Demokracija je procedura

Jučer/danas je postalo jasno kako će Slovenija unatoč svemu održati referendum o ulasku Hrvatske u NATO (ajde barem netko ako mi već sami nismo to obavili).

Prekjučer su se Jandroković i Sanader nešto kao ljutili na Sloveniju i govorili kako im je to neprihvatljivo da Slovenija ima referendum. Nekako mi se čini da oni ne bi smjeli tako nešto izgovoriti na glas jer je to miješanje u unutarnje stvari druge države, a uostalom, ratifikacije i služe za to da bi parlament (ili drugi neki mehanizmi koje već država ima predviđene) razmotrile da li je odluka njihove Vlade ispravna. Cijela poanta ratifikacije kao procesa je da je totalno moguće da ishod bude i negativan.

Potiho se veselim što će doći do referenduma (iako je i u Sloveniji pritisak veliki da se od toga odustane pa ništa nije sigurno) jer smatram da je procedura kojom je to kod nas izvedeno duboko pogrešna te je meni ta odluka neprihvatljiva (ne toliko radi same odluke, nego radi načina na koji je donešena). Da imamo takvi situaciju kod nas, onda bi se to kod nas riješilo daleko brže i jednostavnije, primjerice da uzmemo hipotetsku situaciju u kojoj neki sud (npr. Upravni) presudi u nekom jako važnom predmetu (npr. oko statusa sutkinje Ustavnog suda) tada bi se najvjerojatnije sakupila ekipa iz Ustavnog i u nekoj prekonoćnoj pravnoj egzibiciji smislila formulaciju po kojoj se tako nešto pobija. I što je najbolje, ustrajali bi na tome neovisno o konsekvencama svoje odluke i neovisno o konsekvencama toga da ih netko koji mjesec kasnije netko za tu stvar tuži na nekom višem sudu, a na pamet mi pada onaj za ljudska prava u Strasbourgu.

U Sloveniji kao što vidimo Ustav i Zakon su prioritet br. 1 neovisno o svim poteškoćama koje će Slovenija radi ovoga trpiti. Ne ulazim sada u diskusiju zašto je do toga uopće došlo i da li se to moglo izbjeći pravovremenom akcijom – poanta je u tome da je malena strančica s 0.28% podrške u Sloveniji (a to je i u Hrvatskim mjerilima jako, jako, jako malo) uspjela na tehnikaliju zaustaviti cijeli proces, i to taman u času kada su odnosi među naše dvije zemlje (barem na političkoj razini) najniže u posljednjih osamnaest godina.

Demokracija je procedura i to je razlog zašto je Slovenija pravna država.

Misao dana:
But before you go, whisper this to your sons and their sons – “The work was free. Keep it so.”

Za svakoga ponešto

Nema te par dana i odmah nastane neka frka, pa stoga krenimo redom:

  • U i oko Nacionala se događa prava mala drama, ljude odvode (bez valjanog razloga) u ludnicu, na neke se puca pod okriljem noći, spominju se dileri i kokain, dugovi koji idu paralelno s time, cijeli Nacional se prebacio na ratni ustroj pokušavajući oprati svojega (su)vlasnika. Ono što je u cijeloj priči meni iznimno zanimljivo je kako je praktički odmah po pucnjavi izletila i teorija kako je Pukanić sam sebi smjestio atentat (tzv. samoubojstvo iz zasjede) i čini se kako većina puka vjeruje kako je to doista izgledna varijanta (klasična taktika zamagljivanja gdje jednu aferu zamijeniš drugom, još većom). Za zapitati se kako je moguće da ljudi vjeruju u tako nešto, a da istovremeno kupuju novine u kojima valjda očekuju čitati istinu, pravu verziju istine. Ispada kao da smo u Matrixu, još samo da se pojavi Orpheus sa plavom i bijelom pilulom i osjećaj je potpun. (usput, odvoditi ljude u psihijatrijsku ustanovu koristeći policijsku silu je nešto nad čime bi se morali zabrinuti)
  • Siniša Grgić je u problemima. Dečko se bio zaigrao sa vojim ZAPIjem prošle godine namještajući ankete, potom je ZAPI koji koristi podatke od FINAe htio prodati toj istoj FINAi a što je razotkrio ili barem u javnost lansirao i spriječio Slavko Linić (kao nagradu je dobio samo njemu posvećeni web site). U međuvremenu je ušao u vijeće HRTa, a ovih dana ispada kako je kroz različite manevre htio istrčati iz obveze investiranja 200+ mil kuna u famozni otok znanja Koločep kojeg je pod sumnjivim okolnostima otkupio od države. Na dosada nejasnu foru reagirao je HFP (valjda se novim potpredsjednicima ne da sjediti u zatvoru godinu dana bez prave optužbe pa paze da barem nešto rade) i blokirao imovinu, a prosvjetljene je imao i Željko Markota koji je kao sve “razotkrio” (nije on to slučajno otkrio, naime bio je jedan od partnera u projektu otoka na kojem su saznali kako oteti državi neke novce – podjela se očito nije dogodila u opsegu u kojem je trebala pa je građanska savjest odjednom došla do zraka). Promatrajući rezime Siniše Grgića očito je da je to lik koji investira u sebe i pozicionira se za nešto veliko. Nadam se da je Polančec skužio da je ponovno vrijeme za jednog žrtvenog janjca.
  • Prikupljanje potpisa za NATO referendum nažalost nije uspjelo. Pokazalo se kako je rok od 15 dana, impresivni broj birača od 450.000 koji moraju potpisati (nije li zabavno da u zemlji u kojoj živi 4.435.000 stanovnika imamo glasača više od tog broja?) jednostavno previše. S druge strane, u inicijativi su sudjelovali i lijevi i desni, i udruge i političke stranke koje inače nikako ne bi sjele za isti stol – mislim da je to sjajno i da je to početak (pa makar u tragovima) malo aktivnije civilne scene. I dalje smatram kako bi odgovorni političari morali sazvati referendum jer ulazak u NATO određuje smjerove hrvatske politike na vrlo dugi rok i htjeli mi to ili ne pristupanje NATOu nas definitivno politički svrstava na svjetskoj sceni.
  • Istekao je moratorij na prodaju udjela braniteljskih fondova. Zanimljivi su mehanizmi koji su postavljeni kako bi spriječili, otežali i općenito otežali raspolaganje tim fondom. A još je zanimljivije da jedne novine tvrde kako nema navale na šaltere, dok druge tvrde da je jučerašnji crni ponedjeljak u stvari i nastao zbog braniteljkog fonda (koji uglavnom raspolaže najlikvidnijim dionicama na tržištu). Pitam se što je istina, osobito zato jer u stvari ne znamo koliko branitelja postoji?
  • Nego, nisam stručnjak (dapače, baš suprotno), pitam se što je potrebno da se cijela burza zavije u crno? Da li je dovoljno primjerice da se od desetak firmi prodaju po dvije tri dionice po teškom dumpingu kako bi se smanjila cijena i isprovocirala zabrana trgovanja? Da li je moguće da nas naši vlastiti brokeri i fondovi pelješe iza leđa?

