Demokracija je procedura

Jučer/danas je postalo jasno kako će Slovenija unatoč svemu održati referendum o ulasku Hrvatske u NATO (ajde barem netko ako mi već sami nismo to obavili).

Prekjučer su se Jandroković i Sanader nešto kao ljutili na Sloveniju i govorili kako im je to neprihvatljivo da Slovenija ima referendum. Nekako mi se čini da oni ne bi smjeli tako nešto izgovoriti na glas jer je to miješanje u unutarnje stvari druge države, a uostalom, ratifikacije i služe za to da bi parlament (ili drugi neki mehanizmi koje već država ima predviđene) razmotrile da li je odluka njihove Vlade ispravna. Cijela poanta ratifikacije kao procesa je da je totalno moguće da ishod bude i negativan.

Potiho se veselim što će doći do referenduma (iako je i u Sloveniji pritisak veliki da se od toga odustane pa ništa nije sigurno) jer smatram da je procedura kojom je to kod nas izvedeno duboko pogrešna te je meni ta odluka neprihvatljiva (ne toliko radi same odluke, nego radi načina na koji je donešena). Da imamo takvi situaciju kod nas, onda bi se to kod nas riješilo daleko brže i jednostavnije, primjerice da uzmemo hipotetsku situaciju u kojoj neki sud (npr. Upravni) presudi u nekom jako važnom predmetu (npr. oko statusa sutkinje Ustavnog suda) tada bi se najvjerojatnije sakupila ekipa iz Ustavnog i u nekoj prekonoćnoj pravnoj egzibiciji smislila formulaciju po kojoj se tako nešto pobija. I što je najbolje, ustrajali bi na tome neovisno o konsekvencama svoje odluke i neovisno o konsekvencama toga da ih netko koji mjesec kasnije netko za tu stvar tuži na nekom višem sudu, a na pamet mi pada onaj za ljudska prava u Strasbourgu.

U Sloveniji kao što vidimo Ustav i Zakon su prioritet br. 1 neovisno o svim poteškoćama koje će Slovenija radi ovoga trpiti. Ne ulazim sada u diskusiju zašto je do toga uopće došlo i da li se to moglo izbjeći pravovremenom akcijom – poanta je u tome da je malena strančica s 0.28% podrške u Sloveniji (a to je i u Hrvatskim mjerilima jako, jako, jako malo) uspjela na tehnikaliju zaustaviti cijeli proces, i to taman u času kada su odnosi među naše dvije zemlje (barem na političkoj razini) najniže u posljednjih osamnaest godina.

Demokracija je procedura i to je razlog zašto je Slovenija pravna država.

Misao dana:
But before you go, whisper this to your sons and their sons – “The work was free. Keep it so.”

Za svakoga ponešto

Nema te par dana i odmah nastane neka frka, pa stoga krenimo redom:

