Categories
Priroda i društvo

Destilirana glupost

Mojposao.net bavi se posredovanjem u zapošljavanju te se unatoč državnom monopolu iskristaliziralo u središnje mjesto za zapošljavanje. Osim toga, oni se bave i različitim istraživanjima koja su vezane za posao i zapošljavanje te tako između ostalog rade redovito godišnje istraživanje u kojem pitaju i tko je najpoželjniji poslodavac. Ono što je meni beskrajno zanimljivo u rezultatu na to pitanje je to što iz odgovora u kojem 60% ispitanika (u istraživanju za 2010. godinu) kaže kako priželjkuju posao u državnoj upravi, proizlazi kako većini uopće nije bitno koliko će novaca zaraditi, kako će i hoće li uopće napredovati, nego u biti žele pronaći radno mjesto koje je stabilno i sigurno, osrednje plaćeno i na kojem se, budimo realni, neće baš pretrgati od posla. Novac je oduvijek bio loš motivator i ovo istraživanje dijelom odgovara na to pitanje.

Kako to izgleda u praksi možemo provjeriti na primjeru ureda koji se po općinama i gradovima bave organizacijom različitih kulturnih događanja (ovo je istinita priča a identiteti su uklonjeni kako bi zaštitili krivce), u jednom takvom uredu je zaposleno četvero ljudi koji godišnje, ovisno o budžetu raspoređuju između milijun i dva kuna različitim institucijama i organizacijama koje predlažu takve projekte. Dakle, objektivno se radi o desetak radnih dana da se prikupe prijedlozi, identificiraju oni imalo pametniji te se napravi alokacija novca. Ostatak godine četveročlani tim vjerojatno ima visinske pripreme za neopisivo vrijeme stresa koje će uslijediti već slijedeće sezone u deset dana koliko će morati odraditi. Ono što je zanimljivo je da se ove godine dogodilo kako zbog krize mnogi projekti nisu realizirani i budžet kojeg je ministarstvo odobrilo je višestruko manji ili ga uopće nema, no četvero ljudi je i dalje na plaći. Ako uzmemo konzervativnu računicu od svega  8.000kn bruto plaće, njih četvero na dvanaest mjeseci i uopće ne dodamo troškove hladnog pogona (grijanja, hlađenja, telefona, interneta i slično), ispada da nas oni koštaju oko 400.000 kuna godišnje da bi u najboljem slučaju radili 10 dana u godini, a u godinama poput ove da uopće ne bi radili. Ono što oni “rade” ovih dana je da se javljaju na telefone i odgovaraju “nema novaca”. Nije im palo na pamet da prošeću do lokalnih a dobrostojećih poduzetnika i da ih pokušaju natjerati da doniraju ili da iz dobre volje kreiraju nekakvu manifestaciju. Ti brikrati mogu bez očigledne štete na mentalno zdravlje raditi ništa godinu za godinom (zanimljivo bi bilo vidjeti što rade kada je štrajk i kako se prepoznaje razlika).

I tu dolazimo do mog zasada patentom nezaštićenog koncepta destilirane gluposti. Moja temeljna teza je da postoje mnogi mladi i sposobni ljudi koji se iz mnogobrojnih razloga zaposle u državnoj upravi, to može biti čisti idealizam, domoljublje ili praktičniji razlozi poput napredovanja, edukacije i slično. No, nakon nekog vremena neminovno dolaze do toga da ih ostatak birokracije sputava u edukaciji (“to se oduvijek radi tako”), da im ograničava učinkovitost (“nemoj tako brzo, što ćeš raditi sutra”), onemogućava u napredovanju (“on je nećak pročelnika, nemoj se gurati ispred njega”), i u biti priječi realizaciju svake imalo progresivne ideje (“a što će Ante raditi ako automatiziramo slanje fakseva”). Svaka takva osoba po definiciji se razočara u sustav i zbog toga što je sposobna odluči promijeniti radno mjesto te ga ubrzo nađe u nekom privatnom sektoru gdje je možda priča neizvjesnija, no plaća je možda nešto bolja a izazove treba rješavati i svladavati a ne gurati u prašnjave ladice. Ono što nam preostaje su oni kojima je u državnom aparatu dobru, koji u njemu plivaju ko ribe u vodi, koji svoju malu birokratsku moć i frustraciju liječe na onima kojima trebaju dati kakvo mišljenje ili rješenje gurajući papir s jednog na drugi kraj stola. Ukratko, destilirana glupost.

p.s. ovo je moja četrnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mojposao.net Ako imate imalo energije u sebi, a zaglibili sete na nekom neperspektivnom mjestu, uzmite odgovornost u svoje ruke i okušajte se na tržištu rada. Novostečeno radno mjesto, napredovanje ili rješavanje problema su osjećaji koje zavučeni u rupi državne uprave nikada nećete osjetiti.