Misao dana:
October. This is one of the peculiarly dangerous months to speculate in stocks in. The others are July, January, September, April, November, May, March, June, December, August, and February.

Zar smo već u NATOu?

U jednoj davnoj diskusiji, jedan od hrvatskih političara mi je otprilike izrekao tvrdnju kako se zaostalost neke zemlje između ostalog može mjeriti i razinom osiguranja koje ti isti političari dobijaju. U posljednjih nekoliko godina imali smo dosta prilika testirati tu teoriju, a sve je negdje počelo u času kada je 1994 godine papa posjetio hrvatsku, a kada je u cijelom Zagrebu bilo zabranjeno voziti automobil nekoliko dana. Prošle smo godine imali summit u Zagrebu za kojeg je bilo obećano da neće ponoviti kolaps od prije dvije godine kada je također bio neki meeting u Zagrebu. Naravno, ništa se od toga nije desilo i ako ste bili zarobljeni svega dva sata u prometu to i nije u stvari bilo tako strašno.

buy cialis
generic paxil
order xenical
purchase celexa
cheap clomid
purchase acomplia
cheap nexium

Sjećam se primjerice da su se mjere blokiranja prometnica koristile i kada je primjerice Carla del Ponte bila u Zagrebu,  unatoč tome što je primjerice po nizozemskoj nitko ne doživljava i može se voziti u koloni kao i svi ostali. Naš vrli premijer, predsjednik sabora i predsjednik države uredno blokiraju promet (povremeno, ipak ne uvijek). Predsjednik države nam primjerice ujutro u 8 sati (možda koju minutu ranije) kreće ispred svoje kuće u Ilici u koloni od tri automobila, vozeći se u suprotnom smjeru po Ilici do Britanca i tamo uzbrdo do Pantovčaka. Sanader se pak u slično vrijeme (iako on nije precizan kao Mesić) sjuri iz ženine kuće također na Britanac pa onda zapali u nepoznatom smjeru (vjerojatno također Ilicom u suprotnom smjeru do Mesničke), a za Luku Bebića pojma nemam i iskreno me nije briga, no i on vjerojatno ima tri automobila u svojoj koloni.

Za one koje zanima, evo malo detalja o automobilu američkog predsjednika aka. Cadillac One, predsjednička kolona se obično sastoji od 35+ automobila(što smo jučer vidjeli), a za one koji žele znati više možda je dobro da malo progooglate na temu predsjedničkih vožnji i prometnih čepova koje oni stvaraju jer će vam vrlo brzo biti jasno da se nikada (i nigdje, pa čak niti u izraelu) ne blokira promet na način na koji se to radilo kod nas – što nas dovodi na početnu tezu anonimnog političara s početka ovog teksta.

Eh, i da na ovaj polukompletan tekst dodam još dvije stvari:

  1. Loše sam noćas spavao jer me nekoliko puta probudio zvuk aviona. Naime, čini se kako su američki avioni nadlijetali zagreb cijelu noć kako bi George W. Bush mirno spavao. Nije mi točno jasna poanta toga niti eventualni scenarij u kojem bi ti avioni bili upotrijebljeni no ono što je očito je da su strani vojni avioni nadlijetali središte grada (zadnji puta kada se to desilo svi smo sretno i veselo pucali po njima) i obzirom da su to bili vojni avioni pretpostavka je i da su bili naoružani a ne da su išli u panoramsku vožnju. E sada, zanima me tko u ovoj zemlji smije dozvoliti takvu situaciju u kojoj strani avioni imaju (očito u određenim uvjetima) pravo pucati po nekome (recimo, odluče skršiti WestIn zato jer je konobar donio predsjedniku fatalni perec? Tek toliko o suverenitetu.
  2. Vidim da je TV u više navrata koristio i pokazivao snimke gdje Laura Bush govori o mr. Excitement i o sebi kao Desperate housewife. Ono što su propustili navesti u oba slučaja je kada je to snimljeno. Naime riječ je o tzv. corespondent dinner, događaju koji se organizira jednom godišnje i u kojem predsjednik tijekom večere zabavlja novinare. Moj jučerašnji post je bio snimka večere gdje je govorio Stephen Colbert čiji su govor pisali deseci profesionalnih komičara, baš kao i govor Laure Bush.

Misao dana:
We have a firm commitment to NATO, we are a part of NATO. We have a firm commitment to Europe. We are a part of Europe.