Categories
Internet Ostalo Priroda i društvo

to cut a long story short… (3:22, Spandau Ballet, Gold, 2001)

U nedostatku bolje teme imam opet nekoliko zabavnih linkova;

Naletio sam na web site milliondolarhomepage gdje je lik došao na iznimno jednostavnu ideju, a ta je da jedan milijun pixela na svojem home page-u proda za po 1 USD svaki. Ideja je iznimno jednostavna, do granice bizarnosti no poanta je da čovjekm u ovome času ima prodanih 690.000 pixela što znači da je na dobrom putu da odrealizira projekt. Jednom mi je jedan lik rekao kako u americi postoji 50.000 idiota koji će kupiti bilo što, tako da u stvari nije problem prodati nego je problem distribucija. Zato imamo “as seen on TV”, no internet je toj cijeloj priči dao sasvim novu dimenziju, a ovaj site je očigledno samo dokaz toga.

Ako ste mislili da sam zaboravio na ptičju gripu onda se grdno varate. Na ovome siteu nalaze se sakupljene sve vijesti objavljene širom svijeta a koje se odnose na ptičju gripu. Podsjećam da matematički modeli kažu kako je najopasnije doba između listopada i travnja, dok za naše krajeve je to vjerojatno kraj ovoga ciklusa. Ako smo mi zaboravili na ptičju gripu ne znači da je ona zaboravila na nas.

Ako imate broadband internet vezu a osim toga voljni ste i željni gledanja video spotova na računalu predlažem ovaj site. Mary S. Van Deusen koja je autorica ovih video spotova uzima muziku te na nju montira scene iz starih serija o Sherlocku Holmesz. Downloadi su veliki (po 30ak MBa) no isplati se baciti pogled.

Na blogu britanskog guardiana možete pronaći popis dvadeset najpoznatijih i po rezultatima glasanja najboljih geek novela. Prvi na popisu je donekle očekivano “Vodič kroz galaksiju za autostopere” kojega odmah slijedi 1984., na četvrtom mjestu je “Da li androidi sanjaju električne ovce” iz koje knjige je kasnije proizašao Blade Runner (o kojem sam čini mi se pisao u nekom trenutku). Neuromancer Williama Gibsona je na petom mjestu, a za one koji nisu znali to je knjiga koja je praktički pokrenula techno-fiction žanr sredinom osamdesetih, poznata je po tome što je u riječnim unijela avatare i cyberspace, interzonu. Snow Crash Neala Stephensona je za deveesete isto što i Neuromancer osamdesetima i nalazi se na 11 mjestu da bi svega nekoliko mjesta kasnije uslijedio i Cryptonomicon. Ako niste do danas pročitali Cryptonomicon (i općenito ostale uratke Neala Stephensona) vjerujte mi da je najbolje da to učinite što je prije moguće. Na sedamnaestom mjestu su Američki Bogovi (o kojima sam do sada pisao i previše). Sada kada malo bolje gledam popis (a eto, da se pohvalim pročitao sam više od polovice spomenutih knjiga) malo mi je neal stephenson previše zastupljen (sa čak tri knjige; koje iako odlične i definitivno antologijske ipak teško da mogu zaslužiti da budu baš sve tri na tom popisu).

Misao dana:
The Japanese navy is a different story – they know what they are doing. They have Yamamoto. They have torpedoes that actually explode when they strike their targets, in stark contrast to the American models which do nothing but scratch the paint of the Japanese ships and then sink apologetically.
Categories
Literatura Ostalo

this poem sucks (poetry reading)… (2:04, Meyers, Mike w/David Knowles, Carl Rusk and Paul Sanchez, So I Married An Axe Murderer)

Osvrnuo bih se na nekoliko osvrta o upravo završenom interliberu i kritikama koje su na njega slile. Jedan od najboljih komentara koje sam čuo se odnosi na sponzorstvo ministarstva kulture, jer kao, nije jasno što se na interliberu u stvari sponzorira.

Statistika koja se pojavila pokazuje kako je ove godine interliber za petstotinjak kvadrata veći od Infa (a valjda se ljudi sjećaju kakav je sajam Info nekada bio, tamo negdje prije desetak godina, pa potom ponovno u vrijeme dot.com boom-a), a broj posjetitelja je gotovo dvostruko veći; ne osobito impresivnih ali definitivno značajnih 100.000 posjetitelja (kako su oni izbrojali tih 100.000 posjetitelja kada se ulaznice ne naplaćuju, a mene sasvim sigurno nije nabrojao u moja dva posjeta ostaje misterij).

