Month: June 2006

Plitvička jezera

Posjetio sam jučer nakon barem godinu dana Plitvička jezera. Plitvička jezera su lokacija koju posjećujem kada god mogu, počeo sam tamo negdje još u osnovnoj školi i odonda se vraćam tamo barem jednom godišnje. Jedno od daleko najuzbudljivijih posjeta je bilo ono davne 1995 kada sam usred zime doslovce puzao po stazicama kako bi se dokopao velikog slapa.
Zanimljivo je kako unatoč auto cesti broj posjetitelja uopće nije smanjen, te je tako jučer vladala ogromna gužva po svim stazicama. Ulaznica košta impozantnih 85kn, no obzirom da se radi o doista prekrasnom mjestu nema se smisla buniti (mogao bih dodati kako je to puno novaca, osobito ako se radi o nekoliko ljudi, no u inozemstvu svaki imalo bolji muzej ili atrakcija košta u tom rangu pa doista nema smisla, dapače, vrijeme je da se naučimo plaćati za razgledavanje prirodnih znamenitosti). Donje staze su u cijelosti uklonjene i nije mi jasno što se čeka; naime svojevremeno se dolje kod velikog slapa moglo skrenuti u desno i otići još nekoliko stotina metara do špilje (činjenica je da niže od velikog slapa nema nekog osobito uzbudljivog okoliša, no ne vidim zašto se ne bi mogli prošetati i tamo, osobito ako je to nekada bilo moguće).

Kod velikog slapa su uklonjene staze nad vodom, tako da najbliže što danas možete doći do slapa (a da ne skakućete po kamenju) je improvizirana bina/stepenice za slikanje. Žao mi je zbog toga jer je užitak kupanja u vodenoj prašini uvijek dobrodošao.

Šetajući prema velikom jezeru došli smo do čistine na kojoj ima nekolicina ugostiteljskih objekata. Rekao bih da su cijene ugostiteljskih usluga pretjerane i defnitivno nesrazmjerne kvaliteti, a da ne kažem kako se moglo uložiti malo truda i ponuditi turistima neki lokalni specijalitet a ne polovica pilića u kotlovini ili “generičke” kobasice. Iako je plan bio otići brodićem i pregledati slapove i gornja jezera, a potom se vlakićem vratiti, zbog nesmotrenog pada najmlađeg člana obitelji, dopalo me nošenje natrag do parkinga, odnosno do ličke kuće u kojoj smo ručali.

Lička kuća je za one koji ne znaju, glasoviti restoran na plitvicama koji oduvijek njeguje vrlo specifičnu atmosferu. U proteklih nekoliko godina je doživjela temeljitu obnovu koju očigledno pokušavaju naplatiti cijenama koje nisu baš popularne, naime teletina ispod peke (rekli bi jelo koje je na razini gotovih jela) s krumpirom i salatom košta nekih 105kn što mi se čini previše. Činjenica je da je teletina bila sjajna, krumpir dobro pečen i mekan, ali je zato salata bila topla i prezačinjena octom. Ukupni ceh od 270kn za dvije osobe mi se čini prevelikim i sve si nekako mislim kako bi na plitvicama daleko bolje odgovarao jedan ugostiteljski objekt tipa Pivnice Medvedgrad umjesto Ličke kuće, koja unatoč sjajnom ambijentu ne nudi neki vrhunski gurmanski doživljaj koji bi opravdao cijenu.

Neovisno o svemu, plitvička jezera su mjesto na koje ću se ponovno i ponovno vraćati, a ako tamo niste bili, svakako preporučam da odete. Automobilom iz centra zagreba treba nekih sat i četrdeset minuta, treba vam 16kn cestarine (u jednom smjeru) i 85kn po osobi za ulaznicu. Hranu možete ponijeti i svoju.

Usput rečeno, na samom dolasku odlučili smo kupiti sladoled. Zanimljivo je kako su stranci redom kupovali uvozne sladolede, a domaći Ledo (unatoč tome što je Ledo dio Agrokora, smatram da oni proizvode vrhunske sladolede). No najbolji trenutak je došao nakon što smo kupili sladoled i sjeli na obližnju klupu. Do sladoledara je došao njegov kolega te su koristeći jedan od onih T-comovih PDA uređaja zapisali narudžbu sladoleda. Bilo bi lijepo kada bi oni imali custom aplikaciju za taj uređaj, i kako bi se nakon narudžbe neki XML dokumentić poslao u Ledo i tamo negdje pretvorio u neku narudžbu koju bi potom dostavni kamion koji taman prolazi tim krajem primio putem sličnog PDA uređaja… Čini se da visoka tehnologija polako dolazi svugdje, i iznimno mi je drago da sam i na plitvičkim jezerima (koja iskreno rečeno nisu baš narazvijeniji dio hrvatske, a i to sam pristojno napisao) postoje ljudi koji koriste tehniku do maksimuma, pa makar to bio i T-Comov uređaj.

