Pariz

Što sam naučio u Parizu?

Četiri dana prošloga tjedna proveo sam u Parizi na dodjeli World forum eDemocracy nagrade, a čiji sam i ja dobitnik. Bilo je zanimljivo na više razina. Prvo iznenađenje je bilo još na zagrebačkom aerodromu jer je check-in bio na onom drugom check-inu kojeg iskreno nikad nisam vidio otvorenog. Moj let je bio pravi AirFrance s pravim francuskim stjuardesama (ali zato all male u povratku). AirFrance airline food je jednako grozna kao i ova od Croatie. Za nekoliko dana opet idem na put, i u avionu ću provesti više desetaka sati tako da mi se želudac već veseli tom događaju.

Pariz u jesen je sasvim ok, bilo je nekih 15 stupnjeva i kiša je lagano padala, taman toliko da možete šetati okolo bez kišobrana. O Parizu sam otkrio kako on u stvari ne postoji. Naime, ono što mi smatramo Parizom je u stvari nekoliko manjih gradova koji su spojeni u jednu logičnu cjelinu. Sam Pariz je ono što bi nazvali centrom centra, no već možda kilčometar dalje na jednu ili drugu stranu od Eiffelovog tornja počinje drugi grad.

Sam forum se bavio problemima digitalnog identiteta, to su ukratko certifikati i metodologije kako biti prijavljen kod jednog “autoriteta” (authority) te kako taj spremljeni identitet koristiti na svim onim webovima gdje se inače morate ulogirati. Vrlo zanimljiva problematika obzirom na to budući da se preklapaju ovlasti javne vlasti (države koja vodi evidenciju o vašem stvarnom identitetu), institucija (primjerice banaka koje žele imati pod kontrolom vaš identitet čisto radi sigurnosti) i nekih utility kompanija (poput ISPa) a koji imaju infrastrukturu na kojoj bi taj digitalni ID mogao biti pohranjen. Kao i obično, odgovor je negdje između i biti će zanimljivo kako to riješiti. Najžešći primjer digitalnog identita je openID koji ima (navodno) izdanih oko 1.4 milijardi (da, dobro ste pročitali) certifikata.

Navečer drugoga dana otišli smo u razgledavanje Francuskog parlamenta što je bio jedan od impresivnijih dijelova konferencije, osobito stoga što smo imali sitni privilegij ući u parlament u vrijeme zasjedanja. Navačer se dodjeljivala i nagrada u impresivnom restoranu parlamenta, a koji se nalazi na sedmom katu pomoćne zgrade pa kroz staklene zidove možete promatrati Pariz u svom punom blještavilu (a kadrom Pariza apsolutno dominira kupola parlamenta s ogromnom Francuskom zastavom pod svjetlima reflektora -> Republika).

U petak smo radili prezentacije pojedinačnih projekata, i uz izuzetak googlea i twittera, moram reći kako su podaci koji vrijede za pollitika.com u odnosu na ostale prezentirane projekte apsolutno impresivni. to je ukratko broj posjeta, posjetitelja te ukupni utjecaj weba na politički život. Apsolutno se ne trebamo ničega sramiti, a iskreno, mislim da možemo i puno toga pokazati.

Cijelu fotogaleriju možete pogledati ovdje.

Eto i to je zadnje na temu Pariza, nemam namjeru više gnjaviti.

Misao dana:
Everything ends this way in France – everything. Weddings, christenings, duels, burials, swindlings, diplomatic affairs -everything is a pretext for a good dinner.

Mediokriteti oko nas

Prije jedno dva-tri tjedna sam u istome danu imao dva bliska susreta s kolonom u kojoj se vozio naš vrli premijer. Kolona funkcionira na način da imate dva crna BMWa, jedan ide ispred a jedan iza srebrnog BMWa u kojem se vozi naš premijer. Likovi iz protkola koji voze te automobile voze kao luđaci, ne obazirući se previše na okolni promet ili na lokalna prometna pravila. Zauzimaju svojom vožnjom najmanje dvije trake i općenito tule s tim sirenama kao da nema sutra.

Prije desetak dana bio sam u Parizu i u neposrednoj blizini Eiffelovog tornja nalazi se i francusko ministarstvo obrane iz kojeg je izletila kolona samo naizgled slična onoj našoj premijerskoj, no unatoč tome što su im crvena i plava svjetla bila uključena, ekipa u VIP koloni je uredno stala na semaforu i čekala red sa svim ostalima (sličnu situaciju sam imao prilike vidjeti i prošle godine u americi, pa i na nekim drugim mjestima). A to me dovodi do tvrdnje koju mi je jedan političar svojevremeno izrekao, a koja kaže da u što se većoj rupi nalaziš to je drama oko protokola proporcionalno veća, pa stoga nije ni čudno da nisu Ivu Sanadera pustili sa Šolte na Sinjsku alku jer ovaj ne bi bio u centru pažnje. Po Ivičinim riječima, netko nije pročitao protokol kako treba pa stoga on nije počastio Sinj svojim dolaskom (makar su odredbe malo dvojbene i imamo dokumentiranu sličnu situaciju od prije nekoliko godina gdje problema bilo nije).

Jasno je da pozicija premijera, predsjednika države ili sabora nose sa sobom neki dignitet, no dramiti zbog toga je totalno licemjerno i uostalom pokazuje malograđansko shvaćanje svoje pozicije naših političara (što me podsjetilo na svojevremenu frku oko slikanja Ivice).

Jedan od problema koje mi imamo s našim političarima je to što oni svoju vladavinu baziraju na zapošljavanju mediokriteta koje lakše mogu kontrolirati jer im inače visi glava. Vrhunski ljudi uvijek zapošljavaju bolje od sebe, no mediokriteti radi kontrole zapošljavaju one gorje od sebe, i ako pogledamo naš vrh vlasti nema šanse fulati. U takvoj okolini, nije čudo da se moć koncentrira u rukama vrlo malog broja ljudi koji potom puno pažnje posvećuju tome kako im se nitko ne bi mogao približiti i kako bi osigurali svoju egzistenciju na dugi rok. Takva piramida vlasti prije ili kasnije se manifestira u bizarnostima s protokolom i osiguranju kao što to rade ovi naši vlastodršci.

To je ujedno i drugi problem, jer imamo cijeli niz ljudi u samom vrhu politike (i na poziciji ali i oporbi) čija elementarna egzistencija ovisi o njihovoj poziciji u vlasti ili oporbi. Da pojedini ljudi/političari ne završe na
saborskim listama ili u samom vrhu vlasti (bile to državne ili lokalne instucije), oni doslovce nemaju alternativni izvor egzistencije koji bi im osigurao kakav-takav život (naravno, pod pretpostavkom da se tijekom svojeg vladanja nisu zbrinuli).

Politika koja trenutno vlada Hrvatskom, baš kao i političari, samo su derivat onoga što njihovi birači žele (i zaslužuju) i sve dotle dok živimo u prošlosti i svađamo se oko ustaša i partizana, oko toga tko je bio dobrovoljac/dragovoljac i što uopće čini dragovoljca; sve dotle dok nismo u stanju razmisliti o tome što ćemo jesti sutra i kako ćemo to zaraditi – sve dotle se ništa neće promijeniti.

Misao dana:
There is a better chance of seeing a camel pass through the eye of a needle than of seeing a really great man ‘discovered’ through an election.