Ono što ja smatram važnim je kultura knjige, a to bi ukratko bila navika čitanja koja polako ali sigurno nestaje. Znam veliki broj ljudi koji knjige čitaju isključivo na plažama, dok ih između dva godišnja odmora niti ne pogledaju. Ili ljude koji knjige kupuju kako bi prekrili metre polica (ta moda je na izdisaju, ali je zato sjajno vidjeti po stanovima regale prepune općih enciklopedija ili sabranih djela pojedinih književnika – a savršeno stanje knjiga samo pokazuje kako nikada nisu bile prolistane, a kamoli pročitane). Važno je čitati, čitanje vježba um, širi riječnik, a valjda nešto od toga što pročitate ostane u glavi.

Drugi problem je što pročitati. Ima ekipe koja čita moderne književnike. Književnik (bojim se) nije isto što i pisac, jer pisac piše knjige koje se potom prodaju na tržištu dok književnici pišu knjige u kojima treba tražiti dublji smisao, a po mogućnosti treba u njima pronaći i sebe i smisao svojega postojanja; književnici bi trebali pisati metafore (u formi knjige) jer ono što piše nikada nije ono što oni u stvari misle (pa stoga krilatica “što je pjesnik/pisac time htio reći”), nego ih treba guliti u slojevima poput glavice luka (a plakanje je opcionalno). Za vrijeme moje fakultetske izobrazbe – kako slijedite vremenski tijek tako imate i desetke knjiga koje treba pročitati. Krenete s lakšim stvarima poput Platonove Države, pa Aristotelovog Nagovora na filozofiju što su totalno čitljive knjige iz kojih, poput udžbenika možete nešto stvarno i naučiti. Granica razumljivog gubi se tamo negdje poslije Tome Akvinskog i Decartesa, da bi se u cijelosti izgubila na djelima poput Hegela i Kanta koje slobodno možete koristiti za induciranje glavobolje. Ove knjige su naravno o filozofiji i vjerojatno nemaju “književnu” dimenziju od koje se očekuje neka dublja, umjetnička dimenzija – no o tome što su htjeli u stvari reći može se raspredati (a i raspreda se) godinama.

Mene osobno interesira SF i Fiction, a u nedostatku prethodno spomenutih knjiga poslužiti će i neki Thriller. Iskreno se pitam da li sam ja kao čitatelj zbog toga manje vrijedan od nekog drugog, tko je možda odlučio čitati Pauloa Coelha (koji nas je počastio svojim posjetom prošli tjedan), Adrijanu Čulinu (koja je na naslovu koji apsolutno ne_opisuje njezinu knjigu sagradila cijelo malo carstvo), ili nekog drugog avantgardnog pisca čije su knjige toliko duboke da i nakon čitanja one u stvari ostanu nepročitane (u zadnje vrijeme svi mi spominju bukowskog pa ću morati pogledati što je taj lik napisao toliko zabavnoga)?

Da li sam više propustio ili dobio čitajući American Gods (Neil Gaimana) u odnosu na u cijelosti propušteni opus Miljenka Jergovića?

Osim gore navedenih žanrova, pokušavam čitati i knjige koje su odredile određena razdoblja ili ona koja zbog ovoga ili onog razloga postaju važne knjige ali od one_hit_wonder autora. Tu bi spadao Mali Princ, Johnatan Livingston ili možda Alisa u zemlji čudesa. Knjige koje pričaju jednu priču, no u njihovom slučaju sasvim je izvjesno, bez okolišanja, kako je pisac u stvari mislio reći nešto drugo.

Prije desetak godina u Saboru se razvukla priča o Tinu Ujeviću, te o njegovom pijanstvu, nehigijeni i koječemu drugome – a kada sam to ispričao mojoj baki koja ga je imala prilike poznavati, samo je rekla (vrlo rezolutno i odriješito), kako je Ujević bio boem, a ne skitnica.

Misao dana:
I think it’s wrong that only one company makes the game Monopoly.