Categories
Business Toyota TPS

the hands that built america… (4:58, U2, The Best Of 1990-2000, 2002)

Dok sam tipkao prethodni post uz obavezni jutarnji nescafe iz moje pesimističke šalice skužio sam kako nikada u stvari nisam niti pokušao objasniti zašto je lean kao način proizvodnje toliko važan, no da bi razumjeli prednosti koje donosi lean proizvodnja važno je prije toga razumjeti kako smo do njega uopće stigli; a priča počinje s prvim automobilima koji su napravljeni prije više od jednog stoljeća.

U početku, automobile je sastavljao veliki broj relativno malenih radionica, a budući da obrada metala nije bila baš na nekoj pretjeranoj razini i alati nisu bili osobito kvalitetni, proizvodnja pojedinačnih dijelova se radila na termički neobrađenom metalu koji je mekan, te bi se nakon obrade napravljeni dijelovi termički obrađivali kako bi im se očvrsnula površina. Tijekom termičke obrade, dijelovi bi se deformirali i nastajali bi problemi, tako da bi automobile sastavljali na način da se uzme prvi dio i na njega pokuša spojiti drugi dio, ako dijelovi ne bi odgovarali (zbog razlika koje su nastale nakon termičke obrade), dijelovi bi se pripasivali te bi nakon toga na dodali treći dio, pripasali ga i tako redom dok ne bi proizveli cijeli automobil. Zbog postupka pripasivanja vrijeme izrade automobila je bilo iznimno dugačko, ali i automobili su se međusobno razlikovali unatoč tome što su bili napravljeni iz identičnih nacrta (kažu da je razlika u dužini automobila mogla biti i nekoliko centimetara).
U tim, prvim radionicama, automobile je sastavljala malena ekipa ljudi na za to određenom mjestu, a u proizvodnju jednog automobila bilo je potrebno uložiti 700 do 800 radnih sati.

Prvi veliki pomak napravio je Henry Ford koji je uočio kako je za povećanu učinkovitost nužno razmišljati ne samo o automobilu kao krajnjem proizvodu nego i o cjelokupnom procesu proizvodnje automobila. Kako bi ubrzao sastavljanje, Ford je odlučio pokupovati brdo strojeva od kojih je svaki specijaliziran za proizvodnju točno određenog dijela. Ako jedan stroj proizvodi samo jedan dio, tada ga je moguće napraviti u kvaliteti i toleranciji koju do tog časa nije bilo moguće postići i već na ovome koraku se puno postiglo s učinkovitosti. Slijedeći korak u utrci za učinkovitost bila je promjena načina sastavljanja pa je tako umjesto sastavljanja u pojedinačnom boksu postupak podijeljen na puno pojedinih koraka u proizvodnoj liniji. Nakon postavljanja linije, slijedeći korak koji je dodatno prepolovio vrijeme sastavljanja automobila je bilo uvođenje pokretne trake koja se već bila koristila u velikim američkim mesnicama. Umjesto 700-800 sati koliko su koristili Fordovi konkurenti, u proizvodnju jednog modela T uloženo je svega nešto više od 90 sati (a sam proces proizvodnje od početka do kraja trajao je 2,6 sati), što je omogućilo dramatično snižavanje cijene automobila što ga je odmah učinilo dostupnijim tržištu. Do kraja proizvodnje 1927. godine, model T napravljen je u otprilike 15.5 milijuna komada što je apsolutni rekord i do današnjeg dana jedini automobil koji je proizveden u većem broju je Volkswagenova buba.
Kao što svi znate, Fordov model T, odnosno način proizvodnje na pokretnoj traci pokrenuo je revoluciju u industriji te smo iz obrtničke manufakture prešli u doba masovne proizvodnje.

Sutra ću malo više napisati o razlozima zašto je toyota smatrala Fordov sustav masovne proizvodnje pogrešnim – iz čega je kasnije proizašao lean sustav, a u međuvremenu za one koji žele znati više mogu ponuditi jedan kraći (pet stranica) članak u pdf formatu koji malo detaljnije opisuje povijest Fordovog modela T.

Misao dana:
Anyone who stops learning is old, whether at twenty or eighty. Anyone who keeps learning stays young. The greatest thing in life is to keep your mind young.

