Categories
Blog

RSS

Najjednostavniji način da redovito čitate Mračni blog (kao i mnoge druge sjajne blogove) je da iskoristite neki od RSS čitača.

RSS je kratica za Realy Simple Syndication ili u grubom prijevodu “Doista Jednostavna Distribucija“.

Svaki blog (barem oni koji drže do sebe), prilikom kreiranja novog teksta kreiraju i odgovarajući XML dokument koji se pohranjuje na za to određeno mjesto na blogu. Ako imate RSS čitač i pretplatite se (pod pretplatite smatram na to da se samo upišete u popis primatelja, nikakva novčana zamjena nije potrebna) kada ga pokrenete on će automatski pogledati da li na Mračnom blogu ima novih sadržaja te će ih downloadati.

RSS ukratko fukcionira na način donekle sličan vašem email programu te iz jedne aplikacije (tzv. agregator ili feeder) bez nepotrebnog klikanja možete u vrlo kratkom roku pročitati sve blogove koji Vas interesiraju, uključivo i Mračni blog. RSS nije ograničen samo na “samostalne” blogove već i na sve one koji se nalaze na javnim blog servisima poput blog.hr, mojblog.hr ili bilo kojim od većih svjetskih blog servisa poput typepad-a ili wordpress-a.

Na Mračnom blogu u ovome času postoje dva međusobno različita RSS izvore (engl. feed-a), jedan distribuira postove, dok drugi distribuira komentare. Instrukcije o tome kako se pretplatiti na RSS feedove s ovog bloga možete pronaći na dnu svake stranice, a vaš RSS čitać će ih najvjerojatnije ionako pronaći sam ako ga uputite na ovu web adresu.

Kako RSS tehnologija funkcionira možete pročitati na HowStuffWorks ili na Wikipediji a popis aplikacija za čitanje RSS izvora možete pronaći ovdje (također Wikipedia).

Nabavite svoj RSS agregator već danas, a zahvaliti mi možete i kasnije.

Categories
Ostalo Priroda i društvo

intermission… (2:03, The Cranberries, To The Faithful Departed, 1996)

Vratiti ću se na priču o fakultetima kroz koji dan, no prije toga bih napisao jednu kratku o temi koja mi je zapala za oko prije neki dan nakon jednog članka u Guardianu.

Kada sam ja imao negdje tamo šest godina (u onome ljetu neposredno prije nego što sam otišao u školu) u pionirskom domu Marko Orešković na Ribnjaku (u Zagrebu) instalirali su računalo koje se zvalo KAG 2000. Ne sjećam se puno detalja o tome osim da se nalazilo u jednoj prostoriji s lijeve strane doma, da je imalo bijeli Iskrin crno bijeli televizor umjesto monitora i ako se ne varam nije bilo nikakvog sustava za snimanja upisanih programa ili podataka. Računalo je imalo basic interpreter i jedino što si mogao učiniti je marljivo utipkati svoj program i to je bilo to.
(to računalo je u Londonu bio kupio Branimir Makanec, čovjek koji je odgovoran i za Orlove koje je tadašnji Ivasim sklapao u Ivanić Gradu, a što je bilo računalo koje je bilo klon Applea II i imalo je tastaturu na komadu šperploče)

U svakome slučaju, kada sam imao šest, prije nego što sam krenuo u školu počeo sam nabadati po tastaturi i već tada je bilo očigledno da se ja od računala u životi odvojiti neću. Iako je prošlo dosta vremena dok nisam nabavio svoje vlastito računalo (spectrum, pa c64, pa prvog PCa tamo negdje 1986te) tipkanje po tastaturi je bilo sastavni dio mog djetinjstva i kada se to više nije moglo raditi u pionirskom domu onda sam tu potrebu upražnjavao u tadašnjem SRCEu koje se nalazilo u ono doba u zgradi pravnog fakulteta na trgu J.B.T.-a, odnosno (ako se dobro sjećam) u knjižnici Medvešćak.

