Categories
Priroda i društvo

Novinarstvo na internetu – zakašnjeli report

Prije nekoliko dana (u utorak 10. ožujka) u Novinarskom domu u Zagrebu održan je okrugli stol na temu novinrstva na internetu i njegovim perspektivama. Najavu skupa, popis tema i govornika možete vidjeti ovdje.

Organizatori skupa su bili HND kao strukovna organizacija koja okuplja novinare, portal h-alter i pollitika.com. Temeljna ideja skupa bila je diskutirati o budućnosti novinarstva u tehnološkoj tranziciji koja je u tijeku, te posebnostima hrvatskog novinarstva koje ima cijeli niz problema (od političkog uplitanja, preko pritisaka oglašivača, do financijske krize koja je zahvatila i medije). Kao goste okruglog stola pozvali smo niz sudionika koji su predstavljali nekolicinu manjih i regionalnih portala, profesore s fakulteta, predstavnike agencije za elektroničke medije te HBO, a namjerno smo izostavili goste iz komercijalnih medija i medijskih kuća.

Mislim da smo tijekom okruglog stola načeli puno tema i očito je da postoji veliki interes sviju da o tome diskutiraju te kako postoji cijeli niz međusobno različitih mišljenja.

Jedan od problema s kojim se hvataju ukoštac prvenstveno medijske organizacije je pad prihoda od njihovih matičnih publikacija (ili programa) i migracija korisnika / konzumenata informacija na internet. Omjer prihoda po korisniku dramatično pada (evo naišao sam taman na jedan članak sa inače sjajnog bloga mondaynote), a nedavno sam negdje naletio na informaciju da kada bi New York Times danas odustao od svog tiskanog izdanja i iz svojih troškova uklonio sve one koji se na ovaj ili onaj način odnose na tisak – ispalo bi da je trošak proizvodnje informacije otprilike pet puta veći od prihoda koje ostvaruje na internetu. To ukratko znači da je ekonomski model koji jamči održivost medija na internetu pod velikim upitnikom, a mišljenja sam da je u zemlji poput naše u kojoj je relativno mali broj internet korisnika na iznimno maloj populaciji taj problem još i izraženiji.

Tu je i pitanje tzv. neovisnih ili alternativnih medija, naime nekako se misli da zbog anarhične i slobodne prirode interneta alternativni komunikacijski mediji (kao što je u ovome slučaju h-alter ili pollitika) automatski dobijaju publiku, no Vesna Kesić smatra da to i nije baš tako jer brojevi pokazuju kako migracijom na internet klasični mediji na svojim potalima pokazuju kontinuirani rast posjećenosti, dok alternativnim medijima je taj rast daleko sporiji.

Klasične medije ugrožavaju naravno i blogeri koji su djelmično koristeći nepovjerenje u medije preoteli prostor i kreirali sasvim novu kategoriju “građanskog novinarstva”, a za koje se pretpostavlja da će ubuduće iti sve bitniji segment novinarstva budući da građanin novinar ne robuje toliko filteru urednika, a može i puno lakše objaviti vijest bez kriterija vjerodostojnosti koji vrijede za klasične medije (iako je u hrvatskoj malo smiješno o tome diskutirati kada imate tiražni dnevni medij koji objavi totalno lažirani intervju ni manje ni više nego s premijerom države).

Postavilo se i pitanje regulacije interneta, gdje je manje više svim sudionicima jasno kako pisana riječ za sobom nosi i odgovornost, te se postavlja pitanje da li je internet dovoljno dobro reguliran kroz postojeće zakone ili pak treba krenuti u zasebnu regulaciju interneta, a ako da kako bi ona morala izgledati. HBOovci su tu manje-više jasni kako očekuju maksimalnu moguću zaštitu slobode govora na internetu kako bi se izbjegle situacije poput one koja je zadesila vlasnika portala vukovarac.net Damira Fintića.

