Tag: Večernji list

Gdje je nestao čovjek?

Teško je ne osvrnuti se na ovotjedno svjedočenje prethodnog premijera Ive Sanadera pred Saborskim istražnim povjerenstvom i to iz nekoliko razloga.

Prvo i onako očigledno pitanje je cilj ovog povjerenstva i što se njime u stvari želi postići? Teško je odgovoriti na to pitanje i za pretpostaviti je kako je oporba inzistirala na ovome povjerenstvu pokušavajući utvrditi odgovornost vladajuće stranke za dioničarski ugovor između Vlade i MOL-a. Senzacionalisti kakvi jesmo, zasigurno svi skupa traže u cijelom aranžmanu sakrivene motive ili dobiti, no praktično gledano, obzirom da je situacija s INA-om takva kakva je, te da je riječ o kompaniji kojom se trguje na burzi, te da je u konačnici o cijeloj toj priči glasala cijela Vlada – vrlo je teško očekivati da će se iz cijele istrage iznjedriti i jedno jedino konkretno ime, a još manje konkretni krivac ako on uopće postoji naravno uz uvjet da krivnje uopće ima – a već danas je jasno da nikakve štete koju bi mogli izraziti u nekakvim kunama nema.

Drugo je pitanje što HDZ želi postići i na njega je donekle jednostavnije odgovoriti. Svaki napad na aktivnosti Vlade u kojoj je HDZ većinska stranka ujedno je i napad na HDZ pa sukladno tome potrebno je razvodniti rezultate povjerentstva ma koji oni bili, a ako je ikako moguće u cijelu priču ubaciti i odgovornost prethodne Vlade u čemu se samo manjim dijelom uspjelo.

Posebni je problem međuodnosa unutar samog HDZ-a, gdje se po prvi puta dogodilo da je bivši potpredsjednik Vlade (koji je uzgred rečeno ulovljen s rumenim obrazima i ručicom u Podravkinom pekmezu kojeg je pridržavao MOL) u nemilosti države a samim time i HDZ-a, a sam vrh piramide kojem se to pokušava prišiti je ex. premijer Sanader koji već neko vrijeme figurira kao osoba kojoj je namijenjena uloga dežurnog Pedra na kojeg očito po svaku cijenu treba koncentrirati svu frustraciju složene situacije u kojoj se nalazimo.

Postoji dakle suglasje u kojem i HDZ i SDP žele opteretiti Polančeca i Sanadera, s time da je SDP-u sasvim svejedno a u biti i poželjno da u postupku oblate i vladu (SDP zato lupa sjekirom), dok je HDZu jako bitno da se razračuna samo sa svojim otpadnicima i pritom ne umoči aktualne članove vlade makar će neki od njih vrlo brzo postati aorist (HDZ zato ide pažljivije i skalpelom).

Ukratko, imamo sastojke sasvim solidne drame. Heroinu koja je kopernikanskim obratom i praktički aklamacijom preuzela vlast te odmah potom načela konzervu korupcije, bivšeg premijera koji u ovome činu ima ulogu glavnog negativca, njegovog vjernog pratitelja Polančeca kojeg također prati prokletstvo loše karme, te naravno nekontrolirana svjetina koju za ovu priliku uprizoruje SDP prijeteći kukom i motikom tražeći krv, pa čija god ona bila.

Zanimljivo je promatrati reakcije javnosti iz kojih je očito da su oporbenjaci uspjeli sagraditi zanimljivo suglasje sa Sanaderom te ga nisu preoštro ispitivali (vjerojatno zato jer su se bojali da će im i odgovoriti), za razliku od njegovih vlastitih HDZ-ovaca koji su pak bili daleko direktniji ali su svoju nervozu sakrivali ne dižući pogled iz očito jako opsežne i beskrajno zanimljive dokumentacije.

Nisam baš toliko siguran koliko je igrokaz uspio; među redovima se očekivala totalna demontaža Sanadera pred očima povjerenstva, dok se u praksi to pretvorilo u više nego očiglednu nadmoć suverenog (iako možda bivšeg) političara nad neukom oporbom i posramljenim mu bivšim stranačkim drugovima, koji ih je umjesto pažljivo odvaganih i od odvjetnika odobrenih odgovora počastio besplatnom lekcijom iz politike i ekonomije. I za kraj, dok odlučujemo o tome da li smo zadovoljni predstavom, vrijedi se podsjetiti kako drame često završavaju smrću. Krvi još nismo vidjeli i u ovom času teško je reći hoće li pravda sustići negativce ili će u svježe iskopanu raku upasti gore spomenuta heroina, kako to već doliči svakoj imalo uspješnoj tragediji.

p.s. ovo je moja šesnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
Zanimljivo je da USKOK koji bi morao biti samostalno tijelo nema svoje vlastite web stranice nego su one sakrivene na stranicama državnog odvjetništva. Jednako tako je zanimljivo da se javnosti obraćaju svega nekoliko puta mjesečno, i da je na samoj stranici vjerojatno najzanimljiviji sadržaj foto galerija sobe za ispitivanje.

