Mračni blog

Eto jedne bezobrazne samopromocije.

U četvrtak 21. prosinca u 10:15h držim predavanje na Ekonomskom fakultetu sveučilišta u Rijeci. Tema predavanja je praktična strana poduzetništva s naglaskom na ERP sustave (Enterprise Resource Planning) i TPS (Toyota Production System). Očekivano trajanje predavanja skupa s Q&A dijelom je 90 minuta.

Obzirom da će predavanje/prezentacija biti prošarana mojim osobnim iskustvima i anegdotama (koje prečesto graniče sa SFom) postoji potencijal da će biti zabavno.
Dakle, ako ste u Rijeci i pratite ovaj blog, a osobito u posljednje vrijeme zapostavljenu business stranu ovog bloga – pozvani ste i dođite.

(achtung, achtung je zato da skrenete pozornost na ovaj tekst, a kada god se sjetim ove riječi padne mi na pamet “Salaš u malom ritu” – no istovremeno to je i naslov albuma od U2 a na kojem se nalazi i ova pjesmica)

Misao dana:
I never let schooling interfere with my education.

Ponovno je ono doba godine kada se podvlače crte i radi inventura, evo prva 3 mjeseca mojeg ovogodišnjeg blogiranja u jednom tekstu. Ostatak slijedi tijekom prosinca.
siječanj
U siječanj smo zakoračili nakon zaoštrenja plinskog sukoba između Rusije i Ukrajine i stupanja na snagu pravilnika o zbrinjavanju ambalažnog otpada; s ove perspektive sasvim je jasno da je pravilnik ne samo pogodovao određenoj kasti ljudi nego je i stvorio jednu cijelu socijalno osjetljivu granu industrije. U siječnju je svoju kratkotrajnu blogersku aferu odradio Arsenyev, bacite pogled na njegov blog ako je još tamo, a svakako pročitajte njegove putopise na bestseleru. Sredinom siječnja, u nedjeljom u 2 gostovao je Vlado Zec, kako je ta priča izgledala svega nekoliko mjeseci kasnije svima je dobro poznato. Krenuli smo i u seriju tekstova o Zagrebačkom holdingu, a prvi u seriji je bio tekst u kojem objašnjavam zašto smatram da je potrebno privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu. Razmišljao sam (vrlo neorginalno) i o tome što bi bilo kada bi svijetom vladala skupina vrlo bogatih i anonimnih ljudi. Počela je i prva ovogodišnja sjednica Sabora pa sam primjetio kako je koncentracija skupih crnih automobila povećana (i odmah bio demantiran kako neki zastupnici voze Corse). Posljednji tekst u siječnju je bio prvi u seriji tekstova o Toyota Production Systemu ili TPSu.

veljača
Osim tekstova o TPSu, veljaču je obilježio i zombix objavom danskih karikatura i fingiranom prijetnjom smrću (sjajan stunt, bravo zombix), sredinom veljače Baroso je kupio sira i vrhnja na zagrebačkom Dolcu, te je lansirana sada već poprilično dobro uhodana ePDV usluga. Malo sam lamentirao i školstvu i pečenju odrezaka (kako su ove dvije teme dospjele u isti tekst i danas je nejasno), a potom je uslijedio i ničime izazvan autobiografski tekst. Primjetio sam i Applied Ceramics investiciju koja je tijekom cijele godine privlačila pozornost google-a, a ovaj post je zabavan i po tome što sam kroz tekst linkao krivi Applied Ceramics, čini mi se da je vrijeme za jedan update na tu temu. Dick Cheney je upucao svog odvjetnika (zamijenivši ga za prepelicu!?), a pao je i osvrt na hitro.hr. Kraj veljače je, a ePDV i dalje nije proradio, a skužio sam i super psiho terapiju: posjeta mercedesovom auto salonu. Prozborio sam i koju o search engine optimizaciji, a zapitao sam se i kako ćemo skužiti razliku obzirom da je državna uprava u štrajku.

ožujak
ERP ili Enterprise Resource Planning je otvorio ožujak. Izgubili smo kravlji mozak (komada jedan), a i mrak.org se osamostalio. Ivica Kirin je prvi puta izletio u medijima, a počeli smo pričati i o web 2.0 konceptu. Napisao sam i Idiot Prayer koji je neko vrijeme kružio po forumima i emailovima. Negdje tamo smo počeli spominjati i korupciju, ali se tada nismo zavaravali hitrim rezultatima. Razvio sam i teoriju o zapošljavanju i tri važne karakteristike koje definiraju zaposlenika; znanje, vještine i odgovornosti. Pisao sam i o neprimjerenoj reputaciji bloga u hrvatskoj, nešto što niti devet mjeseci kasnije nismo počeli ispravljati. Zatražio sam (i nisam dobio) ISSN broj za mračni blog. Kako je to bilo vrijeme upoznavanja sebe na novoj i samostalnoj domeni, dosta sam pisao o optimizaciji za tražilice i usabilityu. Nešto sitno sam se bavio i knjigovodstveno računovodstvenim temama i zalihama, a napisao sam i jedan od najčitanijih tekstova: ERP, MIS i ostale nerazumljive kratice, da bih na kraju single_handedly doveo sam u pitanje stvarni rast BDPa u 2005 godini.

