti vjerojatno misliš na problem isplate plaća na crno a to je sasvim drugi par rukava i on ponajmanje ima veze s školskom spremom (ili nedostatkom iste)
i dok ću se složiti s tobom da nama treba malo lijevija vrsta kapitalizma, isto tako bih primjetio da do nje nije jednostavno doći i da će se do nje teško doći prereguliranjem svega i svačega (što je trenutno slučaj); mi prvo moramo sve resetirati na nulu a tek potom krenuti dalje od nule
(uvrijedio se nisam, zašto bih to učinio dok pristojno diskutiramo?)
U RH postoji samo zaonski određana osnovica za plaćanje doprinosa i iznosi 2.080,75 kn. Dakle, radnik može imati mjesečna primanja i 1 kn, ali doprinosi moraju biti plaćeni na tu osnovicu. Isto tako postoje određene najniže bruto-plaće radnika zaposlenih kod obrtnika prema kolektivnom ugovoru, a to je npr. za NKV 2.315,00kn ili za VSS dr.spec. 6.597,00kn.
Kod obrtnika i samostalnih djelatnosti osnovica za plaćanje doprinosa se određuje prema stručnoj spremi. Dakle, ako sam ja VSS, osnovica mi je viša, bez obzira na to da li se bavim djelatnošću za koju mogu biti i KV i zarada mi je mizerna – ali ajde da radim nešto.
Kontinuirano obrazovanje: školski sustav je ‘out of date’, na to se ne može računati. Dakle, odgovornost, inventivnost, felksibilnost i želja za obrazovanjem je na pojedincu. Tržište rada je tržište kao i svako drugo, sviđalo se to nekome ili ne.
Da li bih ja kao poslodavac omogućila obrazovanje zaposleniku za vrijeme radnog vremena? Ne. Ako ga zaposleniku plaćam, potičem ga na to, bih, ali ima obavezu ‘odratiti’ to u firmi koja mu je obrazovanje platila. Ja kao poslodavac sam dužna brinuti o tome da posao za mene i zaposlenike uopće postoji za vrijeme radnog vremena, a i izvan njega. Kad ću se ja obrazovati i kako ću sve to iskombinirati moje zaposlenike živo boli briga. Ali ako nisam u firmi, primijetiti će to. Ja doista ne znam da li će imati smisla da za 10 godina radim ovo što sad radim, a i pred 10 godina radila sam drugačije. Prilagodila sam se. Morati će i svi ostali, bez obzira koliko to nekome izgledalo teško, nepravedno i čudno. To što neki poslodavci bezočno iskorištavaju zaposlene – u najmanju ruku žalosno. Jedini lijek je ne pristajati na ucjenu i potražiti novog poslodavca. Znam da to zvuči iluzorno, ali to je upravo tako.
Ova vizija, prikazujući kontroverze potrebe gospodarstva i onoga što nudi današnje školovanje, ima samo jedan nedostatak: govori o jednadžbi u kojoj su samo te dvije varijable. Da bi imala dubinu, potrebno je tu izmiksati još nešto sastojaka koji bi dvjema dimenzijama (“plošnosti” tog prikaza) dali treću i još neku dimenziju.
Nedostaje na primjer kategorija “kvaliteta života”. I dok današnji “gramzivi” obrazovani dinamični meymaker yuppie ispunjava san da će Porschea voziti najkasnije u 27. godini (a ne u 50. ili 60.), on zaboravlja da je ta stvar davno prošlo vrijeme. Da on zapravo NE želi imati posla sa ženama koje će “pasti” na Porsche; tj. ako je toliko glup da to vidi kao ideal, iza ugla će ga dočekati prvo, drugo, treće… životno razočaranje. I kad bude imao 65 godina željet će “miran život na selu u Istri”, uz kartanje s frendovima u konobi, ali njegov sin (a pametniji i danas) poželjet će to – odmah!
