Na friško osamostaljeni bloger BezKomentara prozvao me i bacio mi ekvivalent rukavice u lice koji se među blogerima očigledno zove meme.
Ja asocijalan kakav jesam nisam ni skužio o čemu se radi (iako je nešto slično napravio i siniša prije nekoliko dana) sve dok me se eto nije direktno prozvalo. Google nudi nekoliko definicija za pojam meme. Osobito mi se svidjela slijedeća definicija:
an idea, project, statement or even a question that is posted by one blog and responded to by other blogs. Although the term encompasses much of the natural flow of communication in the Blogosphere, there are active bloggers and blog sites that are dedicated to the creation of memes on a regular basis
Konkretni meme koji je bačen na mene je muzičkog tipa, pa sam upogonio svoj itunes da pronađem 10 najslušanijih autora u mojoj prilično impozantnoj i totalno legalnoj iTunes biblioteci. Pa da krenemo redom;
- Johnny Cash; na prvome mjestu u mojem iTunesu je obrada pjesme One od U2 u izvedbi Johnny Casha. Johhny Cash je donekle novi lik u mojoj biblioteci i iskrsnuo je tek nakon što sam uočio neke od njegovih obrada popularnih “klasika” na seriji CDova koji se zovu American Recordings, kupio sam jedan CD iz znatiželje, pa drugi i tako redom i sada vidim da je Johhny Cash najpopularniji autor prema mom iTunesu.
- Nick Cave; da me netko pitao tko je moj autor br. 1 pogriješio bih i ispalio Nick Cave. Cavea slušam negdje od Good son albuma i sve nakon toga mi je jako, jako dobro. U posljenjih nekoliko godina razvio sam ukus i za njegove starije albume, a to se prelomilo negdje na Križankama prije nekoliko godina kada sam bio prvi puta na njegovom koncertu.
- David Byrne; Talking Headse i sve njihove varijacije (Tom Tom Club i David Byrne solo karijeru) pratim jako dugo vremena i ono što me njima privuklo su vjerojatno tekstovi i hipnotička pojava Davida Byrnea. tko se može odhrvati antologijskim stihovima poput “there is water at the bottom of the ocean” ili “highways and cars were sacrified for the agriculture”? Ja ne mogu!
- Peter Gabriel; također dobro poznati lik koji se kasno materijalizirao u mojoj biblioteci. Prije nekoliko godina sjedili smo jednu noć radeći neki emergency backup jedan od support inženjera tvrtke koja održava računalnu infrastrukturu i ja. S winampa smo slušali neki live ili možda čak bootleg snimku Petera Gabriela, stvar me zaintrigirala (ionako sam slab na live izvedbe) kupio sam best of i potom krenuo u shoping spree za preostali opus. Red rain is comming down, red rain is pouring…
- Frankie goes to Hollywood; samo dva albuma i kompilacija. Frankie je zadužio pop muziku daleko više nego što se to može naslutiti kroz njihov relativno skromni muzički opus. Monumentalni hitovi poput “Two Tribes” su danas jednako aktualni, ako ne i aktualniji nego onda kada su bili napisani.
- R.E.M.; njih sam negdje primjetio oko Loosing my religion i to je bilo dovoljno da sjednem u auto i odem u Beč na koncert. Imali smo karte visoko na tribinama i pogled na pozornicu je kvarila žičana ograda koja nas je dijelila od ostatka publike poput majmuna od posjetitelja zološkog vrta. Negdje u pola koncerta Michael Stipe je krenuo nešto pričati i pokazao je na puni mjesec iznad stadiona i otpjevao “Man on the moon”, to je bio trenutak za pamćenje na isti način kao što je “Electrolite” neočekivano sjeo nakon zagrebačkog koncerta.
- Pink Floyd; tamo negdje početkom devedesetih izašao je Division Bell i 1994 ili 1995te je krenula Pulse koncertna turneja. Koncerti Pink Floyda bi svakome trebali biti na popisu “things to do before you die”, i sretan sam da sam taj dio odradio, baš kao što sam zadovoljan što sam prije nekoliko godina bio i na koncertu Roger Watersa u Budimpešti. Usput rečeno, Pink Floydi su nedavno izdali dvostruki DVD Echoes i pitanje je samo dana kada će osvanuti kod mene.
- Sting; počevši s Police koji su bili valjda nekakva polu punk scena pa preko njegove solo karijere Sting je oduvijek bio na popisu preferiranih kantautora. Bio sam na njegovim koncertima u Puli i bilo je dobro (no ne i odlično), no u posljednjih nekoliko godina Sting je prepustio svoje mjesto nekim drugim ljudima, no ako gledam broj CDova na polici, tada je Sting i Police i dalje vrlo dobro zastupljen.
- Negdje na ovome mjestu prestaje granica “jasnih” autora koje slušam redovito. Kada bih gledao CDove na polici, značajni dio (s kompletnim opusom) zauzeo bi i Weird Al Yankovich no on je toliko daleko od bilo čega drugoga da ga treba spominjati na sasvim drugom popisu. Predgrupa gore spomenutom REMu su bili Cranberries koje sam dakle zahvatio na početku njihove karijere i danas ih također rado slušam, Blondie koju nekako guram u istu grupu s primjerice Talking Headsima ili recimo Moloko koji su ekvivalent Blondie ali u ovom desetljeću. ako bi još toga trebalo nabrajati onda je najbolje pogledai emisiju na VH1 koju povremeno repriziraju a koje se zove top100 one hit wonders – jer je ta emisija poprilično dobar presjek moje fonoteke.
- I posljednje, čisto da ne bih rekao da ne slušam povremeno i domaću muziku izdvojio bih Josipu Lisac kao konstantnu veličinu posljednjih nekoliko desetljeća, ili pak Haustore i Darka Rundeka kao nastavak domaćeg novog vala (kojeg sam zbog svojeg ranog djetinjstva očigledno propustio ali sam ga zato kasnije barem dijelom nadoknadio). Od novijih autora izdvojio bih Jinxe, Ramirez i Svadbas iako čujem da su se neki od njih u međuvremenu raspali. Tek toliko o tome koliko sam u trendu.
Misao dana:
…”Have you got any soul?” a woman asks the next afternoon. That depends, I feel like saying; some days yes, some days no. A few days ago I was right out; now I’ve got loads, too much, more than I can handle. I wish I could spread it a bit more evenly, I want to tell her, get a better balance, but I can’t seem to get it sorted. I can see she wouldn’t be interested in my internal stock control problems though, so I simply point to where I keep the soul I have, right by the exit, just next to the blues.