Kao što do sada znate, tvrtka čiji sam direktor bio bavila se grafičkom djelatnošću (tiskom). Ono što je bitno znati za grafičku industriju općenito je da je to radno i kapitalno intenzivna djelatnost. Primjerice u Americi, grafička djelatnost je treći najveći poslodavac u državi dok istovremeno svega nekoliko tvrtki koje se bave grafikom kotiraju na burzi, a u hrvatskoj grafička industrija (ako promatramo plaće) na samom je dnu odmah pokraj kožara.
Postoji puno razloga zašto je to baš tako. Jedan od njih je i to što je u Hrvatskoj tj. u doba bivše države grafička djelatnost oduvijek smjela biti “privatizirana” pa stoga na tržištu postoji veliki broj obrtničkih radionica koje se desetljećima bave tim poslom, a koja su se dolaskom hrvatske države pretvorile u društva s ograničenom odgovornošću. Istovremeno, državni mastodonti su svi redom privatizirani i uglavnom su se rasuli s nekoliko svijetlih izuzetaka. To ukratko znači da je tržište fragmentirano na puno malih dobavljača od kojih nijedan nema značajni tržišni udio. Dodatni problem je u tome što su većina grafičara obrtnici što je po meni više mentalni sklop nego pravni ustroj te koncept troška ili cijene teško dopiru do njih te se njihova ekonomija bazira na dnevnom rješavanju problema bez ikakvih (ili s minimalnim) strateškim okvirom.
Grafička industrija je i kapitalno intenzivna, svi oni silni strojevi koje gledate na TVu kada se pokazuju tiskare koštaju milijune (kunske ili euro milijune, sasvim svejedno), ti strojevi imaju relativno duge rokove trajanja i u biti nema osobitih tehnoloških napredaka osim po pitanju učinkovitosti u posljednjih nekoliko desetaka godina. Grafički strojevi su dizajnirani da budu i vrlo fleksibilni pa moraju rukovati s velikom količinom međusobno različitih materijala (neovisno o tome da li govorimo o njihovim formatima ili ostalim tehničkim karakteristikama), no krajnja je instanca da se radi o industriji koja proizvodi proizvode isključivo za poznatog kupca i gdje doslovce svaki proizvod vrijedi samo za jednog kupca. to otprilike znači da ako vam vaš kupac ne plati robu, ne možete otići kod njega i uzeti tu robu i prodati je dalje nego se morate s njime boriti da bi se naplatili (dok recimo, ako prodajete vijke, tog problema nemate; netko ne plati, uzmete mu robu ako možete i preprodate je dalje).
Grafička industrija je ujedno i na mnogim mjestima u doticaju s gotovim novcem, što je po definiciji prostor za rad na crno; tako da ako ste manji grafičar i bavite se tiskom vizitki, memoranduma i sličnih proizvoda sva je šansa da ćete isti taj proizvod kolegi obrtniku (npr. odvjetničkoj kancelariji, liječniku i sl.) naplatiti u gotovini i time izbjeći plaćanje poreza dok ćete zbog složenosti postupka i kompleksnih sastavnica taj materijal koji je nestao iz vaše proizvodnje vrlo lagano opravdati.
Naravno, da bi napravili desetke kompleksnih proizvoda potrebna vam je i velika količina ljudi jer procesi proizvodnje nisu automatizirani, te se puno toga događa ručno ili uz veliku superviziju radnika. Djelatnici u grafičkoj industriji mogu biti od nisko školovanih do visoko školovanih, no velika većina nema više od srednje škole što ukratko znači da je ponuda na tržištu rada velika. U grafičkoj industriji bitna je vještina koju ionako ne stječete u školi nego praksom. A ako posjedujete neke količine gotovog novca onda zaposlene možete platiti dijelom u gotovini, a dijelom na račun (čime prividno tj. knjigovodstveno smanjujete svoje troškove i povećavate marginu profita, no u biti se ništa bitno ne mijenja osim što je država i oni koji su odlučili raditi po zakonu naribali u postupku).
Ukratko, grafička industrija je kapitalno intenzivna (jer morate imati veliki broj skupocjenih strojeva) i radno intenzivna (jer je automatizacija proizvodnog procesa u biti vrlo niska, iako su pojedine dionice proizvodnje visokoautomatizirane). Ako to stavite u perspektivu s ostalim industrijama, s onima koji se trguju na burzu i onima koji ostvaruju rezultate onda nije teško zaključiti kako se pravi novac zarađuje u dva moguća slučaja; to su ili kapitalno intenzivne industrije u kojima morate imati veliku količinu strojeva i vrlo maleni broj zaposlenih (primjerice, procesna industrija gdje imate ogromni pogon kojim upravlja svega nekoliko ljudi); ili, industrije koja je radno intenzivna i u kojoj nisu potrebni skupocjeni i mnogobrojni strojevi (recimo, građevina mi pada na pamet kao jedan od mogućih primjera). Grafička industrija je nažalost u sredini i potrebne su joj obje komponente, a to u kombinaciji s jedinstvenošću proizvoda koje proizvodi cijelu priču čini vrlo ranjivom.
Hrvatska grafička industrija je dodatno opterećena s dva dodatna problema, a to je niska edukacija managementa (koja, kao što sam gore napisao uglavnom proizlazi iz obrtničke sfere kojoj koncepti poput troška ili cijene nisu totalno razumljivi), te velika količina rada na crno (dakle prodaje na crno ali i zapošljavanja na crno) što značajno onemogućava poštenu tržišnu utakmicu onima koji odluče raditi po zakonu.
Misao dana:
In this industry, there are only two ways up the ladder. Rung by rung or claw your way to the top. It’s sure been tough on my nails.