Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

Večernji & EXIT

Dvije kratke servisne informacije:

  • Počevši od ove subote, u Obzoru, dodatku Večernjeg lista redoviti gost će biti i moja kolumna koja se zove “Kriptonomikon“. Obzor je od ove subote novi, redizajnirani i općenito drugačiji. Ne znam hoće li se sada nešto promijeniti no dosada sadržaji iz Obzora nisu završavali na njihovom webu tako da ćete morati ili kupiti Večernji, ili pak pričekati nedjelju da pročitate tjednu kolumnu.
  • Slijedeći tjedan počinje EXIT festival u Novom Sadu. Prvoga dana, dakle u četvrtak 8. srpnja u 20h sudjelovati ću na Exitu zajedno sa Rambom Amadeusom na panelu koji se zove Ekologija vs. Ekonomija. Ako ste slučajno na Exitu, svakako svratite.

p.s. danas sam provjerio i završio je ovogodišnji Bulwer Lytton natječaj, bacite pogled na rezultate.

Misao dana:
There were earthquakes in this land, terrible tsunamis that swirled flooding torrents of water throughout, and constant near-blizzard conditions, and not for the first time, Horatio Jones wished he did not live inside a snow globe.

TED – ideje vrijedne širenja

Putujem u utorak u Ameriku (opet :), no ovoga puta idem u Long Beach, Kalifornija gdje se od srijede do nedjelje održava TED. TED je kratica od Technology Entertainment Design, no sama konferencija je po mom mišljenju odavno prešla limite tih riječi te je puno bolje opisuje slogan “Ideje vrijedne širenja“.

Bio sam na puno konferencija širom svijeta ali moram priznati da me nijedna ne veseli toliko koliko TED, a ono što me u biti oduševilo (ne računajući sjajne TED talks) je to što je temeljni kriterij dolaska na konferenciju uvjerenje organizatora da će baš taj polaznik ono što stekne na TEDu vratiti zajednici – a što TEDu naravno daje dodatnu snagu. Lista sudionika je u najmanju ruku impresivna i sastoji se od najpametnijih do najbogatijih ljudi svijeta i ono što je najbitnije ni na koji način nisu odvojenih od nas običnih smrtnika. Ove godine osim multimilijardera iz Microsofta, Googlea, Facebooka tu su i nobelovci, umjetnici i općenito sjajni ljudi poput npr. akademika Ken Robinsona, komičara Ze Franka i mnogih drugih.

TED je vrlo ambiciozni cilj, no puno od TEDa možete dobiti i samo promatranjem TED Talks-a, a možete pripaziti i na najavu TEDx eventa koji će se desiti u Zagrebu, a ako se fakat zapalite za TED kao što se to meni desilo, onda možete učiniti nešto i za promociju TEDa tako da postanete TED prevoditelj (link vodi na facebook grupu gdje su hrvatski predvoditelji TED govora).

Evo nekoliko sjajnih govora koje vrijedi pogledati (čisto da dobijete grubi osjećaj što bi to TED u stvari mogao biti):

Sjajni govor koji u najboljoj teoriji zavjere govori o upotrebi sintagme “4 ujutro” u najrazličitijim mogućim kontekstima.

Derek Sivers govori o perspektivi i kontekstu, svega 3 minute i više nego vrijedno gledanja.

Genijalni govor Majore Carter o urbanom oporavku južnog Bronxa (TED govor kojeg sam ja preveo na hrvatski :) i koju ću imati prilike upoznati za nekoliko dana. Sjajna prezentacija o uspjehu i snazi malog broja zainteresiranih građana da promijene svoj okoliš. Must see za sve koji se bave javnim poslom.

I posljednje, govor koji me u biti navukao na TED:

p.s. probati ću blogirati s TEDa, no objektivno vjerojatno će većina toga završiti na facebooku i flickr-u (ako bude flickr budem stavio slide show i ovdje da vidite)

Što sam (do sada) naučio u Panami

Eto mene u Panami već nekoliko dana. Ovo je jedno od zanimljivijih putovanja jer sam doputovao na do sada najegzotičniju destinaciju na kojoj sam ikada bio.