Categories
Ostalo

Šukerov forex

Da li ste pratili forex aferu o kojoj se pisalo kod nas posljednjih tjedana? Desetine ako ne i stotine ljudi investirali su u tzv. Forex tržište te u jednome času ustanovili kako se cijela piramida urušila  su neki ostali i bez cijele životne ušteđevine. Iako Forex na kojem su dotični izgubili novac nije nužno onaj pravi vrijedi reći kako je forex ili foreign currency exchange tržišt na kojem se trguje različitim valutama a odnos ponude i potražnje određuje vrijednost i međuodnose između valuta.

Na sličan način funkcionira i lokalna mjenjačnica u kojem mijenjate novac. Banka po točno određenoj cijeni prodaje ili otkupljuje ponuđeni novac. Ako se pak pojavite sa većom količinom novca, odjednom će mjenjač biti voljan prodiskutirati tečaj po kojem se mijenja, a možda će se odreći i provizije ako ona postoji. Ponuda i potražnja. Identično funkcioniraju i forex tržišta s tom razlikom što se tamo mijenja novac poput burze i u velikim količinama. Ako ste mudri igrač i pratite događanja u svijetu te ste u stanji predvidjeti što će se i gdje dogoditi onda na forexu možete dobro zaraditi mijenjajući svoju novčanu imovinu iz jedne valute u drugu pokušavajući je uvećati. To očito nije tako jednostavno jer se ovdje ne radi o dionici gdje morate promatrati jednu kompaniju ili sektor, nego gledate cijele ekonomije, utjecaje jednih zemalja na druge a sve to skupa u odnosu na različite robe koje se dominantno prodaju u točno određenim valutama (razmislite malo zašto se primjerice radi napor da se trgovina naftom iz dolara prebaci na eure).

Naravno, kao što u ribnjaku postoje male i velike ribe tako i ovdje imamo manje i veće igrače. Mojih ili vaših nekoliko stotina eura teško da će impresionirati bilo koju mjenjačnicu, no neki igrači poput Goerge Sorosa (kojeg također često spominjemo posljednjih dana) igraju se na Forexu ali s milijardama. Soros je tako osoba koju se identificira sa tzv. crnom srijedom iz rujna 1992. godine kada je Velika Britanija bila primorana prestati trgovati britanskom funtom na europskom tržištu novca. Soros je tom prilikom zaradio oko milijardu dolara i puno problema s britanskim vlastima. Jedno je promijeniti tisuću eura, a sasvim nešto drugo pokucati na vrata nacionalne banke i pokušati promijeniti nekoliko milijardi, zbog takvih transakcija cijele ekonomije stradavaju u postupku.

Da bi spriječili gubitke u naglim i velikim promjenama vrijednosti osmišljen je sustav koji se zove “hedging”, a to je zbirni naziv za nekolicinu kompleksnih financijskih instrumenata koji sprečavaju takve gubitke. Nešto slično polici osiguranja. Ako npr. kupujete velike količine nafte u dugom vremenskom periodu onda svoju investiciju i oscilacije u cijeni zaštitite hedging aranžmanom te ako dođe do velikog pada ili rasta cijena (ovisno o tome da li kupujete ili prodajete) posjedujete mehanizme za nadoknadu te razlike; ono što hedgingom radite je da žrtvujete potencijalno velike gubitke ili zarade za sigurnost cijene s kojom možete planirati na dugi rok.

Hrvatska država se u posljednjih godinu dana dva puta zadužila u američkim dolarima i to u ukupnom iznosu od tri milijarde dolara. Ove transakcije nisu zaštićene hedging aranžmanima ali imaju zato (stimulativnu) kamatu od više od 6%. Jednostavni pogled na tečajnice HNBa pokazuje kako smo na današnji dan, zbog lošeg odabira valute i nepostojanja hedging aranžmana nekih 73 milijuna američkih dolara u minusu, što na iznos od 3 milijarde koliko smo posudili predstavlja 2,3% ukupne glavnice.

Ne samo da niste zaradili na Forexu nego ste i izgubili, naivno ste odabrali stambeni kredit u švicarcima vjerujući u njegovu stabilnost ali ne uzevši u obzir nestabilnost svih nas, no ako Vas tješi eto niti Ivan Šuker ne razumije forex ili valute bolje od Vas pa je i on izgubio stotine milijuna kuna. Nažalost, i ti milijuni su vaši.

p.s. ovo je moja trinaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 25. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://forex.com/ Forex je naizgled sjajan mehanizam za zaraditi puno novaca u malo vremena. Naravno, ono što Vam mora biti jasno je da za svaku osobu koja nešto zaradi, mora s druge strane biti i netko drugi tko je izgubio. Ako vam nije totalno jasno kako i na kojim mehanizmima forex počiva, pogodite koja ćete od te dvije osobe biti?