Malo detaljniji pregled što se točno događalo na skupu možete pročitati u novom listu:

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka smatra da su klasični mediji u krizi, dapače, prema njegovu sudu radi se o jednoj od težih kriza medija u Hrvatskoj, a jedan od glavnih uzroka te krize krije se u činjenici da medijima dominiraju zabavni i senzacionalistički sadržaji. Duka nije optimist i stanje je u usporedbi sa stanjem devedesetih godina drugačije.

– Tada smo se mogli nadati da će se promjenom politike mediji promijeniti. Danas su pritisci perfidniji i radi se o sprezi politike, vlasnika i oglašivača. Stoga je nada u bolje medije danas slabija, smatra Duka. Što se tiče novinarstva na internetu, založio se da se zadrži stupanj dosegnutih sloboda, pa i u slučaju mogućeg zakonskog reguliranja. (novi list)

I Večernjem listu:

– Internet je još uvijek elitni medij jer nije svima dostupan, a komercijalizacija je najveća prijetnja internetskom korisniku, istaknula je Reana Senjković, iz Instituta za etnografiju i folklor.

Predstavnica H-altera Vesna Kesić tvrdi da su klasično novinarstvo uništili managment i urednici, a ako želimo sačuvati internet kao mjesto slobode, da sve ovisi o građanskom aktivizmu.

– Smiješno je da regulativa ne može kontrolirati ono što bi trebala kontrolirati. Posjetitelji, konzumenti i čitatelji ne posjećuju internet zato što je tiskano novinarstvo loše. Informacija postaje vlasništvo medija, a treba biti opće dobro – istaknula je Kesić te ukazala na probleme s kojima se suočavaju blogeri. (večernji list)

Gledajući s moje strane kao jednog od suorganizatora, rekao bih da je okrugli stol bio uspješan jer smo uspjeli kreirati temu koja je popunila veliku dvoranu novinarskog doma (i koliko mi je poznato time smo bili posjećeniji od sličnog skupa u europskom domu nekoliko tjedana ranije) no napravili smo nekoliko propusta u smislu da smo htjeli pokriti nekoliko tema o kojima se dade pojedinačno razglabati satima – a kao krajnji efekt desilo se to da publika nije imala prave prilike postavljati pitanja sudionicima (bilo je nekoliko pitanja, ali premalo da bi se moglo reći kako je publika aktivno sudjelovala).

Ono što je bilo zanimljivo (na geek razini) je bilo to da je ovaj okrugli stol vjerojatno prvi skup održan u hrvatskoj na kojoj je nekolicina sudionika ali i pojedinaca iz publike “tvitala” cijeli događaj (što je i objašjenje onima koji su se pitali zašto govornik, moderator i još nekolicina sudionika uporno tipka po svojim blackberryima). Više o tome na siteu h-alter-a.

Ovaj okrugli stol je ujedno bio i prvi skup u čijoj je organizaciji sudjelovala pollitika.com (tj. ja) pa se nadam da će slijedeći biti bolji i uspješniji, a definitivno smo pokazali kako postoji veliki interes da se organiziraju slični događaji čemu je najbolje svjedočio prilično veliki broj novinara koji su posjetili predavanje.

Misao dana:
Every time a newspaper dies, even a bad one, the country moves a little closer to authoritarianism; when a great one goes, like the New York Herald Tribune, history itself is denied a devoted witness.

Categories
Blog Internet Priroda i društvo

O blogu, medijima i organizacijama

Nekoliko blogera/članova pollitike.com nakon mnogobrojnih dopisivanja odlučili su osnovati Hrvatsku blogersku organizaciju (sva sličnost s jednim drugim siteom je nadam se slučajna i privremena). Ideja o organizaciji čini mi se potječe (ili sam je barem ja prvi puta čuo) od Silverci-ja koji je o tome pisao (ne sjećam se da li na blogu, pollitici ili kroz komentare) sigurno prije godinu dana i više; a kada sam prošloga kolovoza bio u americi tamo sam vidio da imaju i sindikat blogera (zanimljiva ideja, ako ništa drugo). Čisto da začinim diskusiju i ponudim nekoliko novih pitanja eto napisao sam i ovaj tekst.

