U posljednjih nekoliko dana, taman koliko su se ljudi vratili s godišnjeg i otkako je počela strka za predsjedničke izbore koji nas očekuju u prosincu ili najkasnije siječnju, zasuti smo politikom, novopečenim kandidatima i intrigama koje ih okružuju. U slijedećim mjesecima, likovi s estrade će biti potisnuti u zapečak, dok će poznati ali i anonimni likovi političke močvari izići na vidjelo. Tako eto prije neki dan gledamo Vidoševića kako grli tele, a sasvim sigurno će nas i drugi kandidati zapljusnuti s najneočekivanijih mjesta.
Istovremeno, stranački stožeri neumorno šalju poruke putem kućnih novinara, dok nezavisni kandidati čine to isto trošeći pritom veze stvarane desetljećima. Naravno, nismo imuni niti od intrige koja slijedi s time. Saznati ćemo sve o imovini pojedinih kandidata te sumnje u zakonitost porijekla iste, ili kod onih kod kojih je imovina ili barem način njezina stjecanja transparentan postaviti će se pitanje moralnosti. Uskoro će nas početi uveseljavati i anketari lansirajući najnovije rezultate dobivene CATI anketama, te “nezavisni” i ostali analitičari; dok će izjave po novinama davati samozvani spin doktori (myself included :). Slušati ćemo o frakcijama, razjedinjenim središnjicama, nekonzumiranim koalicijama (formalnim i neformalnim), o lobiranju “above” i “below” the line. Gatati ćemo iz kave odlazećeg predsjednika i pada sjene Ive Sanadera…
Prospekt tog deja-vu-a me podsjetio na glasoviti skeč Monty Pythona u kojem je potrebno na natječaju smisliti najbolju moguću uvredu za belgijance i jedna od najboljih psovki koje su revni englezi mogli smisliti u tom natječaju glasila je jednostavno: Belgijanci. Tako ja nekako razmišljam i o mulju hrvatske politike, gdje sve te silne kandidate i menađžerije koje iz nje proizlaze možemo opisati samo jednom, jedinom riječju: političari.
Misao dana:
Deception is a cruel act… It often has many players on different stages that corrode the soul.