Mračni blog

Putujem u utorak u Ameriku (opet :), no ovoga puta idem u Long Beach, Kalifornija gdje se od srijede do nedjelje održava TED. TED je kratica od Technology Entertainment Design, no sama konferencija je po mom mišljenju odavno prešla limite tih riječi te je puno bolje opisuje slogan “Ideje vrijedne širenja“.

Bio sam na puno konferencija širom svijeta ali moram priznati da me nijedna ne veseli toliko koliko TED, a ono što me u biti oduševilo (ne računajući sjajne TED talks) je to što je temeljni kriterij dolaska na konferenciju uvjerenje organizatora da će baš taj polaznik ono što stekne na TEDu vratiti zajednici – a što TEDu naravno daje dodatnu snagu. Lista sudionika je u najmanju ruku impresivna i sastoji se od najpametnijih do najbogatijih ljudi svijeta i ono što je najbitnije ni na koji način nisu odvojenih od nas običnih smrtnika. Ove godine osim multimilijardera iz Microsofta, Googlea, Facebooka tu su i nobelovci, umjetnici i općenito sjajni ljudi poput npr. akademika Ken Robinsona, komičara Ze Franka i mnogih drugih.

TED je vrlo ambiciozni cilj, no puno od TEDa možete dobiti i samo promatranjem TED Talks-a, a možete pripaziti i na najavu TEDx eventa koji će se desiti u Zagrebu, a ako se fakat zapalite za TED kao što se to meni desilo, onda možete učiniti nešto i za promociju TEDa tako da postanete TED prevoditelj (link vodi na facebook grupu gdje su hrvatski predvoditelji TED govora).

Evo nekoliko sjajnih govora koje vrijedi pogledati (čisto da dobijete grubi osjećaj što bi to TED u stvari mogao biti):

Sjajni govor koji u najboljoj teoriji zavjere govori o upotrebi sintagme “4 ujutro” u najrazličitijim mogućim kontekstima.

Derek Sivers govori o perspektivi i kontekstu, svega 3 minute i više nego vrijedno gledanja.

Genijalni govor Majore Carter o urbanom oporavku južnog Bronxa (TED govor kojeg sam ja preveo na hrvatski :) i koju ću imati prilike upoznati za nekoliko dana. Sjajna prezentacija o uspjehu i snazi malog broja zainteresiranih građana da promijene svoj okoliš. Must see za sve koji se bave javnim poslom.

I posljednje, govor koji me u biti navukao na TED:

p.s. probati ću blogirati s TEDa, no objektivno vjerojatno će većina toga završiti na facebooku i flickr-u (ako bude flickr budem stavio slide show i ovdje da vidite)

Eto mene u Panami već nekoliko dana. Ovo je jedno od zanimljivijih putovanja jer sam doputovao na do sada najegzotičniju destinaciju na kojoj sam ikada bio.

Panama

Kao prvo, putovati 26 sati u komadu uopće nije lagano. Znam da sjedenje u avionu izgleda relativno jednostavno, no pokušajte vi sjediti nekih 15-16 sati u komadu na jednom, relativno uskom mjestu. Zabava cijele priče se izgubi začas.

Drugo, airline food je doista ružno iskustvo, da pojeo sam manje-više sve no to nije jelo koje bi pojeo da mogu birati.

Filmovi koji su se nudili u avionu prema Americi sam već odgledao tako da nije bilo ništa osobito vrijednog gledanja, a ima i limita koliko mogu čitati u komadu.

Zanimljivo je da Amerika nema transfere na aerodromima (što je donekle logično, jer su oni ionako cijeli kontinent pa ih međunarodni transfer ne zanima). To otprilike znači da morate proći imigrattion isto kao i bilo tko drugi, morate pokupiti kofer kao da izlazite s aviona i potom kada ste to obavili morate ponovno proći sve natrag (recheck kofera, security check kao da ste došli s ceste).

Let do Paname je trajao nekih 5 sati u avionu u kojem ste doduše mogli gledati TV ali ste za to morali platiti 6 USD. Slijetanje na Panama city international airport je kasnilo nekih 20ak minuta te smo sletili na aerodrom koji nije bitno veći od Zagrebačkog, te je u najboljem američkom stilu klimatiziran do granice smrzavanja tako da su se prozorili u cijelosti orosili od kondenzirane vlage. Iznenađenje na Panamskom imigrattionu je bilo to što mi je žena lijepo objasnila da mi Panamska viza nije potrebna (iako je Panama definitivno na popisu zemalja za koje hrvatti moraju imati vizu), i to zato jer imam američku vizu koja vrijedi i za ulazak u Panamu. Taj dio mi nisu rekli u Panamskom veleposlanstvu u Grčkoj tako da je nekih 1200-1300kn troška bilo potrošeno uzalud. Američku vizu ionako imam, a čak i da je nemam morao bih je imati jer ameri nemaju gore spomenuti međunarodni transfer putnika.

