paper plane… (2:52, Status Quo, Rocking All Over the Years: The Greatest Hits 1, 1991)

Da li ste znali da je najduži let papirnatog aviona bačenog iz ruke trajao punih 26,7 sekundi?

Nacrt za izradu sjajnog papirnatog aviona (u vidu flash animacije u desetak koraka) možete pronaći ovdje, a ako vam niti to nije dovoljno bacite pogled na google i potražite papirnate avione i vjerojatno ćete se (poput mene) iznenaditi koliko se ljudi na ovoj planeti bavi izradom papirnatih aviona.

(kažu za ovaj gore spomenuti let da je bio obavljen u čudnim uvjetima i da je iskoristio dizanje toploga zraka – no neovisno o tome završio je u knjizi rekorda)

I kada smo već kod savijanja papira, predlažem site paperfolding.com na kojem možete saznati sve o savijanju papira, origamiju, a imate tamo i doslovce stotine upustava kako saviti komadić papira na tisuće načina. Obzirom da dolaze blagdani, eto jedne večernje zanimacije koju možete pretvoriti u proizvodnju ukrasa za jelku.

Let them sing it for you je jedan švedski art projekt u kojem možete napisati neku rečenicu a server će vam odsvirati melodiju iz izrezaka popularne muzike. doista zabavno (osobito ako ste music freak poput mene pa pokušavate skužiti od kuda je pojedini isječak otkinut).

Naletio sam i na cijelu dosada neotkrivenu kulturu totalne kondenzacije sadržaja, sve je počelo prije neki dan kada sam na jednom blogu naletio na nekakve zečeve koji cijelu tematiku filmova ispričaju u trideset sekundi. ako ste propustili titanic, pulp fiction, jaws ili aliena ovo je site za brzo ponavljanje gradiva.

Nekakav nastavak toga je ekipa koja je napravila projekt koji se zove book-a-minute.

Tolstojev rat i mir je sveden na jednu jedinu rečenicu;

History controls everything we do, so there is no point in observing individual actions. Let’s examine the individual actions of over 500 characters at great length.

Kao što vidite i minuta je previše – osim ako uzmete u obzir i razmišljanje koje jedna tako duboka rečenica nosi za sobom.

Misao dana:

Called a blind date to set up a meeting at a restaurant. I said, “I’ll be the one in the leather jacket.” She said, “I’ll be the one drinking sake.” Turned out it was one of those biker-sushi places. We never met.

this poem sucks (poetry reading)… (2:04, Meyers, Mike w/David Knowles, Carl Rusk and Paul Sanchez, So I Married An Axe Murderer)

Osvrnuo bih se na nekoliko osvrta o upravo završenom interliberu i kritikama koje su na njega slile. Jedan od najboljih komentara koje sam čuo se odnosi na sponzorstvo ministarstva kulture, jer kao, nije jasno što se na interliberu u stvari sponzorira.

Statistika koja se pojavila pokazuje kako je ove godine interliber za petstotinjak kvadrata veći od Infa (a valjda se ljudi sjećaju kakav je sajam Info nekada bio, tamo negdje prije desetak godina, pa potom ponovno u vrijeme dot.com boom-a), a broj posjetitelja je gotovo dvostruko veći; ne osobito impresivnih ali definitivno značajnih 100.000 posjetitelja (kako su oni izbrojali tih 100.000 posjetitelja kada se ulaznice ne naplaćuju, a mene sasvim sigurno nije nabrojao u moja dva posjeta ostaje misterij).

Ono što ja smatram važnim je kultura knjige, a to bi ukratko bila navika čitanja koja polako ali sigurno nestaje. Znam veliki broj ljudi koji knjige čitaju isključivo na plažama, dok ih između dva godišnja odmora niti ne pogledaju. Ili ljude koji knjige kupuju kako bi prekrili metre polica (ta moda je na izdisaju, ali je zato sjajno vidjeti po stanovima regale prepune općih enciklopedija ili sabranih djela pojedinih književnika – a savršeno stanje knjiga samo pokazuje kako nikada nisu bile prolistane, a kamoli pročitane). Važno je čitati, čitanje vježba um, širi riječnik, a valjda nešto od toga što pročitate ostane u glavi.

Drugi problem je što pročitati. Ima ekipe koja čita moderne književnike. Književnik (bojim se) nije isto što i pisac, jer pisac piše knjige koje se potom prodaju na tržištu dok književnici pišu knjige u kojima treba tražiti dublji smisao, a po mogućnosti treba u njima pronaći i sebe i smisao svojega postojanja; književnici bi trebali pisati metafore (u formi knjige) jer ono što piše nikada nije ono što oni u stvari misle (pa stoga krilatica “što je pjesnik/pisac time htio reći”), nego ih treba guliti u slojevima poput glavice luka (a plakanje je opcionalno). Za vrijeme moje fakultetske izobrazbe – kako slijedite vremenski tijek tako imate i desetke knjiga koje treba pročitati. Krenete s lakšim stvarima poput Platonove Države, pa Aristotelovog Nagovora na filozofiju što su totalno čitljive knjige iz kojih, poput udžbenika možete nešto stvarno i naučiti. Granica razumljivog gubi se tamo negdje poslije Tome Akvinskog i Decartesa, da bi se u cijelosti izgubila na djelima poput Hegela i Kanta koje slobodno možete koristiti za induciranje glavobolje. Ove knjige su naravno o filozofiji i vjerojatno nemaju “književnu” dimenziju od koje se očekuje neka dublja, umjetnička dimenzija – no o tome što su htjeli u stvari reći može se raspredati (a i raspreda se) godinama.

Mene osobno interesira SF i Fiction, a u nedostatku prethodno spomenutih knjiga poslužiti će i neki Thriller. Iskreno se pitam da li sam ja kao čitatelj zbog toga manje vrijedan od nekog drugog, tko je možda odlučio čitati Pauloa Coelha (koji nas je počastio svojim posjetom prošli tjedan), Adrijanu Čulinu (koja je na naslovu koji apsolutno ne_opisuje njezinu knjigu sagradila cijelo malo carstvo), ili nekog drugog avantgardnog pisca čije su knjige toliko duboke da i nakon čitanja one u stvari ostanu nepročitane (u zadnje vrijeme svi mi spominju bukowskog pa ću morati pogledati što je taj lik napisao toliko zabavnoga)?

Da li sam više propustio ili dobio čitajući American Gods (Neil Gaimana) u odnosu na u cijelosti propušteni opus Miljenka Jergovića?

Osim gore navedenih žanrova, pokušavam čitati i knjige koje su odredile određena razdoblja ili ona koja zbog ovoga ili onog razloga postaju važne knjige ali od one_hit_wonder autora. Tu bi spadao Mali Princ, Johnatan Livingston ili možda Alisa u zemlji čudesa. Knjige koje pričaju jednu priču, no u njihovom slučaju sasvim je izvjesno, bez okolišanja, kako je pisac u stvari mislio reći nešto drugo.

Prije desetak godina u Saboru se razvukla priča o Tinu Ujeviću, te o njegovom pijanstvu, nehigijeni i koječemu drugome – a kada sam to ispričao mojoj baki koja ga je imala prilike poznavati, samo je rekla (vrlo rezolutno i odriješito), kako je Ujević bio boem, a ne skitnica.

Misao dana:
I think it’s wrong that only one company makes the game Monopoly.