Categories
Gadgets Ostalo

BlackBerry 8700v, moja nova igračka…

Negdje tamo u studenom prošle godine nabavio sam si nakon višegodišnjeg priželjkivanja RIMov BlackBerry uređaj (baš sam bio gledao, i moj prvi email na temu BlackBerrya sam poslao VIPu negdje u veljači 2003 godine i tada nitko tamo nije znao o čemu ja u stvari pričam). BlackBerry je uređaj koji je kontinuirano spojen na vaš uredski email/groupware server (u mom slučaju Microsoft Exchange). Obzirom na Research in Motion Blackberry 7290VPN koji koji postoji između ta dva uređaja, istoga časa kada se u mom exchangeovom mailboxu pojavi nova poruka ona je istog trenutka gurnuta (ili push na engleskom – što je ujedno i oznaka tehnologije koju blackberry koristi), prema mojem blackberryu te mogu pročitati poruku gdje god se nalazio.

Ovo je naravno genijalno jer ako se puno vremena nalazite izvan ureda, a pritom imate korporativnu kulturu email komunikacije tada ogromne količine posla možete odraditi samo uz pomoć BlackBerry uređaja. Ja kao alpha-geek sam naravno odmah zavolio moj 7290 budući da je to jedan sjajan uređaj. Iskreno, mobilni telefoni su me odavno prestali impresionirati, krenuo sam još tamo negdje 1992-1993 sa prastarim Benefonom na NMTu (koji se fiksno ugrađivao u automobil), promijenio ga kasnije za Nokiju koja se doduše mogla nositi u ruci ali samo ako redovito vježbate, da bi ga zamijenio prvo za fiksnog Duncalla, a potom i za one famozne ciglice od mobilnih telefona. Moj prvi GSM telefon kojeg sam imao je bio Siemens S3 i imao je telefonski broj 39 (dakle, tko zna kako je HTova numeracija za GSM telefone krenula, zna sada i moj stari broj telefona), obzirom da je telefon bio neispravan nedugo zatim sam ga zamijenio za Nokiu 8110 (ako se ne varam), onu crnu, bananu koju Kean Reeves intenzivno koristi u prvom Matrixu, pa sam nakon toga prešao na Ericssone i koješta drugoga. U svakome slučaju, previše telefona mi je prošlo kroz ruke i malo me toga može impresionirati, no BlackBerry je to uspješno učinio.

Moj dojučerašnji BlackBerry 7290 je daleko najbolji mobilni telefon kojeg sam imao, osim što kao telefon služi besprijekorno, ima ekran 160×240 koji uopće ne treba backlight pa mu je vijek trajanja baterije komično dugačak; a osim toga uređaj ima isključivo USB priključak tako da ga možete napuniti na bilo kojem drugom USB uređaju. Ono što BBerry izdvaResearch in Motion Blackberry 8700vja od drugih telefona je sinhronizacija, a pritom ne mislim samo na emailove, nego i na sinhronizaciju adresara s mojom cijelom tvrtkom, kalendarom i zadacima. Blackberry u principu ima svu funkcionalnost Outlooka ali na mobilnom telefonu. Za razliku od IPaq-a (kojeg također posjedujem), BBerry se sinhronizira sasvim automatski putem svoje GSM veze.

Ta veza je ujedno i razlog zašto sam odlučio nabaviti najnoviji i ujedno najjači BlackBerry 8700v koji se od prije neki dan može kupiti u VIPnetu (sorry, samo za enterprise korisnike). Naime, moj sada već bivši 7290 koristi GPRS vezu koja je objektivno spora, sasvim dovoljna za email komunikaciju, no za povremeno surfanje internetom u cijelosti neprikladno (iako sam osvježio blog nekoliko puta preko BBerrya). 8700v (a ovo v označava vodafone) koristi EDGE koji je daleko brži u prijenosu podataka. Kao dodatni bonus, 8700 ima duplo veći ekran (240×320 u odnosu na 160×240) koji je dosta različit od 7290, uređaj je nešto manji i lakši, a posjeduje i daleko brži procesor.

Dva dana nije dovoljno za neki ozbiljni stav, i vidim da sam početno razmišljanje o tastaturi već promijenio (na bolje), ukrako; nije ovo zadnje što čitate o BBerry-u na ovome blogu.

Misao dana:
Blinky lights are the essence of technology. Everything else is fluff.

Categories
Edukacija i školstvo

another brick in the wall, pt. 2… (5:29, Pink Floyd, Delicate Sound of Thunder, 1988)

Another brick in the Wall Prije nekoliko dana osvanuo je oglas u kojem zagrebačko gradsko poglavarstvo traži za određenu poziciju u jednom od njihovih ureda za školstvo (ili kako se to već zove) osobu koja ima završen fakultet političkih znanosti. To mi je pomalo čudno jer kao prvo, čemu služi fakultet političkih znanosti? Razumio bih da je to neki fakultet na kojem se školuju ljudi koji potom proučavaju politički sustav, politiku i potom pišu neke dizertacije ili općenito pišu povijest ili komentiraju besmislene (poreze) poteze naših političara; no nije mi jasno zašto netko tko se treba baviti školstvom mora imati taj fakultet?

Onda mi je sinulo, za većinu funkcija u državnoj upravi (barem onim dovoljno visokim) moraš imati neki fakultet, pa onda ekipa masovno završava te neke čudnovate fakultete ili škole koje objektivno nikome ne trebaju. Fakultet za promet i veze (da li se i dalje tako zove), odnosno ove političke znanosti su rasadnik takvih zgubidana koji nam onda kasnije sole pamet desetljećima i potom se busaju svojom diplomom koju su zaslužili na fakultetu kojem je najveće dostignuće projektiranje rotora u Petrovoj ulici.

