NATO na referendum

Imam danas jednu veliku molbu za koju vjerujem da mi možete pomoći, pa vas stoga molim da ovaj mail pročitate do kraja.

Kako ste vjerojatno čuli, sutra – 29. ožujka počinje sakupljanje potpisa za referendum u ulasku Hrvatske u NATO.

Hrvatska vlast je odlučila da je moguće ući u NATO natpolovičnom većinom glasova saborskih zastupnika. Neovisno o tome, činjenica je kako ulazak Hrvatske u NATO određuje poziciju naše zemlje u vojno-političkom smislu na dugačak rok, svrstava nas na određenu stranu i sa sobom sasvim sigurno donosi i neke obveze (ali i prava). Ne ulazim sada u to da li je ulazak u NATO dobar ili loš, nego jednostavno smatram da je pitanje ulaska u NATO toliko bitna strateška tema za ovu zemlju, da je nužno o tome raspisati referendum.

Prije nekoliko mjeseci nekolicina nevladinih organizacija, vanparlamentarnih stranaka i pojedinaca sastali su se i odlučili organizirati sakupljanje potpisa kako bi do referenduma došlo. Ono što je sjajno i jedinstveno u toj inicijativi je da ona okuplja organizacije najrazličitijih mogućih interesa, političkih i ostalih stavova – no u ovome konkretnome slučaju, svima njima je važno da do referenduma dođe. Ovo je bez premca prva takva suradnja od devedesetih i po prvi puta postoji realna šansa da se ti potpisi doista i prikupe i da iziđemo na referendum, prvi nakon referenduma o samostalnosti Hrvatske. Uspjeh ove akcije će sasvim sigurno trajno promijeniti odnose između vlasti i birača i smatram da je to jedan od ključnih interesa koji bi nam svima morao biti zajednički neovisno o tome na kojoj strani političkog spektra se nalazimo ili koji je naš osobni stav o ulasku Hrvatske u NATO.
Uspjeh ove akcije je važniji od samog pitanja ulaska Hrvatske u NATO.

Ono što Vas molim je slijedeće;

a) objavu za medije kao i podatke koji se nalaze na stranici .org/ možete iskoristiti kao dobru podlogu kako bi na svojim web siteovima i blogovima napisali tekst o NATO referendumu i pozvali punoljetne građane da iziđu i svojim potpisom podrže akciju,

b) NATO na referendum u .zip arhivi nalazi se komplet bannera različitih veličina koje možete staviti na svoje web stranice i tokom akcije ih možete držati na svojim blogovima ili web stranicama,

c) ako imate mogućnosti, zamolite svoje kolege koji imaju web stranice da i na njima podrže ovu akciju,

d) svakako pronađite sebi najbliže mjesto za potpisivanje .org/files/lokacije_standova.xls i potpišite, ne zaboravite povesti sa sobom obitelj i prijatelje,

e) za vas koji ste aktivni u medijima, lijepo molim da pokušate u okviru svojih mogućnosti podržati ovu akciju.

Sumrak televizije

Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.

Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo – televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.

Gledajući Šprajca kako ispituje Polančeca nije se teško oteti dojmu kako je Polančec iskoristio svoje plaćene minute kako bi u dnevnik odaslao upravo svoju poruku. Neovisno o pitanju koje je Šprajc pitao (a pitao ga je hoće li biti koje brodogradilište ugašeno), Polančec je uporno verglao svoju verziju priče koja uopće nema nužno veze sa pitanjem koje je Šprajc postavio. To je ukratko najjednostavnija instrukcija koju dobijete na prvom, početničkom medijskom treningu – štogod da vas novinar pita samo verglajte svoje naučene rečenice. Naravno, ako vas pita snimatelj, pa to potom ode u montažu gdje se izbaci sve nebitno, tada je sva šansa da će u medijima osvanuti15-30 sekundi najupečatljivije rečenice koja možda i nije najpovoljnija za temu o kojoj govorite. No ako dođete u jedinstvenu priliku da uđete u program uživo, a HTV u posljednjih nekoliko mjeseci to radi vrlo često, onda možete iskoristiti svojih 180 sekundi slave i izgovoriti što god vam padne na pamet bez da strahujete od uredničke intervencije jer je jednostavno ne može biti.

Nije niti čudo da je Šprajc svoje pitanje ponovio nekoliko puta, te da je posljednji puta to učinio s očiglednim očajem i frustracijom na licu. Urednici Dnevnika znaju da se tako ne radi TV program!