Iznenađenje koje me dočekalo je da bberry ne radi u Panami (mogu telefonirati ali nula bodova za mailove i surfanje). VIPnetu sam opsovao nešto s drugog kontinenta tim povodom.

Hotel u kojem sam smješten je doslovce smješten u džungli i izgleda poput razglednice. Gore je slika koja se vidi iz moje sobe, a oni koji me imaju kao prijatelja na FBu mogu pogledati daleko detaljniji foto album. Koktelčići se piju ko limunada, klima radi non stop i od ranog jutra je jako vruće. Prekjučer je padala i kiša kakve u životu nisam vidio (a vidio sam ozbiljnih proloma oblaka), ovo je više bilo u kategoriji vodopada odnosno rijeke koja teče okomito odozgora prema dolje. No, kiša je samo raščistila oblake i nakon sat-dva sve je ponovno bilo suho, vruće i jako, jako sparno.

Jučer smo posjetili Panamski kanal i gledali kako brodovi prolaze. Panamski kanal ostvaruje nekih 2 milijarde USD prihoda godišnje, kroz njega prođe nekih 40-50 brodova dnevno (u oba smjera) i stvar je jako, jako zanimljiva za promatrati; osobito kada vidite okliki brod mora proći kroz koliko uski prolaz (za one koji znaju Ždrilac na prijelazu Pašmana i Ugljana znaju koliko malo trajektu fali da opali u obalu; e pa u panamskom kanalu je situacija jednako uska ako ne i uža).

Provozali smo se i Panama Cityem i starim dijelom grada kojeg smo promatrali iz autobusa djelomično radi kiše a djelomično radi sigurnosti. Bio sam prilično šokiran onime što sam vidio i moram priznati da nakon što sam vidio Panama city dolazim do zaključka kako u hrvatskoj u stvari nema doista siromašnih ljudi, jer ako ste osoba koja nema ama baš ništa i dalje ste neusporedivo bogatiji od ljudi koji ovdje žive. Panama je siromašna zemlja i višom klasom se smatra svatko tko zarađuje više od 15.000USD godišnje.

Hrana je ok, voće je ovdje praktički korov i od lubenica, dinja, banana i ananasa ću dobiti alergiju do kraja ovog putovanja. Koktelčići su dobri i relativno jeftini (5 dolara za recimo pinacoladu – glava ne boli poslije na moje divno čudo).

Posjetili smo jučer i predsjedničke dvore gdje nas je ugostio ministar pravosuđa umjesto predsjednika (koji se razbolio), koktel je trajao nekih 2 sata, jelo se jako fino (između ostalog i nešto što je skoro pa identično našem pršutu i paškom siru), a cijelo vrijeme nam je svirao lokalni ekvivalent Buena Vista Social cluba. Na kraju smo otišli u restoran na jednom od otočića gdje se jeo “seafood” što je barem meni bilo ok ali ne i spektakularno (roasted beef kod ministra je bio daleko bolji).

Jučer ujutro sam obavio i svoju govoranciju koja je primljena poprilično dobro na ovome skupu i nadam se da će neka poslovna prilika izići iz ovoga. Sutra imamo sastanak članova organizacije (riječ je o IAPC-u) i uz malo sreće uspjeti ću privoliti IAPC da konferencija 2011 bude u Dubrovniku (tako da bi onda uspjeli 100-150 vrhunskih političkih konzultanata doveli do hrvatske, to je dobro i za njih ali i za nas jer imam nekoliko ideja kako to iskoristiti).

Danas popodne ću vjerojatno dio vremena provesti na lokalnoj tržnici gdje ću opaliti koju fotku, a kasnije popodne se imam namjeru okupati u Pacifiku. A u ponedjeljak ujutro opet na avion i istih tih 26 sati natrag do Zagreba.

Misao dana:
Do not confuse crisis with chaos.

Kampanja me konzumirala u cijelosti. Ima jako puno zanimljivih stvari o kojima bih rado pisao a nemam vremena, te puno dramatičnih o kojima ionako čitate po novinama (iako, nije sve onako kako izgleda). Očekujem zanimljivih nekoliko dana ispred nas. Osobito za mene, naime ujutro krećem u Panamu.