  • U i oko Nacionala se događa prava mala drama, ljude odvode (bez valjanog razloga) u ludnicu, na neke se puca pod okriljem noći, spominju se dileri i kokain, dugovi koji idu paralelno s time, cijeli Nacional se prebacio na ratni ustroj pokušavajući oprati svojega (su)vlasnika. Ono što je u cijeloj priči meni iznimno zanimljivo je kako je praktički odmah po pucnjavi izletila i teorija kako je Pukanić sam sebi smjestio atentat (tzv. samoubojstvo iz zasjede) i čini se kako većina puka vjeruje kako je to doista izgledna varijanta (klasična taktika zamagljivanja gdje jednu aferu zamijeniš drugom, još većom). Za zapitati se kako je moguće da ljudi vjeruju u tako nešto, a da istovremeno kupuju novine u kojima valjda očekuju čitati istinu, pravu verziju istine. Ispada kao da smo u Matrixu, još samo da se pojavi Orpheus sa plavom i bijelom pilulom i osjećaj je potpun. (usput, odvoditi ljude u psihijatrijsku ustanovu koristeći policijsku silu je nešto nad čime bi se morali zabrinuti)
  • Siniša Grgić je u problemima. Dečko se bio zaigrao sa vojim ZAPIjem prošle godine namještajući ankete, potom je ZAPI koji koristi podatke od FINAe htio prodati toj istoj FINAi a što je razotkrio ili barem u javnost lansirao i spriječio Slavko Linić (kao nagradu je dobio samo njemu posvećeni web site). U međuvremenu je ušao u vijeće HRTa, a ovih dana ispada kako je kroz različite manevre htio istrčati iz obveze investiranja 200+ mil kuna u famozni otok znanja Koločep kojeg je pod sumnjivim okolnostima otkupio od države. Na dosada nejasnu foru reagirao je HFP (valjda se novim potpredsjednicima ne da sjediti u zatvoru godinu dana bez prave optužbe pa paze da barem nešto rade) i blokirao imovinu, a prosvjetljene je imao i Željko Markota koji je kao sve “razotkrio” (nije on to slučajno otkrio, naime bio je jedan od partnera u projektu otoka na kojem su saznali kako oteti državi neke novce – podjela se očito nije dogodila u opsegu u kojem je trebala pa je građanska savjest odjednom došla do zraka). Promatrajući rezime Siniše Grgića očito je da je to lik koji investira u sebe i pozicionira se za nešto veliko. Nadam se da je Polančec skužio da je ponovno vrijeme za jednog žrtvenog janjca.
  • Prikupljanje potpisa za NATO referendum nažalost nije uspjelo. Pokazalo se kako je rok od 15 dana, impresivni broj birača od 450.000 koji moraju potpisati (nije li zabavno da u zemlji u kojoj živi 4.435.000 stanovnika imamo glasača više od tog broja?) jednostavno previše. S druge strane, u inicijativi su sudjelovali i lijevi i desni, i udruge i političke stranke koje inače nikako ne bi sjele za isti stol – mislim da je to sjajno i da je to početak (pa makar u tragovima) malo aktivnije civilne scene. I dalje smatram kako bi odgovorni političari morali sazvati referendum jer ulazak u NATO određuje smjerove hrvatske politike na vrlo dugi rok i htjeli mi to ili ne pristupanje NATOu nas definitivno politički svrstava na svjetskoj sceni.
  • Istekao je moratorij na prodaju udjela braniteljskih fondova. Zanimljivi su mehanizmi koji su postavljeni kako bi spriječili, otežali i općenito otežali raspolaganje tim fondom. A još je zanimljivije da jedne novine tvrde kako nema navale na šaltere, dok druge tvrde da je jučerašnji crni ponedjeljak u stvari i nastao zbog braniteljkog fonda (koji uglavnom raspolaže najlikvidnijim dionicama na tržištu). Pitam se što je istina, osobito zato jer u stvari ne znamo koliko branitelja postoji?
  • Nego, nisam stručnjak (dapače, baš suprotno), pitam se što je potrebno da se cijela burza zavije u crno? Da li je dovoljno primjerice da se od desetak firmi prodaju po dvije tri dionice po teškom dumpingu kako bi se smanjila cijena i isprovocirala zabrana trgovanja? Da li je moguće da nas naši vlastiti brokeri i fondovi pelješe iza leđa?

Misao dana:
October. This is one of the peculiarly dangerous months to speculate in stocks in. The others are July, January, September, April, November, May, March, June, December, August, and February.

Zar smo već u NATOu?

U jednoj davnoj diskusiji, jedan od hrvatskih političara mi je otprilike izrekao tvrdnju kako se zaostalost neke zemlje između ostalog može mjeriti i razinom osiguranja koje ti isti političari dobijaju. U posljednjih nekoliko godina imali smo dosta prilika testirati tu teoriju, a sve je negdje počelo u času kada je 1994 godine papa posjetio hrvatsku, a kada je u cijelom Zagrebu bilo zabranjeno voziti automobil nekoliko dana. Prošle smo godine imali summit u Zagrebu za kojeg je bilo obećano da neće ponoviti kolaps od prije dvije godine kada je također bio neki meeting u Zagrebu. Naravno, ništa se od toga nije desilo i ako ste bili zarobljeni svega dva sata u prometu to i nije u stvari bilo tako strašno.

buy cialis
generic paxil
order xenical
purchase celexa
cheap clomid
purchase acomplia
cheap nexium

Sjećam se primjerice da su se mjere blokiranja prometnica koristile i kada je primjerice Carla del Ponte bila u Zagrebu,  unatoč tome što je primjerice po nizozemskoj nitko ne doživljava i može se voziti u koloni kao i svi ostali. Naš vrli premijer, predsjednik sabora i predsjednik države uredno blokiraju promet (povremeno, ipak ne uvijek). Predsjednik države nam primjerice ujutro u 8 sati (možda koju minutu ranije) kreće ispred svoje kuće u Ilici u koloni od tri automobila, vozeći se u suprotnom smjeru po Ilici do Britanca i tamo uzbrdo do Pantovčaka. Sanader se pak u slično vrijeme (iako on nije precizan kao Mesić) sjuri iz ženine kuće također na Britanac pa onda zapali u nepoznatom smjeru (vjerojatno također Ilicom u suprotnom smjeru do Mesničke), a za Luku Bebića pojma nemam i iskreno me nije briga, no i on vjerojatno ima tri automobila u svojoj koloni.

