Categories
Politika

waterfront… (4:50, Simple Minds, Glittering Prize: Simple Minds 81/92 Rock, 1992)

Razvikala se priča o novonastalom zagrebačkom holdingu koji okuplja sva komunalna poduzeća, te o poskupljenju koje je nastalo u prvih nekoliko dana nove organizacije.

Kao prvo, sasvim je logično da se sve tvrtke sa istim vlasnikom udružuju na neki način i grupiranje u holding je po meni više slaganje papirologije logičnijim redosljedom nego stvarna promjena u načinu upravljanja gradskim poduzećima. Obzirom da su sva poduzeća ionako gradska i dosada su ona funkcionirala po principu holdinga iako možda nisu pravno tako bila organizirana; praktično je sve grupirati u jedan holding jer će taj holding biti krovna pravna osoba svima, a obzirom da će biti u sustavu PDVa to dramatično olakšava različite transakcije koje je nužno provoditi a koje nije moguće izvesti preko gradske blagajne budući da grad nema pravo na odbitak PDVa. Dakle, riječ je o čisto logičnom i očekivanom grupiranju i moj jedini zaključak na tu temu je; što se dosada čekalo?

Cijene komunalnih usluga moraju biti tržišne i komunalne tvrtke (kao i bilo koja druga) ne bi smjele poslovati s gubitkom. Ja osobno nisam za to da se cijena određuje po tome koliko istu stvar naplaćuju naši susjedi – već sam bliže ideji da se naplaćuje po stvarnim troškovima, no isto tako ako imate na raspolaganju neke neobnovljive ili teško obnovljive resurse koji imaju svoju tržnu vrijednost (kao npr. voda) logično je da prodajna cijena to i odražava. To nam se ne mora svaki puta svidjeti, ali to je način kako se te stvari rješavaju – te iako se jučer demagoški lijepo govorilo kako se ekonomski problemi rješavaju ekonomskim mjerama, a socijalne socijalnim (što je eto jučer lijepo sjelo, no unatoč tome prekosutra kada će trebati rješavati socijalu onda će se pozivati na ekonomiju koja nam, eto, kaska).

Na 101 se pojavilo i pitanje privatizacije komunalnih poduzeća i novi čelnik holdinga je puno energije potrošio da demantira tu teoriju. Mislim da laže jer je vitalni interes grada da se što prije riješi komunalnih tvrtki. Kao prvo, s novim, privatnim vlasnikom (idealno bi bilo s mirovinskim fondovima ili malim dioničarima) biti će jasni interes racionalizacije poslovanja, to znači grube borbe s troškovima. Moje iskustvo pokazuje kako su najveći trošak ljudi i u tim paradržavnim tvrtkama je koeficijent neproduktivnog osoblja na jednoj impresivnoj razini. Nadalje, infrastruktura o kojoj se govori je u lošem stanju i novi vlasnici će učiniti sve da svoje gubitke pokriju; ako zagrebački vodovod doista gubi 50% vode, onda bi valjda netko nešto morao učiniti po tom pitanju.
Naravno, privatizaciji će se opirati svi i svatko iz jednostavnog razloga što će na vidjelo izići puno, puno toga – i to uglavnom ružnoga; no to je cijena tržišne utakmice i što se prije s time bacimo ukoštac to ćemo se prije i oporaviti. Tisuće ljudi u ovome trenutku rade na radnim mjestima koja nemaju nikakvu budućnost i nitko im nema hrabrosti reći da svoje mjesto pod suncem moraju pronaći negdje drugdje. Taj val kada krene biti će daleko bolniji nego cijela privatizacija i tajkunizacija zajedno, a taj dan se bliži rapidnom brzinom, htjeli mi to ili ne.

Spominjala se i priča o povećanju cijena kako bi se povećala ulaganja u infrastrukturu. To je priča o kruškama i jabukama iz jednostavnog razloga što se povećanje odnosi na povećanje prihoda, a infrastruktura je dugoročna imovinska stavka (znam da to možda zvuči nelogično, no vjerujte mi da su to dva nepovezana pojma onoliko koliko nepovezani mogu biti). Ako su štede na infrastrukturi tolike, onda nije to problem dokazati, isfinancirati kreditom i vratiti kroz uštede na dugi rok.

I zadnje, govori se o profitabilnosti komunalnih poduzeća u što ja iskreno sumnjam. Naime, previše je jednostavno naštancati fiktivnu dobit kako bi se iskazao kao sposobni direktor svojim gazdama (dakle gradonačelniku nam Milanu) i obzirom na način na koji je sustav složen gotovo sam siguran kako je na djelu žestoko maskiranje stvarnog poslovanja komunalnih poduzeća kako bi se očuvale ili učvrstile pozicije na foteljama. Obzirom da sve te tvrtke imaju ogromni kapital i ogromnu imovinu vrlo je lagano neracionalnosti sakriti kroz sve te stavke, a istovremeno realne troškove na ove ili one načine prolongirati. Sve se to može akumulirati godinama sve dotle dok novčani tok ne počne stagnirati i onda će odjednom sve skupa izletiti kao ledenjak na površinu (no tada će vjerojatno biti kasno za korektivnu akciju). Da mene netko odabere za direktora javnog poduzeća siguran sam da bi prvih godinu dvije bio samo u žestokom gubitku čisteći skeletone iz ormara.