Panama

Kao prvo, putovati 26 sati u komadu uopće nije lagano. Znam da sjedenje u avionu izgleda relativno jednostavno, no pokušajte vi sjediti nekih 15-16 sati u komadu na jednom, relativno uskom mjestu. Zabava cijele priče se izgubi začas.

Drugo, airline food je doista ružno iskustvo, da pojeo sam manje-više sve no to nije jelo koje bi pojeo da mogu birati.

Filmovi koji su se nudili u avionu prema Americi sam već odgledao tako da nije bilo ništa osobito vrijednog gledanja, a ima i limita koliko mogu čitati u komadu.

Zanimljivo je da Amerika nema transfere na aerodromima (što je donekle logično, jer su oni ionako cijeli kontinent pa ih međunarodni transfer ne zanima). To otprilike znači da morate proći imigrattion isto kao i bilo tko drugi, morate pokupiti kofer kao da izlazite s aviona i potom kada ste to obavili morate ponovno proći sve natrag (recheck kofera, security check kao da ste došli s ceste).

Let do Paname je trajao nekih 5 sati u avionu u kojem ste doduše mogli gledati TV ali ste za to morali platiti 6 USD. Slijetanje na Panama city international airport je kasnilo nekih 20ak minuta te smo sletili na aerodrom koji nije bitno veći od Zagrebačkog, te je u najboljem američkom stilu klimatiziran do granice smrzavanja tako da su se prozorili u cijelosti orosili od kondenzirane vlage. Iznenađenje na Panamskom imigrattionu je bilo to što mi je žena lijepo objasnila da mi Panamska viza nije potrebna (iako je Panama definitivno na popisu zemalja za koje hrvatti moraju imati vizu), i to zato jer imam američku vizu koja vrijedi i za ulazak u Panamu. Taj dio mi nisu rekli u Panamskom veleposlanstvu u Grčkoj tako da je nekih 1200-1300kn troška bilo potrošeno uzalud. Američku vizu ionako imam, a čak i da je nemam morao bih je imati jer ameri nemaju gore spomenuti međunarodni transfer putnika.

Iznenađenje koje me dočekalo je da bberry ne radi u Panami (mogu telefonirati ali nula bodova za mailove i surfanje). VIPnetu sam opsovao nešto s drugog kontinenta tim povodom.

Hotel u kojem sam smješten je doslovce smješten u džungli i izgleda poput razglednice. Gore je slika koja se vidi iz moje sobe, a oni koji me imaju kao prijatelja na FBu mogu pogledati daleko detaljniji foto album. Koktelčići se piju ko limunada, klima radi non stop i od ranog jutra je jako vruće. Prekjučer je padala i kiša kakve u životu nisam vidio (a vidio sam ozbiljnih proloma oblaka), ovo je više bilo u kategoriji vodopada odnosno rijeke koja teče okomito odozgora prema dolje. No, kiša je samo raščistila oblake i nakon sat-dva sve je ponovno bilo suho, vruće i jako, jako sparno.

Jučer smo posjetili Panamski kanal i gledali kako brodovi prolaze. Panamski kanal ostvaruje nekih 2 milijarde USD prihoda godišnje, kroz njega prođe nekih 40-50 brodova dnevno (u oba smjera) i stvar je jako, jako zanimljiva za promatrati; osobito kada vidite okliki brod mora proći kroz koliko uski prolaz (za one koji znaju Ždrilac na prijelazu Pašmana i Ugljana znaju koliko malo trajektu fali da opali u obalu; e pa u panamskom kanalu je situacija jednako uska ako ne i uža).

Provozali smo se i Panama Cityem i starim dijelom grada kojeg smo promatrali iz autobusa djelomično radi kiše a djelomično radi sigurnosti. Bio sam prilično šokiran onime što sam vidio i moram priznati da nakon što sam vidio Panama city dolazim do zaključka kako u hrvatskoj u stvari nema doista siromašnih ljudi, jer ako ste osoba koja nema ama baš ništa i dalje ste neusporedivo bogatiji od ljudi koji ovdje žive. Panama je siromašna zemlja i višom klasom se smatra svatko tko zarađuje više od 15.000USD godišnje.

