Month: November 2010

Proračunski kalkulator

U ljestvici životnih vrijednosti nekako nam se svima skupa pogubio koncept odgovornosti i to na nacionalnoj razini. Nije onda stoga ni čudo da se vlastodršci na ovakav način ponašaju prema građanima, da su građani u biti ravnodušni, a da smo i jedni i drugi umjesto uređenog društva stvorili paralelnu strukturu zapovijedanja i ekonomskih tokova, pa onda u konačnici nije uopće čudno kako se mnogi prema državnim financijama odnose kao prema bankomatu ili u nekim malo esktremnijim situacijama kao samoposluzi. Bitno je očito samo ostvariti dojam da se nešto radi, a već će taj dojam netko platiti, pa onda nije ni bitno koliko poreza plaćamo ili kako se taj novac troši jer ga ionako ne smatramo svojim.

Ako ste uzeli malo vremena i ispunili proračunski kalkulator, po prvi puta možete izračunati koliko vi točno sudjelujete u državnim financijama. S prosječnom bruto plaćom od devet tisuća kuna tijekom godine od svog poslodavca uspijete iskamčiti jedva nešto više od 53.000 kuna, dok istovremeno u tom istom razdoblju država od Vas i Vašeg poslodavca a na temelju uloženog rada uspije iščupati impresivnih 60.900 kuna, što je nekih petnaestak posto više nego što vi tijekom godine dobijete na ruke. Ne znam kako vama no meni se ta podjela čini pomalo nepravednom i nije stoga čudo što je upravo Hrvatska zemlja s najvećim porezima na rad u svijetu (gdje, u određenim kategorijama, uspijemo prestići čak i neusporedivo bogatiju i socijalno pravedniju Dansku).

Na vidjelo izlaze i neke druge nelogičnosti. Nije li nevjerojatno da u zemlji s tolikim brojem nezaposlenih i s toliko socijalnih slučajeva, s gore spomenutom plaćom u sustav socijalne pomoći uplaćujete svega 369 kuna, dok istovremeno poljoprivrednike stimulirate sa 664 kune, HŽ, Croatia Airlines i brodogradilišta od Vas dobiju dodatnih 560 kuna, dok u kapitalnim pomoćima (koje također velikim dijelom idu poljoprivrednicima) isplaćujete dodatnih 515 kuna.

No kako kaže poslovica, ni med cvetjem ni pravice, naš obrazovni sustav koji odgaja one koji će morati brinuti o nama kada odemo u mirovinu ima uvjerljivo najmanju prosječnu plaću dok sektor obrane ima uvjerljivo najveću od 12.194 kune. Policija je prošla nešto lošije s okruglih deset tisuća, a ako promatramo ostatak državnog aparata njihov prosjek je 8.340 kuna u odnosu na istu takvu administraciju ali u lokalnoj upravi gdje je prosjek skoro pa 20% veći i iznosi 9.868 kuna. O zdravstvu pojma nemamo jer njihove plaće nisu nigdje iskazane i osim anketnih podataka doista ne znamo koliko je ljudi u njemu zaposleno a još manje kolike su im plaće. U crkvenu škrabicu uplaćujemo donekle podnošljivih 50 kuna, dijaspora će dobiti od Vas jedva petnaestak kuna, dok će na otplatu državnog minusa otpasti 2.440 kuna.

U vremenima krize, država je ta koja mora generirati gospodarski rast uz pomoć vizionarskih programa i ulaganjima u investicije koje će generirati najveću moguću dobit u najkraćem mogućem roku. Investicije koje će zaposliti domaće gospodarstvo, koje će potaknuti zapošljavanje i stvoriti nove porezne obveznike koji će malo rasteretiti punjenje državne kase. Za te namjene predviđena je stavka “Ostalo” koja u proračunskoj 2011 godini iznosi svega 15 milijardi kuna, i kada od te brojke još oduzmemo sve one tekuće troškove koje je država imala da bi ugrijala i ohladila taj silni administrativni aparat, kupila im precijenjeni fotokopirni papir, nešto automobila i poštanskih omotnica, ono što ostane je u biti razočaravajuće, no čak i kada bi svaku kunu uložili u investicije, ispada da država u investicije u slijedećoj godini ima namjeru uložiti svega 2.900 Vaših kuna, pa stoga ako odlučite u slijedećoj godini kupiti hrvatskih proizvoda u vrijednosti većoj od 3.000 kuna onda znate kako ste za Hrvatsku učinili više nego što će u Vaše ime napraviti 300.000 zaposlenika državnog, lokalnog i javnog sektora kroz 2011. godinu.