Nikad nisam bio tako daleko od kuće, sutra mi slijedi let od Zagreba do Frankfurta (gdje sam ionako već pomalo doma), potom Frankfurt – Newark (na kojem aerodromu još nikad nisam bio), te posljednji dio putovanja od Newarka do Panama City internationala gdje ću sletjeti negdje u četvrtak ujutro kada se budete budili (a nakon 24+ sati za mene po aerodromima i avionima). Ako me pratite na Facebooku, budem slikao zanimljive stvari koje vidim po putu.

U Panamu idem kako bih u petak tamo održao predavanje o novim medijima u političkim kampanjama, a ako budem uspješan možda uspijem i jedan međunarodni skup (od jako, jako VIP ekipe) usmjeriti da 2011. bude u Hrvatskoj (točnije u Dubrovniku). Imam namjeru vidjeti kanal, Panamskog predsjednika gdje sam pozvan u audijenciju a svi mi kažu kako se trebam čuvati krojača i kupiti šešir (imam jednu svečanu večeru u nedjelju u nekom svjetioniku na obali pacifika gdje se od mene očekuje da budem u bijelome, što se još nikada nije desilo pa mi nije ni samome jasno kako ću to prevladati).

Putovanja su sjajni i nescirpni izvor iskustva i novih ljudi i prijatelja. Obožavam putovati, osobito na mjesta na kojima nikada nisam bio i mjesta za koje objektivno ne znam što na njima očekivati. Vjerujem da će biti zabavno.

Misao dana:
For my part, I travel not to go anywhere, but to go. I travel for travel’s sake. The great affair is to move.

Četiri dana prošloga tjedna proveo sam u Parizi na dodjeli World forum eDemocracy nagrade, a čiji sam i ja dobitnik. Bilo je zanimljivo na više razina. Prvo iznenađenje je bilo još na zagrebačkom aerodromu jer je check-in bio na onom drugom check-inu kojeg iskreno nikad nisam vidio otvorenog. Moj let je bio pravi AirFrance s pravim francuskim stjuardesama (ali zato all male u povratku). AirFrance airline food je jednako grozna kao i ova od Croatie. Za nekoliko dana opet idem na put, i u avionu ću provesti više desetaka sati tako da mi se želudac već veseli tom događaju.

Pariz u jesen je sasvim ok, bilo je nekih 15 stupnjeva i kiša je lagano padala, taman toliko da možete šetati okolo bez kišobrana. O Parizu sam otkrio kako on u stvari ne postoji. Naime, ono što mi smatramo Parizom je u stvari nekoliko manjih gradova koji su spojeni u jednu logičnu cjelinu. Sam Pariz je ono što bi nazvali centrom centra, no već možda kilčometar dalje na jednu ili drugu stranu od Eiffelovog tornja počinje drugi grad.

Sam forum se bavio problemima digitalnog identiteta, to su ukratko certifikati i metodologije kako biti prijavljen kod jednog “autoriteta” (authority) te kako taj spremljeni identitet koristiti na svim onim webovima gdje se inače morate ulogirati. Vrlo zanimljiva problematika obzirom na to budući da se preklapaju ovlasti javne vlasti (države koja vodi evidenciju o vašem stvarnom identitetu), institucija (primjerice banaka koje žele imati pod kontrolom vaš identitet čisto radi sigurnosti) i nekih utility kompanija (poput ISPa) a koji imaju infrastrukturu na kojoj bi taj digitalni ID mogao biti pohranjen. Kao i obično, odgovor je negdje između i biti će zanimljivo kako to riješiti. Najžešći primjer digitalnog identita je openID koji ima (navodno) izdanih oko 1.4 milijardi (da, dobro ste pročitali) certifikata.

Navečer drugoga dana otišli smo u razgledavanje Francuskog parlamenta što je bio jedan od impresivnijih dijelova konferencije, osobito stoga što smo imali sitni privilegij ući u parlament u vrijeme zasjedanja. Navačer se dodjeljivala i nagrada u impresivnom restoranu parlamenta, a koji se nalazi na sedmom katu pomoćne zgrade pa kroz staklene zidove možete promatrati Pariz u svom punom blještavilu (a kadrom Pariza apsolutno dominira kupola parlamenta s ogromnom Francuskom zastavom pod svjetlima reflektora -> Republika).

