Razmišljajući kako već petnaestak dana nisam napisao niti jedan “ozbiljni” poslovni tekst, tražeći temu a istovremeno se suzdržavajući da napišem nešto o trenutnom stanju u Tvornici duhana Zagreb (osim da im napišem Pozdrav iz Rovinja) tema je nekako ispala sama od sebe tijekom popodnevnog treninga kojeg sam imao u uredu (nikakav sport nije u igri nego trening za upotrebu jedne nove aplikacije), a ilustrira besmislenost hrvatskog poreznog sustava i njegovu povremenu kontradiktornost u odnosu na međunarodne računovodstvene standarde.
Naime, tijekom popodnevnog zadatka naletili smo na problem izračuna troška zalihe. Kada tvrtka kupi neki artikl taj artikl se stavlja na zalihu (skladište) i osim činjenice da se na skladištu nalazi x artikala moramo zabilježiti i njihov trošak. Međunarodni računovodstveni standardi ili skraćeno MRS (koje se i hrvatska obvezala poštivati) počivaju na načelu da rezultati poslovanja moraju iskazivati fair vrijednosti. Ovo je naravno vrlo široka definicija i teško je na jednostavan način odrediti što bi fair vrijednost bila, no upravo zato postoje MRSovi koji definiraju za svako područje poslovanja što to točno je. Po hrvatskom zakonu (onako napamet, bez provjere, to bi morao biti ili zakon o porezu na dobit ili pravilnik o porezu na dobit) definirano je kako se kao metoda izračuna troška zalihe koristi prosječna metoda. Zakonskim “cementiranjem” metode izračuna troška vrlo često se onemogućava fair izračun troška zalihe, a kroz takvu odluku proizlazi i cijeli niz besmislenih situacija koje ću pokušati ilustrirati.
Kako bi dramaturgiju doveli do krajnjih granica, pretpostavimo da kupujemo jedan artikl u dva primjerka. Prvi primjerak smo kupili na veliko (u primjerice nekoj posebnoj ponudi na sajmu, platili avansom) i njega smo platili 1kn, a drugi primjerak smo kupili u nekom nepovoljnom trenutku, s velikom odgodom i platili ga 100kn. Slijedeći slovo zakona, prosječna cijena naše zalihe je (100+1)/2=50,5kn, i to se zasada čini OK. No, ako prodamo ovaj prvi komad po cijeni od recimo 30kn (što je sjajno, jer smo isti taj artikl kupili po cijeni od 1kn, te smo time ostvarili maržu od skoro pa svemirskih 3000%), po metodi prosječne cijene umjesto da skinemo sa zalihe nabavnu vrijednost prvog primjerka a to je bilo, podsjetimo se 1kn, mi smo obavezno skinuti prosječnu cijenu artikla, a to je 50,5kn. I što je najzabavnije, na ovoj transakciji smo obavezni knjižiti 20,5kn gubitka unatoč tome što smo objektivno zaradili 29kn! Kada prodamo ovaj drugi primjerak, a njega prodamo po recimo 110kn (jer znamo da je to bila narudžba jednog primjerka, neka vikend akcija ili bilo koji drugi razlog koji može opravdati ovako suludu kupovinu) tada ćemo na tom artiklu knjižiti dobit od 59,5kn iako je stvarna razlika u cijeni (famozni RUC) bila svega 10kn.
Na kraju balade, ne samo da ćete imati totalno pogrešne statistike, jer će prvi kupac na kojem ste žestoko zaradili iskazivati gubitak po transakciji, dok će drugi pokazivati razmjerno visoku dobit iako je ona objektivno 6x manja; nego vas i poreznik u nadzoru može teretiti radi toga što ste prodali proizvod ispod razine troška (koja je, podsjetimo se, izračunata prosječnom metodom). Ako se osjećate zbunjenim ili vam nije jasno kako se to dogodilo – to je sve u redu, sve je po slovu zakona.
Alternativne metode (one koje nisu dozvoljene) su dobro poznati FIFO i LIFO (gdje se vrijednost zalihe iskazuje kao prosječna vrijednost, ali se prilikom prodaje od vrijednosti zalihe oduzima trošak prve nabave u FIFO metodi, odnosno zadnje u LIFO metodi – pa to vrijednosno ispadne fair vrijednost). Treća metoda je specifično, gdje se praktički svaki artikl prati zasebno.
Problem odabira metode izračuna troška zalihe je vrlo važan jer ovisi o okolini u kojoj poslujete. Prosječna metoda koja je kod nas zakonom propisana je dobra metoda na stabilnim tržištima gdje postoje male oscilacije u vrijednost robei; no ako poslujete na tržištu koje je podložno inflaciji (što mi na svu sreću nismo) ili poslujete s artiklima kojima se rapidno mijenja tržišna vrijednost (dakle zamislite da trgujete naftnim derivatima i u ponedjeljak INA odluči povisiti ili sniziti cijene, a vaš tank je pun goriva), ili vam je zaliha osjetljiva na tečajne razlike (primjerice imate milijune kuna zaliha računalne opreme koju ste kupili u dolarima a istovremeno Al Qaida zvekne avionom u neki neboder) tada imate ozbiljnih problema, jer ne samo da gubite neizmjerno vrijednu analitiku po kupcima (tko je profitabilni kupac a tko nije) nego se izlažete nepotrebnom i u principu forsiranom poreznom prekršaju (u praksi se ovo ne događa, no već vidim nekog nadobudnog poreznika kojem bi u sumraku razmišljanja to moglo pasti na pamet), a da ne kažem kako vam je vrijednost zalihe na skladištu nerealno iskazana što u krajnjoj liniji direktno utječe na financijske rezultate – a sve samo zato jer je neki genije odlučio da je prosječna metoda baš super.
Misao dana:
Watch, listen, and learn. You can’t know it all yourself.. anyone who thinks they do is destined for mediocrity.