Tag: Večernji list

Alternativni životi

Prije neki dan raspravljao sam u jednom društvu koje su to temeljne karakteristike politike i političara koji nas u ovome času vode. Kao prvo, ako malo bolje pogledate ključne ljude, svi oni koji su postojali prije dvadeset godina, a ako ih bilologija nije zaustavila u tome, i dalje su ovdje i očito dijele lekcije bez prestanka. “Kadrovska” politika političkih stranaka je vrlo monotona i u biti tkogod se ulovio neke pozicije inzistira na njoj do kraja. Kakva je šansa da jedan političar kategorije Šeksa dvadeset godina kasnije daje suvisli doprinos društvu je krajnje zanimljivo pitanje (iako je odgovor pomalo očekivan).

Druga temeljna karakteristika je da praktički nijedna osoba koju trenutno gledamo u Saboru ili u Vladi nikada nije radila u privatnom sektoru, svi oni od svojih samih početaka vezani su uz politiku ili poslove koje im je osigurala politika, tako da se s velikom sigurnošću može reći kako su apsolutno nesposobni preživjeti na otvorenom tržištu rada, a osobito ne zadržavajući pritom i životni stil kojeg su u posljednjih godina stekli i koji je uglavnom neproporcionalan s prihodima koje ostvaruju. Uzmimo primjerice Luku Bebića koji je na krajnje zanimljiv način relativno nedavno stekao ogromni stan u Zagrebu a kojeg po logici stvari, osim ako poput indijskog šamana ne živi samo od sunca i vode, nema čime platiti. Ili pak tko se sjeća bivšeg ministra Rončevića čija je plaća istovjetna rati kredita, i sada ne računajući tekuće sudske procese, postavlja se pitanje kako on ima namjeru otplaćivati rate kredita u času kada mu prestane saborski mandat, a što bi se trebalo dogoditi relativno brzo.

Ili primjerice naša premijerka, možete li nju danas zamisliti iza mikrofona hrvatskog radija (i plaće koja slijedi uz to), ili pak da svoju penziju dočekuje kao dežurna pravnica u nekoj instituciji? Njezin stambeni problem je riješen pa si barem time neće morati razbijati glavu. Isti principi vrijede i za ekipu iz oporbe, koji na apsolutni isti način nemaju sekunde radnog staža u privatnom sektoru nego su doslovce iz studentskih prebacili se u skupštinske ili saborske klupe. Kako onda možemo očekivati od takve ekipe koja nikada iza sebe nije ništa ostavila (osim eventualno pustoši) da na mudar i trezven način donosi odluke o budućnosti ove zemlje?

Veliki korektivni potencijal mogu donijeti birači, jer oni imaju jednom u četiri godine opciju da izaberu neke druge ljude i barem pokušaju u ovu našu močvaru smrdljivih političara unijeti promjenu. No, promatrajući reakcije koje se događaju nakon Splita (a očekujući što će se desiti u Zagrebu na dan kada ovo budete čitali), čini mi se kako se naši birači i dalje bave nekim davnim i prošlim vremenima i kako nismo u stanju shvatiti da se vremena mijenjaju i ono što je nekada bilo prihvatljivo danas više nije. Danas više nije prihvatljivo bacati kamenje na homoseksualce jednako kao što i prije petnaestak godina nije bilo prihvatljivo paliti nečiju imovinu. Ili kao što smo naučili prije pedesetak godina nema razloga zašto se Rosa Parks ne bi provozala autobusom na prednjem sjedalu, ili zašto žene ne bi smjele glasati, ili zašto su židovi ljudi poput nas, bez apsolutno ikakve razlike.

Nažalost, postoji veliki dio populacije koji se nije uspio prilagoditi zahtjevima novog vremena, baš kao što i naši političari nemaju alternativu, ne zato što mi nemamo alternativu nego oni; i jedni i drugi znaju da su u tom novom vremenu izgubljeni i u biti bezvrijedni pa se stoga grčevito drže onoga što misle da znaju i da funkcionira.

Hrvatska koju smo vidjeli na djelić sekunde prošle subote u biti samo je vrh sante leda koja je na trenutak probila površinu, a oni koji su bili zaduženi da nas odvedu u neka nova, bolja i naprednija vremena nisu u tome uspjeli i to ne zato što su probali pa nije išlo, nego i oni sami tamo ne žele ići. Hrvatska mora mijenjati ne samo svoje političare nego i temeljne vrijednosti na kojima ova država počiva. Bez te promjene neće biti napretka.

p.s. ovo je moja pedeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An honest politician is regarded as a sort of marvel, like a calf with five legs, and the news that one has appeared is commonly received with derision.

