Mračni blog

Ako ste novi ovdje pretplatite se na RSS feed, ili iskoristite email pretplatu (vidi desno), a ako ste Facebook korisnik svakako se priključite communityu (također vidi desno).

Hvala na posjeti!

Jeste li pročitali prekjučerašnji govor Hrvoja Appelta (plus zanimljivi komentar koji se također pojavio) pred Nacionalnim odborom za praćenje i provedbu Strategije suzbijanja korupcije? Neovisno o tome slažete li se s Hrvojem ili ne, tekst vrijedi pročitati jer daje vrijedan uvid u to kako Hrvatski mediji funkcioniraju i donekle, barem kroz redove, možete doći do zaključka koliko oni imaju stvarnog utjecaja na javno mijenje.

No, mediji su u krizi. Opća globalizacija i svedostupnost interneta kao alternativnog izvora informacija dramatično je narušila balans između medija i njegove javnosti. Prelazak s one_to_many medijskog modela (gdje je cijela nacija gledala jedan dnevnik, ili gdje ste na kiosku mogli kupiti ograničeni broj novina) na many_to_many model kojeg omogućava internet u cijelom je svijetu uveo krizu među medijske kuće. Ta kriza je velika, prevelika da bi bilo realno da će mediji – kakve ih danas poznajemo – preživjeti i makar su efekti u krajnjoj liniji isti, kriza različito zahvaća različite medije na različitim zemljopisnim prostorima.

Primjerice, američki web site Newspaper death watch bavi se evidentiranjem novina koje su podlegle krizi i nitko, ali ama baš nitko nije imun na krizu koja nije samo financijska kriza (pa ljudi manje kupuju novine), nego i kriza identiteta i vjerodostojnosti medijskih kuća. Od 25 najprodavanijih dnevnih novina u americi, njih 23 se suočava s dramatičnim padom tiraže. Ove preostala dvije novine su Wall Street Journal (vjerojatno svi žele promatrati raspad ekonomije iz prvoga reda) i jedan od lokalnih američkih dnevnika čija tiraža raste isključivo zato jer je njihov glavni konkurent pogledao krizi.

I dok je financijska i vrijednosna kriza pogodila novine, internet je također mjesto na kojem se klasični mediji ne snalaze. Analiza kaže da kada bi primjerice New York Times danas ukinuo sve svoje troškove koji su vezani za papirnato izdanje (dakle od grafike, tiska, logistike do prodaje na kioscima) te se u cijelosti orijentirao na svoje web izdanje – eh, tada bi prihodi od oglašavanja pokrili svega 20% onoga što je preostalo od New York Timesa. to bi ukratko značil da je trošak stjecanja informacija za daljnju distribuciju po sadašnjem modelu iznimno skup.

Situacija u hrvatskoj nije ništa bolja, dapače – osim globalnih boljki naše medje muče i sasvim lokalne endemske bolesti. Jedna od temeljnih je nepostojeća neovisnost medija. U normalnoj zemlji, novina (ali i TV i radio)  može i mora pisati o čemu god želi, no to kod nas nije slučaj. Medijske kuće su u nekome času pristale funkcionirati po principu ruka_ruku_mije te se negdje pogubila novinarska i urednička nezavisnost od vlasništva i kapitala. Danas tako ne možete čitati kritičke članke o pojedinim kompanijama (iako nekritički hvalospjevi nisu nikva iznimka) a šansa da se kod nas desi skandal koji bi poljuljao same temlje vlasti ravan je nuli. Obzirom na nekritički stav medija prema društvu u kojem djeluju, nije niti čudo da rijetki iznimci jednostavno više ne prolaze, ne nužno zato jer su loši koliko zbog toga što nepostojeći prihodi od oglašavanja ne omogućavaju daljnju popularizaciju i promociju medija. Business.hr i Feral primjeri su takvih medija, i dok je ovaj posljednji podlegao (svemu i svačemu) dotle se ovaj prvi danas pokušava izvući iz situacije u koju se sam stavio (što naravno ne znači da je ta politika bila loša ili pogrešna, no na našem degeneriranom medijskom tržištu u ovome času model kritičkog, analitičkog i/ili istraživačkog pisanja nije održiv).

