Zašto, zašto, zašto, zašto, zašto?

Sigurno ste imali prilike u životu čuti neki od mitova koji se vežu uz kvalitetu japanskih, a posebice Toyotinih automobila. Toyota je svoju automobilsku industriju počela razvijati poslije drugog svjetskog rata u času kada su automobili već vladali cestama i kako bi razvili kompetitivnu prednost pred drugim proizvođačima koji su već tada bili osigurani ekonomijom veličine i beskonačnim serijama na svojim proizvodnim trakama. Japanci su jednostavno morali osmisliti način na koji će proizvesti bolji automobil od bilo koga drugoga, a koji je jeftiniji unatoč neusporedivo manjim serijama. Neovisno o tome što mislili ili znali o njihovoj tehnološkoj pozadini, ključ uspjeha nije u robotima ili automatiziranim procesima nego u primjeni nekih jednostavnih principa koji su tipični za istočnjačku filozofiju, a iz nekog razloga, koliko god bili logični, jednostavno nisu dio naše kulture.

Evo i konkretnog primjera, pokušajte zamisliti da radite u nekoj tvornici upravljajući nekim strojem. U jednom trenutku, usred vaše smjene, stroj se pokvari jer je neki od vijaka koji pridržavaju ili učvršćuju neki bitni dio stroja jednostavno pukao. Riječ je o običnom vijku koji i nema neku osobitu vrijednost. Ono što ćete kao upravitelj stroja učiniti je da ćete zaustaviti stroj, počistiti eventualni nered koji se dogodio, detektirati gdje je problem, otići ćete do skladišta rezervnih dijelova i pronaći odgovarajući zamjenski vijak i potom pristupiti popravku na način da ćete izvaditi stari puknuti vijak i zamijeniti ga novim. Nakon što se uvjerite da ste sve napravili kako treba, pokrenuti ćete proizvodnju i nakon nekoliko desetaka minuta zastoja proizvodnja se nastavlja.

Koliko god se gore opisani slijed činio logičnim i ispravnim, on to jednostavno nije, jer niste pokušali otkriti stvarni razlog zašto je vijak puknuo, te ste umjesto toga napravili korektivnu akciju i nastavili proizvodnju, ili, jednostavnije rečeno, niste napravili niti jedan korak da bi spriječili da se greška s vijkom ne ponovi.

Toyotina filozofija na ovakve probleme ima pitanje “5x Zašto”. Ispravan način za rješavanje puknutog vijka po Toyotinoj filozofiji bio bi otprilike slijedeći; Zašto je pukao vijak? Zbog toga što nije bio podmazan. Zašto vijak nije bio podmazan? Zato što ga Marijan nije podmazao u okviru redovitog tjednog održavanja. Zašto Marijan nije napravio tjedno održavanje? Zato što se Marijan razbolio. Zašto netko drugi nije obavio tjedno održavanje? Zato što procedura ne predviđa takvu situaciju. Zašto procedura ne predviđa takvu situaciju? Zato što rukovoditelj, direktor, vlasnik nisu predvidjeli takvu situaciju. Poanta je dakle da jednostavnim ispitivanjem dođemo do korjena problema i potom otklonimo izvor problema umjesto da korigiramo samo krajnju manifestaciju; tj. da promišljamo o problemu izvan granica očiglednih činjenica. Iz jednostavne i dosljedne primjene koncepata poput ovoga proizlazi perfekcija koja je omogućila japanskoj ekonomiju njezinu današnju poziciju.

“5x Zašto?” nije princip koji se može koristiti samo u automobilskoj industriji nego ga možete koristiti doslovce bilo gdje. Jednako je primjenjiv na vašem radnom mjestu, u vrtiću, dućanu, a mogli bi ga početi koristiti i na globalnim temama te bi neke društvene probleme možda trebali početi rješavati pitajući se pet puta za redom zašto. Primjerice, neka od prvih pitanja koja bi mogli postaviti su: Zašto je Sanader uhićen? Zašto smo u recesiji? Zašto je Vlada neučinkovita? Zašto autoceste toliko koštaju? Zašto su nam političari korumpirani i nesposobni?

