mmf – Mračni blog

U posljednje vrijeme se počelo puno razgovarati o MMF-u i dok je trenutno raspoloženje (barem ono koje se javno iskazuje) protiv MMFa, nekako si razmišljam kako su to više ili manje probni baloni koji testiraju javno mijenje i pripremaju javnost za dan kada ćese pokazati kako je MMF nužan za prevladavanje situacije u kojoj se nalazimo.

Neovisno o tome što se MMF smatra neoliberalnom institucijom koja nameće nacionalnim ekonomijama tu doktrinu (što ne mora uvijek biti dobro), ja si nekako mislim da bi nam MMF dobro došao iz puno razloga, a neke od njih imam namjeru nabrojati ovdje.

prvenstvena uloga MMF-a i njihovih aranžmana je u biti jamstvo kako država neće otići u “default” prilikom izvršavanja svojih obveza. Podsjetio bih da je nedavno Slovenija napravilo jedno veće zaduženje u rangu veličine oko 3% godišnje kamate, dok se Hrvatska u ovome času redovito zadužuje za kamate koje variraju od 6.5% na više. Smatram da je to vrlo velika razlika u kamatama i kamata u biti odražava dva parametra, a to su cijena novca i rizik povrata. Cijena novca je zbog svjetske krize u ovome času vrlo niska i taj parametar ne igra previše (kamatne stope se skoro na povijesno niskim razinama), no ova razlika do tih 7% koliko plaćamo označava rizik države koji je očito visok. Ulaskom MMFa u Hrvatsku digli bi kredibilitet prema međunarodnim financijskim institucijama i smanjili kamatni teret na proračun.
kada smo već kod kamata, vrijedi spomenuti da se ove godine hrvatska država morala zadužiti za više od trideset milijardi kuna i ta razlika kamatne stope kada se pomnoži sa zaduženjem uopće nije minimalna. Svaki postotak veće kamatne stope generira kamatu od skoro milijardu kuna godišnje a milijarda kuna je novac kojeg je teško ignorirati, osobito na duži rok koliko će trajati otplata tih zajmova. Da i ne spominjem kako će u budućnosti sve manje i manje prostora u proračunu ostati za ostale aktivnosti države (što se jasno vidi na vizualizaciji državnog proračuna, sva polja obojana crvenim nijansama su otplate zajmova i te crvene površine će biti sve veće a prostor za ostalo sve manji).
ulaskom MMFa u Hrvatsku dobili bi infuziju stranog novca. Hrvatska država se u ovome času maksimalno zadužuje na lokalnom financijskom tržištu. Razloga za to vjerojatno ima više no nijedan nije u biti racionalan. Kreditiranjem države iz interne novčane mase imobilizira se novac koji bi inače bio upotrijebljen za investicije ili potrošnju druge vrste, no puno bitnije zajmovima na domaćem tržištu država mora plaćati premiju na trošak kapitala (jer ga dobije skuplje nego vani) ali istovremeno budući da pokupi sav ili veliku količinu gotova novca s tržišta automatski diže kamatne stope gospodarstvu i ostalim subjektima koji su zainteresirani za kreditno financiranje svojih aktivnosti. Ukratko, odlukom da se financira u Hrvatskoj, država sama diže kamatne stope svojim građanima i gospodarstvu i čini ga nekonkurentnijim. Koji je smisao da Vas banka financira sa 5% kamatom ako gladnoj državi taj isti novac plasira sa 7+%?.
financiranjem deficita izvana, ne samo da bi smanjili trošak kapitala nego bi slobodni novac u zemlji bio neutrošen i neplasiran što bi sasvim sigurno barem u nekoj mjeri dovelo do potrebe banka za snižavanjem kamatnih stopa prema gospodarstvu te aktivnijem traženju investicijskih prilika. Ovako, banke nemaju ama baš nikakvu potrebu da plasiraju novac privatnim osobama jer sve što trebaju učiniti je pričekati Šukera da navrati i skine gaće.
MMF svoje zajmove uvjetuje različitim vrstama ograničenja koja se u bit svode na ograničeni deficit države, ukidanje subvencija i smanjenje javne potrošnje u svim oblicima. Činjenica je da naša država nije u stanju sama odraditi te zadatke te da je nabujala državna uprava postala pijavica javnog novca. Mislim da treba imati na pameti da osim trideset milijardi kuna koliko nas koštaju plaće javnih djelatnika na tu brojku treba dodati i troškove hladnog pogona (dakle onih troškova koji su nužni da bi radno mjesto postojalo, a ti troškovi poput grijanja, hlađenja, tonera, računala, radnih stolova i koječega drugoga na osnovnu bruto plaću ovisno o (ne)efikasnosti sustava mogu biti 50 i više postotaka. Tako da trošak javne uprave nije samo ovih 30ak milijardi nego je on vjerojatno daleko bliže 45, ako ne i više od 50 milijardi kuna.
Naravno, tu se sada treba sjetiti i naših vrlih sindikalista koji uporno govore o tome kako naša javna potrošnja na javne službenike nije bitno drugačija od sličnog troška u Europi. Malo sam se pozabavio tim problemom i moram priznati kako su sindikalisti u pravu i doista naša potrošnja na državne službenike nije osobito veća od bilo koje druge zemlje s kojim bi se htjeli ili mogli usporediti. Nažalost, to je samo polovica istine jer ono što sindikalisti nisu rekli, ali što jasno slijedi iz tih istih brojeva je da je struktura naše državne uprave bitno drugačija od strukture uprava u drugim zemljama tako da ono što nas koči nije nužno sam iznos koliko je to loš balans strukture te potrošnje. Objektivno, dolaskom MMFa mnogim državnim službenicima na nepostojećim ili izmišljenim radnim mjestima trebati će se zahvaliti.