Kombinirajmo gornje s tzv. tabloidizacijom medija (što je u komentaru Appletovog govora lijepio lustrirano) i dolazimo do zanimljive situacije u kojoj svi mediji izlaze iz domene kritičkog (ako su ikada tamo i bili) i pretvaraju se u tabloide. I sada sve skupa stavimo u kontekst malenog društva u tranziciji koje je pregaženo globalizacijom i internetom kao vanjskom manifestacijom ili čak temeljnim instrumentom te globalizacije.

Postavlja se pitanje tko će biti taj koji će preuzeti ulogu koju su mediji svojevoljno izgubili i kako možemo riješiti tu novonastalu situaciju? Tržište sa svega četiri milijuna stanovnika koji nisu navikli plaćati informacije teško će biti preodgojiti (ako kažemo da je to nužna pretpostavka nekoj dubljoj društvenoj promjeni i nekom iluzornom napretku), osim naravno ako im ne pružimo besplatnu informaciju i još ih pritom nekako natjeramo da je konzumiraju. Ali – tko će to platiti?

Misao dana:
Nothing travels faster than light, with the possible exception of bad news, which follows its own rules.

Ovaj tekst je prevenstveno pisan za publiku s pollitika.com-a pa ako ne pratite taj site ovo možete slobodno preskočiti.

Pollitika.com je nastala negdje u ljeto 2006 godine i ideja je tada bila okupiti ljude koji su voljni diskutirati o politici na jednome mjestu, no da se to radi na način koji je malo smisleniji i sadržajniji od diskusija koje se događaju na forumima. Blog forma je tu puno primjerenija pa je tako i pollitika nastala kao kolaborativni/grupni blog. Također, iako site koji mi je bio “inspiracija” za pollitiku okuplja samo jednu političku grupaciju – hrvatska mi se čini(la) nekako premalenom za takav pristup, te je u startu zamišljeno da svatko može pisati na politici neovisno o političkom stavu li svjetonazoru. Osim toga, kako bi osigurali neutralnost dizajniran je sustav ocjenjivanja koj služi kako bi pojedine dnevnike izdigli od ostalih i stavili ih na naslovnicu prema široj publici, dok su komentari također podložni ocjenjivanju. Dakle, dobro ocijenjeni članci završavaju na naslovnici, vrlo rijetko loše ocijenjeni dnevnici budu “pobrisani” (ovo nije točna definicija, jer dnevnik nikada nije izbrisan, njemu su samo promijenjena prava pristupa na način da im može pristupiti administrator i autor teksta). Dobro ocijenjeni komentari idu prvenstveno kao pozitivni bodovi autoru komentara, dok dovoljni broj negativnih ocjena komentara miče samoglasnike s tog komentara. Kombinacija aktivnosti i ocjenjivanja služi i za gradnju karme tj. virtualnog autoriteta pojedinih autora.

Bit cijelog sustava je da se izbjegne “urednička” ruka kako bi se dozvolilo da sama zajednica sudjeluje u kreiranju sadržaja i smjera u kojem pollitika ide.

Unatoč kritikama, moje je mišljenje da sustav generalno ispunjava svoju svrhu i nekih 120.000 posjeta mjesečno to i potvrđuje. Tih 120.000 posjeta nije spektakularno velika brojka no ipak je respektabilna i prema podacima koje imam za druge web stranice ovo je relativno solidni rezultat za web stranicu koja se bavi jednom (i) relativno nepopularnom temom. Pollitika naravno može biti i bolja i treba je učiniti preglednijom, no to je pitanje dizajna i tehnike a manje sadržaja. Čisto za znatiželjne, pollitika ostvaruje nešto što bi se moglo nazvati vrlo skromnim profitom no teško mi ga je tako nazvati ako taj novac stavim u kontekst utrošenog vremena tako da ga i dalje smatram velikim rashodnim centrom.

