Categories
Priroda i društvo

Poziv za pomoć

Krajem mjeseca kolovoza predstavio sam udrugu Vjetrenjača čiji je primarni zadatak promocija prava na pristup informacijama. Iako već sam naziv udruge daje vrlo široko polje djelovanja, ono što nas doista interesira je identificirati zanimljive podatke (datasetove) i potom ih na odgovarajući način prezentirati javnosti. U protekla dva mjeseca napravili smo nekoliko manjih ali zanimljivih projekata:

Vizualizacija državnog proračuna

Na ovom prvom projektu pokušali smo pokazati i grafički prikazati odnose među proračunskim stavkama. Uspjeli smo privući nekoliko desetaka tisuća posjetitelja te je informacija o vizualizaciji prenesena u četrdesetak medija. Kao konkretni rezultat možemo reći da se na stranicama Ministarstva financija pojavio državni proračun u XLS formatu (što je prvi puta), a vjerojatno iz želje da usporedba ovogodišnjeg proračuna s ovime koji je u procesu donošenja kontni plan za 2011 je u cijelosti promijenjen i pomiješan kako bi se otežala analiza.

Vizualizacija rasta duga

Napravili smo i animaciju rasta unutarnje i vanjskog duga (te državnih jamstava). Cilj ovoga je bio da na jednostavan način pokažemo kako raste javni dug i kako bi svima bio jasan ritam rasta tog duga kojeg svi zajedno moramo vraćati u godinama koje dolaze.

Korisnici javnih sredstava EU iz Hrvatske

U želji da pokažemo kolika je razina transparentnosti u Europskoj uniji, pokazali smo i na primjeru proračunske potrošnje EU-a iz 2009. godine koji su to korisnici javnih sredstava unije iz Hrvatske.

Ovih dana dovršavamo još jedan projekt koji imamo namjeru predstaviti vrlo brzo, a to je proračunski kalkulator.

Ono što sam htio postići ovim dnevnikom je da zamolim sve Vas koji čitate mrak.org da razmislite te ako ste ikako u mogućnosti da pomognete Vjetrenjači da postigne svoj cilj. Najjednostavniji način da to napravite je donacijom i svaka donacija je dobrodošla. Prikupljene donaciji biti će iskorištene za razvoj alata ili objavu informacija poput ovih gore navedenih; no jednako tako pokazati će nam da nas ima još koje zanima transparentnost te da su projekti koje Vjetrenjača radi zanimljivi svima.

Jasno je da ovo nisu vremena u kojima nije lagano tražiti a još teže dobiti financijsku podršku, no nekako mislim da bi transparentnost javnih podataka značajno utjecala na zakonitost poslovanja države, te pomogla u povećanju konkurentnosti društva u cjelini. Da Vam pomognem u odluci, napominjem kako je svaka donacija Vjetrenjači porezno priznati rashod do 2% ukupnog prihoda ili dohotka iz prethodne godine (dakle, potvrde za donacije vrijede i za fizičke i pravne osobe).

Eto, to bi bio ukratko moj apel. Bio bih zahvalan da se odazovete i donirate, a ako imate nekog prijatelja, kolegu ili bilo koga drugoga koji dijeli naše mišljenje ili ja zainteresiran za doniranje lijepo molim da mu proslijedite link.

Puno hvala.

Categories
Business Ekonomija Politika

Hrvatski Eliot Ness

Aludirajući na obruč koji se steže oko bivšeg premijera jedan je ugledni profesor na predavanju (o korupcijskim modelima) ovoga tjedna izgovorio slijedeću rečenicu: “…I vidimo kako se i borba protiv korupcije polako privodi kraju.”. Makar vjerujem da je to nespretno sročena rečenica ona je iznimno opasna jer mnogi očekuju kako će upravo uhićenjem bivšeg premijera borba protiv korupcije doći do svojeg logičnog vrhunca. No, to je totalno pogrešno jer će Sanaderov konačni pad u najboljem slučaju biti samo simbolična pobjeda (koja je po svojoj prirodi koruptivna jer je više nego očito kako je riječ o obračunu jedne političke frakcije s drugom)  i bilo bi jako loše za društvo u cjelini da taj događaj proglasimo ili na bilo koji drugi način promatramo kao kraj borbe protiv korupcije i takvim stavom u biti amnestiramo sve one druge koji su na nižim (ili višim) razinama u bilo kojem času participirali u različitim koruptivnim radnjama.