Misao dana:
Heroes know that things must happen when it is time for them to happen. A quest may not simply be abandoned; unicorns may go unrescued for a long time, but not forever; a happy ending cannot come in the middle of the story.

Mrak polako završava svoj godišnji i eksperiment s gostujućim blogerima se bliži kraju. S obzirom da se radi o mračnom blogu, red je da se niz kvalitetnih tekstova koje smo čitali ovih dana ipak zaključi jednim antiklimaksom.

Mrak se na godišnji odvezao u posuđenoj, pardon, blogiranjem zarađenoj Toyoti Prius. Cijela priča o ovom dealu je zanimljiva jer nas je Mrak još jednom iznenandio novitetom i pionirskim pothvatom hrvatske blogosfere. Iako je bio malo sramežljiv u pogledu detalja ugovora s nečastivim (svijetom velikih korporacija), sve djeluje zdravorazumski. Neumorno je pisao o TPSu i uspio je popularizirati jednu naizgled bolesno dosadnu temu koju samo geekovi mogu voljeti, kontinuirano razmišlja i optimizira sve što utječe na čitanost njegovih stranica, a stalna publika mu se ipak ne uklapa u tipični profil hrvatskih teenagerskih blogera. Tu je i Toyota koja za sitnu lovu (ekvivalent kratkoročne posudbe auta) dobija ciljanu reklamu. Ni mjesec dana nakon što se osamostalio, navodno da su TPS članci imali oko tisuću posjetitelja dnevno, a posjećenost je sigurno vremenom povećana. A i takva reklama ostaje na ovim stranicama pa ne treba gledati samo dnevne hitove. Ako samo 10% ovisnika o mrak.org sadržaju mogu biti potencijalno zainteresirani za kupovinu auta, onda je ovakva usko ciljana reklama koja daje informacije o proizvodu koji je većini potpuno nepoznat (i iz nekih komentara smo vidjeli da mnogi i ne znaju puno o hibridima, a sumnjam da ima puno ljudi koji su ih i vozili), odličan potez. Tu se može još nadodati i koja medijska zanimljivost u specijaliziranim tiskovinama koje i tako nemaju s čime puniti prostor. Na kraju, Toyota i nema puno izbora jer mrak.org i na Pogotku izlazi dosta visoko kad tražite Toyotu. A ako vas zanimaju hibridi, dobre su šanse da se služite internetom bolje od prosjeka populacije. (Ako Prius postane hit kao što je to postao na mnogim tržistima u svijetu, Toyota će morati osigurati svoju prisutnost i pri pretraživanju imena modela ;-))

Komentari na post u kojem nas je Mrak obavjestio o svojem faustovskom ugovoru ukazuju da komercijalizacija nekima ne sjeda dobro i da se radi o prvim snažnijim signalima gubljenja nevinosti hrvatske blogerske zajednice. (Ako ga već netko hoće napadati, moglo bi se kopati po prijateljskom odnosu s pušioničarima iz Rovinja i tekstovima o TDZu koje možda zbog tog odnosa nije trebao pisati, iako su tekstovi bili na mjestu.) (R)evolucija se ne može zaustaviti, a sve što vidimo ovdje već je odavna viđeno u naprednijem blogerskom svijetu. U ostalom, puno uspješnih poduzetnika će vam reći da u Hrvatskoj ne treba izmišljati puno tople vode i da samo treba kvalitetno implementirati poslovne ideje i modele koji su se već pokazali uspješnim na nekim razvijenijim tržištima. Pitanje je samo tko je poduzetan i metodičan? Zato Mraku treba skinuti kapu i možda ga samo blago upozoriti na činjenicu da inovatori obično izgaraju te da opstaju efikasniji koji stižu u drugom valu (žabe koje sad gledaju kako potkivaju konja). A naivnim idealistima preostaje da što prije shvate da sve što pročitaju na netu moraju uzeti sa dozom kritičnosti i sumnje. Nije to tako strašno: nadam se da čitateljstvo ovog bloga i tako ne vjeruje sve što im serviraju razni medijski reketari u Hrvata. Naše blogersko pisanje ipak nitko ne kontrolira ni ne cenzurira i sveukupno su informacije i komentari puno kvalitetniji od onoga što nam serviraju mediji iz prošlog milenija. A i svatko može početi širiti svoju istinu sve dok im ne dosadi.