Zadržite svoj novac, ja želim promjenu

Pollitika je prije neki dan registrirala tri tisućitog registriranog korisnika, naravno – nije svih tri tisuće aktivno, listu svih aktivnih korisnika možete vidjeti na linku http://pollitika.com/userpoints/list/period, i nije teško skužiti da ukupni sadržaj na web stranici kreira par stotina ljudi, od čega njih nekolicina (20-30-40) čini većinu dok ostali daju povremene komentare ili samo iz prikrajka ocjenjuju.

Registrirani korisnici na pollitici su redom anonimni (uz nekolicinu izuzetaka). To je po mojem iskustvu donekle anomalija hrvatskog internet prostora gdje je većina korisnika anonimna, a dijelom je to i vrst opreza (da ne napišem straha) jer i dalje realativno redovito susrećem ljude koji me pitaju “nije li me strah” pisati tekstove koje pišem.

Pollitika nije idealna web stranica, daleko od toga. Ne računajući tehničke nedostatke, jedan od temeljnih razloga zašto ona kvalitativno nije bolja je taj gore spomenuti nedostatak “uredničke ruke” koja bi usmjeravala ili žešće moderirala. Tu prvenstveno mislim na relativno redovite loše dnevnike koji ne zadovoljavaju svojom temeljnom formom, koji su jezično loši, tematski promašeni a povremeno i napisani kako bi provocirali. Ista stvar vrijedi i za komentare, gdje sudionici umjesto da diskutiraju o temi skreću u sasvim druge vode ili pribjegavaju provociranju, vrijeđanju ili beskrajnom nadmudrivanju s malo dodane vrijednosti.

U proteklih dva-tri mjeseca stvar se osobito otela kontroli. Tu sam djelomice i sam kriv jer sam radi svojih obveza imalo vrlo malo vremena za promatrati što se na pollitici događa, no mimo toga dio krivice snosi i sama zajednica (ili barem onaj njezin aktivni dio) koji je vrlo oprezan i u stvari nerado pribjegava sustavnom ocjenjivanju. Sustav ocjenjivanja na pollitici je javan i svatko može vidjeti tko ga je ocijenio (dobro ili loše) i čini se da je tu jedan od problema kojeg ne znam točno kako riješiti jer bi se ukidanjem transparentnosti ocjenjivanja stvorio prostor različitim konstrukcijama, teret moderiranja ili razjašnjenja bi se neminovno prebacio dijelom na mene (što mi doista ne treba) ali bi vjerojatno više ljudi bilo zainteresirano da daje ocjene, osobito ove negativne. Negativne ocjene, koliko god one nepopularne bile su nužnost i u interesu je sviju da ih koriste redovito i dosljedno. Jedno od mogućih rješenja je da proširim svoje ovlasti kako bi moj negativni bodovi imali veću težinu od ostalih (to je trenutno najbliže kompromisu između moderiranog web sitea i sustava ocjenjivanja od strane zajednice).

Ono što me osobito zabrinjava, a što je postalo iznimno očigledno u posljednjih nekoliko tjedana je neočekivana razina netolerancije i temeljnog nerazumijevanja demokracije (i ljudskih prava) od mnogih, pa (nažalost) čak i istaknutijih članova pollitike.

Cilj politike je pogodovanje određenoj grupaciji na uštrb neke druge (svejedno tko to bio, da li su to lijevi protiv desnih, seljaci protiv svih ostalih, studenti protiv nekog trećeg). Bavljenje politikom kako god okrenuli ima za svoj cilj ostvarenje određenih ideja koje na ovaj ili onaj način pogoduju određenim grupacijama. Nema ničega lošega u tome, to je temelj društva i tako to funkcionira oduvijek. No, koji god stav zastupali to ne znači da se drugoj strani, pa koja god ona bila, smije odreći pravo na iskazivanje svojega mišljenja. I, makar se s tim mišljenjem ne slažemo, to mišljenje ne samo da treba poštivati nego se treba i potruditi da se alternativni stav može izreći. Puno me ljudi iskreno razočaralo svojim netolerantnim stavovima od kojih mnogi prolaze granicu ksenofobije, a koji su se posebice očitovali u posljednjim diskusijama o Thompsonu, Breni, gay-prideu (i obaveznim ustašama i partizanima), a već vidim da će puno žuči biti proliveno u slijedećim tjednima kada nam slijedi primjerice diskusija o umjetnoj oplodnji.

