Month: January 2006

Nadam se da sam objasnio zašto smatram da država mora privatizirati poduzeća u svojem vlasništu; država je loš gospodar i upravljanje takvim tvrtkama podložno je raznim, najčešće lošim i često netransparentnim utjecajima. Nadalje, posao države nije da upravlja portfeljom tvrtki nego da upravlja državom i stvara klimu za napredak. Jednom davno, jedna (sada već pokojna) osoba rekla mi je da što više stvari radiš to ih radiš lošije, i taj se zaključak može primjeniti i na ovaj slučaj. Ako si zadužen za kreiranje poduzetničke klime i istovremeno si u vlasništu tvrtke koja djeluje na tom istom tržištu donekle je prirodno da namještaš utakmicu u korist svoje ekipa – ili, kako bi se to sada moderno reklo – nalaziš se u sukobu interesa.

Anyway, idemo sada malo razmišljati o javnim tvrtkama koje pružaju razne vrste komunalnih usluga koje su, kako je to netko rekao, nužne i jednostavno moraju postojati. Prvi model, koji je trenutno kod nas na snazi je model javnih poduzeća – dakle tvrtki koje su u vlasništvu gradova, općina, županija i čega već i koje obavljaju svoj zadatak na određenom području. Dakle, iako ne tvrdim da je to nužno loš model, mislim da teško da se ne možemo složiti da pravila koja vrijede za državnu upravu vrijede i za javna poduzeća u većoj ili manjoj mjeri, a to je da se smjenama vlasti mijenjaju i ljudi u takvim poduzećima, mijenjaju se prioriteti a nerijetko i tijek novca tu i tamo skrene s jedne strane ne drugu. Nadalje, takva poduzeća koja imaju manje ili više garantirani prihod mogu u okviru svojih prihoda raditi praktički što god žele i dok ne izlete značajno izvan okvira svojih kućnih proračuna nikome ništa. Takva poduzeća nemaju jasne ciljeve poslovanja koje bi morali biti profit svojem vlasniku (a i taj profit ako je iskazan po meni je prilično upitan jer ga je previše lagano lažirati) niti se bave smanjenjem troškova i racionalizacijom (manje ljudi, tehnologija, kvaliteta ili što već) a ponajmanje rade na rastu broja svojih korisnika jer im je korisnička baza osigurana.
Moje privatno iskustvo s javnim poduzećima koje sam stekao u posljednjih desetak godina svodi se na komunikaciju s elektrom, HTom i plinarom. HT ili HPT od prije desetak godina bila je jedna sjajno korumpirana tvrtka na svim razinama. Kada sam bio zatražio šest telefonskih linija u svom uredu bio sam odbijen brzinom svjetlosti (iako optike nije bilo na raspolaganju), priključci su koštali bogatstvo i trebala je debela veza da bih svoje linije napokon dobio, što je ekipa odradila prespajanjem valjda polovice kvarta kako bi se moja želja od šest linija izrealizirala. Dolaskom privatnog kapitala u HT to se vrlo, vrlo brzo promijenilo i mastodontski monopol koji je imao garantiranu funkciju vrlo je brzo promijenio pjesmu (htjeli mi to priznati ili ne), cijena priključka je dramatično pala i danas se svodi na praktički neku administrativnu naknadu (ako niste uletili u neku 1kn ponudu koje su praktički stalno na tapeti), brzina prespajanja je impresivna i sve skupa je to daleko bolje nego što je bilo ranije.
Možemo mi diskutirati kako su oni skupi, kako mlate velike novce a ignoriraju tehnološki razvoj, kako otpuštaju ljude ili što već želimo; no bottom line je da je ulaskom privatnog kapitala monopolistička tvrtka u kojoj se dosta toga radilo preko veze ušla na slobodno tržište i to na “commodity market” te se tako i ponaša.
Drugi primjer je Elektra gdje sam u jednome času prije dosta godina imao problema s opskrbom struje jednog pogona te smo pronašli neke ljude i uz odgovarajuću stimulaciju (pokrivanje troškova, sponzorstvo ili kako to već želite saznati) preko vikenda je naš problem bio riješen, što i ne bi bilo tako strašno da se nije radilo o kanalu od nekoliko stotina metara koje je trebalo iskopati, prespajanju cijelog kvarta i kada niti to nije upalilo doslovce smo dobili novu trafo stanicu. (da budem totalno jasan, svaka “stimulacija” koja se daje mimo zakonom dozvoljene fakture mi se organski gadi, no nekada neke stvari jednostavno ne možete napraviti na drugi način, a osobito ne u nekom realnom vremenu, i jedino što tada možete je začepiti nos i izbrojati novce)
HEP je jedna žestoka firma u kojoj se navodno gubi 30-40% ukupne energije koja uđe u sustav. Energija (i novac) nestaje krađom, lošim sustavom prijenosa i na desetine drugih načina te je moj zaključak kako je u ovome času Elektra jedna od vjerojatno najkorumpiranijih tvrtki u našoj zemlji. Tamo se (ako znate ljude) apsolutno sve može dogovoriti.
HEPu također slijedi jedna žestoka reorganizacija i privatizacija i vjerojatno će se čuda desiti kada napokon uđe privatni kapital u HEP. Energetski sustav je strateški važan sektor i tome treba pristupiti s dužnom pažnjom i oprezom; no neovisno o tome sve to skupa nije izgovor da se trpe gore navedena ponašanja. 15 godina je bilo više nego dovoljno da se svi gore navedeni problemi riješe ali se to nije dogodilo. Uočava li netko razliku između gore navedenog HTa, T-HTa (ili kako se već zovu ovaj tjedan :) i HEPa? Ključna riječ je privatizacija.