Naravno, problem s ovim pristupom je to što se negdje u odgovoru na peto pitanje zašto najvjerojatnije nalazi i vaše ili moje ime, a to je sasvim novi problem (na koji su Japanci pronašli odgovor, no mi zasada nismo).

p.s. ovo je moja dvadeset i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 8. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If you are not making the progress that you would like to make and are capable of making, it is simply because your goals are not clearly defined.

Pet majmuna

Prošle nedjelje u Zagrebu se održao sjajan koncert Leonarda Cohena na kojem je on između ostalog otpjevao svoju dobro poznatu pjesmu “Everybody knows”. Ta pjesmica između ostalog govori o tome kako je borba bila namještena, kako siromašni ostaju siromašni a bogati još bogatiji, Cohen tvrdi kako brod lagano tone, kako nam je kapetan lagao i kako svi mi imamo taj nekakav “slomljeni” osjećaj kao da nam je umro otac ili uginuo kućni ljubimac. Vrlo tužna pjesma koja u biti govori o tome kako svi mi uočavamo što se događa ali ne reagiramo i ne želimo ili se ne usudimo raditi promjene. Ta pjesmica me podsjetila na priču o pet majmuna koju je dobro znati i povremeno se prisjetiti jer ona na najbolji mogući način ilustrira zašto je promjena nužna i važna. Priča ide otprilike ovako:

Zamislite situaciju da u kavez stavite pet majmuna, u sredinu kaveza postavite ljestve i na vrh ljestava grozd svježih banana. Svi znamo da nijedan majmun pri zdravoj pameti ne može odoliti banani pa će tako prvom prilikom neki od njih pojuriti po ljestvama ne bi li ubrao jednu. Kada se popne taman nadomak banane onda sve majmune polijete ledeno hladnom vodom. Prvo malo šoka i nevjerice i kada netko drugi skupi hrabrosti i krene po banane ponovite polijevanje i tako sve dotle dok majmuni ne shvate da će posezanje za bananom neminovno rezultirati hladnim tušem. Kada se to dogodi onda se ponašanje u kavezu mijenja i ako se neki od majmuna osjeti sretnim (ili gladnim) pa unatoč izvjesnoj sudbini krene prema bananama ovi ostali će ga povući na pod i zatući.

Kada su majmuni utvrdili gradivo, onda iz kaveza uzmete jednog majmuna i stavite novog koji pojma nema što će se desiti kada se krene penjati po banane. Naravno (i očekivano) čim on krene po ljestvama ovi ostali će ga povući dolje i izmlatiti. Nakon nekog vremena i ovaj novi majmum, koji u biti nikada nije bio poliven hladnom vodom odustaje i ne želi više banane makar su mu tako blizu a on tako gladan. Tada je pravi trenutak da ponovno uzmete jednog od majmuna koji zna što će se dogoditi i ubacite još jednoga koji pojma nema. Ovaj postupak ponavljate sve dotle dok u kavezu nemate više nijednog majmuna koji ima neposredno iskustvo što će se desiti kada se krene penjati po ljestvama i pokušati ubrati bananu.

Kada ste uspješno zamijenili sve majmune, neovisno o tom što oni pojma nemaju, ako neki od njih krene prema bananama ovi preostali će ga povući na pod i ubiti ekvivalent majmunskog boga u njemu, makar ne znaju da ako dođe do te banane da će ih sve skupa politi ledeno hladna voda.

Poanta priče o pet majmuna je u tome što za mnogobrojne odluke koje donosimo mi u biti ne znamo prave konsekvence nego postoji neko znanje i mišljenje da se nešto radi baš tako, te da svaki drugačiji pokušaj jednostavno nije dobar. U jednoj tvrtci su mi svojevremeno pokazivali kako razvrstavaju poštu. Ukratko, poštar donese poštu i prva stvar koja se dogodi je da se sva pošta (a dobijaju je podosta) odnese na jedan stol. Ono što je zanimljivo je da za tim stolom nitko ne sjedi i u biti nema racionalnog objašnjenja zašto bi poštu stavljali i razvrstavali baš tamo. Niti je taj stol osobito podesan za razvrstavanje, niti je na nekom logičnom mjestu da bude lagano dostupan svima, čak ni osvjetljenje nije neko a ni kanta za smeće i nepotrebne omotnice nije blizu. No svejedno, pošta se tamo razvrstava po svjedočenju lokalnog zaposlenika-starosjedioca “oduvijek”.