Iako ne treba olako odbaciti desetke milijuna kuna koji su iscurili u privatne i stranačke džepove kroz Fimi mediu, činjenica je kako je to i dalje samo kap u moru od stotinu i dvadeset milijardi kuna koliko je velik državni proračun na godinu, ili nekih tisuću milijardi kuna koliko je kroz državne račune prošlo u zadnjih dvadesetak godina. Na toliko veliku brojku, tih nekoliko desetaka milijuna kuna su vrlo sitni ulov i u biti poražavajući rezultat.

Istovremeno, ako promatramo subjekte koji su zahvaćene silno aktivnom borbom protiv korupcije onda ćemo vidjeti da pojedini sustavi uopće nisu zahvaćeni a pouzdano znamo kako se u njima sasvim sigurno dogodila pojedina afera. Tu su Hrvatske autoceste kod kojih diskutiramo o bojanju tunela ali ne i o trostrukom rastu cijene gradnje kilometra, HEP u kojem se doduše spominje 600 milijuna kuna (što je sasvim solidna cifra) no možda bi bilo dobro spomenuti kako treba znati razlikovati korupciju od političke odluke i ta konkretna priča je po svim svojim obilježjima ovo drugo.

Borba protiv korupcije očito ima malo rezultata i još manje povraćenog novca i malo naprednije demokracije znaju kako u biti treba investirati u prevenciju korupcije umjesto načelnih obračuna s korumpiranima.

Moj prijedlog za borbu protiv korupcije je oformiti mali iznimno stručan i moralno neupitan tim koji bi se sastojao od vrhunskih ekonomista, pravnika, revizora i informatičara. Recimo da ih bude pet-šest najviše. Potom, puštati taj tim (ili timove ako se ideja pokaže uspješnom) u javna poduzeća s autoritetom da pregledaju bilo koji dokument. Jamčim da bi takav tim vrlo brzo pronašao bolne i sporne točke unutar svakog sustava. Nije valjda da vjerujemo kako se u hrvatskoj brodogradnji dogodila samo jedna jedina koruptivna aktivnosti, ili kako je u pošti sve super, kako hrvatske šume ili hrvatske vode posluju sjajno ili kako je moguće da je primjerice MUP rasprodao svoje polovne automobile za svega tisuću-dvije kuna svaki?

Nalazi takvog tima nisu sami po sebi inkriminirajući dokazi no ukazuju na nepravilnosti koje bi potom Vlada kroz autoritet vlasnika i nalozima nadzornim i upravnim odborima morala rješavati. Ako to znači da treba otkazati managerski ugovor nekom članu uprave ili dati otkaz nekolicini direktora ili poslovođa na nižim razinama i pritom podijeliti i koju masnu otpremninu – mislim da je i to prihvatljiv trošak kako bi se koruptivno ponašanje presjeklo i zaustavilo jer je šteta koju takvi ljudi rade daleko nadmašuje trošak legalnosti njihove smjene.

Nisu dakle pravosudni i represivni organi jedini koji mogu napraviti nešto korisno i preventivno u borbi protiv korupcije. Naši političari to mogu napraviti i sami, pitanje je samo odluke i malo hrabrosti.

p.s. ovo je moja dvadeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 13. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.coe.int/ Hrvatska je članica vijeća Europe i ta organizacija (koja nije nužno sastavni dio europske unije) osim suda za ljudska prava ima u svome mandatu i stvaranje različitih rezolucija koje su obvezujuće za zemlje članica. Rezolucija o borbi protiv korupcije uključuje i stvaranje klime za prevenciju.

Categories
Politika Priroda i društvo

Jasna i neposredna opasnost

Američki spisatelj Tom Clancy napisao je knjigu “Jasna i neposredna opasnost” po kojoj je kasnije snimljen i fim. U tom filmu, koji ukratko govori o malom privatnom i ilegalnom ratu kojeg vodi američka administracija s kolumbijskim kartelom postoji jedna scena u kojoj se pojavljuje direktor američke CIA-e i američki predsjednik. Američki predsjednik objašnjava problem i u jednome trenutku daje instrukciju sebi podređenom da “riješi problem”. On ne kaže da treba uzeti dvadeset specijalaca i početi puškarati po kolumbiji, ne govori ni koga treba skratiti za glavu, on jednostavno kaže da treba riješiti problem.