U petak smo radili prezentacije pojedinačnih projekata, i uz izuzetak googlea i twittera, moram reći kako su podaci koji vrijede za pollitika.com u odnosu na ostale prezentirane projekte apsolutno impresivni. to je ukratko broj posjeta, posjetitelja te ukupni utjecaj weba na politički život. Apsolutno se ne trebamo ničega sramiti, a iskreno, mislim da možemo i puno toga pokazati.

Cijelu fotogaleriju možete pogledati ovdje.

Eto i to je zadnje na temu Pariza, nemam namjeru više gnjaviti.

Misao dana:
Everything ends this way in France – everything. Weddings, christenings, duels, burials, swindlings, diplomatic affairs -everything is a pretext for a good dinner.

Preko vikenda sam boravio u Dubrovniku na jednom seminaru, a smješteni smo bili u Valamar Lacroma Resortu. To je hotel koji je otvoren prije nepunih mjesec dana a nalazi se na mjestu (a vjerujem da to i je) u stvari stari hotel koji se nalazio na istome mjestu, a koji je bio devastiran tijekom rata. Riječ je o vrlo velikom hotelu s nekih četiristotinjak soba i kako kažu najvećim kongresnim centrom u Dubrovniku (ako lažu mene i ja sam lagao vas). Hotel je kategoriziran s četiri zvjezdice. Room rate za sobu u kojoj sam boravio je (kaže folder koji sam našao u sobi) 1500kn noć. Dakle, čovjek bi rekao vrhunski hotel.

I načelno, ne bi bio daleko od pravog odgovora jer ovaj hotel doista ima apsolutno sve predispozicije da bude vrhunski hotel, no ovoga vikenda dok sam ja boravio u njemu to baš i nije bilo tako.

Nije da mi se nešto osobito ružno dogodilo ali ima brdo malih detalja koji su me doslovce izludili.

Primjerice, stigao sam u petak kasno popodne nakon što je avion kasnio nekih 30ak minuta zbog nevremena u Zagrebu. Kako sam ušao u zonu za odlaske na aerodromu kao štreberko po uputama (a jer sam se htio zavaliti na klupu i čitati) nisam ništa bio pojeo. Potom se odužilo čekanje na aerodromu, a u avionu nisu posluživali apsolutno ništa radi turbulencija (dobio sam doduše dva paprenjaka). Potom sam stigao u hotel, ostavio stvari i odlučio vrijeme do večere potrošiti u buffetu hotela gdje na meniju postoji nekolicina sendviča koji nažalost u ovome času nisu dostupni. Kiosk tiska je bio zatvoren a a la carte restoran također nije imao sendviča (iako, nisam totalno siguran da je a la carte restoran uopće radio, no tako su mi rekli).

Sam hotel je uređen sjajno, lijepo, puno svjetla, moderno uređeno s modernim namještajem. dojam pomalo kvare liftovi u kojima nije totalno jasno na koji kat putujete. Kao i u mnogim drugim Dubrovačkim hotelima, recepcija nije nužno u prizemlju i sobe i hotelski sadržaji se mogu nalaziti bilo gdje. Nekako ispada da je recepcija na drugome katu, no tipke u liftu ne prate tu logiku, pa ako želite u sobu na trećem katu morate stisnuti na gumbić s prelijepljenim brojem 3 dok se na displayu lifta pokazuju neke sasvim druge brojke (malo zbunjujuće i mislim da je to dobrim dijelom razlog zašto vas s recepcije prate do sobe). Iako se to može činiti minimalnom greškom, nekako si mislim da je nacrt tog hotela mjesecima i godinama visio po kojekakvim stolovima i ne vidim isprike da liftovi budu krivo označeni ili da uopće ne rade (panoramski liftove uopće ne rade).

Soba je također bila OK, no dojam su malo pokvarile nekakve sitne metalne pločice po tapisonu (ne njih previše, možda 4-5 komada), puno metalnih strugotina na balkonu a definitivno iznenađenje se desilo negdje u noći s subote na nedjelju kada sam odlučio nešto popiti i prvo mi je ručka od mini bara ostala u ruci (jer nije bila zašerafljena) a potom i činjenica da je mini bar bio prazan.