Ukratko, čisto da ovaj već poduži tekst privedem kraju; pollitika.com proživljava nešto što bi mogli nazvati krizom identiteta (a definitivno krizom kvalitete), no tu krizu moraju riješiti korisnici sami među sobom. Odgovornost (ili barem želja ako se ne osjećate odgovornim) nas svih skupa je da pollitika ostane platforma na kojoj je moguće razviti smislenu diskusiju i gdje je moguće dopustiti i saslušati drugi i drugačiji stav, pa koliko god on bio u suprotnosti sa vlastitim političkim stavovima ili svjetonazorom. Korisnicima pollitike su na raspolaganju svi alati koji su potrebni da se “napravi red” – pa štogod to značilo.

Nemojte dozvoliti da vas vlastita ograničenja, bila ona u širini političkih pogleda, svjetonazoru ili kućnom odgoju spriječe da budete produktivni i konstruktivni diskutant.

Misao dana:
The price of the democratic way of life is a growing appreciation of people’s differences, not merely as tolerable, but as the essence of a rich and rewarding human experience.

Posljednjih nekoliko mjeseci je bilo jako tiho ovdjeiz puno razloga. U slijedećem razdoblju to imam namjeru promijeniti. Prva promjena je promjena izgleda bloga koji se sada vratio na klasičnu blog formu.

Druga promjena koja tek slijedi je malo ažuriranje sadržaja, osobito fiksnih stranica koje nisu imale suvislu promjenu već mjesecima ako ne i godinama, neki novi sadržaji će se tu pojaviti vrlo uskoro.

Treća promjena je promjena u usabilityu stranice, pa tako sada osim čitanja same stranice imate i RSS (kao i dosada) ali sada ima i email pretplata tako da se lagano možete pretplatiti mailom pa čim bude nešto novo napisano odmah stiže u mailbox.

Četvrtu promjenu još malo istražujem ali će se i to sada vrlo brzo desiti (neka ostane iznenađenje). Dakle pospajao sam Facebook sa blogom i sada tu neke zanimljive situacije dolaze do izražaja uključivo i to da možete slobodno komentirati direktno sa svojim FB accountom. Ima tu još toga za istražti i posložiti tako da će to trajati dok sve ne poštimam kako spada. Učinite mi uslugu pa pozovite kojeg prijatelja da se pridruži blogu.

I posljednje, nadam se da će se blog vratiti regularnom ritmu objave od tri-četiri nova teksta tjedno.

Eto, toliko zasada o servisnim informacijama.

Prošloga petka, na zadnji dan kampanje za euro parlament gostovao sam u Sloveniji gdje sam obišao poneki izborni stožer i pojedine ljude zadužene za euro kampanju. Šetajući ulicama Ljubljane i niste baš mogli zaključiti kako je nekakva kampanja u tijeku niti da se broje posljednji sati pred izbore – no to se eto događalo.

Rezultate možete pogledati na stranicama BBC-a, i ono što je u stvari ovdje zanimljivo je to što se nije desilo ono što je bilo (barem meni) logično za očekivati. A to bi bila promjena odnosa snaga u euro parlamentu. Naime, nakon godina neo-liberalne pijanke (kako bi to neki nazvali) i brzinskog upoznavanja s time što riječ kriza u stvari znači nekako bi očekivali da ovi koji su nas u to stanje uveli snose i posljedice svojeg djelovanja. No, to se nije desilo. EPP je izašao kao slabija stranka u EU parlamentu, no još tragičnije posljedice po sebe je osjetio PES (ili stranka europskih socijalista) – a jedina grupacija koja je zabilježila značajniji rast su oni “nesvrstani” čiji je rast uglavnom uzrokovan izlaskom Cameronovih konzervativaca iz EPPa (što je pak posebna tema).

