Categories
Business Politika

Petar Čobanković zvani Cho

Danas je jedan zanimljivi dan a pritome ne mislim na ZERP koji je od svoje frankenštajnovske izvedbe za koju su mnogi mislili da nema gore na najboljem putu da tijekom dana konsenzusom stranaka koje su na njega spremne naprave jednu još zanimljiviju kombinaciju svojstveno samo HDZovoj predizbornoj radionici.

Danas će naime naš ministar Čobanković potpisati izvozne kvote za šećer za Europsku uniju. Ovo je zanimljivo zato što ugovorima za pristupanje EU na šećer nismo imali nikakve izvozne kvote, te je od normalizacije odnosa s EU (dakle tamo 2000) šećer postao hrvatski najznačajniji izvozni prehrambeni proizvod s čak 23% udjela u izvozu.

Petar Čobanković zvani ChoPrema pristupnim ugovorima, kvote se uopće ne mogu propisivati nego samo ulazne carine koje imaju ograničeno trajanje – a čak i to se može desiti samo u slučajevima kada bi hrvatski izvoz napravio značajniji udar na tržištu unije, no kako naš šećer sudjeluje sa svega 1% tržišnog udjela tako nešto nije realno. Svejedno, pojavio se zahtjev EU administracije za propisivanjem kvota (na koje hrvatska nije dužna pristati) i vjerovali ili ne naša vlada je na to pristala.

Ono što je zanimljivo je da će vlada pristati na izvozne kvote u visini od 180.000 tona godišnje, u hrvatskoj se trenutno šećerna repa uzgaja na 30.000 hektara s prosječnim prinosom od 6 tona po hektaru i to je ukratko i izvor ove brojke od 180.000 hektara. No pregledom prosječnih prinosa u zemljama unije, nije teško zaključiti kako je prosjek prinosa 8 tona po hektaru, a ako se uzmu razvijenije zemlje EUa tada taj prinos iznosi i preko 10t po hektaru. Nije teško zaključiti kako je stvarni kapacitet hrvatske za uzgoj šećera u najmanju ruku 30% veći, a kada bi postigli prosjeke koje ostvaruju zemlje poput Danske, Austrije, Njemačke ili Francuske tada je stvarni kapacitet i do 60-70% veći.

Podsjetio bih na izjavu našeg ministra Petra Čobankovića koju je dao 2005 godine Vjesniku:

U slučaju Hrvatske Europska komisija nema mogućnost samostalno mijenjati hrvatski izvozni režim za bilo koji proizvod jer su trgovinski odnosi Hrvatske i EU definirani Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Izmjena bilo koje odredbe Sporazuma može uslijediti samo nakon zajedničkog dogovora«, kazao nam je Petar Čobanković, ministar poljoprivrede….

Prosječan udio izvoza šećera u našem ukupnom poljoprivrednom izvozu u EU je u razdoblju od 2002. do 2004. iznosio čak 23 posto. Najviše je šećera izvezeno 2003. godine, kada je taj izvoz u EU dosegao vrijednost od čak 120 milijuna dolara.
»Ako kvote za izvoz šećera u EU budu manje od ostvarenog izvoza u toj najboljoj godini, odbit ću potpisati takav sporazum. U tom slučaju spreman sam ponuditi i ostavku na mjesto ministra«.

Ono što također treba imati na umu je da unatoč sjajnoj proizvodnji šećera (koja je, ponavljam, i dalje ispod europskih prosjeka što tu proizvodnju sasvim sigurno čini granično isplativom), u hrvatsku se uvozi oko 60.000 tona šećera godišnje te će ograničavanjem izvoza hrvatskog šećera na jedino tržište na koje taj šećer prodajemo doći do viška kapaciteta. Hrvatska ima tri sladorane (Osijek, Virovitica i Županja) i te tvrtke ne mogu preživjeti ovakvo nasilno smanjenje tržišta i sva je šansa da će najmanje jedan od tri igrača ispasti s tržišta. Svaka sladorana zapošljava oko 500-1000 ljudi te je na njih vezano još oko tisuću kooperanata i poljoprivrednika. Gubitak jedne sladorane znači ugrožena egzistencija za sasvim sigurno 1000-2000 obitelji.

