Zašto, zašto, zašto, zašto, zašto?

Sigurno ste imali prilike u životu čuti neki od mitova koji se vežu uz kvalitetu japanskih, a posebice Toyotinih automobila. Toyota je svoju automobilsku industriju počela razvijati poslije drugog svjetskog rata u času kada su automobili već vladali cestama i kako bi razvili kompetitivnu prednost pred drugim proizvođačima koji su već tada bili osigurani ekonomijom veličine i beskonačnim serijama na svojim proizvodnim trakama. Japanci su jednostavno morali osmisliti način na koji će proizvesti bolji automobil od bilo koga drugoga, a koji je jeftiniji unatoč neusporedivo manjim serijama. Neovisno o tome što mislili ili znali o njihovoj tehnološkoj pozadini, ključ uspjeha nije u robotima ili automatiziranim procesima nego u primjeni nekih jednostavnih principa koji su tipični za istočnjačku filozofiju, a iz nekog razloga, koliko god bili logični, jednostavno nisu dio naše kulture.

Evo i konkretnog primjera, pokušajte zamisliti da radite u nekoj tvornici upravljajući nekim strojem. U jednom trenutku, usred vaše smjene, stroj se pokvari jer je neki od vijaka koji pridržavaju ili učvršćuju neki bitni dio stroja jednostavno pukao. Riječ je o običnom vijku koji i nema neku osobitu vrijednost. Ono što ćete kao upravitelj stroja učiniti je da ćete zaustaviti stroj, počistiti eventualni nered koji se dogodio, detektirati gdje je problem, otići ćete do skladišta rezervnih dijelova i pronaći odgovarajući zamjenski vijak i potom pristupiti popravku na način da ćete izvaditi stari puknuti vijak i zamijeniti ga novim. Nakon što se uvjerite da ste sve napravili kako treba, pokrenuti ćete proizvodnju i nakon nekoliko desetaka minuta zastoja proizvodnja se nastavlja.

Koliko god se gore opisani slijed činio logičnim i ispravnim, on to jednostavno nije, jer niste pokušali otkriti stvarni razlog zašto je vijak puknuo, te ste umjesto toga napravili korektivnu akciju i nastavili proizvodnju, ili, jednostavnije rečeno, niste napravili niti jedan korak da bi spriječili da se greška s vijkom ne ponovi.

Toyotina filozofija na ovakve probleme ima pitanje “5x Zašto”. Ispravan način za rješavanje puknutog vijka po Toyotinoj filozofiji bio bi otprilike slijedeći; Zašto je pukao vijak? Zbog toga što nije bio podmazan. Zašto vijak nije bio podmazan? Zato što ga Marijan nije podmazao u okviru redovitog tjednog održavanja. Zašto Marijan nije napravio tjedno održavanje? Zato što se Marijan razbolio. Zašto netko drugi nije obavio tjedno održavanje? Zato što procedura ne predviđa takvu situaciju. Zašto procedura ne predviđa takvu situaciju? Zato što rukovoditelj, direktor, vlasnik nisu predvidjeli takvu situaciju. Poanta je dakle da jednostavnim ispitivanjem dođemo do korjena problema i potom otklonimo izvor problema umjesto da korigiramo samo krajnju manifestaciju; tj. da promišljamo o problemu izvan granica očiglednih činjenica. Iz jednostavne i dosljedne primjene koncepata poput ovoga proizlazi perfekcija koja je omogućila japanskoj ekonomiju njezinu današnju poziciju.

“5x Zašto?” nije princip koji se može koristiti samo u automobilskoj industriji nego ga možete koristiti doslovce bilo gdje. Jednako je primjenjiv na vašem radnom mjestu, u vrtiću, dućanu, a mogli bi ga početi koristiti i na globalnim temama te bi neke društvene probleme možda trebali početi rješavati pitajući se pet puta za redom zašto. Primjerice, neka od prvih pitanja koja bi mogli postaviti su: Zašto je Sanader uhićen? Zašto smo u recesiji? Zašto je Vlada neučinkovita? Zašto autoceste toliko koštaju? Zašto su nam političari korumpirani i nesposobni?

Naravno, problem s ovim pristupom je to što se negdje u odgovoru na peto pitanje zašto najvjerojatnije nalazi i vaše ili moje ime, a to je sasvim novi problem (na koji su Japanci pronašli odgovor, no mi zasada nismo).

p.s. ovo je moja dvadeset i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 8. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If you are not making the progress that you would like to make and are capable of making, it is simply because your goals are not clearly defined.

Pet majmuna

Prošle nedjelje u Zagrebu se održao sjajan koncert Leonarda Cohena na kojem je on između ostalog otpjevao svoju dobro poznatu pjesmu “Everybody knows”. Ta pjesmica između ostalog govori o tome kako je borba bila namještena, kako siromašni ostaju siromašni a bogati još bogatiji, Cohen tvrdi kako brod lagano tone, kako nam je kapetan lagao i kako svi mi imamo taj nekakav “slomljeni” osjećaj kao da nam je umro otac ili uginuo kućni ljubimac. Vrlo tužna pjesma koja u biti govori o tome kako svi mi uočavamo što se događa ali ne reagiramo i ne želimo ili se ne usudimo raditi promjene. Ta pjesmica me podsjetila na priču o pet majmuna koju je dobro znati i povremeno se prisjetiti jer ona na najbolji mogući način ilustrira zašto je promjena nužna i važna. Priča ide otprilike ovako:

Zamislite situaciju da u kavez stavite pet majmuna, u sredinu kaveza postavite ljestve i na vrh ljestava grozd svježih banana. Svi znamo da nijedan majmun pri zdravoj pameti ne može odoliti banani pa će tako prvom prilikom neki od njih pojuriti po ljestvama ne bi li ubrao jednu. Kada se popne taman nadomak banane onda sve majmune polijete ledeno hladnom vodom. Prvo malo šoka i nevjerice i kada netko drugi skupi hrabrosti i krene po banane ponovite polijevanje i tako sve dotle dok majmuni ne shvate da će posezanje za bananom neminovno rezultirati hladnim tušem. Kada se to dogodi onda se ponašanje u kavezu mijenja i ako se neki od majmuna osjeti sretnim (ili gladnim) pa unatoč izvjesnoj sudbini krene prema bananama ovi ostali će ga povući na pod i zatući.

Kada su majmuni utvrdili gradivo, onda iz kaveza uzmete jednog majmuna i stavite novog koji pojma nema što će se desiti kada se krene penjati po banane. Naravno (i očekivano) čim on krene po ljestvama ovi ostali će ga povući dolje i izmlatiti. Nakon nekog vremena i ovaj novi majmum, koji u biti nikada nije bio poliven hladnom vodom odustaje i ne želi više banane makar su mu tako blizu a on tako gladan. Tada je pravi trenutak da ponovno uzmete jednog od majmuna koji zna što će se dogoditi i ubacite još jednoga koji pojma nema. Ovaj postupak ponavljate sve dotle dok u kavezu nemate više nijednog majmuna koji ima neposredno iskustvo što će se desiti kada se krene penjati po ljestvama i pokušati ubrati bananu.

Kada ste uspješno zamijenili sve majmune, neovisno o tom što oni pojma nemaju, ako neki od njih krene prema bananama ovi preostali će ga povući na pod i ubiti ekvivalent majmunskog boga u njemu, makar ne znaju da ako dođe do te banane da će ih sve skupa politi ledeno hladna voda.

Poanta priče o pet majmuna je u tome što za mnogobrojne odluke koje donosimo mi u biti ne znamo prave konsekvence nego postoji neko znanje i mišljenje da se nešto radi baš tako, te da svaki drugačiji pokušaj jednostavno nije dobar. U jednoj tvrtci su mi svojevremeno pokazivali kako razvrstavaju poštu. Ukratko, poštar donese poštu i prva stvar koja se dogodi je da se sva pošta (a dobijaju je podosta) odnese na jedan stol. Ono što je zanimljivo je da za tim stolom nitko ne sjedi i u biti nema racionalnog objašnjenja zašto bi poštu stavljali i razvrstavali baš tamo. Niti je taj stol osobito podesan za razvrstavanje, niti je na nekom logičnom mjestu da bude lagano dostupan svima, čak ni osvjetljenje nije neko a ni kanta za smeće i nepotrebne omotnice nije blizu. No svejedno, pošta se tamo razvrstava po svjedočenju lokalnog zaposlenika-starosjedioca “oduvijek”.

Nakon relativno kratkog istraživanja otkrili smo da je nekada davno (prije pretvorbe i privatizacije) upravo za tim stolom sjedio čovjek čija je funkcija bila razvrstavanje pošte. On je u međuvremenu otišao u penziju, njegovo mjesto je postalo nepotrebno no procedura je ostala unatoč tome što je totalno besmislena i nepotrebna. Pet majmuna.

Sada kada znate ovu priču, zamolio bih da se osvrnete oko sebe po vašoj kući, po tvrtci u kojoj radite ili tijekom dnevnika pokušate identificirati majmune u kadru. Pokušajte se sjetiti djeda koja vas je upozoravao na propuh koji navodno ubija, mamu koja vam je branila jesti hladni sladoled jer ćete se prehladiti, prijatelja koji uvijek glasaju za iste, u stvari – ne treba otići dalje od ogledala. Dobrodošli u banana republiku!

Napomena: Nijedan majmun nije bio poliven ili pretučen za potrebe pisanja ovog članka.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mrak.org/tag/tps/ Na mračnom blogu ima jedna cijela serija tekstova o učinkovitosti i preispitivanju stvarnosti koja je bazirana na Japanskoj kulturi i Toyotinoj filozofiji proizvodnje automobila. Hrvatska nema (značajne) auto industrije ali se iz toga može puno naučiti.

Achtung, Achtung

Eto jedne bezobrazne samopromocije.

U četvrtak 21. prosinca u 10:15h držim predavanje na Ekonomskom fakultetu sveučilišta u Rijeci. Tema predavanja je praktična strana poduzetništva s naglaskom na ERP sustave (Enterprise Resource Planning) i TPS (Toyota Production System). Očekivano trajanje predavanja skupa s Q&A dijelom je 90 minuta.

Obzirom da će predavanje/prezentacija biti prošarana mojim osobnim iskustvima i anegdotama (koje prečesto graniče sa SFom) postoji potencijal da će biti zabavno.
Dakle, ako ste u Rijeci i pratite ovaj blog, a osobito u posljednje vrijeme zapostavljenu business stranu ovog bloga – pozvani ste i dođite.

https://www.youtube.com/watch?v=-H6SiqNbY60

(achtung, achtung je zato da skrenete pozornost na ovaj tekst, a kada god se sjetim ove riječi padne mi na pamet “Salaš u malom ritu” – no istovremeno to je i naslov albuma od U2 a na kojem se nalazi i ova pjesmica)

Misao dana:
I never let schooling interfere with my education.