Tags Damir Polančec, Ivo Sanader, Večernji list

Politika

Čekajući supermana

Često se sjetim jedne stare kineske kletve koja glasi „Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima“. Opaka kletva, osobito zato jer su zanimljiva vremena zanimljiva onima koji o njima čitaju, dok mi koji u njima živimo, ako nas i pitate kako ćemo ih opisati teško da će se riječ „zanimljiva“ pojaviti u opisu. U ovom našem zanimljivom vremenu u ovome trenutku problemi koje imamo nagomilavaju se poput dugačke kompozicije u kojoj je lokomotiva već udarila u prepreku a vagoni iskaču iz tračnica uz ogromnu buku i štetu. Ono što nam treba je superman da nas spasi i riješi problem, no njega nema i između nas i totalne propasti stoje samo naše političke elite.

HDZ je u zanimljivoj poziciji, po svoj prilici nema nimalo ozbiljnu šansu da produži svoj ostanak na vlasti i unutarnje borbe polako izlaze na vidjelo, a čini se da postoje i pojedini pokajnici koji su o tome počeli govoriti. Naravno, dežurni ili barem očekivani Pedro se u našem slučaju zove Ivo, no ako malo bolje pratite i dublje razmislite o konsekvencama onoga što se bivšem cariniku (koji je usput rečeno doživio svoj puni biblijski potencijal) stavlja na teret onda nije uopće bitno da li je ili nije Ivo bio na kraju lanca, nego u tome što je postoji cijela organizacija koja se bavila time i ona se, na opću nelagodu, naziva HDZ. Pitanje je trenutka kada će netko uzviknuti da je car gol. Naravno, ima tu i komičnih trenutaka u kojima se uskoro bivši ministar financija pojavljuje na aerodromu u istom trenutku kada i prethodni premijer što i ne bi bilo problematično da ih nije dočekala skupina novinara. Ispalo je na kraju kako je Ivan čekao sina a ne Ivu, no opet, kako možemo očekivati od oca koji ne uspije prepoznati i pronaći vlastitog sina na aerodromu da prepozna gdje su milijarde koje nedostaje? Sjeme razdora je u HDZu ne samo posijano nego je doživjelo i svoje prve klice.

HSS je posebna priča, ako ste promatrali posljednji rebalans proračuna, on je većinskim dijelom otišao seljacima i Frišćić kakav god da je cijedi Jadranku do zadnje kapljice. Naravno, ovi malo mudriji likovi iz HSSa su shvatili kako u nekoj budućoj vlasti za njih neće biti mjesta te pokušavaju sada kreirati rezervne pozicije ili se barem iz zdušnih HDZovaca pretvoriti u neutralnu opoziciju – što je trik koji će im teško uspjeti.

Tu su naravno i manjine, one su već tradicionalno politički neutralne ali će zato veselo dići ručice za bitne vladine dokumente samo ako im se napravi nekoliko sitnih ustupaka koji su samo njima bitni no potencijalno jako vrijedni. Nemam ništa protiv manjina (dapače), no legitimitet osobe koja je u Sabor ušla sa 170+ glasova ne bi mu smio dozvoliti glasanje o povjerenju vladi, ustavu ili državnom proračunu (taj dio europske stečevine nekako nismo još dotakli, no doći će vrijeme i za to).

Sa opozicijske strane situacija je krajnje napeta. SDP od kojih imamo ogromna očekivanja (a koja smo imali i na prethodnim izborima, ali i na onima prije njih) u očajničkom pokušaju da osvoji vlast gradi mnogobrojnu koaliciju sa svime i svakime. Podršku traži od sindikata i umirovljenika, kod kojih pak Silvano Hrelja mora nekako uvjeriti umirovljenike da je 100.000 glasova s prethodnih izbora potrebno ponovno dati novoj koaliciji, a ne onim umirovljenicima koji su i dalje skloni HDZu. IDSovci se utvrđuju u Istri i žele nastaviti legitimitet svoje dvadesetogodišnje hegemonije, dok HNSovci licitiraju samostalnim izlaskom na izbore a koaliciju uvjetujući koeficijente na izbornim listama kojima bi se postidjeli i najveći mešetari iz onog drugog HNSa. Nekako si mislim da je gore spomenutim seljacima jasno da u koaliciji sindikata i umirovljenika samo seljaci mogu naribati te da HSS čeka sudbina HSPa.

Situacija je, što bi rekli partijski kadrovi, složena i doista bilo bi super da imamo supermana koji bi nas izbavio iz ove situacije, no to nije realno i ono što nama, promatračima sa strane jedino preostaje je da kinesku kletvu proživimo do maksimuma. Možda nam neće biti dobro, sigurno nam neće biti ugodno ali će zato biti zanimljivo.

p.s. ovo je moja petnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://vlada.hr Web stranice Hrvatske vlade su vjerojatno najbolje stranice jednog tijela državne uprave. No, ako malo zagrebete po toj sjajnoj površini, moći ćete uočiti kako ama baš svaki tekst na stranici počinje riječju „Predsjednica“, a prijevodi novosti na engleskom jeziku ponekad sadrže zanimljive diskrepancije od originalne hrvatske verzije.