Proračunski kalkulator nije igračka, njegov je zadatak da ponovno uspostavi vezu između Vašeg džepa i državne potrošnje kojom upravljaju pijani milijarderi. Pijanci koji su na vlast postavljeni našim neodgovorno danim glasom na izborima.

p.s. ovo je moja dvadeset i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 27. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://proracunskikalkulator.com/ Iako je državni proračun za 2011. godinu izglasan i dalje nije kasno da pokušate sastaviti svoju verziju proračuna te je podijelite s prijateljima. Smanjite poreze, otpustite administraciju, nabavite vojne avione, smanjite ili povećajte deficit države.

Tags proračunski kalkulator, Večernji list

Ekonomija

Formalni proračun

Nema drugog načina da krenem s ovim tekstom nego da ponovim udžbeničku tvrdnju kako je državni proračun poslije Ustava najbitniji dokument jer on opisuje način na koji će neka država funkcionirati u slijedećem razdoblju. Nije onda ni čudo da način na koji se taj proračun donosi u cijelosti demoralizirajući, obeshrabrujući i u svojoj biti depresivan. Svega 24 sata je prošlo od objave proračuna do trenutka u kojem je Sabor krenuo diskutirati o tom dokumentu i to jednostavno nije dovoljno vremena da se prouči otprlike četrnaest tisuća stavaka ili više od tri stotine stranica od kojih se proračun sastoji.

Ne znam kako to vide vladajući, no donošenje proračuna na ovaj način jako podsjećana na Šukerovo samo “formalno” sudjelovanje u odlukama vezanog uz INA-u, Jadrankin “formalni” potpis na ugovore s TLM-om i općenito na tu cijelu piramidu ignorancije koja vlada vladom i vladajućom strankom. Veliko je pitanje i što se desilo s “bolnim rezovima” koji su nekako putem nestali, kao ni što se desilo s usklađenjem s pravnom stečevinom EU-a koja bi se morala manifestirati na zakon o PDV-u, te na subvencije prema brodogradilištima ili poljoprivredi.

Saborska rasprava koja je uslijedila nije nimalo pomogla da se razjasni što se s proračunom doista dogodilo i diskusija se (očekivano) pretvorila u međusobno vrijeđanje i prazno lamentiranje bez ikakve imalo smislene osnove. Ja sam se pak dugo vremena bavio državnim proračunom i ne samo s njime nego i postupkom kako se on donosi te sam u toj svojoj maloj istrazi pronašao nekoliko doista nevjerojatnih podataka.

Moja prva ideja vezana za proračun je bila da se jednostavno smanji veličina državnog proračuna. Meni je to bilo jasno još 2007. godine no danas je to opće poznata situacija, no ako ste kojim slučajem jedan od stotinu i pedesetak saborskih zastupnika i dođete na istu ideju kao i ja tada odmah možete lupiti glavom u zid iz jednostavnog razloga što Saborski poslovnik koji regulira pitanje davanja amandmana na državni proračun uopće nema predviđenu situaciju u kojoj bi se proračun mogao smanjiti. Provjerite, ja nisam vjerovao da tako nešto očigledno nije predviđeno ali eto to je tako. Moje drugo veliko otkriće vezano za saborsku proceduru je bilo pitanje koliko je amandmana na državni proračun do sada prošlo. Dakle, do sada smo imali dvadesetak proračuna i dodatnih četrdesetak rebalansa i ako kažemo da smo u ukupno 60 situacija donosili proračun (ili njegov rebalans) mislim da je jasno da je ovih 150 ljudi, koliko god oni bili loši za posao koji obavljaju čisto statistički gledano moralo iznjedriti jedan jedini amandman koji je prihvaćen. To nažalost nije točno, u povijesti hrvatske demokracije do današnjeg dana nije prihvaćen nijedan oporbeni amandman na državni proračun, a ovi koji i jesu prihvaćeni su svi redom bili tehničke korekcije koje je u biti Vlada preuzela i sama ih ponudila kao svoj.

