Razvikala se priča o novonastalom zagrebačkom holdingu koji okuplja sva komunalna poduzeća, te o poskupljenju koje je nastalo u prvih nekoliko dana nove organizacije.
Kao prvo, sasvim je logično da se sve tvrtke sa istim vlasnikom udružuju na neki način i grupiranje u holding je po meni više slaganje papirologije logičnijim redosljedom nego stvarna promjena u načinu upravljanja gradskim poduzećima. Obzirom da su sva poduzeća ionako gradska i dosada su ona funkcionirala po principu holdinga iako možda nisu pravno tako bila organizirana; praktično je sve grupirati u jedan holding jer će taj holding biti krovna pravna osoba svima, a obzirom da će biti u sustavu PDVa to dramatično olakšava različite transakcije koje je nužno provoditi a koje nije moguće izvesti preko gradske blagajne budući da grad nema pravo na odbitak PDVa. Dakle, riječ je o čisto logičnom i očekivanom grupiranju i moj jedini zaključak na tu temu je; što se dosada čekalo?
Cijene komunalnih usluga moraju biti tržišne i komunalne tvrtke (kao i bilo koja druga) ne bi smjele poslovati s gubitkom. Ja osobno nisam za to da se cijena određuje po tome koliko istu stvar naplaćuju naši susjedi – već sam bliže ideji da se naplaćuje po stvarnim troškovima, no isto tako ako imate na raspolaganju neke neobnovljive ili teško obnovljive resurse koji imaju svoju tržnu vrijednost (kao npr. voda) logično je da prodajna cijena to i odražava. To nam se ne mora svaki puta svidjeti, ali to je način kako se te stvari rješavaju – te iako se jučer demagoški lijepo govorilo kako se ekonomski problemi rješavaju ekonomskim mjerama, a socijalne socijalnim (što je eto jučer lijepo sjelo, no unatoč tome prekosutra kada će trebati rješavati socijalu onda će se pozivati na ekonomiju koja nam, eto, kaska).
Na 101 se pojavilo i pitanje privatizacije komunalnih poduzeća i novi čelnik holdinga je puno energije potrošio da demantira tu teoriju. Mislim da laže jer je vitalni interes grada da se što prije riješi komunalnih tvrtki. Kao prvo, s novim, privatnim vlasnikom (idealno bi bilo s mirovinskim fondovima ili malim dioničarima) biti će jasni interes racionalizacije poslovanja, to znači grube borbe s troškovima. Moje iskustvo pokazuje kako su najveći trošak ljudi i u tim paradržavnim tvrtkama je koeficijent neproduktivnog osoblja na jednoj impresivnoj razini. Nadalje, infrastruktura o kojoj se govori je u lošem stanju i novi vlasnici će učiniti sve da svoje gubitke pokriju; ako zagrebački vodovod doista gubi 50% vode, onda bi valjda netko nešto morao učiniti po tom pitanju.
Naravno, privatizaciji će se opirati svi i svatko iz jednostavnog razloga što će na vidjelo izići puno, puno toga – i to uglavnom ružnoga; no to je cijena tržišne utakmice i što se prije s time bacimo ukoštac to ćemo se prije i oporaviti. Tisuće ljudi u ovome trenutku rade na radnim mjestima koja nemaju nikakvu budućnost i nitko im nema hrabrosti reći da svoje mjesto pod suncem moraju pronaći negdje drugdje. Taj val kada krene biti će daleko bolniji nego cijela privatizacija i tajkunizacija zajedno, a taj dan se bliži rapidnom brzinom, htjeli mi to ili ne.
Spominjala se i priča o povećanju cijena kako bi se povećala ulaganja u infrastrukturu. To je priča o kruškama i jabukama iz jednostavnog razloga što se povećanje odnosi na povećanje prihoda, a infrastruktura je dugoročna imovinska stavka (znam da to možda zvuči nelogično, no vjerujte mi da su to dva nepovezana pojma onoliko koliko nepovezani mogu biti). Ako su štede na infrastrukturi tolike, onda nije to problem dokazati, isfinancirati kreditom i vratiti kroz uštede na dugi rok.
I zadnje, govori se o profitabilnosti komunalnih poduzeća u što ja iskreno sumnjam. Naime, previše je jednostavno naštancati fiktivnu dobit kako bi se iskazao kao sposobni direktor svojim gazdama (dakle gradonačelniku nam Milanu) i obzirom na način na koji je sustav složen gotovo sam siguran kako je na djelu žestoko maskiranje stvarnog poslovanja komunalnih poduzeća kako bi se očuvale ili učvrstile pozicije na foteljama. Obzirom da sve te tvrtke imaju ogromni kapital i ogromnu imovinu vrlo je lagano neracionalnosti sakriti kroz sve te stavke, a istovremeno realne troškove na ove ili one načine prolongirati. Sve se to može akumulirati godinama sve dotle dok novčani tok ne počne stagnirati i onda će odjednom sve skupa izletiti kao ledenjak na površinu (no tada će vjerojatno biti kasno za korektivnu akciju). Da mene netko odabere za direktora javnog poduzeća siguran sam da bi prvih godinu dvije bio samo u žestokom gubitku čisteći skeletone iz ormara.
I ovaj puta, kao i u mnogim drugim slučajevima mjerila koje koriste političari i javnost nisu ispravni; i to je ono što će prije ili kasnije doći na naplatu.
Misao dana:
For every action there is an equal and opposite government program.