Tag: neal stephenson

Categories
eDržava

Propuštene prilike

Prije nekoliko mjeseci po hrvatskom internetu provukao se link na internu stranicu Zagrebačkog električnog tramvaja gdje ste mogli vidjeti poziciju ama baš svakog ZETovog vozila. Kada je bilo očito da je link postao javan, on je uklonjen s obrazloženjem da je to napravljeno iz sigurnonosnih razloga. Ovaj primjer je u biti najbolji da ilustrira apsolutno nesposobnost birokracije da prepozna sjajnu priliku kada joj se ona pruži na dlanu i to pritom besplatno i kao nuspojava nekog drugog procesa (u ovom slučaju ZETovog praćenja vozila i sustava javnog prijevoza).

Kao i ZET i ja bih se složio da je pitanje pozicije tramvaja i autobusa pitanje sigurnosti. Mislim da uopće nije svejedno da li kada se vaš sin ili kćer u dva u noći vraća kući iz nekog kluba mora čekati na tramvaj 45 minuta ili će on doći za pet minuta; a takvu informaciju može dobiti putem jednostavne web aplikacije koju može instalirati na svoj novi pametni telefon. Nažalost, ZETovci misle da je to potencijalni sigurnonosni rizik jer im netko može napasti autobus (ili štogod im je prolazilo kroz glavu) ignorirajući činjenicu da autobusi i tramvaju imaju vozne redove i rute kojima prolaze te da će potencijalni terorista ionako pričekati na tramvajskoj stanici da se tramvaj pojavi.

Isti taj ZET nedavno je instalirao sustave za malo moderniju kontrolu karata koja između ostaloga sada pruža mogućnost da za dobar dio putnika znamo na kojim su relacijama putovali ili barem gdje su u vozilo ušli. Ako iskoristimo taj ogromni skup podataka prikupljen na duži period, s velikom sigurnošću možemo raditi različite analize koje u svojoj konačnici mogu pridonjeti boljoj razradi voznih redova. Zašto ZET ne bi te setove podataka ponudio totalno besplatno informatičarima, studentima prometa i tko zna kome u nadi da će ovi iz tog skupa podataka izračunati nešto dosada totalno neočekivano (razviti algoritam koji će omogućiti ZETu da malim promjenama uštedi energiju) ili pak razviti servis ili aplikaciju koja stvara neku totalno novu vrijednost (npr. ovisno o broju putnika u tramvaju podešavati vrijednost oglasnog prostora na displayima)? Primjerice aplikaciju koja vas upozorava na gužvu u tramvaju broj 2 radnim danom oko 14 sati zbog toga što je analiza pokazala da učenici srednjih škola na Žitnjaku kao i radnici preostalih tvornica upravo u to doba imaju smjenu i kreiraju gužvu izvan uobičajenih termina?

Zašto primjerice ZagrebParking traži da prilikom kupovine parkirne karte morate donijeti kopiju izvoda iz trgovačkog suda (ako je automobil vlasništvo tvrtke) i to ne stariju od 6 mjeseci, kada je taj isti izvod javno dostupni dokument na internetu? Zašto se porezna prijava ne može poslati putem interneta i zašto uostalom u dvadeset i prvom stoljeću bilo koji formular ispisujemo rukom umjesto da izvod iz matične knjige rođenih (kao u nekim drugim malo modernijim zemljama) ne naručujemo putem formulara na internet stranici (i što će nam uopće taj izvod)?

Priča o tome kako moramo privući velike korporacije poput Googlea ili Nokie u Hrvatsku su totalno besmislene jer one u biti ukazuju na to da mi sami nismo u stanju riješiti vlastiti problem već očekujemo da to netko učini umjesto nas? U globalnom i informatiziranom svijetu dvadeset i prvog stoljeća vrijednost proizlazi iz toga da imamo originalnu i novu ideju koju potom realiziramo i ponudimo tržištu. Ideje i kreativnost su danas ključ uspjeha, a s naših prostora su potekle mnogobrojne sjajne ideje koje su promijenile svijet (Mohorovčić, Schwarz, Tesla, Penkala…) i nema razloga da to ne učinimo ponovno.

U času kada srušimo barijere koje našim kreativnim ljudima koče realizaciju njihovih sjajnih ideja, tada će i velike kompanije doći k nama. Ironično, one nam tada nam više neće trebati, nego će one trebati nas i to je cilj kojem trebamo težiti.

p.s. ovo je moja trideseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The future is not google-able.

Share the post "Propuštene prilike"

  • Facebook
  • X
Categories
Blog

Međunarodni Cryptonomicon

Obzirom da sam i sam u proteklih nekoliko mjeseci bio predmet interesa policije (a koliko znam, nalog s mojim imenom je otvoren tamo negdje do kolovoza minimalno), nije neko osobito čudo da sam u posljednje vrijeme razvio interes za proučavanje različith zakonskih rješenja u drugim zemljama a koje reguliraju ponašanje i ovlasti policije u ovim high-tech situacijama kao što je bila moja.