Nevjerojatno mi je promatrati lakoću i neracionalnost obrane i donošenja proračuna svejedno da li ona dolazi od samih ministara ili od zastupnika vladajuće koalicije. Mora tamo biti inteligentnih ljudi (odbijam vjerovati da nema) pa mi stoga nije jasno kako je moguće da se postave zaštitnički prema toliko štetnom dokumentu koji će nas koštati kao društvo i kratkoročno i dugoročno. Dokumentu koji će u svojem pravosudnom epilogu, koji će zasigurno uslijediti, barem neka od lica koje smo gledali na klupama umjesto u crnim BMW-ima i Audijima zatamnjenih stakala odvesti u bijelo plavim vozilima u smjeru Rementinca ili Gajeve.

Ovo nije ni razvojni ni socijalni proračun, ovo je državni proračun koji je poput države u kojoj se donosi korumpiran od početka, neodrživ i štetan. Ovaj proračun nije čak niti predizborni, ovo je “formalni” proračun.

Svakako posjetite Vjetrenjačin Proračunski kalkulator.

p.s. ovo je moja dvadeset i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 20. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.doingbusiness.org/ Doing business je godišnje izvješće svjetske banke koje govori o tome koliko je koja država pogodna za investiranje. Možemo diskutirati o tome da li ti kriteriji uključuju najbolji interes zemlje, no činjenica ej da je to dokument kojeg že svaki imalo već investitor svakako konzultirati a vjerojatno i koristiti kao jedan od argumenata gdje uložiti svoj novac.

Tags državni proračun, Večernji list

Ekonomija

Digitalna ekonomija besplatnog

Post author By Marko
Post date 17 November, 2010
10 Comments on Digitalna ekonomija besplatnog

Jeste li znali da začeci zaštite autorskih prava proizlaze iz razdoblja u kojem su tiskarski strojevi postali široko rasprostranjeni, dakle negdje tamo krajem petnaestog, početkom šesnaestog stoljeća? Zanimljiva je to analogija jer nam se nešto slično događa i danas. Široka rasprostranjenost tiskarskih strojeva omogućila je tada mnogima da umnožavaju knjige prilično jeftino što nije bio osobiti problem ako ste umnožavali bibliju ili neke državne dokumente. Na istim strojevima mogli ste umnožavati i druge tiskovine koje si bile kritične prema crkvi ili državi te je iz nastojanja da se kontrolira umnožavanje informacije nastao cijeli niz zakona i propisa koji su regulirali tko je taj koji može umnožavati neku informaciju i pod kojim uvjetima, da bi nešto kasnije ta inicijativa počela štititi izdavače (koji su tada ujedno bili i tiskari) kako njihov proizvod nitko drugi ne bi mogao umnožiti u određenom vremenskom razdoblju.

Zaštita intelektualnih prava bila je kreirana da bi zaštitila tiskanu riječ i taj cijeli koncept nije se puno širio do deventaestog stoljeća i industrijske revolucije kada više nije bilo potrebno štititi samo pisanu riječ nego i konkretne izume i inovacije. Vrijedi reći kako su tadašnji zakoni u svojoj biti štitili fizički proizvod, bila to knjiga ili stroj, a tek u dvadesetom stoljeću stižemo do punog značenja intelektualnog vlasništva koje danas može štititi i ideje koje možda i nemaju materijalni oblik.

Koncept zaštite intelektualnog vlasništva kakvog danas poznajemo prilično je teško primjeniti na svijet digitalnog, a još manje na umreženi svijet interneta u kojem za razliku od onog materijalnog, izraditi kopiju originalne informacije ne samo da sa sobom više ne nosi nikakav trošak nego je i toliko jednostavno da uopće ne treba uložiti nikakav osobiti trud.

Da ste prije nekoliko stotina godina odlučili iskopirati nečiju knjigu, taj cijeli proces je uključivao sasvim mjerljivi trošak, pa je sukladno tome i kasnija distribucija “ukradenog” proizvoda nosila sa sobom želju za povratom investicije. Tako da je distribucija, makar ilegalna dijelom bila ograničena, a dijelom je uključivala i ekonomsku naknadu za korištenje. U digitalnoj ekonomiji to nije tako, slobodno možete otići na jedan od stotina tisuća portala i pronaći na njemu zanimljivu informaciju (bila ona u obliku teksta, slike, videa ili nekom drugom) te je uz nekoliko poteza mišem iskopirati i objaviti na svojem facebook profilu, ponuditi poveznicu na nju na svom twitter računu ili objaviti na svom blogu ili portalu.