I posljednje:

moje je mišljenje da je temeljni razlog zašto se HDZ toliko boji MMFa u biti transparentnost javne potrošnje, te da se kroz različite transfere dramatično utječe na redistribuciju dobara unutar države i u biti to je temeljni razlog bijega od MMFa jer bi se njihovim ulaskom to ne samo razotkrilo nego vjerojatno dobrim dijelom i zaustavilo. Tako nešto u godini koja prethodi izborima jednostavno ne bi bila dobra za izborne šanse trenutno vladajućih te će se oni svom silom boriti protiv MMFa, a da bi nakon izbora MMF preostao kao jedini izbor što će pak na duži rok ograničiti razvojne šanse ove naše male zemlje.

Ako smo nesposobni sami uhvatiti se ukoštac sa problemima koje imamo MMF ili slične institucije su nam potencijalno jedini izlaz jer oni ne nude samo ekonomsku pomoć nego i politički ispušni ventil. Mislim također da je svima u biti jasno kako je postojeće stanje dugoročno neodrživo i da nam mora postati gorje da bi nam u konačnici bilo bolje, no naša vlast, mediokritetska kakva već je, nije u stanju donijeti odgovornu odluku (meni je u biti svejedno da li “bolne rezove” donosimo sami ili pod diktatom).

Nužnost onoga što dolazi je sve više i više jasna, i mislim da je kritično da svi zainteresirani i svi “decision makeri” dođu do zaključka kako će novca, kreditora i zajmova uvijek biti. No ono što ćemo teško ako uopće nadoknaditi je vrijeme koje nemilosrdno istječe.

Jednoga dana, a taj dan nije daleko, uvidjeti ćemo cijenu održavanja ovog sustava na životu i ta cijena se nikome od nas neće svidjeti.

Misao dana:
Time is more valuable than money. You can get more money, but you cannot get more time.

Živim u dijelu grada u kojem stjecajem okolnosti uglavnom žive umirovljenici, teoretski gledano riječ je o elitnom kvartu grada no u praksi zbog raznih okolnosti standard života nije baš nužno proporcionalan lokaciji no jedan od malih luksuza kojeg smo u mom kvartu imali prije mnogih je kablovska televizija. Ona je sagrađena tamo negdje sredinom osamdesetih i obuhvaćala je kompletnu bivšu mjesnu zajednicu. Tadašnji stanari (uključivo i mene) investirali su u priključak tadašnjih 300 njemačkih maraka i nakon nekog vremena neki od izvođača je po prašnjavim tavanima i na tko zna sve koje načine uspio posložiti mrežu kablovske televizije koja je u svojim najboljim danima prikazivala nekih petnaestak programa i TV signalom napojila gotovo tisuću kućanstava.