Tags HDZ, HNS, HSS, HSU, IDS, SDP, Večernji list

Priroda i društvo

Destilirana glupost

Mojposao.net bavi se posredovanjem u zapošljavanju te se unatoč državnom monopolu iskristaliziralo u središnje mjesto za zapošljavanje. Osim toga, oni se bave i različitim istraživanjima koja su vezane za posao i zapošljavanje te tako između ostalog rade redovito godišnje istraživanje u kojem pitaju i tko je najpoželjniji poslodavac. Ono što je meni beskrajno zanimljivo u rezultatu na to pitanje je to što iz odgovora u kojem 60% ispitanika (u istraživanju za 2010. godinu) kaže kako priželjkuju posao u državnoj upravi, proizlazi kako većini uopće nije bitno koliko će novaca zaraditi, kako će i hoće li uopće napredovati, nego u biti žele pronaći radno mjesto koje je stabilno i sigurno, osrednje plaćeno i na kojem se, budimo realni, neće baš pretrgati od posla. Novac je oduvijek bio loš motivator i ovo istraživanje dijelom odgovara na to pitanje.

Kako to izgleda u praksi možemo provjeriti na primjeru ureda koji se po općinama i gradovima bave organizacijom različitih kulturnih događanja (ovo je istinita priča a identiteti su uklonjeni kako bi zaštitili krivce), u jednom takvom uredu je zaposleno četvero ljudi koji godišnje, ovisno o budžetu raspoređuju između milijun i dva kuna različitim institucijama i organizacijama koje predlažu takve projekte. Dakle, objektivno se radi o desetak radnih dana da se prikupe prijedlozi, identificiraju oni imalo pametniji te se napravi alokacija novca. Ostatak godine četveročlani tim vjerojatno ima visinske pripreme za neopisivo vrijeme stresa koje će uslijediti već slijedeće sezone u deset dana koliko će morati odraditi. Ono što je zanimljivo je da se ove godine dogodilo kako zbog krize mnogi projekti nisu realizirani i budžet kojeg je ministarstvo odobrilo je višestruko manji ili ga uopće nema, no četvero ljudi je i dalje na plaći. Ako uzmemo konzervativnu računicu od svega 8.000kn bruto plaće, njih četvero na dvanaest mjeseci i uopće ne dodamo troškove hladnog pogona (grijanja, hlađenja, telefona, interneta i slično), ispada da nas oni koštaju oko 400.000 kuna godišnje da bi u najboljem slučaju radili 10 dana u godini, a u godinama poput ove da uopće ne bi radili. Ono što oni “rade” ovih dana je da se javljaju na telefone i odgovaraju “nema novaca”. Nije im palo na pamet da prošeću do lokalnih a dobrostojećih poduzetnika i da ih pokušaju natjerati da doniraju ili da iz dobre volje kreiraju nekakvu manifestaciju. Ti brikrati mogu bez očigledne štete na mentalno zdravlje raditi ništa godinu za godinom (zanimljivo bi bilo vidjeti što rade kada je štrajk i kako se prepoznaje razlika).

I tu dolazimo do mog zasada patentom nezaštićenog koncepta destilirane gluposti. Moja temeljna teza je da postoje mnogi mladi i sposobni ljudi koji se iz mnogobrojnih razloga zaposle u državnoj upravi, to može biti čisti idealizam, domoljublje ili praktičniji razlozi poput napredovanja, edukacije i slično. No, nakon nekog vremena neminovno dolaze do toga da ih ostatak birokracije sputava u edukaciji (“to se oduvijek radi tako”), da im ograničava učinkovitost (“nemoj tako brzo, što ćeš raditi sutra”), onemogućava u napredovanju (“on je nećak pročelnika, nemoj se gurati ispred njega”), i u biti priječi realizaciju svake imalo progresivne ideje (“a što će Ante raditi ako automatiziramo slanje fakseva”). Svaka takva osoba po definiciji se razočara u sustav i zbog toga što je sposobna odluči promijeniti radno mjesto te ga ubrzo nađe u nekom privatnom sektoru gdje je možda priča neizvjesnija, no plaća je možda nešto bolja a izazove treba rješavati i svladavati a ne gurati u prašnjave ladice. Ono što nam preostaje su oni kojima je u državnom aparatu dobru, koji u njemu plivaju ko ribe u vodi, koji svoju malu birokratsku moć i frustraciju liječe na onima kojima trebaju dati kakvo mišljenje ili rješenje gurajući papir s jednog na drugi kraj stola. Ukratko, destilirana glupost.

p.s. ovo je moja četrnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mojposao.net Ako imate imalo energije u sebi, a zaglibili sete na nekom neperspektivnom mjestu, uzmite odgovornost u svoje ruke i okušajte se na tržištu rada. Novostečeno radno mjesto, napredovanje ili rješavanje problema su osjećaji koje zavučeni u rupi državne uprave nikada nećete osjetiti.

Tags Večernji list