Ja sam vjerojatno jedan od ciljanih potencijalnih kupaca automobila i baš me zanima kakvi će biti dojmovi o Toyoti Prius u nadolazećim postovima na ovom blogu. A kad smo kod komercijalizacije, pažljivi će skužiti da Mrak igra na dve strane: i mene zanima jesu li svi ovotjedni gostujući blogeri bili jednako plaćeni? Je li Borja dobio isto što i svi drugi plus večeru i vožnju? Kako je Mrak platio Neutrina koji je u Londonu? U civiliziranom svijetu je malo nepristojno govoriti o honorarima pa će to ipak ostati mala tajna.

Misao dana:

How do you make a small fortune from blogging? Start with a big one.

p.s. Misao dana je ipak samo parafrazirana (umjesto “blogging” umetnite sebi omiljenu djelatnost) pa evo i bonusa prikladnog za ovaj blog:

So I was sitting in my cubicle today, and I realized, ever since I started working, every single day of my life has been worse than the day before it. So that means that every single day that you see me, that’s on the worst day of my life.

Literaturu o Toyotinom proizvodnom sustavu proučavam već godinama, pišem o njemu mjesecima, a od jučer je moja tvrtka krenula u dvogodišnji program kroz koji želimo postati što sličniji tom uzoru. Zaustavili smo pogon i kroz četverosatnu prezentaciju apsolutno svakome pokušali objasniti o čemu se u stvari radi, a usput smo odradili i prvi krug anonimnog mjerenja kroz koje želimo vidjeti gdje se nalazimo kako bi ubuduće mogli pratiti naš napredak. Očekivano, rezultat je zastrašujuć.

No htio sam pisati o jednom drugom fenomenu kojeg sam sve više i više svjestan. Naime jedan od alata koje TPS koristi se zove Kaizen. Japanska složenica dolazi iz kombinacija riječi “Kai” koja znači promjena, odnosno riječi “Zen” koja znači dobro. Ciljevi Kaizena uključuju eliminaciju otpada, just_in_time isporuku, optimizaciju/izravnavanje razina proizvodnje, standardiziranje radnih procedura. Malo opširnije tumačenje riječi kaizen uključuje definiciju “rastaviti na sastavne dijelove i ponovno sastaviti”. To znači da se kroz Kaizen promatra određeni proces, rastavi se na aktivnosti te se onda svaka aktivnost promatra zasebno te se pokušava unaprijediti – a sve skupa kako bi proces nakon ponovnog sastavljanja bio jednostavniji i nadasve lakši za radnike. Kaizen je nadalje kontinuirani proces, i on nema previše smisla ako se upotrijebi jednokratno – dakle samo kroz neprestani “Kaizen” on uopće dobije svoj puni smisao.

Ono što je zanimljivo u cijeloj priči o Kaizenu, no nije ograničen samo na njega, a to je otpor kojeg zaposlenici pružaju u svakom pokušaju napretka/promjene na radnome mjestu. Ljudi imaju tendenciju da se uguraju u neke obrasce ponašanja koje potom totalno pogrešno zamijene sa osjećajem za sigurnost, te svaki pokušaj promjene (bio on dobar ili loš) dočekaju kao napad na radno mjesto. Nadalje, čak i u trenucima krize, mnogi su voljni negodovati i kritizirati, dok su istovremeno nespremni na prihvaćanje promjena koje je nužno pokrenuti kako bi se iz navedene krize izišlo.

Sve to skupa me strašno podsjetilo na knjižicu koju sam davno pročitao a koja se zove “Who moved my cheese?”, to je knjižica na nekih četrdesetak stranica a koja govori o četiri miša zarobljena u labirintu u kojem je netko, iz samo njemu znanih razloga promijenio lokaciju na kojem se nalazi sir. Knjižica govori o potrazi za sirom i razlikama u stavovima svakog od miševa, pa tako neki sjede i čekaju da se sir ponovno pojavi (“jer je on tu i ranije bio”), dok neki traže sir, neki to rade brže, a neki sporije. Knjiga kroz zanimljivu analogiju tumači četiri osnovna koncepta: sir se cijelo vrijeme pomiče (promjene se događaju, htjeli vi to ili ne), budite spremni na trenutak kada se sir pomakne (očekujte promjene), selite se zajedno sa sirom (napravite promjenu), uživajte u okusu novog sira (uživajte u rezultatima promjene).

p.s. prije nekog vremena dodao sam link na desnoj strani koji se zove “Mračna online knjižara“, na toj stranici nalaze se linkovi na stranice Amazona gdje možete kupiti neke od knjiga koje smatram važnima; maleni dio prihoda ide meni za kupovinu novih knjiga o kojima ću uz malo sreće pisati na ovim stranicama

Misao dana:
Life is a process of becoming, a combination of states we have to go through. Where people fail is that they wish to elect a state and remain in it. This is a kind of death.