Prilično dobar i vjeran opis onoga što se dogodilo meni desilo se nekoliko godina prije Hans Martin Hillacku koji je, poput mene, temeljem glasine bio uhićen, a njegov ured i dom pretraženi te određena imovina izuzeta. Europski sud za ljudska prava je tom prilikom presudio u njegovu korist i dosudio u biti relativno veliku odštetu za navedeni događaj. Taj konkretni slučaj je bitan zbog toga jer potvrđuje stav suda o tome da novinar mora i može čuvati identitet svog izvora. Ovo je slično mom slučaju iz jednostavnog razloga što sam ja bio osumnjičen (ili sam pod osnovom sumnje) da sam objavio registar branitelja unatoč tome što su oni koji objavljuju takve informacije (pa makar one bile i zaštićene tajnom, što u ovom slučaju nije) zaštićeni od policijskog i sudskog progona. Tu je donekle i specifičnost moje situacije jer unatoč svemu, ispada kako sam jedini koji je u dvadeset godina hrvatske države uhićen zbog nečega što sam navodno objavio (tako da se nemojte čuditi kada padnemo na listi medijskih sloboda, opet).

Posljednja dva dana su obilježila dva zanimljiva slučaja od kojih se prvi desio na Islandu, a drugi u Makedoniji. Praktički istodobno desilo se da su prošle dvije zakonske regulative u dvije ničim povezane zemlje a koje na potpuno različite načine reguliraju sličnu problematiku.

Na Islandu je tako prekjučer izglasan zakon koji se u medijima naziva “Icelandic Modern Media Initiative”,  a čiji je ultimativni cilj stvoriti infrastrukturu koja će osigurati maksimalnu slobodu govora na internetu. Island je glasanjem za ovaj zakon postao sigurna luka za izdavače različitih informacija te je od ovoga časa praktički više nemoguće ugasiti bilo koji server na Islandu. Zanimljivo, nešto slično ovom konceptu razglabao je prije desetak godina Neal Stephenson u svojoj knjizi Cryptonomicon koju preporučan svakome tko želi kroz beletristiku naučiti nešto o tome kako internet funkcionira te što znači suverenitet na internetu i koje uopće implikacije internet ima na suverenitet pojedinih zemalja.

Istovremeno, u donekle bliskoj Makedoniji izglasan je novi zakon koji dramatično širi ovlasti policije u praćenju i prisluškivanju.

Today the Law of Electronic Communications was amended in the Macedonian parliament with 55 for and 9 votes against (of 120 total, 91 were present, the remainder abstained). In a very Orwellian manner, the law grants the government constant and direct access to electronic communication networks (mainly telcos and internet providers) and obliges the providers of these services to enable the government (Ministry of Interior) to download of traffic data without oversight, through equipment which provides an interface to logs for phone-calls, TCP/UDP/IP traffic and every other means of transferring data to and from machines. (boingboing)

Sličan zakon postoji i kod nas te je svaki telekom operater zakonom dužan osigurati da bilo koji dio svog internet i ostalog prometa propusti kroz black box OTCa. OTC nema svoju web stranicu no zato imate urede UVNSa, SOAe i ZSISa – kladim se da niste znali za barem dvije od ove tri institucije a još manje što one točno rade i čime se točno bave (usput, pogledajte samo te web stranice, totalno sam impresioniran).

Ono što je još zanimljivo u slučaju Hrvatske i što je u biti anomalija sustava je malo poznata činjenica da (barem nominalno) postoji civilni nadzor obavještajnih agencija i njihovih aktivnosti uključivo i praćenje i prisluškivanje, no ne postoji istovjetna institucija koja bi to radila za policiju. To pak znači (preneseno na moju situaciju) da u slučaju kada me prati i prisluškuje neka od državnih agencija tada će s mojim predmetom biti upoznato i vijeće za civilni nadzor, no, ako je nalog izdan od strane policije (što je moj slučaj), civilnog nadzora nema i jedino tijelo koje može napraviti uvid u predmet je Saborski odbor. U oba slučaja, nadzor rade iste osoba i ista tehnika, jer je praćenej telekomunikacijskih veza u domeni gore spomenutog OTCa. Paonta je u tome da u slučaju da se želi izbjeći civilni nadzor, tada se predmet preusmjeri kroz policiju i odjednom o nekoj temi ne možete ništa više saznati.

Internet zbog svoje tehničke prirode dramatično otežava anonimnost i ako mislite da ste anonimni to samo znači da ste anonimni zbog toga što nitko nije pokazao osobiti interes za stvarima koje radite po internetu, no u času kada vam se netko (poput OTCa) nakvači na vaš internet link (pa da li on išao putem telefona, mobilnog interneta, adsl-a ili drugačije) objektivno imate ekipu koja je u stanju promatrati ama baš sve što radite te ovisno o tome koje ste podatke prepustili internetu (ili ih tamo držite). To je naravno u velikoj suprotnosti sa slobodom izražavanja, a obzirom na dislociranost različitih resursa i lakoću s kojom je podatke moguće ne samo prenijeti iz točke A u točku B, te ih na taj način prenijeti iz jedne nacionalne jurisdikcije u drugu – nije niti osobito čudo da je država zatražila (i dobila, od strane needuciranih zastupnika) pravo neograničenog pristupa u vaše (i moj) privatne živote.