Za one koje zanima, evo malo detalja o automobilu američkog predsjednika aka. Cadillac One, predsjednička kolona se obično sastoji od 35+ automobila(što smo jučer vidjeli), a za one koji žele znati više možda je dobro da malo progooglate na temu predsjedničkih vožnji i prometnih čepova koje oni stvaraju jer će vam vrlo brzo biti jasno da se nikada (i nigdje, pa čak niti u izraelu) ne blokira promet na način na koji se to radilo kod nas – što nas dovodi na početnu tezu anonimnog političara s početka ovog teksta.

Eh, i da na ovaj polukompletan tekst dodam još dvije stvari:

  1. Loše sam noćas spavao jer me nekoliko puta probudio zvuk aviona. Naime, čini se kako su američki avioni nadlijetali zagreb cijelu noć kako bi George W. Bush mirno spavao. Nije mi točno jasna poanta toga niti eventualni scenarij u kojem bi ti avioni bili upotrijebljeni no ono što je očito je da su strani vojni avioni nadlijetali središte grada (zadnji puta kada se to desilo svi smo sretno i veselo pucali po njima) i obzirom da su to bili vojni avioni pretpostavka je i da su bili naoružani a ne da su išli u panoramsku vožnju. E sada, zanima me tko u ovoj zemlji smije dozvoliti takvu situaciju u kojoj strani avioni imaju (očito u određenim uvjetima) pravo pucati po nekome (recimo, odluče skršiti WestIn zato jer je konobar donio predsjedniku fatalni perec? Tek toliko o suverenitetu.
  2. Vidim da je TV u više navrata koristio i pokazivao snimke gdje Laura Bush govori o mr. Excitement i o sebi kao Desperate housewife. Ono što su propustili navesti u oba slučaja je kada je to snimljeno. Naime riječ je o tzv. corespondent dinner, događaju koji se organizira jednom godišnje i u kojem predsjednik tijekom večere zabavlja novinare. Moj jučerašnji post je bio snimka večere gdje je govorio Stephen Colbert čiji su govor pisali deseci profesionalnih komičara, baš kao i govor Laure Bush.

Misao dana:
We have a firm commitment to NATO, we are a part of NATO. We have a firm commitment to Europe. We are a part of Europe.

NATO na referendum

Imam danas jednu veliku molbu za koju vjerujem da mi možete pomoći, pa vas stoga molim da ovaj mail pročitate do kraja.

Kako ste vjerojatno čuli, sutra – 29. ožujka počinje sakupljanje potpisa za referendum u ulasku Hrvatske u NATO.

Hrvatska vlast je odlučila da je moguće ući u NATO natpolovičnom većinom glasova saborskih zastupnika. Neovisno o tome, činjenica je kako ulazak Hrvatske u NATO određuje poziciju naše zemlje u vojno-političkom smislu na dugačak rok, svrstava nas na određenu stranu i sa sobom sasvim sigurno donosi i neke obveze (ali i prava). Ne ulazim sada u to da li je ulazak u NATO dobar ili loš, nego jednostavno smatram da je pitanje ulaska u NATO toliko bitna strateška tema za ovu zemlju, da je nužno o tome raspisati referendum.

Prije nekoliko mjeseci nekolicina nevladinih organizacija, vanparlamentarnih stranaka i pojedinaca sastali su se i odlučili organizirati sakupljanje potpisa kako bi do referenduma došlo. Ono što je sjajno i jedinstveno u toj inicijativi je da ona okuplja organizacije najrazličitijih mogućih interesa, političkih i ostalih stavova – no u ovome konkretnome slučaju, svima njima je važno da do referenduma dođe. Ovo je bez premca prva takva suradnja od devedesetih i po prvi puta postoji realna šansa da se ti potpisi doista i prikupe i da iziđemo na referendum, prvi nakon referenduma o samostalnosti Hrvatske. Uspjeh ove akcije će sasvim sigurno trajno promijeniti odnose između vlasti i birača i smatram da je to jedan od ključnih interesa koji bi nam svima morao biti zajednički neovisno o tome na kojoj strani političkog spektra se nalazimo ili koji je naš osobni stav o ulasku Hrvatske u NATO.
Uspjeh ove akcije je važniji od samog pitanja ulaska Hrvatske u NATO.