Ako ste mislili da je ZERP jedini ustupak koji je hrvatska neopravdano napravila, zapitajte se ponovno!

(p.s. ove podatke sam izvukao iz dokumenata koje sam dobio od saborskog zastupnika HSPa g. Tončija Tadića, za razliku od drugih problema koje muče hrvatsku poput gospodarskog rasta, korupcije ili neučinkovitosti sudstva – ovo je jedan iznimno konkretan problem koji dotiče vrlo konkretne ljude u našoj Slavoniji; gotovo je nevjerojatno iako ne i nekozistentno da je ova vlada unatoč ugovorima koji sprečavaju ovakve situacije pristala na promjenu i smanjenje hrvatskih kapaciteta koji ostvaruju dodanu vrijednost, jedan su od rijetkih zdravih i u cijelosti hrvatskih izvoznih proizvoda; moj jedini komentar je identičan onome kojeg je Tonči san izrekao u saborskim hodnicima: “SRAM VAS BILO!”)

Misao dana (ovaj puta s posvetom drIvi):
If you want to get to the top, prepare to kiss a lot of the bottom.

Categories
Politika

ZERP, zakon o ekološko-ribolovnom pojasu

Danas sam dan proveo u auto vozikajući se po sjevernoj hrvatskoj i vratim se nazad i vidim da je afera koju sam jutros nagovijestio u punom jeku. Ono što je zanimljivo je kako je HTV donekle olako i bez preispitivanja prešao preko teme i to u klasičnom izjava-demantij stilu. Prilog je (naravno) na youtubeu pa ga možete pogledati ondje.

NovaTV je daleko studioznije odradila tematiku i video uradak se može pregledati.

Kako izgleda, čini se da je Sanader 4. lipnja 2004. godine u Briselu, valjda u nastojanju da Hrvatsku što prije ugura u kandidate za EU potpisao dokument kojim se obvezuje da Hrvatska neće aktivirati ZERP. Ono što je sada sporno je to što nije jasno da li se radi o neobvezujućem zaključku/zapisniku sa sastanka ili pak daleko ozbiljnijem i pravno važećem sporazumu? Čini se naime da tijela EUa (a ne samo Olli Rehn) barataju daleko težom karakterizacijom dokumenta nego naš drIvo koji je vrlo odlučno, kako to samo on zna, zanijekao postojanje takvog dokumenta.

Moja prva asocijacija na ovu priču je bio sporazum Račan – Drnovšek, koji nikada nije dobio potporu u hrvatskoj, no ono što razlikuje Račanov potpis i ovaj (zasada misteriozni) dokument, je to što su svi znali za Račanov potpis, dok za Sanaderov saznajemo dvije i pol godine kasnije. Podsjetimo se samo što je Ivo Sanader rekao na tu temu (c&p iz Vjesnika iz siječnja 2004, dakle šest mjeseci prije navedenog Ivinog sporazuma):

Sanader je na upit kako ocjenjuje sporazum Drnovšek – Račan o razgraničenju, rekao da taj sporazum nije »zadovoljio osjećaj pravde i pravičnosti, pogotovo na hrvatskoj strani«, te da treba tražiti drukčije rješenje.

U posljednjih nekoliko dana se zaredalo nekoliko ozbiljnih propusta vladajućih. Krenuli smo s Glavašem i prekidom istrage (što su pojedinci iz HDZa glasno odobrili već u subotu), pa nejasnoće oko stvarnog angažmana vojske u afganistanu (i jednako nespretno objašnjenje), da bi se sada prelilo s Olli Rehnovom izjavom o trilateralnom sporazumu s Italijom i Slovenijom.

Kako će se ova tema razvijati?

Update: Upravo sam pročitao PR od ureda EU komisije iz Zagreba. Čini se kako se Olli Rehn malo zaletio i govorio o sporazumu iako je riječ samo o zaključku (koji dakle nije obvezujući), no problem i dalje ostaje budući da smo kroz taj zaključak obećali neaktiviranje ZERPa za vrijeme trajanja pregovora, dok su u međuvremenu Slovenija i Italija proglasile svoje pojaseve pa smo se doveli u malo podređenu poziciju.

Misao dana:
Call me Ishmael.