Categories
Politika Priroda i društvo

Sumrak televizije

Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.

Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo – televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.

Gledajući Šprajca kako ispituje Polančeca nije se teško oteti dojmu kako je Polančec iskoristio svoje plaćene minute kako bi u dnevnik odaslao upravo svoju poruku. Neovisno o pitanju koje je Šprajc pitao (a pitao ga je hoće li biti koje brodogradilište ugašeno), Polančec je uporno verglao svoju verziju priče koja uopće nema nužno veze sa pitanjem koje je Šprajc postavio. To je ukratko najjednostavnija instrukcija koju dobijete na prvom, početničkom medijskom treningu – štogod da vas novinar pita samo verglajte svoje naučene rečenice. Naravno, ako vas pita snimatelj, pa to potom ode u montažu gdje se izbaci sve nebitno, tada je sva šansa da će u medijima osvanuti15-30 sekundi najupečatljivije rečenice koja možda i nije najpovoljnija za temu o kojoj govorite. No ako dođete u jedinstvenu priliku da uđete u program uživo, a HTV u posljednjih nekoliko mjeseci to radi vrlo često, onda možete iskoristiti svojih 180 sekundi slave i izgovoriti što god vam padne na pamet bez da strahujete od uredničke intervencije jer je jednostavno ne može biti.

Nije niti čudo da je Šprajc svoje pitanje ponovio nekoliko puta, te da je posljednji puta to učinio s očiglednim očajem i frustracijom na licu. Urednici Dnevnika znaju da se tako ne radi TV program!

U demokratskom društvu mediji su ti koji su predvodnici kontrole i kritike vlasti, no kod nas je to u cijelosti izostalo. Nama očajnički treba netko tko će na TVu bez pretjeranog srama reći što doista misli i zašto određeni nastup (pozicijskog ili opozicijskog čelnika) jednostavno nije dobar i zašto je štetan za društvo. Mediji bi morali biti ti koji bi trebali inzistirati na konzistentnosti i vjerodostojnosti političara (pa i svih ostalih), oni bi morali biti ti koji bi trebali podsjećati političare na njihova nikada realizirana obećanja ili na propale projekte.

Ono što nama nedostaje je medij, ali i komentatori na tom mediju koji bi mogli objasniti kako stvari doista stoje. Nedostaje nam netko poput američkog Keith Olbermanna (ovdje on govori o Hillary Clinton):

U engleskom jeziku, osoba koja vodi vijesti naziva se Anchor – što bi u prijevodu moglo značiti sidro ili temelj. Kako god okrenuli, riječ je o pojmu koje simbolizira nešto (ili nekoga) solidno, čvrsto i na što se možemo pouzdati. Anchor je osoba kojoj vjerujemo, ili bi to barem trebali raditi.

I posljednje, pročitajte što je o sudbini televizije davne 1958 godine rekao Edward R. Murrow.

One of the basic troubles with radio and television news is that both instruments have grown up as an incompatible combination of show business, advertising and news. Each of the three is a rather bizarre and demanding profession. And when you get all three under one roof, the dust never settles. The top management of the networks with a few notable exceptions, has been trained in advertising, research, sales or show business. But by the nature of the coporate structure, they also make the final and crucial decisions having to do with news and public affairs. Frequently they have neither the time nor the competence to do this. It is not easy for the same small group of men to decide whether to buy a new station for millions of dollars, build a new building, alter the rate card, buy a new Western, sell a soap opera, decide what defensive line to take in connection with the latest Congressional inquiry, how much money to spend on promoting a new program, what additions or deletions should be made in the existing covey or clutch of vice-presidents, and at the same time– frequently on the same long day–to give mature, thoughtful consideration to the manifold problems that confront those who are charged with the responsibility for news and public affairs.

Sometimes there is a clash between the public interest and the corporate interest. A telephone call or a letter from the proper quarter in Washington is treated rather more seriously than a communication from an irate but not politically potent viewer. It is tempting enough to give away a little air time for frequently irresponsible and unwarranted utterances in an effort to temper the wind of criticism.

Misao dana:
But this nation is now in competition with malignant forces of evil who are using every instrument at their command to empty the minds of their subjects and fill those minds with slogans, determination and faith in the future. If we go on as we are, we are protecting the mind of the American public from any real contact with the menacing world that squeezes in upon us. We are engaged in a great experiment to discover whether a free public opinion can devise and direct methods of managing the affairs of the nation. We may fail. But we are handicapping ourselves needlessly.