tzombix

Spomenuo sam svojevremeno kako su se u jednom trenutku na mom blogu (a i na mnogim drugima) počeli pojavljivati komentari pohvalama. Obzirom da mi je trebalo podosta vremena da skužim o čemu se radi, prvih nekoliko komentara mi je godilo, nakon toga sam krenuo (čisto da vidim o kome se radi) kliknuti na link te bih se opako iznenadio. Naime, najčešće bih završio na nekome blogu na koji svojom voljom ne bih otišao, a osim toga da nekome mojih godina u history-u naletim na popis takvih “blogića” ozbiljno bih se zabrinuo ili bih razmislio da li je to trenutak kada je potrebno obavijestiti organe reda o takvom ponašanju.

Te komentare, dakle, ostavljaju najnoviji spammeri koji očigledno nisu niti pročitali post koji komentiraju, te kako to tzombix lijepo kaže; ubacivanjem komentara koji nemaju nikakve veze niti s postom niti s blogom samo zatrpavaju prostor komentara i čine ga nečitkim i nepreglednim.

Sada kada sam odradio uvod, htio bih spomenuti ekipu koja je u osnovi druga strana iste medalje, a koji kroz komentare koji se na ovaj ili onaj način “izruguju” ili kritiziraju dizajn mog bloga, odnosno hvale svoj dizajn kao napredniji. Let me tell you something about design.

Pregledavajući blogove (što po svijetu, što po blog.hr-u) nije teško uočiti kako njih otprilike 99,95% nema nikakve veze s “dizajnom”. U stvari, jedini način da te blogove i riječ dizajn ugurate u istu rečenicu je negacija ili jasna kontradikcija. Svaka rečenica koja na takvome blogu uključuje “pogledajte moj novi dizajn” nema nikakve stvarne veze sa stvarnošću osim na onoj najnižoj tehničkoj razini, budući da i slike koje crta četverogodišnjak zadovoljavaju sve tehničke karakteristike da ih nazovemo slikama, no teško da ih možemo uspoređivati s djelima jednog Moneta ili Eschera.

Sigurno ste čuli izreku kako odijelo čini čovjeka. Na isti način ja gledam i na neke druge stvari (vratiti ću se na blogove malo kasnije) poput primjerice posjetnice, memoranduma ili koverte budući da su to obično prvi dokumenti koje primate u ruke od novog partnera (kupca, dobavljača ili koga već). Kada bi vam netko dodao šarenu, sadržajno nepovezanu vizitku na kojoj nemate sve podatke koje bi htjeli vidjeti, a i oni koji su prisutni nisu organizirani onako kako je to logično, bili bi prisiljeni neko mišljenje o njemu (ili njoj) stvoriti na temelju tog komadića papira. To mišljenje ne bi bilo baš sjajno budući da bi ta vizitka izgledala kao da ju je “dizajnirala” (ovo je bio sarkazam za one koji ga nisu uočili) Janis Joplin na LSDu (a to nije dobro).

Sada se prebacimo na blog problematiku – pogledajte neki od takvih “blogića” i pokušajte donijeti mišljenje o autoru bloga, samo na temelju izgleda (uvjetno nazvanog dizajnom)? Što vidite? Brdo konfuznih ljudi koji misle da je slika doista važnija od tisuću riječi, ekipe koja ne razumije princip kontrasta ili u prijevodu ekipa kojoj nije jasno zašto između slova i podloge mora biti razlika u tonovima dovoljno velika kako bi tekst (ako je uopće vrijedan čitanja) bio čitljiv.
Pogledajte malo navigaciju na tim blogovima; porazbacani linkovi, nikako strukturirani i općenito nejasne razlike između sadržaja i forme. Bacite pogled na slikovne elemente; prevelike na ekranu, još veće u kb (zar nitko više ne pazi na to koliko je stranica u stvari teška i da li joj treba deset ili stotinu i deset sekundi za učitavanje)?
Da ne kažemo kako su sami tekstovi totalno nejasni i nepovezani; gramatiku uopće da i ne spominjem, upotrebu interpunkcija još manje, a pravila lijepog ponašanja (poput razmaka nakon interpunkcije) nikada to tih blogova nisu niti stigle. Priču o početku, radnji i krajuu nema smisla niti načimati, a riječnik koji je upotrijebljen vrlo je često sveden na rečenice koje jedva zadovoljavaju minimalnu jezičnu formu, a sam odabir riječi se svodi na riječi koje je u stanju reproducirati neki od riječnika na mobilnom telefonu prilagođenom slanju SMS poruka.
I zadnje, da li itko od tih ljudi uopće razumije da nemaju svi jednake monitore odnosno o browserima da i ne govorimo; nešto što možda donekle dobro izgleda na 800×600 u exploreru totalno se raspadne do mog 1400×1050 firefoxa.