I ovaj puta, kao i u mnogim drugim slučajevima mjerila koje koriste političari i javnost nisu ispravni; i to je ono što će prije ili kasnije doći na naplatu.

Misao dana:
For every action there is an equal and opposite government program.
Categories
Priroda i društvo

sound and vision… (3:05, David Bowie, Best of Bowie [Brazil], 2002)

Jučer sam krajičkom oka gledao Otvoreno i raspravu o narodnjacima, turbofolku ili kako se to već zove.

Ignorirajući hloverkine plesne pokrete na performance Siniše Vuce (što je ušlo u kategoriju koju bi srpski pesnik opisao sa “Sedim, Gledam, ne verujem”), čime se dotična svrstala (u po meni) pogrešni tabor i izgubila jednu količinu donekle pozitivnih bodova koje sam za nju rezervirao cijela priča je otišla u totalno krivom smjeru.

O narodnjacima sam tijekom posljednjih dvadesetak godina razmišljao dosta često i nisam našao efikasno rješenje za taj fenomen. Jedno od popularnijih rješenja bi bilo uvođenje poreza ili barem trošarina, no kako je riječ o vrlo subjektivnoj tematici teško da se mogu definirati precizne karakteristike koje bi jednu ili drugu muziku svrstale u narodnjake – a osim toga, tko sam ja (ili tko drugi) da kaže da su narodnjaci loši?

Može biti da žestoko griješim, no mislim da je slušanje narodnjaka intelektualna karakteristika pojedinaca (poput razlike između seljaka koji živi na selu i uzgaja žitarice vs. seljaka kao intelektualne osobine; dakle odraz primitivizma i odavno prevaziđenih stavova) uzrokovana lošom i nestimulativnom okolinom i nedostatnim školovanjem – pa je stoga jedini način da se toga riješimo školovanje, a za što će trebati vremena i vremena.

Eto, nema boljeg primjera nego Siniša Vuco koji je svojim intelektualnim izlaganjem razbio svake sumnje o sebi i svojem intelektu ili svojim stavovima (mislim, čovjek očito nije glup, no s takvim stavovima ne možeš uspješno funkcionirati u današnjem društvu – ili možeš?).

Užasavam se svega toga i teško mi je to gledati jer znam da smo demokracija i da su neki osjećaji koje mi bude takve emisije i takva ekipa ne samo zakonom zabranjeni nego i ženevskom konvencijom.

Gledam tu ekipu i mislim si o 4,5 milijarde godina evolucije i čini se da ništa nismo naučili :(

Anyway, imam sjajan web site posvećen narodnjacima, site je pravi biser hrvatskog interneta u cijelosti posvećen seljacima i onima koji se tako osjećaju (seljacima kao intelektualnoj osobini), site se zove Zeru-mozga, organiziran je kao wiki, a jedan od članaka na siteu se direktno bavi mojim od jučerašnjim idolom Sinišom Vuco. Link je legenda i toplo preporučam posjet, a nikako nemojte zaobići seriju članaka o degustaciji vina.

Misao dana:
Support bacteria – they’re the only culture some people have
Categories
Business Politika

what have I done to deserve this?… (4:20, Pet Shop Boys, Discography: The Complete Singles Collection, 1991)

Gledao sam jučer (preko oka) Nedjeljom u 2 i gledam onog lika kako se izvlači. Činjenica je da niti Stanković nije u cijelosti znao o čemu razgovara što se moglo zaključiti kroz neke od odgovora g. Zeca – no dotični se do kraja emisije nije pokazao kao osobito mudra osoba, više možda kao idealista i igrač pojedinih struktura koje su te iste strukture odbacile u času kada im više nisu bile potrebne.

Ono što je zabavno je kako je lik na vrlo javni način priznao kako su mu poslovi bili “namještani” kroz veze i poznanstva odnosno poziciju pojedinih političara.

Ono što je tragikomično je priča o nogometu, stadionu i svemu ostalome; jer je bilo vidljivo kako ovaj lik ima neracionalnu fiksaciju na nogomet i kako je strašno važno da imaju taj nogometni klub iako nema jasne vizije što s njime žele postići ili koju korist mogu iz njega izvući osim što je riječ o očiglednom rashodnom centru.

Kada sam prije neki dan napisao računovodstveni haiku, nisam napomenuo kako postoji realna mogućnost da tvrtka svoj kapital (ili tuđi) utroši na sasvim neracionalne načine. Jedan način je da npr. sagradite veliki stadion usred ničega (odnosno tamo gdje mu definitivno nije mjesto). U takvoj situaciji imate jasnu disproporciju između knigovodstvene vrijednosti te imovine (stadiona) i njegove realne tržišne vrijednosti (jer on objektivno nikome ne treba, barem ne u tom obliku).
Taj njihov stadion je spomenik jednom razdoblju na lokalnoj razini na isti način kao što je i Dinamov stadion spomenik jednog razdoblja na državnoj razini.

Kao što je to Quintana napisao na bestseleru revolucija ždere svoju djecu i g. Zec očigledno nije iznimka.

Misao dana:
Once you’ve seen one shopping center, you’ve seen a mall.