Da bi sve skupa postalo još tragičnije, premijer nam je dodao još malo soli na ranu predloživši srednju školu kao obaveznu. Načelno, ideja se čini kao jako dobra, no idemo li malo analizirati situaciju sve skupa i ne izgleda baš jako blistavo. Prvi problem koji imamo je visoka edukacija, naime postotak visoko educirane ekipe (barem ove s potvrdama) je nekih smiješnih 8%. Dakle svega 1 od 12 ljudi je dovršio neki fakultet, ako oduzmemo od te brojke one koji su danas u penziji, dakle odaberemo one koji su radno sposobni, tada je brojka poražavajuća i vjerojatno se spuštamo na kojih 3-4%. Jedan od dvadeset i pet je završio fakultet – jedan. Konkretna mjera neće uopće niti dotaknuti taj problem (ako kažemo da nam je cilj uvećati broj visokoobrazovanih) iz jednostavnog razloga što letimičnim pogledom srednješkolskog sustava nije pretjerano uočiti kako velika većina škola negdje u svome nazivu ubacila i riječ gimnazija. Ja doduše nisam išao u gimnaziju (iako mi je to s današnje perspektive donekle žao), no moje shvaćanje gimnazije je kako se radi o školi nakon koje niste u stvari dobili nikakvo zvanje, nego je to škola koja je priprema za visokoškolsko obrazovanje. Dakle, većina učenika i danas se školuje kako bi išli na fakultete, pa je stoga ova mjera donekle nejasna?

Ono što se vjerojatno želi postići je pitanje strukovnih škola, kako bi izbjegli onaj postotak učenika koji nakon osnovne škole ide direktno u “privredu”, pa valjda želimo kreirati više obrtnika, majstora ili nekih tehničara, električara ili koga već. Nisam baš 100% siguran da li je to pravi cilj ove mjere, no ako se od europe mogu iskamčiti neke pare na tu temu, zašto ne. Nešto od toga će se sigurno mudro potrošiti.
Ono na što bih skrenuo pažnju je činjenica kako puno ljudi krene na fakultet i onda iz ovoga ili onoga razloga prestane, te da bi dobili kakav takav status uplati neki dopisni tečaj koji je mudro kamufliran pod imenom neke visoke škole. Ne znam da li ste primjetili no cijela je industrija izrasla na tom visokom školskom modelu i pitanje je tko je tu u stvari kriv. Da li su to fakulteti koji su prestrogi u svojim kriterijima, da li je riječ o nastavnom programu koji nikome više ne treba, da li je riječ o korumpiranom tkivu koje poput zdravstva propušta samo one s kovertama ili jednostavno na fakultete šaljemo glupane? Da li je možda riječ o tome da u ranijim fazama, osnovnoj ili srednjoj školi osakatimo ljude do razine da nisu sposobni dovršiti fakultet? Da li je problem u financiranju studenata koje financijski oslabljeli roditelji jednostavno nemaju snage školovati pa se novopečeni studenti čim stignu do grada grebu za neki posao, zaposle i odustanu od daljnje edukacije?

I na kraju, da li je fakultet garancija nekog znanja, inteligencije, pa čak i temeljne kulture? Mislim da nije, a kao dokaz bih priložio ista ovu vrhušku koja nam nameće ovaj novi revolucionarni prijedlog? Kako se toga nismo ranije sjetili?
p.s. ispričavam se svima koji su gore spomenute škole i fakultete završili iz uvjerenja, te koji doista koriste ta znanja u svojem svakodnevnom poslu, iskreno mi je žao što uopće te institucije dolaze u taj kontekst, no jednostavno je tako, a vjerujem da ste i sami toga svjesni

Misao dana:
By my senior year in high school, I realized that school was definitely interfering with my education…

Categories
Politika Priroda i društvo

Bilo bi smiješno da nije strašno

Na 156toj sjednici vlade RH, a koja je održana 28og travnja u Sabor je poslan prijedlog promjena Zakona o porezu na dobit.

Iako je u argumentaciji promjena navedeno usklađenje s pravnim stečevinama EU, te kako su kroz novu formulaciju doista omogućene porezne olakšice koje su se do ove godine mogle koristiti za zapošljavanje novih djelatnika, istraživanje i razvoj i investicije – činjenica i dalje stoji kako je do ove godine to bilo ugrađeno u zakon o porezu na dobit, dok se sada te odredbe brišu te se otvara put da se nekada, u nekome drugome trenutku i na drugome mjestu definiraju neke druge olakšice.

Problem kojeg ja vidim je u tome što je vlada ovim potezom ukinula i posljednju meni poznatu povlasticu koje gospodarstvo može iskoristiti. Podsjećam kako je porezna presija na primjerice jednu malo bolju plaću u gradu Zagrebu (uz uvjet da osoba nema sedamnaestero djece pod skutima) oko 70%.

No da sve ne bi bilo tako ozbiljno, pobrinuli su se vladajući kroz točku 6 iste sjednice, kada su predložili/propisali Etički kodeks za državne službenike. Dao sam si truda, downloadao kodeks, pročitao ga i grohotom se nasmijao – predlažem da i vi napravite isto, ako ni zbog čega drugoga nego zbog toga što postoji osnovana sumnja da smijeh ima terepeutske efekte.

Misao dana:
Suppose your were an idiot and suppose you were a member of the government. But I repeat myself.