Kopiranjem sadržaja i objavom na svojoj internet stranici niste doduše umanjili vrijednost prvotne informacije, ali ste originalnom izdavaču dramtično otežali povrat investicije u kreiranje i objavu informacije. Pojednostavljeno rečeno, ako ste iskopirali vijest s neke internet stranice otežali ste tom izdavaču da kroz svoje internet aktivnosti vrati trošak uložen u novinare, lekture i korekture, urednike i svu onu infrastrukturu koja je uopće bila potrebna da bi ta vijest ugledala vaš monitor.

Lakoća kopiranja sadržaja (računalo) i daljnje distribucije (internet) već su značajno nagrizli temelje poprilično profitabilne muzičke industrije, distribucija video sadržaja je također na udaru već nekoliko godina i jedino što je drži je količina podataka koju je potrebno preseliti s jedne lokaciju na drugu kako bi pogledali primjerice cjelovečernji film, a gore spomenutu izdavačku industriju knjiga na životu drži navika da knjigu čitamo iz papirnatog medija što je balans kojeg uređaji poput Amazonovog Kindlea i drugi eČitači dramatično mijenjaju. Amazon već danas prodaje više digitalnih knjiga nego onih tvrdo ukoričenih, a sedam posto čitatelja knjiga posjeduju neki od eČitača (pazite, to su oni koji čitaju redovito i najveći su konzumenti tiskanog štiva).

Internet portali koji pružaju vijesti zasada su najlošije su prošli u ekonomiji digitalnog, jer za razliku od papirnatih novina koje se na kiosku natječu s drugim novinama, web portali se natječu sa baš svakom web stranicom na internetu. Pokušaj da limitirate pristup svojim sadržajima u najmanju ruku nisu dočekani s dobrodošlicom od strane konzumenata informacije koji su na internetu navikli da sve, ili gotovo sve, dobijaju lagano i besplatno, dok je legalnost stjecanja od sekundarne važnosti.

Zamislite situaciju da ste novinar koji je objavio vijest kako su Somalijski pirati oteli brod uz obalu Afrike, kako ćete naplatiti tu informaciju ako ne kroz marketinške aktivnosti na internet stranicama svoje novine? No tu istu infromaciju će u roku od nekoliko sekundi preuzeti desetine ako ne i stotine drugih web portala. Ono što je prije desetak minuta bila velika ekskluziva i “breaking news” odjednom je postala masovna roba bez tržišne vrijednosti na stotinama web stranica. Upravo ta situacija se dogodila prošle godine kada je google news (još jedan besplatni news servis) prebrojao 11.264 izvora za jednu te istu vijest.

Druga varijanta je naravno da odlučite naplatiti pretplatu kako bi korisnici pristupili ekskluzivnom sadržaju, no kako iskustvo Londonskog Timesa kaže, rezultati nisu ohrabrujući. Promet na njihovoj web stranici od časa kada su dopustili pristup sadržaju samo pretplatnicima smanjio se impresivnih 97%. U ljetnim mjesecima ove godine uspjeli su evidentirati dvije stotine tisuća transakcija od čega polovica otpada na one pretplatnike papirnatog izdanja koji su odlučili aktivirati i besplatnu digitalnu pretplatu, dok se preostalih sto tisuća sastoji od kupovine pojedinačnih članaka ili mjesečne pretplate.

Rijetko koja novina ima financijsku snagu da preživi pad čitanosti na jednu tridesetinu, a upravu se to desilo Londonskom Timesu. No čak i bez plaćene pretplate pad prihoda događa se i svim hrvatskim medijima s tom razlikom što Times pretendira na publiku od više od pola milijarde konzumenata koji govore engleski jezik, dok naši mediji taj isti teret moraju raspodijeliti na četiri i pol milijuna osiromašenih građana od kojih polovica ionako nema pristup internetu. Jedina reakcija koju u takvoj situaciji možete poduzeti je smanjiti troškove poizvodnje vijesti kako bi taj trošak pratio prihode, što će neminovno dovesti do toga da i sami pribjegavate kopiranju vijesti s drugih portala, a kvaliteta novinarske informacije srozati će se do razine tabloida i čitljivosti. Čekajte, pa to se već dogodilo!

p.s. ovo je tekst koji sam napisao za prošlotjedni Obzor

Tags autorska prava, paywall, Večernji list