Kolateralna žrtva mog tipkanja je moj rukopis, koji je danas deformiran do krajnjih granica prepoznatljivosti i u principu se pretvorio u formu stenograma kojeg jedva i ja budem u stanju pročitati.
Ako se sjećate, u školi se prvo uče tzv. štampana slova (pojma nemam kako se to sada zove budući da štampa nije hrvatska riječ, ali bilo bi dobro da me netko ispravi), a potom pisana. Ako proanalizirate sebe i svoje ukućane ili poznanike, mislim da ćete shvatiti kako većina ljudi danas piše štampanim slovima, a rijetko tko koristi pisana slova kao što su to naše bake radile?
Razlika između pisanih i štampanih slova je u tome što se ova druga iscrtavaju jedno po jedno, dok pisana slova slijede liniju i moguće je daleko brže pisati. U rijetkim trenucima kada moram pisati nešto što i drugi moraju pročitati uvijek i bez iznimke pišem pisanim slovima ne samo zato što tako mogu pisati daleko brže, nego i zato što nikada nisam niti naučio pisati štampanim slovima (da budem jasan, nije da ne bih mogao pisati štampanim slovima, no jednostavno to ne mogu raditi u bilo kakvoj prihvatljivoj brzini). Istovremeno, ako pišem neke bilješke koje su samo za mene – tada ih pišem nekom vrstom mutiranog rukopisa nastalog velikim štampanim slovima.
Moj rukopis je stradao kao kolateralna žrtva informatizacije i praktički jedini sačuvani i redovito vježbani komad mog rukopisa je potpis koji je iz ovih ili onih razloga ostao jedini “komadić” te vještine kojeg moram praktički dnevno vježbati iako (objektivno gledano), više niti on nije nužan u doba PINova i digitalnih potpisa.

Nije li čudno to kako je upravo potpis dokaz identiteta te koji poput otiska prsta, irisa oka ili fizičke pojave dokazuje da ste to upravo vi? Potpis je u stvari jedini netjelesni dokaz identiteta.

Ne bih sada ulazio u priču o tome kako je rukopis mrtav (ili na putu da to postane), te na štetu koja nastaje zbog toga što moderna djeca sve manje i manje pišu rukom – no predlažem da pročitate Guardianov članak kojeg sam gore spomenuo, te ovaj članak koji pak govori o natjecanju u rukopisu.

Misao dana:
When I was a baby, I kept a diary. Recently, I was rereading it. It said, “Day 1 — Still tired from the move. Day 2 — Everybody talks to me like I’m an idiot.”
Categories
Edukacija i školstvo Hrana i piće

this cowboy song… (5:00, Sting, Fields Of Gold: The Best Of Sting 1984-1994, 1994)

Jučer sam navečer bio jako zadovoljan našim ministrom poljoprivrede. Onako neuvjerljiv kakav inače je, uspio je krizu s kravljim ludilom vrlo komforno odraditi bez početničkih pogrešaka (poput onih koje su napravljene u posljednjoj takvoj epizodi s ptičjom gripom prošle godine).

Spadam u rizičnu grupu korisnika budući da obožavam bifteke i kvalitetu kulinarstva pojedine države mjerim između ostalog i po kvaliteti bifteka koje sam pojeo. Kod bifteka je važna veličina (mislim, došli smo se najesti zar ne), potom kvaliteta pečenja koja pak ovisi o vremenu i temperaturi (hoću malo pečeni biftek pečen na niskoj temperaturi), te priprema mesa koja se svodi na to u kakvim je sve mirodijama i koliko dugo biftek odstajao prije pečenja. Moj omiljeni biftek je malo manje pečen od medium rare (dakle u sredini sirov sa donekle zapečenom površinom), ideja je da bude mekan i da se onako gadljivo cijedi kada ga stisneš vilicom, a najbolje mi paše sa pomfrijem i kuhanim povrćem. Povremeno volim i biftek u zelenom papru ili neke druge kombinacije na temu bifteka (eto nedavno sam jeo jedan prilično dobar biftek s tartufima), no kako bilo, poželjno je da se biftek pomalo miče kada dođe u tanjuru.
Vrlo sam kritičan na temu bifteka i nema puno mjesta gdje bifteke ocjenjujem dobrima (ili dapače, odličnima).
Neke vrlo dobre bifteke sam jeo prošle godine u Chichago-u te mi sline cure samo na pomisao (pitajte Arsenyeva on je dobar dio vremena bio sa mnom iako je on preferirao piletinu). Chicago je inače domovina bifteka, tamo s izmislili i weber grill (btw. i tamo smo bili), a vjerojatno najbolji biftek koji sam tao jeo se prodaje pod nazivom New York Strip.