U demokratskom društvu mediji su ti koji su predvodnici kontrole i kritike vlasti, no kod nas je to u cijelosti izostalo. Nama očajnički treba netko tko će na TVu bez pretjeranog srama reći što doista misli i zašto određeni nastup (pozicijskog ili opozicijskog čelnika) jednostavno nije dobar i zašto je štetan za društvo. Mediji bi morali biti ti koji bi trebali inzistirati na konzistentnosti i vjerodostojnosti političara (pa i svih ostalih), oni bi morali biti ti koji bi trebali podsjećati političare na njihova nikada realizirana obećanja ili na propale projekte.

Ono što nama nedostaje je medij, ali i komentatori na tom mediju koji bi mogli objasniti kako stvari doista stoje. Nedostaje nam netko poput američkog Keith Olbermanna (ovdje on govori o Hillary Clinton):

U engleskom jeziku, osoba koja vodi vijesti naziva se Anchor – što bi u prijevodu moglo značiti sidro ili temelj. Kako god okrenuli, riječ je o pojmu koje simbolizira nešto (ili nekoga) solidno, čvrsto i na što se možemo pouzdati. Anchor je osoba kojoj vjerujemo, ili bi to barem trebali raditi.

I posljednje, pročitajte što je o sudbini televizije davne 1958 godine rekao Edward R. Murrow.

One of the basic troubles with radio and television news is that both instruments have grown up as an incompatible combination of show business, advertising and news. Each of the three is a rather bizarre and demanding profession. And when you get all three under one roof, the dust never settles. The top management of the networks with a few notable exceptions, has been trained in advertising, research, sales or show business. But by the nature of the coporate structure, they also make the final and crucial decisions having to do with news and public affairs. Frequently they have neither the time nor the competence to do this. It is not easy for the same small group of men to decide whether to buy a new station for millions of dollars, build a new building, alter the rate card, buy a new Western, sell a soap opera, decide what defensive line to take in connection with the latest Congressional inquiry, how much money to spend on promoting a new program, what additions or deletions should be made in the existing covey or clutch of vice-presidents, and at the same time– frequently on the same long day–to give mature, thoughtful consideration to the manifold problems that confront those who are charged with the responsibility for news and public affairs.

Sometimes there is a clash between the public interest and the corporate interest. A telephone call or a letter from the proper quarter in Washington is treated rather more seriously than a communication from an irate but not politically potent viewer. It is tempting enough to give away a little air time for frequently irresponsible and unwarranted utterances in an effort to temper the wind of criticism.

Misao dana:
But this nation is now in competition with malignant forces of evil who are using every instrument at their command to empty the minds of their subjects and fill those minds with slogans, determination and faith in the future. If we go on as we are, we are protecting the mind of the American public from any real contact with the menacing world that squeezes in upon us. We are engaged in a great experiment to discover whether a free public opinion can devise and direct methods of managing the affairs of the nation. We may fail. But we are handicapping ourselves needlessly.

Facebook (epilog)

Nakon nekoliko mjeseci (ili tjedana?)  imam svoje finalno mišljenje o Facebooku. Za razliku od Linkedina koji je profi mreža sa vrlo strogim pravilima i u osnovi igraničenim mogućnostima komunikacij, Facebook je mreža za najšire moguće narodne mase. Moram priznati da mi je legao daleko bolje od myspace-a, a doista nema gore koga nema (da ne kažem kako sam pronašao neke davno izgubljene prijatelje).

Anyway, najveći problem kojeg ja vidim sa Facebookom a vjerojatno i sa svim drugim socijalnim mrežama je to da je popis prijatelja javan (čime u stvari i pogoduju rapidnom širenju mreže). No, moji prijatelji su dio mene koji me definira kao osobu. Onaj tko zna tko su moji prijatelji zna u kojim se krugovima krećem, čime se bavim i što od mene može očekivati.

I sve je to još OK u nekom prijateljskom krugu, no kada se prebacite na Linkedin gdje profesija i posao dolazi do izražaja, potencijalne konsekvence zainteresiraonm promatraču mogu biti zastrašujuće.

Prije ili kasnije očekujem neku frku na tu temu.

Misao dana:
Position yourself as a center of influence – the one who knows the movers and shakers. People will respond to that, and you’ll soon become what you project.