Misao dana:
Do you realize if it weren’t for Edison we’d be watching TV by candlelight?

Tags Agrokor, Ledo, Lička kuća, Plitvička jezera

Ostalo

Zvuk kojeg ne čujete

Pročitao sam na BoingBoing o ring_tone-u kojeg klinci koriste po školama, a koji emitira toliko visoku frekvenciju da je starije osobe ne mogu čuti. Link na MP3 file s inkriminiranim ring tonom se nalazi ovdje. Probao sam eksperimentirati i ja doista jedva čujem taj zvuk kada se zvučnik nalazi na dvadeset centimetara od mog uha (a i to bi teško čuo da ima bilo kakve okolne buke), moj klinac čuje bez problema. Starimo li?

Politika

Odgovornost vlade

Po izjavama SDPovaca, Požeško-slavonska županija dužna je 340 milijuna kuna. Ovo je jako zanimljiva situacija koja barem na površinu nije isplivala do sada zato što je očigledno prethodna vlast dajući garancije ostvarila razne kredite kod različitih trgovačkih društava zadužila županiju iznad mogućnosti povrata.

Jedinica lokalne vlasti baš kao ni vlast sama po zakonu ne može završiti u stečaju (kako je to novizabrani župan često ponavljao, on je doduše govorio o bankrotu no ta kategorija koliko je meni poznato u hrvatskom zakonodavstvu ne postoji), i obzirom da za njih u principu jamči država, banke su spremne preuzeti jamstva takve jedinice vlasti bez prethodne ili dodatne provjere budući da se smatra da je država idealni dužnik i sam po sebi vraća obveze uredno.

Županije su inače jedno čudno tijelo u hrvatskoj, i njihova funkcija mi nije totalno jasna. Naime imamo ih (mislim) ukupno 17 20i zanimljivo je da je proračun grada zagreba neusporedivo veći od svih županija zajedno. Ja razumijem potrebu da postoje lokalni uredi državne uprave, no da li je potrebno imati 17 nekakvih skupština, župana, sekretarica, vozača i automobila, zgrada i koječega drugoga što je potrebno to mi nije baš razumljivo a svakako nije racionalno, a ako želimo ići argumentiranjem da županije osiguravaju ravnomjerni razvoj države, s budžetima i utjecajem koje one objektivno imaju – mogućnost utjecaja je doista malen (osim za zapošljavanje dodatne, nikome osobito potrebne birokracije).

Postoji jedan koncept koji se zove državna riznica, i koliko ja razumijem, to je mjesto na kojem bi morale biti koncentrirane i evidentirane sve obveze države, pa tako i obveze koje imaju županije. Teško mi je razumljivo da je jedna osoba (župan) bila negativac u domaćem filmu i ispotpisala tolike silne zadužnice i mjenice bez znanja više osoba. Također, još je teže razumljivo objašnjenje (koje će sigurno uslijediti) kako se sve radilo po propisima i kako je sve to predviđeno – a totalno mi je nemoguće da se sve skupa napravilo bez prethodnog znanja državne vlasti a osobito ministarstva financija. Bilo bi nadalje zanimljivo vidjeti strukturu tih 340 milijuna kuna i kako je do te obveze došlo, odnosno koliko je od toga dospjelo a koliko nije, odnosno koliko je stvarno blokiran račun županije?

U travnju 2002 godine, tadašnja nizozemska vlada je dala ostavku zbog propusta koji su se desili u Srebrenici sedam godina ranije. Ostavku je dala vlada koja tada nije vladala i koja s tadašnjom vladom nije povezana niti po političkoj liniji, no unatoč tome su smatrali kako je odgovornost nizozemske vlade dokazana te su odstupili kao moralni čin nakon tadašnje istrage.

Iako bi u svakom normalnom društvu zbog ovoga letile glave – primjerice ministra financija, ureda za državnu upravi uli vlade u cijelosti (dakle ne govorimo sada o krivičnoj odgovornosti osobe koja je dokumente potpisala, nego o moralnoj i političkoj odgovornosti osoba koje su tako nešto omogućile ili previdjele), to se kod nas, kao i u dosada otkrivenim sličnim situacijama sasvim sigurno neće dogoditi. I to je tužno!

Misao dana:
I predict that someday our entire military will be gay. If people are shooting at you, it goes down a lot easier if you’re huddling in a foxhole with a chiseled 20-year old and you can use lines such as, “Bruce, we might die today. But before we go…”

Tags bankrot, HDZ, SDP, stečaj, Vlada