Nakon relativno kratkog istraživanja otkrili smo da je nekada davno (prije pretvorbe i privatizacije) upravo za tim stolom sjedio čovjek čija je funkcija bila razvrstavanje pošte. On je u međuvremenu otišao u penziju, njegovo mjesto je postalo nepotrebno no procedura je ostala unatoč tome što je totalno besmislena i nepotrebna. Pet majmuna.

Sada kada znate ovu priču, zamolio bih da se osvrnete oko sebe po vašoj kući, po tvrtci u kojoj radite ili tijekom dnevnika pokušate identificirati majmune u kadru. Pokušajte se sjetiti djeda koja vas je upozoravao na propuh koji navodno ubija, mamu koja vam je branila jesti hladni sladoled jer ćete se prehladiti, prijatelja koji uvijek glasaju za iste, u stvari – ne treba otići dalje od ogledala. Dobrodošli u banana republiku!

Napomena: Nijedan majmun nije bio poliven ili pretučen za potrebe pisanja ovog članka.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mrak.org/tag/tps/ Na mračnom blogu ima jedna cijela serija tekstova o učinkovitosti i preispitivanju stvarnosti koja je bazirana na Japanskoj kulturi i Toyotinoj filozofiji proizvodnje automobila. Hrvatska nema (značajne) auto industrije ali se iz toga može puno naučiti.

Achtung, Achtung

Eto jedne bezobrazne samopromocije.

U četvrtak 21. prosinca u 10:15h držim predavanje na Ekonomskom fakultetu sveučilišta u Rijeci. Tema predavanja je praktična strana poduzetništva s naglaskom na ERP sustave (Enterprise Resource Planning) i TPS (Toyota Production System). Očekivano trajanje predavanja skupa s Q&A dijelom je 90 minuta.

Obzirom da će predavanje/prezentacija biti prošarana mojim osobnim iskustvima i anegdotama (koje prečesto graniče sa SFom) postoji potencijal da će biti zabavno.
Dakle, ako ste u Rijeci i pratite ovaj blog, a osobito u posljednje vrijeme zapostavljenu business stranu ovog bloga – pozvani ste i dođite.

https://www.youtube.com/watch?v=-H6SiqNbY60

(achtung, achtung je zato da skrenete pozornost na ovaj tekst, a kada god se sjetim ove riječi padne mi na pamet “Salaš u malom ritu” – no istovremeno to je i naslov albuma od U2 a na kojem se nalazi i ova pjesmica)

Misao dana:
I never let schooling interfere with my education.

Inventura 2006 – I tom

Ponovno je ono doba godine kada se podvlače crte i radi inventura, evo prva 3 mjeseca mojeg ovogodišnjeg blogiranja u jednom tekstu. Ostatak slijedi tijekom prosinca.
siječanj
U siječanj smo zakoračili nakon zaoštrenja plinskog sukoba između Rusije i Ukrajine i stupanja na snagu pravilnika o zbrinjavanju ambalažnog otpada; s ove perspektive sasvim je jasno da je pravilnik ne samo pogodovao određenoj kasti ljudi nego je i stvorio jednu cijelu socijalno osjetljivu granu industrije. U siječnju je svoju kratkotrajnu blogersku aferu odradio Arsenyev, bacite pogled na njegov blog ako je još tamo, a svakako pročitajte njegove putopise na bestseleru. Sredinom siječnja, u nedjeljom u 2 gostovao je Vlado Zec, kako je ta priča izgledala svega nekoliko mjeseci kasnije svima je dobro poznato. Krenuli smo i u seriju tekstova o Zagrebačkom holdingu, a prvi u seriji je bio tekst u kojem objašnjavam zašto smatram da je potrebno privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu. Razmišljao sam (vrlo neorginalno) i o tome što bi bilo kada bi svijetom vladala skupina vrlo bogatih i anonimnih ljudi. Počela je i prva ovogodišnja sjednica Sabora pa sam primjetio kako je koncentracija skupih crnih automobila povećana (i odmah bio demantiran kako neki zastupnici voze Corse). Posljednji tekst u siječnju je bio prvi u seriji tekstova o Toyota Production Systemu ili TPSu.