Dakle, gdje smo? Cjeli se dvodimenzionalni yuppijevski svijet u stvarnosti ruši. Skupi auto ili Rolex (tko još samom mjeri vrijeme?) nisu zamjena za devastiranu, jadnu, kvalitetu života. Trebate vidjeti uživo poslovnjake koji dođu k nama na teambuilding, rafting ili seoski turizam… ONI ZAVIDE NAMA na sporom životu bez bombardiranja stresom, nanosekundnim činjenicama koje čim se pojave i odigraju svoje prestaju išta značiti…
A da spomenem još malo sastojaka koji nedostaju, osim kvalitete života?
A da spomenem čovjekovo PRIRODNO STANJE da koješta NE ŽELI znati (za masakre u Libanonu, kako se koristi Word, što je stvarni sastav hrane koju jedemo, koje mi je zdravstveno stanje…), a pogotovo ne NA SILU, jer vrijeme to traži i bez toga si … hm.. mrtav. Mrtav? What the f… zna lik kao George W. i što mu fali? Koliko dugo će divljati ovaj pregrijani trend koji se opisuje i kome taj ekonomski model uopće čini uslugu?
A da spomenem još koji nedostajući sastojak?
mak, cijela fora je u tome da danas idu u školu klinci koji će u penziju ići negdje tamo 2060, a mi ih danas moramo educirati za cijeli životni vijek, a ako pogledamo samo što se dogodilo u posljednjih 55 godina i koliko se svijet promijenio valjda je svima jasno da niti sami pojmam nemamo što će se desiti za deset godina a kamoli za 55
tražimo od ljudi da budu kreativni, a istovremeno sustavno učimo ljude da je griješiti loše, a pogreška ili barem spoznaja/spremnost da se može griješiti je pretpostavka svakog kreativnog procesa
Naravno, pa sama je teza da se nikoga NE MOŽE educirati za sljedećih 55 godina, nego da to oni ONDA izvole sami!
Što će oni ONDA željeti, što će se ONDA od njih tražiti – odakle da znamo?
Ipak, nisam sasvim siguran da je klasično školstvo XIX. stoljeća (tj. naše) sa “preširokim” znanjima koji ljudima “nikad neće trebati”, upotpunjenom suvremenim metodama i tehnikama, defanzivno u odnosu prema zapadnjačkom modernom i usko usmjerenom obrazovanju. Je, oni su tada, readymade, možda u prednosti da odmah glatko ulete na neko radno mjesto koje se traži… ali što kad nakon pet ili 10 godina upravo to njihovo znanje NAGLO postane nepotrebno? Onda oni moraju početi iz početka, od temelja mukotrpno stjecati temeljno obrazovanje ili… što? Da knjigovođa postaje trgovac, potom vlasnik ergele trkačkih konja, potom broker… a-aaa, nee ići tiim redom…
U razvijenim zemljama ekonomska je intencija upravo ta da NE BUDEŠ temeljito obrazovan i da se statistička većina izvololi stratificirati u nešto reducirano: potrošača srednje klase, couch potato, čovjeka kojega zanima pivo, baseball, kuglana… koji regularno troši u regularnim marketinškim peakovima (Valentinovo, Independence Day, Thanksgiving, Halloween, Chistmas, New Year…) i ne pita zašto, ali mu je glaba izbombardirana brandovima – što je pseudoznanje.
Taj svijet prikazan u tom eseju naprosto je potrošački svijet, a “potrebe” iskazane kao opće, zapravo su potrebe da se 3 posto kreativne elite proširi na… lupam… osam posto. I pri tome to su potrebe onoga behemota koji guta ljude, a manjini u zamjenu daje novac – “uspješnima” mnogo novca – da ih sve natrag baci u potrošače, radi istog tog behemota koji ne osigurava kvalitetu života. Jesam li ja u kategoriji vlasnika te količine novca da sam ponižen i istraumatiziran ako nisam uspio pobijediti na aukciji i kupiti Picassa od 20 milijuna dolara? Godamit!