Ako ovaj holivudski scenarij prenesemo na Markov trg i proučimo trenutni nacionalni sport kako inkriminirati Sanadera, neće biti teško uočiti kako se doslovce sva svjedočenja a koja uključuju Ivu Sanadera svode na to kako je on rekao “Riješite problem!”. On nije rekao da se FIMI mediji prebace milijuni, on nije nikome prijetio ili čak i sugerirao rješenje, on je samo sa svoje pozicije autoriteta zahtjevao da se problem riješi. Eh sada, to što je Sanader pronašao problem i pokušao ga riješiti samo po sebi nije nezakonito,  problem je u tome što su podređeni, počevši od Barišića, Mravka i cijele plejade direktora javnih poduzeća s privremenim boravkom u Remetincu to njegovo “riješite problem” protumačili na raznolike načine od kojih su svi redom nezakoniti.

Dva su elementa koji me ovdje zbunjuju. Prvi od njih je ta tendencija da se u biti podrazumijeva da se problem riješi na način koji je nedopušten. U startu se znalo kako su cijene koje je primjerice Fimi medija nudila pretjerane, kako iza uplaćene cijene ne ide usluga koja je ugovorena i makar to nije očito nigdje rečeno, taj novac ide za neki drugi veći cilj a ne nužno privatne džepove (biti će zanimljivo vidjeti put novca, ako ikada budemo privilegirani dovoljno da ga saznamo). Jasno je također bilo da se ti poslovi moraju ugovoarati direktno, bez javnih natječaja i svih ostalih zamornih procedura koje su obavezne za javna poduzeća. Jasno je bilo i ako se već inzistiralo na natječajima da oni moraju biti fiktivni pa smo tako počašćeni i sa jednim od objašnjenja kako je lagano moguće manipulirati Zakonom o javnoj nabavi. Dvadesetak javnih poduzeća i dvadesetak nezakonitih nabavki, savršeni rezultat.

Drugi element koji je jednako zanimljiv, ako ne i zanimljiviji je činjenica da se sve skupa odigralo bez pogovora. Čak i Damir Mihanović, sada već bivši član uprave Croatia osiguranja a koji se pretvorio u USKOKOvog svjedoka nije u cijeloj priči vidio previše problema te je odlučio izaći u javnost tek kada je cijela priča o Fimi mediji već duboko zaglibila u uskokovim hodnicima. Dakle, niti on nije pravio baš previše otpora tijekom samog postupka, nego je dobio naknadnu pamet u času kada je shvatio da mu je javnost najbolji saveznik i da u gužvi koja vlada za progonom premijera on sam ima relativno velike šanse izvući se kao sporedni lik u toj drami. Zanimljivo mi je i to da nijedan od silnih direktora javnih poduzeća nije odlučio držati se zakona ko pijan plota i ne popustiti pritisku pa makar dobio nogu. Razmislite malo o tome, radite svoj posao profesionalno i čestito i odjednom se od Vas očekuje da operete koji milijunčić i to pritom ne za sebe nego za neke druge ljude i te zamračene kune neće nimalo povećati vaš osobni standard. Zašto bi riskirali svoj ugled, profesionalnu poziciju i potencijalnu zatvorsku kaznu zbog tako nečega? Nije li jednostavnije odbiti instrukciju i u najgorem slučaju dobiti otkaz sa svoje pozicije i i miru i tišini pokupiti debelu otpremninu? Kakve su to privilegije i koliko je važno ostati pod svaku cijenu na poziciji da pristanete na takve mutne aranžmane?

Ivo Sanader možda i je na vrhu ledenog brijega i trenutno samo njegovo lice viri iznad vode, no piramida korupcije je puno dublja i servirajući Sanadera pravosuđu, dno piramide očekuje da će se izvući sa svojim privatnim nedjelima koja očito dramatično nadmašuju ove milijunčiće koji su otišli raznim Fimi medijima.

p.s. ovo je moja devetnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.politico.com/ Ovoga utorka amerikanci su imali “midterm” izbore za senat i kongres. Politico je jedna od najboljih web adresa na kojima možete pratiti analize i predviđanja što izborna promjena znači za ameriku, svijet pa i nas.