Categories
Politika

Konformizam struktura

Jeste li promatrali diskusije saborskog povjerenstva o prodaji INA-e? Iznimno zanimljivo štivo budući da se na ovom povjerenstvu trenutno križaju mnogobrojne silnice pa će tako te sjednice vjerojatno u anale otići kao dosada najžešće. S jedne strane imamo HDZovu većinu koja je vjerojatno odavno odlučila što će biti zaključak povjerenstva, tu je nekolicina oporbenjaka s povremeno inteligentnim pitanjima (ali i zamjetnom dozom politikanstva) te niz likova na klupi za svjedoke a koje sve redom asociramo s političkim strukturama u posljednjih petnaestak godina. A da bi priča bila još zanimljivija tu je i Damir Polančec, trenutni Pedro čija je sudbina već u biti odlučena i zapečaćena i sve ovo što se sada s njime događa je više administrativni proces nego nekakvo stvarno istjerivanje pravde.

Damir nas je svojim napadom iskrenosti (kojeg do sada nismo imali prilike vidjeti od palih anđela HDZ-a) počastio i uvidom u složene procese odlučivanja unutar Vlade i HDZ-a. Problem je naravno u tome što je INA bila instrumental u procesu kojim je rukovodio sam Polančec prilikom (zasada) neuspjelog pokušaja preuzimanja Podravke, tako da u biti znamo tko je zločinac koji je pogodovao INA-i u njezinom kupcu MOL-u, no istovremeno on sam je zaštićen kroz različite razine odlučivanja koje uključuju i Vladu, i nadzorne odobre ali i sam vrh HDZa i njihovu središnjicu. Na stranu to što se o sudbini INA-e uopće diskutiralo u prostorijama središnjice stranke (što očito više nikome nije neprihvatljivo), koliko je na snazi kolektivna amnezija koja s jedne strane uopće pojma nema što je u dokumentima pisalo, o čemu se na prezentacijama govorilo ili za što se u nadzornim odborima glasalo.

Primjerice: Ivan Šuker, kormilar hrvatskog fiskalnog brodoloma bio je samo “formalni” član i uopće o cijeloj priči poput patuljaka pojma nije imao, a razmjeri dokumentacije su bili takvi da jednostavno nije imao vremena pročitati o čemu se radi (moj prijedlog je da se ministrima ubuduće kompleksni ugovori daju u za njih primjerenom obliku lagano razumljivih i brzo čitljivih slikovnica). Zanimljivo bi bilo pitati sudove što misle o “formalnim” članovima i da li je njihova odgovornost također formalna ili ih se neformalno ipak može poslati u zatvor. Ispada tako da je odluka o ugovoru dioničara nastala bezgrešnim začećem i iako je odluka očigledno donesena, nije baš totalno jasno tko ju je donio, pod kojim uvjetima i zašto. Kolektivna amnezija, fluidnost odlučivanja dovedena do umjetničke forme.

Nije odgovornost izgubljena samo u hodnicima Markovog trga, ima sličnih situacija i na nižim razinama. U gradu Zagrebu skupština je nedavno optužila gradonačelnika na uzurpaciju prostora, kršenje procedure i koječega drugoga u predmetu Varšavske, no Milan je, šeretski, odgovorio kako je on kao gradonačelnik samo provodio odluke skupštine. I to je apsolutno točno, skupina od 51 manje ili više korumpiranih vijećnika donijela je te odluke i gradonačelnik je kao čisti administrativac pod apsolutnom kontrolom skupštine samo proveo njihovu odluku u djelo i sada su se odjednom neki predomislili i ljute se na izvršitelja zbog pogrešno formulirane zapovjedi. Smiješno.

Konformizam struktura je u Hrvatskoj dosegao epske razmjere te različite odluke donose različita upravna tijela, povjerenstva, odbori i slični entiteti, a kada treba rezati vrpce i gurati se ispred kamera pokazujući tuđa postignuća tada odjednom izranjaju različiti individualci koji time valjda pokušavaju dio tuđeg uspjeha prigrabiti sebi. Istovremeno, kada je riječ o odgovornosti i kada je potrebno saznati tko je donio određenu odluku onda se svi skupe da budu manji od makova zrna te minoriziraju svoj utjecaj ili moć odlučivanja.

Odgovornost – još jedan od pojmova koji su netragom nestali s ljestvice vrijednosti. Vjerojatno kolektivne.

p.s. ovo je moja dvanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
Podstranica na web sjedištu Hoto grupe upoznaje nas s prostorom za kojeg nitko nije odgovoran no ipak se dogodio. Prošećite već danas virtualnim hodnicima cvjetnog prolaza za kojeg nitko nije u biti kriv, on nam se, poput mnogi drugih stvari, jednostavno dogodio.