Ideja HBO-a je jednostavna i u osnovi hvalevrijedna, želja je da se okupe ljudi (blogeri) koji će svojim djelovanjem promicati blog kao formu izražavanja (sorry ako sam pojednostavio definiciju), te pokušati zaštititi one koji su zbog svojeg bloga imali problema. Nažalost, takvih ljudi imamo u ovome času i više nego što bi trebali. Ne postoji zakonska regulativa koja bi definirala niti ono što se događa na internetu, a kamoli ono što se događa na blogovima pa stoga nije niti čudo da se u različitim situacijama i država ponjela na različite načine prema “prekršiteljima”, a još je manje čudno da su i “prekršitelji” na različite načine odgovorili na zahtjeve koje su pred njih stavili sudovi i policija. Ekstremni primjeri su ovdje naravno novinar i bloger Željko Peratović koji je bio i uhićen, Damir Fintić s portala vukovarac.net, ili pak šibenski policajac Damir Horvatović koji je po navodima policije autor bloga “Šibenski konobar”.

Problema dakle ima i netko bi morao malo reda napraviti u cijeloj priči, i može biti da je blogerska organizacija dobra ideja.

Ovo nisu moje riječi ali ih u cijelosti razumijem i podržavam stav, problem (kojeg ja vidim) je u osnovi u tome što (a sada citiram vanjski izvor), :

Blogosfera se sastoji od milijuna malenih sfera razgovora i utjecaja, a one se sastoje od desetaka milijuna blogera. Totalno je suludo i pokazuje apsolutno nerazimijevanje blogosfere kako postoji neka vrst institucije s druge strane tradicionalnih medija. Cijela poanta blogiranja sastoji se u tome da ljudi rade ono što žele, da je online publiciranje u cijelosti atomizirano i da ako postoji neka vrsta politike koju bi ispregovarala neka manja grupa nitko drugi je vjerojatno ne bi pratio jer postoji “fair use” i ja bih osobno pratio ustav nego organizaciju.

Ovaj konkretni citat nastao je prije nekoliko tjedana u situaciji kada se Associated Press a djelomično i New York Times odlučio naplaćivati citiranje svojih vijesti koje su uredno kopirane na desetke tisuća ako ne i milijune blogova širom svijeta. Dečki su tamo uredno kreirali cjenik i ispregovarali ga s jednom takvom blogerskom organizacijom koja po shvaćanju svih ostalih nema legitimitet predstavljati blogosferu. Ne kažem ja da je ovo situacija koja će se sutra dogoditi, no ako se kreira takva organizacija i ona dobije percipirani legitimitet blogosfere tada takva organizacija dolazi u poziciju pregovarati umjesto i u ime nas ostalih.

Uzmite primjer da EPH odluči prvo malo pisati o HBO-u te ga etablira kao legitimu organizaciju koja predstavlja blogere, a potom, uzevši primjer AP-a i NYT-a odluči napraviti cjenik za korištenje njihovih siteova kao izvora informacija o kojima blogeri pišu.

Promatrajući situaciju na pollitici na kojoj doista pišu mnogi s međusobno različitih pozicija (mladi i stari, lijevi i desni, ateisti i vjernici, političari i anonimci, školovani i neškolovani) pitam se koji je to zajednički interes koji ih može povezati sve u jedno? Naravno, tu je diskusija o politici no i u nju nastupaju s međusobno različitih pozicijai s različitim ciljevima i mjerilima uspjeha, ali ako želite okupiti svu tu ekipu na jednu hrpu i želite ih fokusirati u jednome smjeru? Koji bi to smjer bio i da li bi on bio uzak i specifičan ili vrlo širok i razvodnjen do te mjere da se od njega ne bi mogla očekivati nikakva konkretna akcija?

Naravno, tu je pitanje i zone interesa i utjecaja. Malo je nejasno i što je to blog i blogeri? Što sve možemo proglasiti blogom i pod kojim uvjetima? Da li (primjerice) članovi koji pišu na pollitici (koja je grupni blog) zadovoljavaju kriterij da su blogeri (budući da mnogi nemaju samostalni blog, a sasvim je očito da neki ne razlikuju blog od foruma)? Da li je blog novinarska forma i zašto?

