Month: May 2006

Kladionica…

Despair.com: When your best just isn't good enough. Jedna od meni najdražih definicija managera je da je to osoba koja donosi poslovne odluke na temelju nepotpunih informacija. ako malo bolje razmislite to je totalno točno, jer kada bi imali sve potrebne informacije tada bi odluku mogli donijeti i na temelju nekog uputstva ili pak na temelju računalnog softvera.

Poanta je naravno da taj manager napravi sve što napraviti može da prikupi maksimum informacija kako bi rizik odluke bio sveden na minimum. Managerske odluke su često subjektivne i često se moraju svesti na “feeling”, koji koliko god nepopularan bio, je ipak kriterij po kojem razlikujete uspješne managere od one druge, nešto nepopularnije grupe.

Poanta zašto sve ovo pišem (obzirom da u posljednjih desetak dana nema nijedne pristojne afere dostojne spomena ili barem kritike), je da smo na Bestseleru otvorili malu online kladionicu. Kladionica je otvorena za potrebe svjetskog prvenstva u nogometu za kojeg me uvjeravaju da počinje za nekih petnaestak dana u njemačkoj. Ideja bi bila da odete tamo, registrirate se i potom odaberete očekivane rezultate 48 nogometnih utakmica prvoga kola i osoba koja će biti najbliža stvarnim rezultatima osvojiti će pravi pravcati originalni nogometni dres hrvatske reprezentacije. Ukratko, pozbavali nogomet ili ne, s nepotpunim podacima možete donijeti kvalificiranu odluku i potom pokušati osvojiti nagradu.
Ja iskreno pojma nemam o nogometu, dapače kako sam se jučer dopisivao s Pticom, na nogomet (i sport općenito) ne mogu utrošiti čak niti negativne emocije. Ja to jednostavno ne razumijem.

Ono što sam htio reći je da sudjelovanje na Bestselerovoj kladionici ne košta apsolutno ništa i ako pobjedite svoj dobitak možete pokloniti nekom pretjerano zagriženom bratiću ili bilo kome tko bi takav dres smatrao velikim štosom. Ja sam se kladio da će apsolutno sve utakmice završiti sa 0:0; prilično nevjerojatno, no meni su se i čudnije stvari događale.

Misao dana:
We took a few bets, but we did agree to refund them all when the Pope slipped in the shower and injured himself.
— John OReilly (Talking about their offer of 100,000 to 1 odds on the Pope being the next Glasgow Rangers soccer signing)

Tags bestseler

Gadgets

BlackBerry 8700v, final verdict…

Post author By Marko
Post date 22 May, 2006
12 Comments on BlackBerry 8700v, final verdict…

Nakon sedmodnevnog korištenja najnovijeg BlackBerrya 8700v imam sada i finalni stav o ovome uređaju, kao i konkretniji popis razlika između 8700 i mog prethodnog 7290 uređaja.

Prva i najbitnija razlika između ova dva uređaja je u tome što se 7290 čini malo “solidnijim” i “tvrđim” telefonom, nekako 7290 izgleda kao uređaj koji slobodno može pasti na pod bez pretjeranog straha da će se razletiti u 1000 komadića, dok je 8700 nešto nježnijeg izgleda. Druga bitna razlika je ekran. Bllackberry 7290 ima ekran 160×240, dok 8700 ima duplo veći screen_estate od 320×240 (nešto sam jučer razmišljao o tome, i to je rezolucija koju su svojevremeno koristili Spectrum i Commodore C64). 7290 ima čudnovati LCD koji savršeno može funkcionirati i bez backlighta, tako da baterija ako malo telefonirate (ali šaljete puno emailova) može trajati i do sedam dana, no 8700 kojeg sam napunio prošli utorak bio sam prisiljen napuniti u subotu ujutro, dakle nekih četiri puna dana – činjenica je kako sam dosta vremena proveo sinhronizirajući stare podatke, odnosno kako sam se intenzivno igrao uređajem pa u stvari nisam imao prilike testirati izdržljivost baterije u normalnim uvjetima – ali čini se kako će vijek trajanja baterije biti kraći nego kod 7290 iako četiri dana između punjenja i dalje proglašavam vrlo dobrim rezultatom (nekako mislim da je za poslovne namjene sve što je iznad jednoga punoga dana u stvari dobar rezultat i dobro je znati da će telefon bez problema izdržati četevrostruki napor koji se može desiti zbog neke krize na poslu – ponavljam, telefon se puni preko USB konekcije, tako da je svako okolno računalo potencijalni punjač).

Dodatna razlika u ekranu, osim veličine i backlighta je u tome da se na 7290 backlight palio ručno (dakle imali ste malu tipku za paljenje pozadinskog osvjetljenja) , a na 8700 se pali automatski kao i na svakom drugom telefonu.
Telefon nadalje izgleda malo “modernije” od 7290 i na prvi pogled nije niti bitno veći niti drugačiji od bilo kojeg drugog telefona, tako da neće biti lagano primjećen (ne znam da li je ovo dobro ili loše, ali je u svakom slučaju drugačije od 7290). Blackberry 8700 koristi Intelov procesor na nekih 300MHz te je daleko brži od prethodnika, na starome telefonu neke operacije (primjerice označavanje sve pristigle pošte kao pročitane) moglo je trajati i nekoliko desetaka sekundi, dok se sada to odvija praktički trenutno. Također, downloadao sam i nekolicinu igrica i igre se izvršavaju brzo i bez zastajkivanja (malo više o igranju na blackberryu možete pročitati na quicklybored blogu).