Hrana je ok, voće je ovdje praktički korov i od lubenica, dinja, banana i ananasa ću dobiti alergiju do kraja ovog putovanja. Koktelčići su dobri i relativno jeftini (5 dolara za recimo pinacoladu – glava ne boli poslije na moje divno čudo).

Posjetili smo jučer i predsjedničke dvore gdje nas je ugostio ministar pravosuđa umjesto predsjednika (koji se razbolio), koktel je trajao nekih 2 sata, jelo se jako fino (između ostalog i nešto što je skoro pa identično našem pršutu i paškom siru), a cijelo vrijeme nam je svirao lokalni ekvivalent Buena Vista Social cluba. Na kraju smo otišli u restoran na jednom od otočića gdje se jeo “seafood” što je barem meni bilo ok ali ne i spektakularno (roasted beef kod ministra je bio daleko bolji).

Jučer ujutro sam obavio i svoju govoranciju koja je primljena poprilično dobro na ovome skupu i nadam se da će neka poslovna prilika izići iz ovoga. Sutra imamo sastanak članova organizacije (riječ je o IAPC-u) i uz malo sreće uspjeti ću privoliti IAPC da konferencija 2011 bude u Dubrovniku (tako da bi onda uspjeli 100-150 vrhunskih političkih konzultanata doveli do hrvatske, to je dobro i za njih ali i za nas jer imam nekoliko ideja kako to iskoristiti).

Danas popodne ću vjerojatno dio vremena provesti na lokalnoj tržnici gdje ću opaliti koju fotku, a kasnije popodne se imam namjeru okupati u Pacifiku. A u ponedjeljak ujutro opet na avion i istih tih 26 sati natrag do Zagreba.

Misao dana:
Do not confuse crisis with chaos.

Panama

Kampanja me konzumirala u cijelosti. Ima jako puno zanimljivih stvari o kojima bih rado pisao a nemam vremena, te puno dramatičnih o kojima ionako čitate po novinama (iako, nije sve onako kako izgleda). Očekujem zanimljivih nekoliko dana ispred nas. Osobito za mene, naime ujutro krećem u Panamu.

Nikad nisam bio tako daleko od kuće, sutra mi slijedi let od Zagreba do Frankfurta (gdje sam ionako već pomalo doma), potom Frankfurt – Newark (na kojem aerodromu još nikad nisam bio), te posljednji dio putovanja od Newarka do Panama City internationala gdje ću sletjeti negdje u četvrtak ujutro kada se budete budili (a nakon 24+ sati za mene po aerodromima i avionima). Ako me pratite na Facebooku, budem slikao zanimljive stvari koje vidim po putu.

U Panamu idem kako bih u petak tamo održao predavanje o novim medijima u političkim kampanjama, a ako budem uspješan možda uspijem i jedan međunarodni skup (od jako, jako VIP ekipe) usmjeriti da 2011. bude u Hrvatskoj (točnije u Dubrovniku). Imam namjeru vidjeti kanal, Panamskog predsjednika gdje sam pozvan u audijenciju a svi mi kažu kako se trebam čuvati krojača i kupiti šešir (imam jednu svečanu večeru u nedjelju u nekom svjetioniku na obali pacifika gdje se od mene očekuje da budem u bijelome, što se još nikada nije desilo pa mi nije ni samome jasno kako ću to prevladati).

Putovanja su sjajni i nescirpni izvor iskustva i novih ljudi i prijatelja. Obožavam putovati, osobito na mjesta na kojima nikada nisam bio i mjesta za koje objektivno ne znam što na njima očekivati. Vjerujem da će biti zabavno.

Misao dana:
For my part, I travel not to go anywhere, but to go. I travel for travel’s sake. The great affair is to move.