Kada smo već kod šerafa, vrijedi spomenuti i bazen, a koji je navodno otvoren tek dan ili dva ranije. Kao prvo, nigdje nije pisalo (ili barem ne na meni vidljivom mjestu) koja je temperatura vode – nije da me taj podatak osobito inače zanima no nekako je bio uočljiv nedostatak toga, a osobito nakon što sam zakoračio u vodu koja je po mom subjektivnom mišljenju bila vrlo hladna (tada sam naime postao motiviran da saznam na koliko se to točno stupnjeva očekuje da se okupam). U bazenima postoji nešto što donekle liči na mjesto na kojem bi se mogli ispružiti i na kojem bi vas mlaznice vode morale malo izmasirati. Osim očiglednog problema da to nije funkcioniralo (sorry ako to služi nečem drugom), problem je i u tome što bi ti mlazovi morali prolaziti kroz jednu traku prokroma na kojoj su rupice za vodu doista sićušne. Za razliku od toga rupe za vijke kojim je ta traka pričvršćena za dno bazena su neusporedivo veće. Problem je u tome što od primjerice 20ak šerafa koliko ih ima, rijetko koja traka ima zašerafljenih svih 20 pa to izgleda neuredno, osim toga šerafi nisu jednoliko zašerafljeni pa neki vire iz metalne trake – a daleko najveći problem je što je to očito šerafio netko tko ne zna kako se koristi odvijač pa su mnogi šerafi (a riječ je o phillips šerafima ravne-upuštne glave) “provrtani” što znači da se vjerojatno motorni odvijač vrtio u mjestu i oštetio vijke koji potom na sebi stvore male i vrlo oštre srhove. ti srhovi su me malo ogrebli ali je pitanje trenutka kada će nekome poderati kupaći kostim.

Ako mislite da je to sve, pa eto i nije. U sobama nema wireless interneta (probao), pitam se tko to u 2009 godini radi hotele koji nemaju wireless u svim sobama, u posljednje vrijeme sam proboravio u mnogim hotelima i wifi je definitivno standard. Interneta ima pak na recepciji tj. lobbyu i to putem vauchera. Vaucheri se mogu kupiti za pola sata ili sat (sat vremena je 25kn). To mi je malo nejasno, zašto se misli da je sat vremena interneta dovoljno? Zašto se ne može kupiti dnevni ili tjedni (length of stay) vaucher? A i tih 25 kuna je malo previše jer se veza rušila non stop a download koji sam dobio je bio razine 11-30kb/sec što je na razini ISDN veze (ili antiknog ADSLa). Za utjehu, taj cijeli sustav nije osobito inteligentan pa možete surfati koliko god hoćete uz minimum domišljatosti (no prvi vaucher morate kupiti).

U neko doba večeri na terasi smo odlučili popiti piće i na moje pitanje koje pivo imaju u hotelu, rečeno mi je “u boci i točeno”. Sjajan odgovor, no takav odgovor je ekvivalent mahanja crvenom krpom. Malo je nevjerojatno da hotel s četiri zvjezdice nema osoblje koje je u stanju zapamtiti listu imena pive koja se nudi (a koja je uzgred rečeno depresivno kratka).

Anyway, boravak u hotelu je bio ok i nije da ga neću preporučiti, no nije mi jasno kako se stotine takvih malih sitnih detalja prepušta slučaju. Boravio sam u drugim Valamarovim hotelima koji su bili doslovce besprijekorni (u okviru kategorizacije koju su nudili) no ovdje je jednostavno bilo zabavno promatrati što sve nije ok i koliko to duboko ide (recimo, na razini restorana su WCi bili zaključani pa ste morali na WC ili oprati ruke na drugi kat), ili da u doista bogatom izboru za doručak nema distikncije između meko i tvrdo kuhanih jaja, ili pak činjenica da je voćna salata na jednom kraju dvorane (pazite to je restoran za hotel od 400 soba) dok se zdjelice u koju bi tu salatu mogli pospremiti nalaze na sasvim drugom kraju (ok, drugoga dana su bile tamo gdje su trebale biti pa može biti da je bila riječ o privremenoj nestašici). Čak su im i palačinke koje peku u najmanju ruku neuobičajene.

Nekako mi se čini da je netko žurio kod otvaranja hotela i dok ima nekih sustavnih pogrešaka (recimo nema interneta po sobama) ove ostale su uglavnom lagano rješive i u stvari se nisu smjele dogoditi.

Ne znam, mene te stvari izluđuju, možda sam prekritičan.

p.s. ovo inače nije prvi puta da pišem o hrvatskom turizmu, pisao sam ja i ranije, počevši negdje od Smrti hrvatskog turizma još 2006 godine.

Misao dana:
Like all great travelers, I have seen more than I remember and remember more than I have seen.