Raspadom bivše države i promjenama u organizacijskom ustroju, bilo je malo nejasno tko se o toj mreži mora brinuti, a na kilometre i kilometre žica, pojačala i antena dolazi i proporcionalni broj problema. Ekipa zainteresiranih neko se vrijeme borila pokušavajući kroz tadašnju mjesnu zajednicu a potom u izdvojenu udrugu građana naplaćivati pretplatu koja se koristila samo za nužno održavanje mreže. Hrvati kakvi jesmo, s vremenom je broj ljudi koji plaća pretplatu pao, u udruzi ionako nije bilo nekih velikih novaca pa su se uplatnice slale sve rjeđe, a dijelovi mreže su počeli ispadati iz pogona kako su se kvarila pojačala, da bi na kraju tadašnje vodstvo udruge shvatilo da to više nema smisla i predložilo gašenje cijelog sustava. To je naravno trebalo napraviti na skupštini udruge gdje se u malu dvoranu bivše mjesne zajednice uguralo stotinjak penzionera i nekolicina nas mlađih. Na toj skupštini i nije bilo baš konkretnih pomaka jer je uprava udruge htjela doslovno istu večer prebaciti prekidač na sustavu pojačala, dok su penzioneri kojima je televizija praktički jedina razonoda bili u stanju dignuti kuku i motiku kako bi zaštitili svoju investiciju od 300 njemačkih maraka.

Na drugoj skupštini, petnaestak dana kasnije i koja je zakazana zato jer se vjerovalo da će se strasti malo stišati došli smo u pat poziciju gdje postojeća uprava više nije htjela obavljati svoj posao, dok članovi skupštine nisu dozvolili da se ugasi. U tom žaru borbe i verbalnog prepucavanja u jednom času rekao sam nazočnima da našoj kablovskoj ne pomaže više nova uprava udruge nego nam u stvari treba stečajni upravitelj. Osoba koja će uzeti to što ima i pokušati pronaći nekoga tko je voljan dalje investirati u tu mrežu, osposobiti je i početi vući ekonomsku dobit. Da skratim priču, u roku od deset minuta i toliko brzo odigranog glasanja da ni sam nisam shvatio što se desilo zatekao sam se na ulici ispred mjesne zajednice s kompletom ključeva, registratorom punim dokumentacije, pečatom udruge i titulom predsjednika a u biti stečajnog upravitelja kablovske televizije moje bivše mjesne zajednice.

Ta cijela situacija me podsjeća na situaciju u našoj državi, gdje imamo Vladu koja bi nešto htjela ali ne može, građane koji su načelno za ali ne preko njihovih leđa i dok diskusija traje sustav se urušava a štetu koja nastaje će biti sve teže i teže ispraviti.

I dok sam ja uspio pronaći kablovskog koncesionara koji je broj kanala u ponudi povećao na više od stotinu, te sada preko te mreže nudi i internet i telefon, veliko je pitanje da li među našim građanima ima dovoljno hrabrih da kažu kako nam nije možda važna više niti ova vlada, pa čak niti neka buduća nego nam treba netko izvana, neki novi “koncesionar” koji će jamčiti da će stvar u dogledno vrijeme profunkcionirati. Ne brine mene toliko koliko će nas koštati aranžman s MMFom, nego koliko će nas koštati ako ga ne bude.

p.s. ovo je moja jedanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.imf.org Međunarodni monetarni fond je organizacija koju optužuju za promoviranje i guranje neoliberalizma, no jednako tako ulaskom MMFa u neku zemlja promovira se fiskalna stabilnost i odgovornost vlasti što bi dovelo do pada kamatnih stopa, povećanog rasta i privlačenja stranog kapitala. Naša vlada kaže da nam MMF ne treba. Valjda oni znaju.