Tags Večernji list

Priroda i društvo

Radikalna ideja

Ovih dana sam se dosta vozio po svijetu i promatrajući njemačke krovove došao sam do radikalne ideja kako spasiti zemlju. Ideja je iznimno jednostavna; moramo što prije pokrenuti što je više moguće proizvodnje koja donosi velike količine dodane vrijednosti. Znam da se odmah na prvo čitanje ideja ne čini radikalnom, a sasvim sigurno ne originalnom, no način na kojeg sam došao do ovog zaključka je totalno drugačiji od uobičajene političarsko-ekonomske kamarile.

Naime, temeljni problem naše ekonomije što je nekonkurentna, tj. štogod mi pokušali proizvesti to je u konačnici jednostavno preskupo da bi to itko kupovao uključivo i nas same. Razlog zašto je naš proizvod nekonkurentan je trošak njegove proizvodnje, a on je takav zbog toga što nam je cijela država neučinkovita (osim pojedinih dijelova, no o tome malo kasnije). Kada bi počeli proizvoditi proizvode koji imaju ogromnu dodanu vrijednost, tada bi bili u poziciji da te proizvode prodajemo po tržišnim cijenama, a neučinkovitost same proizvodnje i visoke troškove koje takva proizvodnja sa sobom nosi bi sakrili u krajnjoj cijeni proizvoda i tada bi u konačnici i dalje bili konkurentni, ali za razliku od naših inozemnih suparnika koji zarađuju ogromne količine novaca, mi bi jedva pokrivali nulu, no i to je prihvatljivo jer smo zaposlili ljude i plaće dolaze na vrijeme. Ukratko, neučinkovitost proizvodnje bi kompenzirali minimalnim profitima.

Evo i nekoliko primjera; promatrajući njemačke krovove primjetio sam kako su u posljednjih nekoliko godina sve više i više prekriveni solarnim kolektorima. Možemo mi svašta govoriti o njemačkoj, no činjenica je da ako postoji komparativna prednost to je onda da u hrvatskoj imamo sasvim sigurno više sunčanih dana nego bilo koji dio njemačke. Sunce radi besplatno (nažalost isto tako je i u njemačkoj što nam donekle ugrožava komparativnu prednost) i u biti mi bi struju mogli proizvoditi jeftinije nego nijemci. Mi na sreću nismo upali u zamku malih profita koje ostvarujete solarnim kolektorima i jedva da ima pokoji širom hrvatske (navodno je nedavno izdana druga takva dozvola, provjerite molim vas).

Ili primjerice voda, svi mi trošimo velike količine vode i nekako mi je totalno nejasno kako je moguće da primjerice INA ostvaruje ogromne profite prerađujući naftu koju skupo kupuje u inozemstvu, dok istovremeno veliki proizvođač izvorske i mineralne vode jedva da na kraju godine iskaže profit, osobito stoga što litra vode košta u Hrvatskoj jednako ili više nego litra benzina, a razlika je utolika što vam za proizvodnju vode treba komad cijevi, elektromotor s pumpom i nešto struje s prethodno spomenutog krova (ironije radi, vrijedi istaknuti kako je dobar dio naših izvora vode pronađen greškom jer su marljivi inženjeri INA-e u stvari tražili naftu).

Jedini segment države koji je po mom mišljenju učinkovit je državna uprava. 300 i više tisuća državnih činovnika iz dana u dan hrabro se bori s tisućama propisa, zakona, odluka i podzakonskih akata na temelju kojih poduzetnici i građani na dnevnoj bazi bombardiraju tu istu državnu upravu. Primjerice samo za stavljanje solarnog kolektora, državna uprava vam mora izdati, odobriti, pregledati i u razno raznim upravnim i ostalim postupcima osigurati više od pedesetak dokumenata. Koji je postupak da počnete crpiti vodu ne znam, no sigurno nije bitno jednostavniji.

Sada, kada to ovako posložimo dolazimo u biti do zaključka kako bi optimalno bilo izvoziti našu državnu upravu, no koliko god ona bila učinkovita, mala je potražnja za njom, osobito stoga što ona ne samo da ne proizvodi vrijednost nego ima sposobnost isisati konkurentnost iz drugih, no to je već jedna druga, jednako radikalna ideja.

p.s. ovo je moja pedeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
All great ideas are dangerous.