No, ono što je bitno za reći, a što je bilo bolno vidljivo i kod nedavnih lokalnih izbora u nas, je činjenica kako se ljevica (da je zasada tako nazovemo) jednostavno ne snalazi u motiviranju birača ne samo u njihovom izlasku na izbore nego općenito za prihvaćanjem lijeve ideje – pa koja god ona bila.

Gledajući domaću politiku i to na naivno-idealaistički način kako to volim raditi, čini mi se da cijeli problem proizlazi iz iskrivljene ljestvice vrijednosti u kojoj rad ne zauzima neko osobito značajno mjesto. Da li je to priča o godinama komunističke vlasti pa frustraciji koja je iz toga proizašla da bi se danas ponašali kao potrošačko društvo koje živi iznad svojih mogućnosti ili nešto drugo, to je pitanje o kojem bi se dalo razgovarati. Drugi problem je demagogija i populizam, tj. politika koja funkcionira od danas do sutra i totalni nedostatak odgovornosti aktera na vlasti, pa do toga da biračko tijelo ne inzistira na odgovornosti vladajućih.

S druge strane medalje su tu ljevičari (ili ono što je od njih ostalo, ili još bolje, ljudi koji su zatečeni na lijevoj strani u času kada se radila anketa), a koji ne uspijevaju formulirati svoj “unique selling point“. Što je to što danas ljevica predstavlja? Kako se ljevica uopće može natjecati primjerice u našim domaćim okolnostima kada je sustav sagradio društvo koje je na ovaj ili onaj način ovisno o vladi i vlasti? Samo ako pobrojite skupine koje su “stimulirane” od strane vlasti to su nevjerojatne količine ljudi koje u stvari ne odgovaraju stvarnom stanju i stvarnim potrebama društva. No istovremeno, društvo se definitivno nalaz u krizi i prirodno bi bilo preoteti inicijavitu od onih koji su nas u krizu i doveli no to iz nekog razloga ne funkcionira dobro. Pitanje je zašto? Da li smo u ovome trenutku u povijesti odjednom ostali bez ljudi s idejom ili pak oni ne dolaze do izražaja, ili njihova poruka iz ovog ili onog razloga ne “rezonira” s potrebama većine?

Da li je realno sjesti i pričekati da se društvo osvijesti (iz kojeg god stanja se trenutno nalazi) ili bi pak oni od kojih se očekuje napredak morali krenuti i sami stvoriti okolinu u kojoj bi preuzimanje vlasti bilo moguće? Ja si nekako mislim da je nešto potrebno učiniti.

I još pitanje za kraj; da li je uopće ljevica ta koja nešto mora učiniti ili je to netko sasvim drugi? Ako pogledate trenutnu političku sliku Europe, u svim zemljama dominiraju stranke desnog centra dok je jedina zemlja u kojoj taj isti desni centar nije na vlasti ostala Britanija – no i tamo je dekadencija došla do svog vrhunca i pitanje je koliko će Gordon Brown uspjeti zadržati vladu Laboura na vlasti.

Nekako mi se čini da novo vrijeme zahtjeva drugačije podjele i da postojeći odnos snaga i ideološka podjela međusobno ne odgovaraju jedno drugome i da se možda dogodilo to da je u novi poredak već nastupio te da je možda on uspio pomiriti ili zdržati najviše desno-centričkih atributa, dok je ono što je do nedavno bilo ljevica danas nešto sasvim drugo.

Misao dana:
Justice without force is powerless; force without justice is tyrannical.