I na kraju, bacite pogled na profil Julian Paul Assange-a koji je inače svijetu poznat kao kreator web stranice wikileaks, a koji ovih dana ima problema zbog toga što postoji sumnja da je u vlasništvu nekih impresivnih 260.000 povjerljivih dokumenata američke diplomacije. Makar je wikileaks dobro poznat već neko vrijeme taj site je apsolutno ušao u mainstream objavom videa “Collateral murder“.

Assangeov profil nije zanimljiv samo s pozicije njega kao osobe, nego se kroz redove da zaključiti s kojim se sve izazovima susreću te koje razine zaštite su uopće nužne a kako bi se osigurao neometani rad te web stranice u odnosu na različite službe različitih država koje su vitalno zainteresirane da njihove prljave tajne ne završe na internetu.

Misao dana:
Look within! – The secret is inside you.

Share the post "Međunarodni Cryptonomicon"

  • Facebook
  • X
Categories
Internet Literatura

tales of the future… (4:45, Vangelis, Blade Runner, 1994)

Pišu svi oko mene o tom famoznom Webu 2.0 pa da i ja kažem koju (nakon što sam odgooglao jedno sat-dva na tu temu). Dakle mnogi spominju web 2.0 no rijetko tko u stvari objašnjava što bi to trebali biti, tako da samo čitajući te naslove ili tvrdnje možete doći do različitih zaključaka.

Moj zaključak kaže kako je web 2.0 u stvari ideja, a ne konkretni set alata ili standard (postojeći ili u stvaranju). Osnovna značajka web 2.0 je interakcija s korisnikom, ali ne na razini linkova ili on_demand multimedijalnog sadržaja nego aktivno sudjelovanje u kreiranju ili sadržaja ili u usmjeravanju kuda će neki od sadržaja krenuti.

Kažu kako je blogiranje jedan od važnijih web 2.0 sadržaja, budući da korisnik aktivno sudjeluje u kreiranju contenta. Neki drugi servisi poput primjerice del.icio.us-a bave se primjerice javnim sakupljanjem bookmarka pa je moguće kroz sortiranje i uparivanje bookmarka različitih korisnika pokušati određivati relevantnost pojedinih sadržaja na internetu (dakle ako 500 ljudi odabere moj blog u svoj bookmark, pretpostavka je da se na njemu nalazi neki važni sadržaj zbog kojeg ste poželjeli ponovno posjetiti blog). Osim bloga i bookmarka, tipična web 2.0 aplikacija je i tag-cloud; kao što sam napisao u kojem postu od radnije, tagovi su popisi karakteristika određenog teksta, fotografije ili drugog tipa sadržaja, no za razliku od ključnih riječi ili kategorija koje strogo određuju pojedini post na blogu, tagovi su popisi većeg broja važnih pojmova sa stranice. Jednostavnom statističkom metodom se oni potom grupiraju te se kroz tzv. tag-cloud ili tag-cosmos mogu pregledavati te je vrlo jednostavno pronači kritične/ključne koncepte koji se nalaze na npr. mojem blogu.

Ja sam instalirao tag-cosmos na mojem blogu i moram priznati da nakon što sam si dao truda i tag-irao jednu solidnu količinu postova koje sam preuzeo iz arhive staroga bloga, danas imam daleko bolju sliku o čemu ja u stvari pišem.

Odličan članak na temu web 2.0 možete pronaći na O Reillyevom blogu.

Kada malo bolje razmislim o svemu što sam pročitao, u principu ideja o kojoj sam nedavno razglabao a koje borja spominje je social networking – dakle samoorganiziranje u složenije forme. To je tipični evolucijski korak i kao što su se amebe grupirale i počele stvarati kompleksnije organizme, sasvim je logično da se i avatari na internetu počinju organizirati i okupljati. Ukratko, to nam je svima skupa u genima i to je razlog zašto ja čitam vaše i vi moj blog (a uz malo sreće tu i tamo nekoga zarazimo blog-groznicom).

Update: sve to skupa me strašno podsjeća na SnowCrash i to je must_read kjniga ako je dosada niste pročitali, SnowCrash ili Potpuni raspad kako su to algoritmovci preveli je (kako to lijepo piše na ovitku) Neuromancer devedesetih kojeg je napisao Neal Stephenson (autor koji je dobro poznat i po Cryptonomiconu [također must_read] ili po Baroque Cycle seriji knjiga).

Misao dana:
Is it true that cannibals don’t eat clowns because they taste funny?

Share the post "tales of the future… (4:45, Vangelis, Blade Runner, 1994)"

  • Facebook
  • X