Sasvim je druga priča sa svakim, svjetskim, pa i našim školstvom što NE ZNA kako bi postupao s nadarenima. Ne samo u školstvu (vidi isto to u sportu, glazbi, znanosti… da ne imenujem sad takve iznimne) koje sustav na silu, svojom prirodom želi odvući od njihovih potencijala u sivilo prosjeka. Našom znanošću dominiraoju OSREDNJI, našom glazbenm akademijom isto takvi, našim nogometom… biznisom… školstvom. I nema revolucije koja to sivilo može maknuti, osim gadnom zavjerom talentiranih, kojima ne treba tumačiti da se trebaju stalno obrazovati (pritom dobro birajući) jer je to dio njihove prirode…
Školstvo bi trebalo, jednostavno, više nego do sada, ljude koje propušta svoj žrvanj zaraziti potrebom za kopanjem, istražvanjem i pronalaženje rješenja mimo mainstreama – i da ih takvo stanje čini sretnim, ispunjenim, počašćenim…
Esej/knjiga zapravo govori o tome, ali temelji se na statistici i kapitalističkoj gladi za takvina. Ja bih tome suprotstavio težnju da se kroz školu na svaki način predodredi čovjeka da bude svoj, individualan i da zna tražiti svoju sreću, neovisno o potrebama gladne industrijske zvijeri.
Važno je u svakome djetetu pronaći jedno humano, radoznalo, stabilno “ja”, utvrditi ga i ponuditi mu radost znanja, umjesto “radosti” shoppinga kao kompenzacije za svrhu izvan njega samoga, makar to bilo industrijsko društvo blagostanja.
[…] I nevezano, danas će čini mi se svi sindikati osim prosvjetara potpisati sporazum s vladom koji osigurava godišnji rast plaća od 5% do 2009. godine (dakle socijalni mir do tada). Prosvjetari koji imaju 20% manju plaću od državnog prosjeka nisu na to pristali (o fenomenu prosječne plaće sam pisao u tekstu Mit o prosječnoj plaći). Prosvjetari, držite se i ganjajte ovo do kraja jer je vaša pozicija krajnje iskorištavana i zloupotrebljavana (neke moje stavove o školstvu možete pročitati u tekstu Oda školskom sustavu). Misao dana: Never underestimate the power of stupid people in large groups. hr.digg|prijaviThese icons link to social bookmarking sites where readers can share and discover new web pages. […]
Vjerujem da je glavno pitanje potražnje za radom zamjenjivost. Što je radnik lakše zamjenjiv teže pronalazi posao (ili gotovo nikako ako je riječ o strukturalnoj nezaposlenosti kakvu gore implicite spominješ), ako je zaposlen, više mu se trese tlo, dobiva slabiju plaću… Formalno obrazovanje je jedan od sigurnijih načina (mada ne i jedini!) za smanjenje zamjenjivosti. I stoga je itekako preporučljivo dok god daje rezultate. Ukoliko hiperprodukcija na fakultetima dugoročno bude rezultirala i manje kvalitetnim radnicima, zamjenjivost će opadati. Isto će se dogoditi ukoliko brojnost takvog kadra u određenoj struci bude počela ozbiljno premašivati potrebe. Nadam se da će se obrazovne ustanove uspjeti prilagoditi značajno većem broju polaznika bez pada, ili po mogućnosti s rastom kvalitete (u najširem smislu), i da će istovremeno privreda imati kapaciteta progutati većinu (ili sve) obrazovane (znači, ostvarena potražnja za obrazovanim radnicima mora rasti barem jednako brzo kao porast broja obrazovanih i ne smije biti većih strukturalnih gapova između ponude i potražnje za pojedinim zanimanjima). Ako se to počne događati, obrazovani su na konju, ako ne, mogla bi ih zadesiti sudbina koju danas imaju npr trgovci u supermarketima.