veljača
Osim tekstova o TPSu, veljaču je obilježio i zombix objavom danskih karikatura i fingiranom prijetnjom smrću (sjajan stunt, bravo zombix), sredinom veljače Baroso je kupio sira i vrhnja na zagrebačkom Dolcu, te je lansirana sada već poprilično dobro uhodana ePDV usluga. Malo sam lamentirao i školstvu i pečenju odrezaka (kako su ove dvije teme dospjele u isti tekst i danas je nejasno), a potom je uslijedio i ničime izazvan autobiografski tekst. Primjetio sam i Applied Ceramics investiciju koja je tijekom cijele godine privlačila pozornost google-a, a ovaj post je zabavan i po tome što sam kroz tekst linkao krivi Applied Ceramics, čini mi se da je vrijeme za jedan update na tu temu. Dick Cheney je upucao svog odvjetnika (zamijenivši ga za prepelicu!?), a pao je i osvrt na hitro.hr. Kraj veljače je, a ePDV i dalje nije proradio, a skužio sam i super psiho terapiju: posjeta mercedesovom auto salonu. Prozborio sam i koju o search engine optimizaciji, a zapitao sam se i kako ćemo skužiti razliku obzirom da je državna uprava u štrajku.

ožujak
ERP ili Enterprise Resource Planning je otvorio ožujak. Izgubili smo kravlji mozak (komada jedan), a i mrak.org se osamostalio. Ivica Kirin je prvi puta izletio u medijima, a počeli smo pričati i o web 2.0 konceptu. Napisao sam i Idiot Prayer koji je neko vrijeme kružio po forumima i emailovima. Negdje tamo smo počeli spominjati i korupciju, ali se tada nismo zavaravali hitrim rezultatima. Razvio sam i teoriju o zapošljavanju i tri važne karakteristike koje definiraju zaposlenika; znanje, vještine i odgovornosti. Pisao sam i o neprimjerenoj reputaciji bloga u hrvatskoj, nešto što niti devet mjeseci kasnije nismo počeli ispravljati. Zatražio sam (i nisam dobio) ISSN broj za mračni blog. Kako je to bilo vrijeme upoznavanja sebe na novoj i samostalnoj domeni, dosta sam pisao o optimizaciji za tražilice i usabilityu. Nešto sitno sam se bavio i knjigovodstveno računovodstvenim temama i zalihama, a napisao sam i jedan od najčitanijih tekstova: ERP, MIS i ostale nerazumljive kratice, da bih na kraju single_handedly doveo sam u pitanje stvarni rast BDPa u 2005 godini.

Misao dana:
Heroes know that things must happen when it is time for them to happen. A quest may not simply be abandoned; unicorns may go unrescued for a long time, but not forever; a happy ending cannot come in the middle of the story.

Antiklimaks

Mrak polako završava svoj godišnji i eksperiment s gostujućim blogerima se bliži kraju. S obzirom da se radi o mračnom blogu, red je da se niz kvalitetnih tekstova koje smo čitali ovih dana ipak zaključi jednim antiklimaksom.