I zadnje, plinara je tvrtka u kojoj sam naišao samo na minimalne tragove korupcije i neefikasnosti, dapače uočio sam i neke trendove (doduše neshvaćene) prema tržišnom poslovanju i maksimum koji tamo možete dobiti (ili barem maksimum na koji sam ja naletio) je dobrodušan savjet ili možda skretanje glave ako vam projekt nije baš totalno kako bi morao biti.

I prije nego što se u slijedećem postu krenem baviti baš komunalnim tvrtkama, htio bih samo spomenuti kako u mnogim državama ovoga svijeta mnoge funkcije koje obavlja država su na ovaj ili onaj način predane privatnoj inicijativi. Dolje je netko spomenuo pravosuđe, no recimo poznati su primjeri privatnih zatvora, u švicarskoj javne funkcije (izvode iz matičnih knjiga, osobne dokumente i koješta) barem u nekim dijelovima zemlje odrađuju privatne tvrtke – a takvih primjera ima još. No temeljni razlog zašto je to tako jer tržišna utakmica tjera sve igrače na optimalno poslovanje i kontinuirano smanjenje troškova neovisno o tome što smo svi skupa u ovom businessu isključivo zato što želimo stvoriti profit.

To be continued…

Misao dana:
I got a letter from the Tax office. Apparently I owe them $800. So I sent them a letter back. I said, “If you’ll remember, I fastened my return with a paper clip, which according to your very own latest government pentagon spending figures will more than make up for the difference.”

Kako se rasplamsala rasprava na temu mojeg posljednjeg posta o komunalnim poduzećima u hrvata, volio bih pojasniti moju poziciju.

Smatram da nam je država u žestokom svinjcu koji je proizašao iz načina vođenja države nakon osamostaljenja. Naime, vladajuće strukture su u posljednjih petnaest godina privatizaciju i državnu upravu koristili kao amortizer za socijalnu stabilnost države. Iz tog razloga imamo brdo državnih gubitaša na tržištu, veliki nered i predebelu državnu upravu što ukupno košta previše i privatni poduzetnici to moraju financirati. Obzirom da smo previše opterećeni porezima i raznim birokratskim zaprekama postoji cijeli niz kočnica koje priječe ovu državu da ostvari svoj puni potencijal. O pojedinačnim slučajevima, kao i o pojedinim konceptima sam pisao već ranije – no generalno, gore navedeno je moja dijagnoza.

Kako taj problem riješiti?