moj je problem u tome što vidim da pojedini fakulteti školuju fach idiote
dakle, zamislimo to ovako; imaš situaciju gdje se upišeš na fakultet koji te vrlo usko specijalizira za određeni posao, i činjenica je da u tome odrade sjajan posao i na kraju faksa postaneš autoritet za određeno polje djelovanja; no šansa da se s tim znanjem zaposliš na točno specifičnom poslu je minimalna i objektivno zanemariva
krajnji rezultat je da se zaposliš na stepenicu nižem poslu za kojeg objektivno nisi školovan iako si prekvalificiran
treba nam više ljudi “opće prakse” koji se mogu lagano prebaciti s jednog posla na drugi, a manje ljudi koji su visoko školovani za maleni segment tržišta
ukratko; trebaju nam žarulje a ne laseri
Slažem se u potpunosti. No bojim se da se udaljavamo od toga. Pogotovo s Bolonjskim procesom. Nadam se da griješim ali bojim se da jedan bolji sustav mijenjamo lošijim. Ne samo s Bolonjom, nego općenito pomodnim trčanjem za specijalizacijom i to sad kad je kasno i kad je npr. MBA sustav školovanja u najrazvijenijim zemljama u krizi upravo zbog razloga koje si naveo. Uče kako a ne zašto i koncentriraju se samo na bito (a bitno je danas možda nebitno sutra).
Samo dopuna. Zaboravio sam napomenuti da ukoliko ta usko specijalizirana radna snaga ne može naći posao u struci jer im je specijalizacija fulana ili zastarjela, dolazimo do problema strukturalne nezaposlenosti o kojoj sam pisao u prvom komentaru.
Sranje od bloga……
[…] bih ovom prilikom na moj stari tekst iz 2006 godine s naslovom “Oda školskom sustavu”, koji je baziran na knjizi sir Kena Robinsona u kojoj govori o kreativnosti kao temelju svakog […]
[…] Obrazovanje: Ako me pitate jedan jedini sektor u koji treba ulagati a kako bi se država pomakla s mjesta tada je to obrazovanje. Ulagati u obrazovanje je nešto totalno drugačije od ulaganja u školske ili fakultetske zgrade ili kampuse. Ulaganje u obrazovanje je ulaganje u stručnu literaturu, usavršavanje učitelja, nastavnika ili profesora. Ulaganje u obrazovanje su stipendije za istaknute učenike, ulaganje u obrazovanje je ulaganje u nastavna sredstva. Ulaganje u zgrade je ulaganje u građevinski sektor. Svake godine iz škola kod nas izlazi 40ak tisuća novih ljudi koji završavaju na tržištu rada. Škole i fakulteti moraju biti premreženi s državnom upravom i gospodarstvom i to na način da upravo oni određuju profile ljudi i set vještina i znanja koji su tim organizacijama potrebne kako bi svoj posao odradile na najbolji mogući način. Deficitarna zanimanja se mogu stipendirati, smjerove koji kreiraju prekomjerne brojeve učenika/studenata treba hladnokrvno smanjivati i po potrebi zatvarati. Ako uložimo danas, prve rezultate ćemo dobiti za 4-5 godina, a to je jako, jako brzo. Hrvatska nikada neće biti jeftina zemlja, mi nismo kina niti ćemo to ikada postati. Smješteni smo usred europe i troškovi života i očekivanja ljudi su u direktnoj ovisnosti o našoj okolini i to se neće izmjeniti. Mi nemamo niti prirodne resurse koje bi mogli prodavati ispod cijene kako bi krpali domaću ekonomiju i jedini dugoročni resurs koji imamo su ljudi. U ljude moramo ulagati, i obrazovanje mora odgovarati potrebama vremena. […]
[…] o edukaciji i školstvu je sir Ken Robinson, o čijoj sam knjizi pisao u tekstu “Oda školskom sustavu” još prije tri godine. A nešto sam napisao i o razlici između edukacije i školovanja […]