Blogovi i blogeri rijetko kada donose novosti jer ljudi koji ih pišu (najčešće) nisu novinari nego jednostavno ljudi koji su odlučili nešto napisati za svoju dušu. Oni su eksperti u svojim poljima djelovanja (barem eksperti u komparaciji s prosječnim novinarom) i ono što oni mogu napraviti je sinteza i analiza onoga o čemu novinari pišu – primjerice, spojiti dvije-tri naočigled nepovezane vijesti i ponuditi nit koja ih povezuje ili ponuditi alternativni pogled na istu stvar. O odnosu medija i novinarstva s građanskim novinarstvom koje nastaje kao efekt dostupnosti i lakoće objavljivanja na internetu pisao je Dan Gillmore u knjizi “We – the media” (što bi moralo biti ozbiljno i obavezno čitanje za one koji se imaju namjeru baviti tom tematikom).

Eto, to bi ukratko bilo nekoliko mojih pitanja (i pogleda) na cijelu situaciju a o kojima vrijedi razmisliti. Ponavljam još jednom da nemam ništa protiv HBO-a (niti filmskog kanala niti hrvatske blogerske organizacije), no jednostavno ne vidim prostor u kojem ona može efikasno i fokusirano djelovati i donijeti neku dodanu vrijednost hrvatskoj blogosferi pa samim time i internetu.

Misao dana:
The Internet is the first thing that humanity has built that humanity doesn’t understand, the largest experiment in anarchy that we have ever had.

Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije

Jučer sam bio u Koprivnici, ako nekoga interesira, ramsteak u njihovoj pivnici na glavnome trgu košta svega 32,00 kn. No mimo toga imam nekoliko stvari koje me posljednjih dana pomalo brinu:

  • Već neko vrijeme sa zanimanjem pratim priču vezanu za Šibenskog konobara i Damira Horvatovića koji je optužen da je autor tog bloga. Prije nekoliko dana osvanuo je intervju sa načelnikom PU Šibensko Kninske Brankom Peranom u kojem čovjek doslovce kaže: “da je Horvatović priznao da je blog njegov, sluičaj bi bio riješen bez medijske pompe”.
  • Jučer je pak cnn objavio nekoliko dokumenata koji se bave Željkom Peratovićem. Ti dokumenti bi bili iznimno smiješni da nisu toliko ozbiljni.

Cijela ta priča sa Horvatovićem i Peratovićem me podsjetila na pjesmicu koju sam već citirao a koja glasi:

First they came for communists,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a communist.
Then they came for Jews,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a Jew.
Then they came for Catholics,
and I didn’t speak up because I was a Protestant.
Then they came for me
and by that time there was no one left to speak up for me.

I u slučaju Horvatovića ali i Peratovića (ne računajući pažnju koju je dobio prilikom uhićenja) ono što me osobito zabrinjava je nedostatak pažnje medija za ovim problemima. Naime, mediji se ponašaju kao da se to njih uopće ne tiče, neovisno o tome što imamo s jedne strane čovjeka koji tvrdi da nešto nije njegovo ali trpi određene konsekvence zbog toga, ili pak Peratovića za kojeg su sada izronili vrlo konkretni podaci oko toga da ga obavještajna zajednica ne samo pratila nego mu je na različite načine podmetala. Danas pričamo o Horvatiću, nekome policajcu usred Šibenika ili Peratoviću, slobodnom novinaru i blogeru koji piše o teško razumljivim temama, no njih dvojca su samo jedan klik udaljeni od nas svih skupa…

Neki kritičari cijele priče, govore o tome kako je Horvatović kao policajac trebao držati jezik za zubima, a Peratović nije imao zašto objavljivati dokumenti koji su državne tajne – no ako kroz legalne kanale ne uspijete riješiti problem, koji vam drugi lijek preostaje nego objava u medijima (pa makar to bio blog), no razina Procesa je sasvim drugačija ako vas optuže da ste autor bloga koji uopće nije vaš, ili ako vam aktivno na blogu komentiraju pripadnici obavještajne službe kako bi “minimalizirali štetu ili odveli diskusiju u drugome pravcu”.