Dok sam tipkao prethodni post uz obavezni jutarnji nescafe iz moje pesimističke šalice skužio sam kako nikada u stvari nisam niti pokušao objasniti zašto je lean kao način proizvodnje toliko važan, no da bi razumjeli prednosti koje donosi lean proizvodnja važno je prije toga razumjeti kako smo do njega uopće stigli; a priča počinje s prvim automobilima koji su napravljeni prije više od jednog stoljeća.

U početku, automobile je sastavljao veliki broj relativno malenih radionica, a budući da obrada metala nije bila baš na nekoj pretjeranoj razini i alati nisu bili osobito kvalitetni, proizvodnja pojedinačnih dijelova se radila na termički neobrađenom metalu koji je mekan, te bi se nakon obrade napravljeni dijelovi termički obrađivali kako bi im se očvrsnula površina. Tijekom termičke obrade, dijelovi bi se deformirali i nastajali bi problemi, tako da bi automobile sastavljali na način da se uzme prvi dio i na njega pokuša spojiti drugi dio, ako dijelovi ne bi odgovarali (zbog razlika koje su nastale nakon termičke obrade), dijelovi bi se pripasivali te bi nakon toga na dodali treći dio, pripasali ga i tako redom dok ne bi proizveli cijeli automobil. Zbog postupka pripasivanja vrijeme izrade automobila je bilo iznimno dugačko, ali i automobili su se međusobno razlikovali unatoč tome što su bili napravljeni iz identičnih nacrta (kažu da je razlika u dužini automobila mogla biti i nekoliko centimetara).
U tim, prvim radionicama, automobile je sastavljala malena ekipa ljudi na za to određenom mjestu, a u proizvodnju jednog automobila bilo je potrebno uložiti 700 do 800 radnih sati.

Prvi veliki pomak napravio je Henry Ford koji je uočio kako je za povećanu učinkovitost nužno razmišljati ne samo o automobilu kao krajnjem proizvodu nego i o cjelokupnom procesu proizvodnje automobila. Kako bi ubrzao sastavljanje, Ford je odlučio pokupovati brdo strojeva od kojih je svaki specijaliziran za proizvodnju točno određenog dijela. Ako jedan stroj proizvodi samo jedan dio, tada ga je moguće napraviti u kvaliteti i toleranciji koju do tog časa nije bilo moguće postići i već na ovome koraku se puno postiglo s učinkovitosti. Slijedeći korak u utrci za učinkovitost bila je promjena načina sastavljanja pa je tako umjesto sastavljanja u pojedinačnom boksu postupak podijeljen na puno pojedinih koraka u proizvodnoj liniji. Nakon postavljanja linije, slijedeći korak koji je dodatno prepolovio vrijeme sastavljanja automobila je bilo uvođenje pokretne trake koja se već bila koristila u velikim američkim mesnicama. Umjesto 700-800 sati koliko su koristili Fordovi konkurenti, u proizvodnju jednog modela T uloženo je svega nešto više od 90 sati (a sam proces proizvodnje od početka do kraja trajao je 2,6 sati), što je omogućilo dramatično snižavanje cijene automobila što ga je odmah učinilo dostupnijim tržištu. Do kraja proizvodnje 1927. godine, model T napravljen je u otprilike 15.5 milijuna komada što je apsolutni rekord i do današnjeg dana jedini automobil koji je proizveden u većem broju je Volkswagenova buba.
Kao što svi znate, Fordov model T, odnosno način proizvodnje na pokretnoj traci pokrenuo je revoluciju u industriji te smo iz obrtničke manufakture prešli u doba masovne proizvodnje.

Sutra ću malo više napisati o razlozima zašto je toyota smatrala Fordov sustav masovne proizvodnje pogrešnim – iz čega je kasnije proizašao lean sustav, a u međuvremenu za one koji žele znati više mogu ponuditi jedan kraći (pet stranica) članak u pdf formatu koji malo detaljnije opisuje povijest Fordovog modela T.

Misao dana:
Anyone who stops learning is old, whether at twenty or eighty. Anyone who keeps learning stays young. The greatest thing in life is to keep your mind young.