Tags Večernji list

Politika

Zatišje pred buru

Jeste li primjetili da u filmovima, taman prije nego što se desi neka velika eksplozija odjednom postane sve jako tiho, ništa se više ne čuje i svega koju sekundu kasnije svijet koji okružuje glavnog junaka se odjednom počne raspadati na najspektakularniji mogući način.

Nekako mi se čini da se ista situacija događa posljednjih nekoliko tjedana vezano za našu Vladu i pristupanje EU. Nitko više ne govori o tome i jedino nam dnevne novine pune stupce najsvježijim europskim tračevima oko toga tko nas to točno koči i zbog kojih razloga, a osim toga nam se i suptilno proturaju poruke koje daju naslutiti da se u pozadini ove gromoglasne tišine odvijaju prave pravcate diplomatske borbe koje su, ako je vjerovati visokim ali ipak anonimnim izvorima, zasigurno barem epskih razmjera ako ne i veće. Borbe ako i ima, ne uključuje nužno Hrvatsku nego velike igrače svjetske scene, a pregovori koji se vode u mračnim hodnicima hotela vjerojatno uopće ne uključuju Hrvatsku osim možda na razini žetona, dok je prava tema diskusije nešto sasvim drugo; netko će propustiti Hrvatsku ako netko drugi napravi ustupak na nekom sasvim trećem i s Hrvatskom totalno nepovezanom mjestu.

S druge strane, čak ni za unutarnje potrebe ne diskutiramo nešto o tome i svi su nekako uperili oči prema Budimpešti gdje bi se odluka trebala dogoditi, Briselu gdje se ona doista kreira, ali nam pogled luta između prijestolnica neimenovanih velikih i ne tako velikih zemalja zapadne europe koje se Hrvatskim završetkom pregovora poigravaju kao lopticom na fliperu. Nije ni čudo da smo toliko zbunjeni.

Ima i još jedan razlog zbog kojeg je tišina, a to je službeni početak neformalne predizborne kampanje koji će uslijediti onog časa kada europski sudije zazvižde da su pregovori gotovi. Oporba hvata zraka i zaleta, dok se vladajući pokušavaju regrupirati i osmisliti način na koji će ovih posljednjih nekoliko godina strmoglavog padanja na neki način pretvoriti u uspjeh.

S pozicije građana, teško je odlučiti koji je mogući scenarij bolji. Primjerice iza vrata broj jedan nalazi se europska unija u svoj raskoši i to već sredinom 2013. godine, no jednako tako i još dodatnih 6-8 mjeseci tragikomičnih pokušaja vladanja ove Vlade što će se u ekonomskim terminima pretvoriti u dodatnih godinu ili dvije oporavka na ionako već očajno dugačke rokove. Iza vrata broj 2 nalazi se privremeni neuspjeh u zatvaranju pregovora i to barem do jeseni, te vjerojatni urnebes u kojem će vjerojatno ama baš svaki imalo značajniji politički akter lijepo pokazati vrata vladi Jadranke Kosor i tražiti izbore i to odmah. S vratima broj 2 slijedi i skoro izvjesni pad kreditnog rejtinga, gubitak pokoje potencijalne milijarde eura iz EU fondova, ali istovremeno sva je šansa da će i oporavak krenuti ranije i brže.

Teško je reći koja je opcija bolja, u nekim idealnim uvjetima bolje bi bilo s oporavkom krenuti odmah, pa čak i po cijenu da EU pričeka još koji mjesec, no ta taktika pretpostavlja da smo u stanju iskoristiti priliku, učiniti nešto i pokrenuti sami oporavak, dok je uključenje u EU i crpljenje eura opcija koja (barem se tako čini) uključuje manje našeg talenta, pa stoga čini se nije ni čudo da je nacija, kolektivno i jednoglasno izglasala privremeno primirje s vladom Jadranke Kosor.

Kako god bilo, vrlo uskoro ćemo znati rezultate ovog dugačkog i neizvjesnog čekanja i dok se svi nadaju pozitivnoj odluci EU i pozivu na zaključenje ugovora o pristupanju, vrijedi malo razmisliti o dužini tih naših pregovora i zapitati se što će se desiti onoga dana kada doista uđemo u EU te jesmo li dorasli uopće kao nacija, kao političari, kao ekonomija, kao pojedinci igrati se skupa s ostalima u tom europskom pješčaniku?

p.s. ovo je moja četrdeseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 4. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Crazy? I was crazy once. They locked me in my house. There were allot of spiders. spiders? I hate spiders. They drive me crazy. Crazy? I was crazy once.

Tags Večernji list