Prva stvar koju treba učiniti je ono što bih ja nazvao bjesomučna privatizacija. Dakle država se morala odreći/prodati maksimuma svih državnih poduzeća kako bi na tržišnim osnovama vidjeli da li su sposobni egzistirati ili ne. Primjerice, država svaki brod subvencionira sa nekih 10% iznosa (fiksno), nakon toga i sanira brodogradilišta koja su u gubitku, a koja pritom uvoze do 60% ukupne vrijednosti broda. Sada, ako zbrojite ljude koji na tim brodovima rade (a proizvodnja brodova je velikim dijelom ručni rad) tada neće biti teško zaključiti da 30% (kolika je razlika vrijednosti broda minus vrijednost uvezene opreme minus državne subvencije) neće pokriti niti blizu. To ukratko znači da većina tih ljudi u stvari nema radno mjesto i da je pitanje samo trenutka kada će ih tržište pretvoriti u crnu fleku na nečijoj bilanci.
Uzmite slijedeći primjer (kojih na sreću ima danas daleko manje nego ranije), dođe xxx radnika ispred vlade, sabora ili neke druge institucije i isposluje subvenciju, i sada njima država otpiše dugove, uplati im novce ili što već i ono što se desi je slijedeće; njima trošak poslovanja naglo padne (jer imaju otpisane dugove ili jer su dobili subvenciju), sada naravno moraju nešto napraviti kako bi iskoristili trenutak i moraju dokazati da su te novce dobro potrošili. Tada oni svoje proizvode počinju prodavati ispod njihove tržišne cijene (proizvodnja odjednom cvjeta, kapaciteti puni, kamioni dolaze i odlaze) a istovremeno privatna tvrtka tri ulice dalje gubi kupce i na kraju podliježe ranama tržišta. Kada ovima prvima presuši pipa, obzirom da rade ispod razine realnog troška odjednom ulijeći u gubitak i sruše se u stečaj anyway.
Slućaj treći (koji sam beskurpulozno pokupio sa Arsenyevog bloga koji uzgred rečeno objavljuje putopis na bestseleru, u ovom času aktualan je već sedmi dio putopisa); a to je situacija kada država umjesto da stvori preduvjete na tržištu za utakmicu preuzme posao distributera i kanalizira posao na pomno odabrane pravne subjekte (to je situacija koja opisuje novi pravilnik o smeću).
I četvrto (generalno pravilo); naše sudstvo je jadno i tužno i koncept stečaja je kod nas totalno promašen, jer je osnovna funkcija stečaja brza eliminacija nesposobnih subjekata s tržišta, a ne namirenej obveza (super ako se dogodi, ali to nije cilj). Bacite pogled kako se to vani radi, ja npr. redovno pratim goindustry.com što je multinacionalna korporacija koja se bavi stečajevima (kao gore spomenuti lik u Other peoples money) i to je brza i efikasna eutanazija.

Država je ukratko loš gospodar i to je opće poznata i prihvaćena činjenica, rijetki su ti slučajevi kada se država pokazala dobrim gospodarom (postoje ali su rijetki). Također, mislim da je besmisleno pozivati se na socijalne komponente, ljude bez posla i nezaposlenost kao takvu jer će ti ljudi ionako ostati bez posla i to je samo pitanje trenutka i država svojom intervencijom može samo produžiti agoniju i usput potopiti još koje uspješno poduzeće po putu. Uvijek se rado sjetim filma “Other peoples money” u kojem Danny de Vito u jednome času kaže kako postoji trenutak u životu tvrtke kada ona više vrijedi mrtva nego živa, i to je trenutak u kojem treba rasprodati sve, prekinuti s neperspektivnom proizvodnjom (željezara sisak mi pada na pamet) i te novce investirati u nove poslove, educirati ljude, obnoviti zajednicu. Tamo negdje krajem rata, koliko se sjećam Samsung je bio voljan sagraditi novu željezaru koja bi bila daleko manja od postojeće, s neusporedivo manje ljudi i istim ili većim kapacitetom. Da je postojalo sluha, sva je šansa da bi danas u Sisku odavno prošli katarzu koja ionako slijedi i reparirali štete (gubitak radnih mjesta) koje su ionako bile suđene da se dogode. Ovako, imate grad u kojem radna mjesta iz dana u dan polagano nestaju a lešinari političke strukture kruže okolo i svako malo se zapikiraju i pokupe neku trulež s poda.

To be continued… (o koncesijama i komunalnim tvrtkama)

Misao dana:
Lawrence Garfield: You know, at one time there must’ve been dozens of companies making buggy whips. And I’ll bet the last company around was the one that made the best goddamn buggy whip you ever saw. Now how would you have liked to have been a stockholder in that company? You invested in a business and this business is dead. Lets have the intelligence, lets have the DECENCY to sign the death certificate, collect the insurance, and invest in something with a future.