Ono što Vas molim je slijedeće;

a) objavu za medije kao i podatke koji se nalaze na stranici .org/ možete iskoristiti kao dobru podlogu kako bi na svojim web siteovima i blogovima napisali tekst o NATO referendumu i pozvali punoljetne građane da iziđu i svojim potpisom podrže akciju,

b) NATO na referendum u .zip arhivi nalazi se komplet bannera različitih veličina koje možete staviti na svoje web stranice i tokom akcije ih možete držati na svojim blogovima ili web stranicama,

c) ako imate mogućnosti, zamolite svoje kolege koji imaju web stranice da i na njima podrže ovu akciju,

d) svakako pronađite sebi najbliže mjesto za potpisivanje .org/files/lokacije_standova.xls i potpišite, ne zaboravite povesti sa sobom obitelj i prijatelje,

e) za vas koji ste aktivni u medijima, lijepo molim da pokušate u okviru svojih mogućnosti podržati ovu akciju.

Prije i poslije

Pregovori HDZa s koalicijskim partnerima priveli su se kraju i kako izgleda krajem ovog tjedna imati ćemo novu vladu (osim ako ne bude iznenađenja u Saboru). I sada, dok je sve još svježe vrijedi se podsjetiti nekolicine zanimljivih zahtjeva koji su se pojavili tijekom predizborne kampanje i promotriti sudbinu tih krucijalnih pitanja.

Referendum za NATO – čini se da od njega ništa. Ivo&Co već duže vremena zagovaraju priču o ulasku u NATO bez referenduma, negdje tamo u proljeće dobiti ćemo (navodno) pozivnicu i potom slijedi proces ratifikacije. Ja sam osobno protiv NATOa. HSS i HSLS su kao dio predizborne platforme govorili kako referendum za pristupanje NATOu mora biti održan. Vidimo sada iz njihovih pregovora da se od toga neće ništa dogoditi jer “ako referentne” ankete kažu da je podrška veća od 50% onda nema potrebe, a ako je manja onda ionako nam ne treba referendum – ne razumijem poantu. Uostalom, što je to referentna anketa, možemo pitati primjerice ZAPI koji je svojevremeno za vladu radio istraživanje koje je zabilježilo impresivnih pedesetak postotaka podrške ili pak Novi list koji je predviđao natpolovičnu većinu za SDP. Čisto fore radi, eto jedan quote iz ožujka prošle godine:

Reagirajući na jučerašnju izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa po kojoj se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, koalicija HSLS i HSS priopćila je danas da će te dvije stranke biti protiv ulaska u NATO ne bude li takva odluka potvrđena referendumom. (dnevnik)

Ministarstvo regionalnog razvoja – jedna od velikih diskusija tijekom kampanje je bila decentralizacija zemlje, a jedna od okosnica cijele priče je i osnivanje novog ministarstva regionalnog razvoja. Ako se netko sjeća prosinca 2006. godine tada smo u praktički drugoj polovici prosinca imali situaciju kada je vlada odlučila promijeniti prihode lokalnih jedinica na način da se dotadašnji porez na dobit kao osnova prihoda lokalne samouprave zamijeni porezom na dohodak. U toj koncepciji uz izuzetak Zagreba i Rovinja (i još pokojeg naselja prebrojivog na prste jedne ruke) svi ostali su dobili nešto više nego što su dobijali dok su Zagreb i Rovinj izgubili na prihodima, no em je u Zagrebu SPD na vlasti, a Rovinj ionako ima Adris pa valjda nije frka, a nova raspodjela je praktički svim drugima osigurala da šute. Godinu dana kasnije i vrapcima na grani je jasno ono što je zagrepčanima bilo jasno još od prvog dana; godišnji rast poreza na dobit je neusporedivo veći od rasta od ubiranja poreza na dohodak (a da ne kažemo da će svakom novom poreznom olakšicom ili povećanjem neoporezive osnovice taj iznos padati). Lokalna samouprava sudjeluje sa samo 10ak postotaka državnog proračuna od čega je skoro pa polovica kako god okrenuli otpala na Zagreb pa je stoga razvoj lokalnih jedinica moguć samo dodatnom decentralizacijom i regionalnim razvojem (što je, vidi ironije, jedna od okosnica SDPovog izbornog programa). Obzirom da i EU ozbiljno pristupa regionalizaciji, da je decentralizacija kod nas neminovna nekako se činilo da je osnivanje ministarstva gotova stvar. Na današnjem sastanku, ispada kako je drIvo odlučio da ministarstva neće biti.

