Month: April 2006

Čitam sada vijest o potraživanju američke košarkašice prema RH u visini od otprilike milijun kuna. Obzirom da je ona amerikanka gdje bi odštetni zahtjevi za propust koji se njoj dogodio bili neusporedivo veći, ovih milijun kuna smatram vrlo razumnim zahtjevom.

Nedavno, u jednom intervjuu kojeg je dala tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, spomenula je podatak kako na upravnom sudu država gubi 50% svih sporova zbog toga što dakle u više od polovice slučajeva država pogrešno primjenjuje pravo, gazi proceduru ili rokove. Ovo je zabrinjavajući podatak jer govori ne samo o razini edukacije državnih službenika, nego i o kvaliteti njihova rada. Pitam se koliko ljudi uopće nije niti napravilo tužbu zato što je eventualna kazna bila relativno malena pa je bilo jednostavnije odraditi kako je država rekla nego se besmisleno suditi na upravnome sudu na kojem predmet uopće stiže u razmatranje u roku od četiri godine od datuma primitka. Uopće i ne spominjem ljude koji su spremni platiti kaznu ili trpiti posljedicu između ostalog i zato što pristajanjem na takvu kaznu istovremeno dobijaju i oprost grijeha budući da se u nekom ponovnom postupku povijest mjeri samo od točke u kojoj je kazna nastala prema ovamo.
Država takvim ponašanjem kreira ogromnu štetu, bila ona usmjerena na pojedinca (poput gore spomenute košarkašice) ili neku pravnu osobu koja zbog neefikasnosti, needuciranosti i opće nekompetentnosti državne uprave trpi neku vrst štete.

U jednom drugom razgovoru, bio sam pitao što je sa situacijama u kojima je zbog ponašanja državne uprave netko pretrpio materijalnu štetu ili propustio nešto zaraditi (izgubio potencijalnu dobit), dobro upućeni sugovornik mi je odgovorio kako je do danas poznat samo jedan slučaj u kojem se to dogodilo iz nekoliko razloga.

Prvi razlog je opća klima u kojoj “nikada ne možeš dobiti spor protiv države”, pa stoga mnogi niti ne pokušavaju tužiti državu jer su uvjereni kako nemaju nikakve šanse.

Drugi razlog, zbog kojeg je i gornja situacija barem djelomično točna je ta, što naše sudstvo još uvijek funkcionira po socijalističkim principima u kojima suci brane opće (dakle državno) dobro. Po takvom shvaćanju, svaka tužba protiv države nije dobrodošla i odlukom u korist države suci imaju lažnu percepciju kako brane državne interese. To se polako mijenja jer pravosuđe, trulo kakvo jest, ipak povremeno napravi koju svijetlu odluku kojom prepoznaje da je pojedinac u borbi s državnim aparatom osuđen na neuspjeh te je ponekada potrebno takvu štetu nadoknaditi.

U pozadini svega je priča o odgovornosti za učinjeno, što također kao kategorija (poput morala) nije baš previše poznata u našoj politici, pa stoga nije realno za očekivati niti da se odgovornost za učinjene propuste očekuje od poslušnika na nižim razinama. Povremeno, istina je, ponetko strada i ostane bez posla, no to je daleko češće zbog toga što je u tome času bilo potrebno žrtveno janje nego zbog stvarnog funkcioniranja sustava.

Misao dana:
Organized crime in America takes in over forty billion dollars a year and spends very little on office supplies.