Danas je jedan zanimljivi dan a pritome ne mislim na ZERP koji je od svoje frankenštajnovske izvedbe za koju su mnogi mislili da nema gore na najboljem putu da tijekom dana konsenzusom stranaka koje su na njega spremne naprave jednu još zanimljiviju kombinaciju svojstveno samo HDZovoj predizbornoj radionici.
Danas će naime naš ministar Čobanković potpisati izvozne kvote za šećer za Europsku uniju. Ovo je zanimljivo zato što ugovorima za pristupanje EU na šećer nismo imali nikakve izvozne kvote, te je od normalizacije odnosa s EU (dakle tamo 2000) šećer postao hrvatski najznačajniji izvozni prehrambeni proizvod s čak 23% udjela u izvozu.
Prema pristupnim ugovorima, kvote se uopće ne mogu propisivati nego samo ulazne carine koje imaju ograničeno trajanje – a čak i to se može desiti samo u slučajevima kada bi hrvatski izvoz napravio značajniji udar na tržištu unije, no kako naš šećer sudjeluje sa svega 1% tržišnog udjela tako nešto nije realno. Svejedno, pojavio se zahtjev EU administracije za propisivanjem kvota (na koje hrvatska nije dužna pristati) i vjerovali ili ne naša vlada je na to pristala.
Ono što je zanimljivo je da će vlada pristati na izvozne kvote u visini od 180.000 tona godišnje, u hrvatskoj se trenutno šećerna repa uzgaja na 30.000 hektara s prosječnim prinosom od 6 tona po hektaru i to je ukratko i izvor ove brojke od 180.000 hektara. No pregledom prosječnih prinosa u zemljama unije, nije teško zaključiti kako je prosjek prinosa 8 tona po hektaru, a ako se uzmu razvijenije zemlje EUa tada taj prinos iznosi i preko 10t po hektaru. Nije teško zaključiti kako je stvarni kapacitet hrvatske za uzgoj šećera u najmanju ruku 30% veći, a kada bi postigli prosjeke koje ostvaruju zemlje poput Danske, Austrije, Njemačke ili Francuske tada je stvarni kapacitet i do 60-70% veći.
Podsjetio bih na izjavu našeg ministra Petra Čobankovića koju je dao 2005 godine Vjesniku:
U slučaju Hrvatske Europska komisija nema mogućnost samostalno mijenjati hrvatski izvozni režim za bilo koji proizvod jer su trgovinski odnosi Hrvatske i EU definirani Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Izmjena bilo koje odredbe Sporazuma može uslijediti samo nakon zajedničkog dogovora«, kazao nam je Petar Čobanković, ministar poljoprivrede….
Prosječan udio izvoza šećera u našem ukupnom poljoprivrednom izvozu u EU je u razdoblju od 2002. do 2004. iznosio čak 23 posto. Najviše je šećera izvezeno 2003. godine, kada je taj izvoz u EU dosegao vrijednost od čak 120 milijuna dolara.
»Ako kvote za izvoz šećera u EU budu manje od ostvarenog izvoza u toj najboljoj godini, odbit ću potpisati takav sporazum. U tom slučaju spreman sam ponuditi i ostavku na mjesto ministra«.
Ono što također treba imati na umu je da unatoč sjajnoj proizvodnji šećera (koja je, ponavljam, i dalje ispod europskih prosjeka što tu proizvodnju sasvim sigurno čini granično isplativom), u hrvatsku se uvozi oko 60.000 tona šećera godišnje te će ograničavanjem izvoza hrvatskog šećera na jedino tržište na koje taj šećer prodajemo doći do viška kapaciteta. Hrvatska ima tri sladorane (Osijek, Virovitica i Županja) i te tvrtke ne mogu preživjeti ovakvo nasilno smanjenje tržišta i sva je šansa da će najmanje jedan od tri igrača ispasti s tržišta. Svaka sladorana zapošljava oko 500-1000 ljudi te je na njih vezano još oko tisuću kooperanata i poljoprivrednika. Gubitak jedne sladorane znači ugrožena egzistencija za sasvim sigurno 1000-2000 obitelji.
Ako ste mislili da je ZERP jedini ustupak koji je hrvatska neopravdano napravila, zapitajte se ponovno!
(p.s. ove podatke sam izvukao iz dokumenata koje sam dobio od saborskog zastupnika HSPa g. Tončija Tadića, za razliku od drugih problema koje muče hrvatsku poput gospodarskog rasta, korupcije ili neučinkovitosti sudstva – ovo je jedan iznimno konkretan problem koji dotiče vrlo konkretne ljude u našoj Slavoniji; gotovo je nevjerojatno iako ne i nekozistentno da je ova vlada unatoč ugovorima koji sprečavaju ovakve situacije pristala na promjenu i smanjenje hrvatskih kapaciteta koji ostvaruju dodanu vrijednost, jedan su od rijetkih zdravih i u cijelosti hrvatskih izvoznih proizvoda; moj jedini komentar je identičan onome kojeg je Tonči san izrekao u saborskim hodnicima: “SRAM VAS BILO!”)
Misao dana (ovaj puta s posvetom drIvi):
If you want to get to the top, prepare to kiss a lot of the bottom.
Kaže tako statistika da je daleko najaktivniji saborski zastupnik upravo onaj iz HSPa iliti Pero Kovačević koji se u posljednjih šest mjeseci kroz ukupno čini se 19 sjednica javio 652 puta. Ovo je zanimljiva informacija iz jednog drugog razloga, naime svojevremeno je daleko najaktivniji saborski zastupnik (i ujedno jedan od najcjenjenijih saborskih zastupnika) bio Tonči Tadić. Tadiću su čini se malo podrezali krila jer ga sada pažljivo sakrivaju (potencijalno zato jer je postao po popularnosti ugroza svome predsjedniku koji kako je sam rekao dlaku mijenja ali ćud ne), ili je pak Tadić postao naglo mudriji političar koji troši svoje resurse samo na one bitke u kojima actually može izvojevati koji bod. Čini mi se da je hiperaktivnost upravo HSPovih zastupnika diktirana i da nije nužno plod silnoga rada ili interesa pojedinog zastupnika.