Kada sam bio prošle godine u gore spomenutom gradu, jedna od stvari koje sam tamo napravio je i to što sam osigurao jednu donaciju za jednu školu u Zagrebu. Ako znate prave ljude i znate da je to njima porezna olakšica, a osim toga se radi o intelektualnom vlasništvu (čitaj: software) nije bilo teško iskamčiti brdo softvera (nekoliko desetaka tisuća dolara vrijednosti). I ja sam to lijepo skupio, doveo do Zagreba uz malo poštovanja prema carinskoj proceduri (objektivno, nemam grižnju savjesti jer sve to skupa ionako ide u državni proračun) i nešto što je u startu trebala biti malena donacija ispao je već solidni projekt koji bi u školi o kojoj govorimo zamijenio praktički 1/3 školskog programa.
Problem je nastao naravno u realizaciji jer da bi sve skupa instalirali trebalo je osigurati minimalne tehničke uvjete u vidu umreženja pojedinih učionica, nabavci dva računala i tome slično za što škola teško da ima novaca, ajde i to smo nekako riješili i sada sam u fazi rovovske borbe kako bih dokazao da je ono što su ljudi dobili daleko naprednije od bilo čega što oni trenutno posjeduju unutar tih istih zidova (da ne kažem da za neke od softvera koje su dobili i meni sline cure, a da bi kušnja bila veća instalacijski CDovi i keylock-i su kod mene). I na kraju, svi ljubomorno čuvaju svoj teško osvojeni komadić školske nekretnine i teško da su spremni uopće razmatrati alternative (a da i ne spominjem alternative koje se ne uklapaju u njihvu viziju svemira).

No, umjesto da se hvalim, htio sam reći kako je kod nas školstvo u velikim problemima. Primjerice, ako to niste znali, razvikani katalog znanja uključuje i informatiku, no informatika nije obavezni predmet u osnovnim školama. Iako moj klinac neće patiti zbog toga, činjenica je da postoje tisuće drugih kojima će to nedostajati ili zbog toga što kod kuće ne mogu imati računalo ili jednostavno zato što ih tome nema tko naučiti. Ne vjerujem da postoji više radno mjesto na kojem je poznavanje rada na računalo nepotrebno.
Posebna problematika su nastavnici i općenito školski kadar koji je (nažalost) dobrim dijelom i dalje u dubokom vjerovanju kako je s njihovim izlaskom s fakulteta svo znanje stalo i uporno se zadržava na toj točci. To naravno nije tako i borba za znanjem tj. školovanje mora biti kontinuirani proces, od prvih dana u vrtiću pa sve do smrti – tehnologija se toliko brzo mijenja da je kontinurana edukacija neminovnost i nužnost a ne opcija.

Mišljenja sam nadalje da bi se najbrži efekti za napredak ove naše male države napravili kada bi se unaprijedilo osnovno i srednje školstvo. Naime, mislim da kao prvo vrlo malo ljudi završava fakultet i oni bi (po nekoj definiciji) morali biti ili oni pametniji ili oni uporniji (a ponekad i oboje) – pa kako god bilo pretpostavka je da će se znati izboriti za sebe. Osim toga, ljudi koji završavaju fakultete (opet po nekoj definiciji) ionako nisu spremni za posao koji trebaju obavljati nego moraju odraditi neki period kroz koji se formiraju za svoje novo radno mjesto. No ekipa koja završava samo osnovnu ili samo srednju školu ide praktički iz klupa direktno na posao i najčešće kako ga lansiraš iz te klupe tako će on sletiti i ostati na tome mjestu, osim ako ga ne usmjeriš i natjeraš da se brine o sebi. To znači da ne samo da ga se do maksimuma mora pripremiti za život u času kada napušta školu, nego u njega treba usaditi kulturu da se educira, školuje i općenito kontinuirano traži nova znanja i vještine.

U jednome času sam bio spomenuo kako poslodavca interesiraju samo tri elementa kod zaposlenog; znanje, vještina i odgovornost. Različita zanimanja traže različite odnose tih triju parametara, i dok odgovornost dolazi s autoritetom kojeg sami morate izgraditi na licu mjesta, pitanje znanja odnosno vještina je nešto na čemu možete raditi cijeli život. Može biti da ste električar, no vještina spajanja vodovodnih cijevi ili ličenja prostora može biti dodatni plus da vas netko zaposli. Može biti da ste zaposleni kao neki adminstrator no znanje kreiranja ili održavanja web stranica može biti okidač koji vas zapošljava. Što više znanja i vještina (kompetencija) posjedujete to sve vredniji – a svemu gore navedenome je zajedničko školovanje.

Misao dana:
A human being should be able to change a diaper, plan an invasion, butcher a hog, conn a ship, design a building, write a sonnet, balance accounts, build a wall, set a bone, comfort the dying, take orders, give orders, cooperate, act alone, solve equations, analyze a new problem, pitch manure, program a computer, cook a tasty meal, fight efficiently, die gallantly. Specialization is for insects.