Sve u svemu, 8700 je jedan cool uređaj, koji rješava neke od nedostataka manjeg mu modela, no isto tako je pažljivo konstruiran na način da ne eliminira potrebu za prostorom kojeg na tržištu zauzima 7290. Moj sud bi bio da ako morate biti alpha geek ili spadate u grupu ljudi koja kupuje posljednji model telefona, tada je 8700 za vas, no identičnu funkcionalnost možete dobiti i sa 7290 no uz nešto manje novaca i manji coolness efekt.

p.s. na kraju, naletio sam na link PRa od ACNielsena koji govori o prihvaćanju blackberrya kao tehnologije za mobilni ured

Misao dana:
I like being 33, I like having a bit of money to spend on music, books and useless gadgets. The net is providing new ways to communicate and cooperate that just didn’t exist in the 80s.

Tags 8700, Blackberry, rim, vip

Priroda i društvo

Izvan fokusa…

Sjeo sam jučer s Arsenyevim na kavu ispred filozofskog faksa (gdje nisam bio već godinama), pa mi kaže kako je mračni blog ponekada teško čitati jer samo ističem stvari koje ne valjaju. Ja sam nekako oduvijek prepun optimizma, pa mi je ta negativnost u cijelosti promakla. Činjenica je da nabrajam probleme i vrlo rijetko nudim rješenje, no osim što za rješenje rijetko tko ikada pita (što je tematika sama za sebe), ja sam i dalje formalno u oporbi pa je kritika i očekivana, a rješenja koja imam na pameti ionako nisu osobito popularna.
Sjedimo tako ~~poput~~ dva fach-idiota, pomalo nervozni jer on mora do ponedjeljka dovršiti prijevod koji je preuzeo, a ja se pak moram vratiti u ured i odraditi nešto korisnog posla (ne znam za Arsenyeva, no ja nisam bio osobito produktivan, iako sam uspio prebaciti cijeli web site od tvrtke na novi CMS). Pričamo tako o poslu, o gostima koji su se sami najavili u njegov ured za slijedeći tjedan, odnosno o mojim razmišljanjima o tržištu na kojem se nalazimo. Nešto sam mu krenuo objašnjavati o načinima na kojima pojedinci dobijaju poslove (što me trenutno dosta brine jer u mojoj industriji dumping cijena i nelojalna konkurencija je na all_time_high), odnosno o totalnoj nesposobnosti mog mentalnog sklopa da se prilagodim takvom načinu razmišljanja, da bi na kraju konstatirao kao neki milijuni mijenjaju vlasnike i da se (čini se) nitko osobito ne zamara tom činjenicom. Arsenyev je čini se bio zadovoljan tom konstatacijom, jer, kaže on, “još uvijek ima”, dakle ima onih od kojih se može uzeti i očigledno ima onih koji imaju (što je navodno nešto bolje od situacije u kojoj nitko nema ništa i nema se što uzeti).

Obzirom da smo razmijenili neke DVDove (actually, dao mi je jedan VCD s Dennisom Learyem, a ja sam mu vratio Robina Williamsa kojeg smo kupili kada smo zajedno boravili u chicago-u prošle godine), razgovor je otišao na temu filmova gdje smo spomenuli meni antologijski Rosencrantz & Guildenstern su mrtvi, kojeg mu obavezno moram posuditi, da bi se potom vratili na “Inside man” koji još uvijek igra u kinima, a koji je nakon dugo vremena doista sjajan akcijski film – a kada govorimo o sjajnim filmovima, onda svakako treba spomenuti i “Usual suspects”, koji je totalno nepovezan s našim jučerašnjim razgovorom bio navečer na RTLu.

Jučer sam skužio kako se Sozeov odvjetnik zove Kobayashi, a Kobayashi je ujedno i prezime čovjeka koji je kreirao metodologiju 20 ključeva koju od nedavno implementiramo u mojoj tvrtci, a sve skupa kako bi postali lean tvrtka.
Eh da, pao je i neki načelni dogovor o roštilju u Šibeniku.

Misao dana:
He lets the last Hungarian go. He waits until his wife and kids are in the ground and then he goes after the rest of the mob. He kills their kids, he kills their wives, he kills their parents and their parents’ friends. He burns down the houses they live in and the stores they work in, he kills people that owe them money. And like that he was gone. Underground. Nobody has ever seen him since. He becomes a myth, a spook story that criminals tell their kids at night. “Rat on your pop, and Keyser Soze will get you.” And no-one ever really believes.

Tags Arsenyev, Guildenstern, kobayashi, lean, Rosencrantz