Moj blog nije dizajniran i ono što se na njemu nalazi nema nikakve veze s dizajnom (najbolje što mogu reći o “dizajnu” je da je čist i jasan); ono što sam ja učinio je da sam uzeo postojeću shemu, prilagodio boje onima koje sam želio, te sam potom izbacio apsolutno sve viškove koji mi ne trebaju. Moj blog je blog koji se bavi sadržajem, sve ostalo je nebitno.

U slučaju da niste u stanju razumjeti što dizajn u stvari jest, predlažem da napravite to isto.

Misao dana:
Holden: Describe in single words only the good things that come into your mind about… your mother.
Leon: My mother?
Holden: Yeah.
Leon: Let me tell you about my mother. [Shoots him]

Prošli (odnosno sada već pretprošli) tjedan sam igrom slučaja zbog svojih postova završio na naslovnici dva puta. Prvi puta sam završio u onom malom okomitom kvadratiću kada sam preveo na brzaka sjajni dilbertov blog o teoriji kako postoje tajna društva koja upravljaju svijetom. Svega dva tri dana kasnije završio sam pak na naslovnici bloga (gdje sam se podosta i zadržao) zbog mojeg posta o pridruživanju EU kojeg sam bio napisao još tamo negdje u listopadu prošle godine, a kojeg je jedna zastupnica citirala u saboru.

Pišem to zato jer sam se jutros našao u polušpijunskom modusu operandi s Arsenyevim (posudio mi je jedan DVD s Robinom Williamsom koji je već jednom bio u mojim rukama, no nekih 6-7.000km zapadnije), a m.o. je bio polušpijunski jer smo se našli poluinkognito u knjižnici u koju nisam nogom stupio već najmanje jedno desetljeće (a i to je optimistična procjena), to je kao da smo se našli Londonu i u jednom od onih parkova hranili patke koje su već razvile Pavlovljev refleks na likove u kaputima i šeširima.

Anyway, popričali smo malo o blogiranju (na što sam ga nedavno uspješno nagovorio) pa sam se pohvalio kako mi je na dan kada je izašao link na dilbertov prijevod bilo 1.000 posjetitelja na blogu, a na dan kada su me citirali u saboru nekih 600, i njemu je sasvim logično bilo kako se više ljudi zapalilo za dilberta nego za sabor? Meni je to malo čudno jer si nekako mislim da bi se svi morali (u manjoj ili većoj mjeri) baviti ili barem pratiti politiku. U svakom slučaju baš čudno, iako nisam još promislio o tome do kraja.

Btw. ako ćemo o politici i humoru, gledam s velikim zanimanje prilu o karikaturi (koja sam thanks to http://tzombix.blog.hr/ i ja vidio) pa to uspoređujem s vijestima koje nas sustižu iz svijeta. Iskreno, ne vidim pretjeranog razloga za reagiranje uopće, a osobito ne na način da se otimaju ljudi, demoliraju ili pale veleposlanstva – osobito ne Danska veleposlanstva budući da je to jedna iznimno civilizirana i cool ekipa koja je rijetko kada bilo kome stala na žulj (OK, imam trenutno jedan slučaj s danskim konzultantima pa me to barem potiho veseli no reakcija je u svakom slučaju neproporcionalna).

Nisam puno proučavao muslimane, no osnovna razlika između naše i njihove religije (a obje podrazumijevaju jednoga Boga i da svi budemo dobri jedni prema drugima) je u tome što je vrhunac muslimanske religije država, tj. njima je crkva i država jedno te isto – dok naša kultura podrazumijeva jasnu crtu između jednog i drugog; pa stoga svaki pokušaju da im sugeriramo kako moraju odvojiti A od B po definiciji završava kao napad na njihovu religiju, kulturu i način života, a još ako u to umiješate malo naftnih interesa, kronično niski životni standard i što već, imate poprilične šanse dogurati do bilo kojeg ekstremnog ponašanja. Ljudi su koliko toliko spremni da im kritizirate državu jer su političari valjda svugdje univerzalno isti, no religija ima malo dublje korjene i tu se već mogu očekivati burnije reakcije.
Čisto kako bi sve skupa stavili u perspektivu, ima i unutar naše religije ekstrema i ekstremističkog ponašanja samo što ta ekipa nije niti toliko popularna niti joj se pridaje važnost.

Misao dana:
I admire the Pope. I have a lot of respect for anyone who can tour without an album.