Čelnici HSLS-a Adlešič i Čehok potvrdili su da Sanader ne želi samostalno ministarstvo regionalnog razvoja. Čehok je dodao kako “je HSLS sklon tome da se osnuje ministarstvo, ali Sanader nije”. HDZ predlaže i to da se razdvoje ministarstvo znanosti i obrazovanja. HSLS će inzistirati na ministarstvu regionalnog razvoja i na tome mjestu žele Davora Žmegača.

Neslužbeno doznajemo i da Sanader ne želi ni izdvajanje ministarstva turizma. A upravo je na taj resor, kao i na regionalni razvoj, računao HSS. Ako se ne osnuju ta dva ministarstva, pitanje je što će još, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi, dobiti HSS. Traže i poljoprivredu, no Sanader želi zadržati Petra Čobankovića. (jutarnji)

ZERP – to neželjeno dijete Hrvatskog sabora nakon nekolicine odgoda stupilo je u svoju punu snagu prije nekoliko dana. ZERP i njegovo nepoštivanje pitanje je interpretacije, jer s jedne strane imamo ZERP kojeg ne samo da nemamo čime kontrolirati, no daleko bitnije, ministarstva zadužena nisu na vrijeme pripremila niti zakonodavni i pravni okvir postupanja u ZERPu. Hido Biščević je potpisao što je potpisao i svi osim nas misle kako je to obvezujući potpis. HSS je bio jako rezolutan oko ZERPa, no pritisak slijedi (a formiranjem nove vlade samo će se pojačati) a vrli HDZovci se ne oglašavaju na tu temu osim Hebranga koji je na fini način probao protumačiti da 100-200mil eur od pokradene ribe nije vrijedno zaostajanjem u pregovorima s EU. Nekako si mislim da će priča o ZERPu neslavno propasti u tako uvijenom sporazumu sa Slovenijom i Italijom da ni sami nećemo skužiti što se dogodilo, a po svoj prilici će dobiti i više nego što su imali do proglašenja ZERPa.

Manjine – manjine su krenule diskutirati o tome kako hoće dvostruko pravo glasa. Ono što je tijekom napornih pregovora dogovoreno je da će se o tome razgovarati u prve dvije godine mandata vlade; dakle rješenje ne postoji, HDZ je protiv prijedloga (iako je dvostruko pravo glasa postojao i kod nas do prije desetak godina) i o tome će se “razgovarati”, a odmah da spomenemo i Zdenku Čunhil koja je uspjela ishoditi da se u Daruvaru napokon stave dvojezične oznake (što je ionako bila zakonska obveza lokalne samouprave koju vodi – pogodite tko).

Poanta cijele ove priče je u stvari slijedeća. Nekakvi pregovori se vode već mjesec i pol dana i sve što se je u tome vremenu dogodilo je da su “koalicijski partneri”, kojima je bila važna samo “programska kompatibilnost” uspjela napustiti apsolutno svaku od pregovaračkih pozicija s kojima su krenuli. Ništa od regionalizacije, ništa od referenduma za NATO, manjinama ništa od prava glasa a niti onih šest milijardi kuna za hrvatsko selo se ne spominje previše. U posljednjem tjednu prije formiranja vlade počinju se po novinama spominjati fotelje (makar, ne vidim o čemu se drugome pričalo ako su programe već odlučili u cijelosti napustiti) i sada polako izlaze taštine na vidjelo.

Ono što bi danas Đurđa, Josip, Milorad i društvo trebali napraviti je lijepo sjesti, natočiti pivo, napraviti kokice i pogledati reprizu nekih od svojih “odlučnih” stavova iz predizborne kampanje te se poput David Byrnea zapitati: “Well, how did I get here?”.

Misao dana (za Đurđu i Josipa):
You’ve got the brain of a four-year-old boy, and I’ll bet he was glad to get rid of it.