Nije neka osobita tajna da sam veliki ljubitelj knjiga (niti da na njih trošim više nego što je to možda zdravo). Nažalost, ritam mi je takav da u posljednje vrijeme i nemam baš vremena čitati koliko bih htio, tako da je vrijeme za čitanje u stvari vrijeme koje provodim po kojekakvim čekaonicama (obično aerodromima, hotelima i sličnim tranzitnim lokacijama). No, problem s putovanjima je između ostalog i to što u ruksaku kojeg nosim uvijek uza sebe spremam notebook, kameru i dokumente (te silne punjače i žice koje omogućavaju spajanje svega sa svačime) i onda knjige ako ih bude zauzmu jednu solidnu količinu prostora (ali i težine) pa su ponekad nespretne, osobto ako je riječ o višednevnom putovanju koje akumulira ne samo knjige koje sam ponio sa sobom nego i one koja sam u međuvremenu pokupio u nekom od gore spomenutih aerodromskih dućana punih lake literature.

Naravno, pratim ja i tehnologiju pa mi je nedavno zapao za oko Amazonov Kindle 2, a nakon što je Jakob Nielsen napisao kako je upravo Kindle prvi device koji omogućava brzinu čitanja istovjetnu onoj kod čitanja obične papirnate knjige pala je i odluka o nabavci. Naravno, nije sve tako jednostavno. Amazon Kindle je predviđen samo za američko tržište pa je prvo trebalo pronaći žrtvu koja će mi donijeti Kindle do Hrvatske (što i nije bilo tako teško), a potom je trebalo istražiti kako kupovati knjige za njega.

Naime, Amazon po serijskom broju kreditne kartice prepozna da je riječ o našoj kartici i ne dopušta kupovinu. Objektivno, najlakše rješenje je imati američku kreditnu ili debitnu karticu (što je proces koji sam odlučio pokrenuti čisto fore radi) što se može napraviti u nekim bankama i bez da budete fizički prisutni u americi. Na kraju je prevladala druga opcija i svojevrsni “hack” koji možda neće dugo trajati, a koji se svodi na to da odete na amazon, kupite poklon bon s elektronskom isporukom samome sebi, napravite redeem kupona i slobodno kupujete koliko god želite.

Amazon nudi kindle management pa je pops knjiga koje ste kupili lagano pretraživati a knjige za nas koji nismo u dometu ugrađenog wirelessa možemo uploadati putem USBa kojeg ujedno koristite i za punjenje uređaja. Baterija traje doslovno tjednima i ja sam pročitao pune tri knjige dok nisam morao dopuniti bateriju.

Kindle je zabavan i zato jer ga možete držati jednom rukom, čak je djelomično i lakši od knjige jer knjige često imaju tendenciju same se zatvarati a ovdje tog problema nema. Također, ako hodate u nekome redu (primjerice čekajući aerodromski security što je na nekim aerodromima postupak koji traje i po sat vremena) super je što next page tipku imate na obje strane uređaja tako da možete sve obaviti jednom rukom (ergonomija korištenja je fakat dobra, nešto slično bberryu). Veličina slova se može podešavati a ima i opcija da vam čita tekst na slušalice što je doista dobra fora (koju imam namjeru iskoristiti u autu umjesto audio CDa).

Čitanje je doista istovjetno čitanju s papira neke paperback knjige, monitor tj. epapir ne reflektira svjetlost poput ogledala i nekih notebooka i bez problema ga možete čitati na suncu budući da nema backlight. Možda će se nekima učiniti da je kontrast između pozadine i boje premaleni ali meni je i više nego dovoljan i totalno usporediv paperbacku.

Ukratko, Kindle je super uređaj i baš sam zadovoljan ovom nabavkom, isporuka knjiga je trenutna i osim razlike u cijeni knjige i kindle izdanja, mi ovdje ćemo uštediti i pravo malo bogatstvo samo na troškovima transporta (i živcima izgubljenim u čekanju).

Kao osoba koja je pročitala tisuće knjiga i koja je prva bila skeptična oko toga “ali nije to prava knjga” i “nikada neki uređaj neće dati osjećaj čitanja” moram reći da me kindle u cijelosti razuvjerio.

Misao dana:
Books may well be the only true magic.