Mrak se na godišnji odvezao u posuđenoj, pardon, blogiranjem zarađenoj Toyoti Prius. Cijela priča o ovom dealu je zanimljiva jer nas je Mrak još jednom iznenandio novitetom i pionirskim pothvatom hrvatske blogosfere. Iako je bio malo sramežljiv u pogledu detalja ugovora s nečastivim (svijetom velikih korporacija), sve djeluje zdravorazumski. Neumorno je pisao o TPSu i uspio je popularizirati jednu naizgled bolesno dosadnu temu koju samo geekovi mogu voljeti, kontinuirano razmišlja i optimizira sve što utječe na čitanost njegovih stranica, a stalna publika mu se ipak ne uklapa u tipični profil hrvatskih teenagerskih blogera. Tu je i Toyota koja za sitnu lovu (ekvivalent kratkoročne posudbe auta) dobija ciljanu reklamu. Ni mjesec dana nakon što se osamostalio, navodno da su TPS članci imali oko tisuću posjetitelja dnevno, a posjećenost je sigurno vremenom povećana. A i takva reklama ostaje na ovim stranicama pa ne treba gledati samo dnevne hitove. Svojevremeno sam imao vlastiti blog, ali sam se odlučio vratiti na besmisleno i dosano lajanje.Ako samo 10% ovisnika o mrak.org sadržaju mogu biti potencijalno zainteresirani za kupovinu auta, onda je ovakva usko ciljana reklama koja daje informacije o proizvodu koji je većini potpuno nepoznat (i iz nekih komentara smo vidjeli da mnogi i ne znaju puno o hibridima, a sumnjam da ima puno ljudi koji su ih i vozili), odličan potez. Tu se može još nadodati i koja medijska zanimljivost u specijaliziranim tiskovinama koje i tako nemaju s čime puniti prostor. Na kraju, Toyota i nema puno izbora jer mrak.org i na Pogotku izlazi dosta visoko kad tražite Toyotu. A ako vas zanimaju hibridi, dobre su šanse da se služite internetom bolje od prosjeka populacije. (Ako Prius postane hit kao što je to postao na mnogim tržistima u svijetu, Toyota će morati osigurati svoju prisutnost i pri pretraživanju imena modela ;-))

Komentari na post u kojem nas je Mrak obavjestio o svojem faustovskom ugovoru ukazuju da komercijalizacija nekima ne sjeda dobro i da se radi o prvim snažnijim signalima gubljenja nevinosti hrvatske blogerske zajednice. (Ako ga već netko hoće napadati, moglo bi se kopati po prijateljskom odnosu s pušioničarima iz Rovinja i tekstovima o TDZu koje možda zbog tog odnosa nije trebao pisati, iako su tekstovi bili na mjestu.) (R)evolucija se ne može zaustaviti, a sve što vidimo ovdje već je odavna viđeno u naprednijem blogerskom svijetu. U ostalom, puno uspješnih poduzetnika će vam reći da u Hrvatskoj ne treba izmišljati puno tople vode i da samo treba kvalitetno implementirati poslovne ideje i modele koji su se već pokazali uspješnim na nekim razvijenijim tržištima. Pitanje je samo tko je poduzetan i metodičan? Zato Mraku treba skinuti kapu i možda ga samo blago upozoriti na činjenicu da inovatori obično izgaraju te da opstaju efikasniji koji stižu u drugom valu (žabe koje sad gledaju kako potkivaju konja). A naivnim idealistima preostaje da što prije shvate da sve što pročitaju na netu moraju uzeti sa dozom kritičnosti i sumnje. Nije to tako strašno: nadam se da čitateljstvo ovog bloga i tako ne vjeruje sve što im serviraju razni medijski reketari u Hrvata. Naše blogersko pisanje ipak nitko ne kontrolira ni ne cenzurira i sveukupno su informacije i komentari puno kvalitetniji od onoga što nam serviraju mediji iz prošlog milenija. A i svatko može početi širiti svoju istinu sve dok im ne dosadi.

Ja sam vjerojatno jedan od ciljanih potencijalnih kupaca automobila i baš me zanima kakvi će biti dojmovi o Toyoti Prius u nadolazećim postovima na ovom blogu. A kad smo kod komercijalizacije, pažljivi će skužiti da Mrak igra na dve strane: i mene zanima jesu li svi ovotjedni gostujući blogeri bili jednako plaćeni? Je li Borja dobio isto što i svi drugi plus večeru i vožnju? Kako je Mrak platio Neutrina koji je u Londonu? U civiliziranom svijetu je malo nepristojno govoriti o honorarima pa će to ipak ostati mala tajna.

Misao dana:

How do you make a small fortune from blogging? Start with a big one.

p.s. Misao dana je ipak samo parafrazirana (umjesto “blogging” umetnite sebi omiljenu djelatnost) pa evo i bonusa prikladnog za ovaj blog:

So I was sitting in my cubicle today, and I realized, ever since I started working, every single day of my life has been worse than the day before it. So that means that every single day that you see me, that’s on the worst day of my life.