Osnova za Peratovićevo uhićenje i premetačinu kao i cijeli postupak koji još uvijek nije okončan je objava državne tajne, koja je objavljena i prije Peratovića, no jednako tako je dobrim dijelom riječ o dokumentima koji po riječima obavještajaca uopće nije državna tajna.

Jedna od temeljnih funkcija novinara i medija je da budu protuteža vlasti i da budu kontrolni mehanizam zloupotrebe vlasti, što nas dovodi do pitanja što je to javni interes? Pitanje zaštite državne tajne je pitanje kojime se moraju baviti oni koji njima barataju i koji državne tajne kreiraju – interes novinara je da takvu državnu tajnu objavi, i koliko razumijem novinari po jednoj od presuda europskog suda za ljudska prava nisu dužni čuvati državnu tajnu ako do nje dođu. Mislim da je neprihvatljivo da se obavještajne i uostalom policijske službe uopće bave novinarima, a još manje da se nad njima rade nekakve obrade, a da ne kažemo kako su kvalifikacije poput ove koja je otišla prema Peratoviću kako je on prijetnja nacionalnoj sigurnosti i potencijalni uzrok usporavanja pritupanja euroatlanskim integracijama? Otkad se službe uopće smiju baviti političkim kvalifikacijama ili prosuđivati oko toga što je ili nije interes zemlje?

Što je to javni interes? Da li je javni interes ujedno i interes države, a samim time i klike na vlasti – ili bi javni interes morao biti vladavina prava? Tko je taj koji se brine da se odluči što je što; novinari, sudovi ili po nekoj plemenskoj liniji zaposleni apartčiki u obavještajnim agencijama ili uredima koji se bave kriminalom u policijskim upravama?

Naravno da kritiku na svoj račun nije ugodno čitati u novinama (ili na internetu), i naravno da pojedini dokumenti u nekome času iziđu na svjetlo dana zato što nekome u tome času odgovaraju, no novinarski zadatak nije da procjenjuje kome će koji dokument koristiti ili štetiti, nego je na njemu da procijeni da li postoji javni interes da takva informacija iziđe u javnost.

Tužno je da ta ista javnost (i mediji koji bi toj javnosti trebali tu informaciju proslijediti jednom kada ona postane javna) uopće ne razumiju zašto je priča o Horvatoviću ili Peratoviću iznimno zabrinjavajuća. Možemo mi govoriti o demokraciji i koječemu drugome, no i dalje postoje procesi protiv pojedinaca, i dalje se promatraju novinari (a sada po novome i blogeri), službe i dalje podmeću i plasiraju informacije, i dalje postoje državni neprijatelji i prijetnje interesima zemlje – u stvari, UDBA je i dalje ovdje samo se sada drugačije zove i ima prihvatljiviji nacionalni predznak. Dečki rade po starom, nema nikakve razlike. stara škola, radi se ko nekad.

Svima koji promatraju (i možda komentiraju) moj blog iskreno čestitam i divim se kako novac prikupljen od mojeg poreza u cijelosti bude potrošen upravo na mene; nema boljeg povrata od toga.

Nisam siguran da sam bio totalno jasan; no poanta je da me brine u kojem času su aktivnosti poput gornjih postale normalne i kada smo oguglali na to do te mjere da se više na to niti ne osvrćemo. Gdje su mehanizmi koji bi morali spriječiti da se tako nešto uopće događa, i gdje je bijes javnosti da svima da do znanja da to nije prihvatljivo ponašanje. Da li je biti HDZovac politička doktrina ili karakterna osobina, da li je to nešto od čega se možete morate izliječiti. Zašto nam nitko prije nije rekao da ulaskom u “demokraciju” ujedno gubimo i smisao za razlikovati dobro od lošega?

Misao dana:
If you watch the news and don’t like it, then this is your counter program to the news.