5 replies on “the hands that built america… (4:58, U2, The Best Of 1990-2000, 2002)”

Kao i po pitanju reengineeringa, treba znati razilikovati pravi lean model i postupak od prikrivene muljaže.

Reengineering je bilo pokriće za masovna otpuštanja i muljanje s poslovnim podacima i time zaradilo negativnu reputaciju, dok se lean postupci koriste kao izgovor za depersonalizaciju i pretvaranja radnim mjesta i ljudi u bezlične robote i sterilne impersonalizirane prostore.

Svaka ideja može se izvrgnuti u suprotnost (odnosno izobličiti selektivnim izvlačenej pojedinih stavki) ili poslužiti kao pokriće za muljažu. Gdje je granica i što je mjera za usporedbu, to bi također trebalo objasniti.

cijela poanta lean metodologije je “empowering” pojedinog radnika, a ne pretvaranje u robota, i cijeli niz alata i metoda se koristi kako bi se posao svakog pojedinačno učinio što raznolikijim i kako bi se ubila monotonija koja postoji

cijela poanta lean-a je u tome da se razina odlučivanja spusti što je niže moguće dolje kako bi svatko sudjelovao i donosio kvalificirane odluke što je jedan od kriterija zadovoljstva radnika; kaizen (kontinuirani napredak) ili mali prijedlozi, pa čak i andon su sve metode koje između ostalog imaju cilj natjerati zaposlenog na kreativno razmišljanje

imao sam ja kolegu koji je smatrao da je lean samo bjesomučna proizvodnja bez stajanja, no kasnije sam shvatio da je lean upravo suprotno od toga, lean podrazumijeva da se o svakom koraku razmisli i da se proizvodi u ritmu prodaje…

Uz duzno postvanje Johnnyu Cashu i Nealu Stephensonu, ipak ti najbolje leze business teme. Pomalo me podsjecas na .hr verziju Guy Kawasakija.

Nova anegdota, ovaj put iz laboratorije, s jednog postdoca: americki je projekt kupio nekoliko evropskih i azijskih biokemicara, i sad oni tamo rade toliko da nemaju vremena potrositi place koje zarade, o privatnom zivotu da i ne govorimo. Medjutim, problem je u tome sto rade doslovno kao na tekucoj vrpci — iz eksperimenta u eksperiment — a nemaju vremena bas za ono sto spominjes: stati i razmisliti. Dok je “stati i razmisliti”, koncentrirano (i kratko — za vise covjek nije sposoban), 90% kreativne znanosti. Ovo sto oni tamo rade jest “brute force”: lupaj glavama (tudjim) u zid dok se zid ne razbije.

[…] Ukratko, teorija kaže kako se lokalno teško mogu zaraditi neki novci, no regionalno bi se već nešto dalo. Moj odgovor bi bio slijedeći; Pa možemo mi i na engleskom pisati blog, nije da to smatram nekim problemom, no teme koje mene interesiraju su i dalje lokalne i povezane za ovaj komadić zemlje. Mene interesira isključivo lokalna akcija, dakle da onime o čimu pišem utječem na neke oko sebe, nije me pretjerano briga za nekog engleza, amera ili indijca koji bi mogao pročitati nešto o npr. lean manufacturingu; ja želim zaraziti svojim idejama domaće ljude, a to ću daleko bolje učiniti kroz pisanje na hrvatskom jeziku umjesto pisanja na engleskom. Ako krenem pisati na engleskom (a actually i pišem ali o nekim drugim temama i na nekim drugim, dalekim web siteovima), nije da ne mogu pisati i za domaću publiku no tada se izgubim u moru sličnih blogova i web siteova na engleskom jeziku. Ne mogu vam opisati koliko me neograničeno veseli da kada u googleu napišete toyota tps blog upravo moj izađe na prvom mjestu, ili još bolje, kada me u mom mailboxu dočeka email mojeg čitatelja ili kolege blogera koji me pohvali ili pokudi za tekst koji sam napisao (kao što je jedan od komentara prije neki dan mene proglasio hrvatskim Guy Kawasakijem s kojim do te prilike nisam niti mislio da mogu biti u istoj rečenici, niti iskreno mislim da to mogu biti i danas – ali godi takve stvari čitati, doista godi :). […]

Leave a Reply to filologanoga Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *