Nisam zaboravio na blog, no jednostavno svaki dan ista priča i doslovce se čini uzaludno (iako ne i besmisleno) pisati o ovome što se događa i što nas polako okružuje.
Država na ovaj ili onaj način polako ali sigurno kroči prema bankrotu, nagon HDZa za samoodržanjem je veći od mudrosti da se učini nešto konkretno i dobro za državu (no news here), lokalni izbori se rapidno približavaju i pitanje je sekunde kada će nas zapljusnuti nasmijani političari sa plakata (iako je nejasno zašto bi bili nasmijani) – tko normalan uopće želi vlast u ovo doba? Šuker je dobio prosvjetljene pa je odlučio ipak napraviti totalno suvišni rebalans proračuna (jer ste vi to tražili), parodija s Ustavnim sudom se nastavlja nesmanjenim tempom.
Zaposlene u javnom i državnom sektoru se sili na smanjenje plaća, a ne vidim da je država išta učinila da bi sama pomela pred svojim vratima. I dok mi do same državna služba nije toliko stalo, doista je sramota da se plaća skida i učiteljima, profesorima i nastavnicima koji su tradicionalno najlošije plaćeni a od kojih se očekuje (ili bi se barem moralo očekivati) najviše – jer oni su ti koji odgajaju ljude koji će preuzeti ovu zemlju (when-then rekli bi englezi).
Slovenci su sada i meni postali pomalo iritantni, ali donekle ih razumijem.
Nekako je nastalo zatišje u informacijama o financijskoj krizi. Znate li kada nastaje zatišje?
Vjerujem da je i drugim ljudima u drugim zemljama perspektiva slična, no nekako mi se ova naša čini posebnom. Pitam se koja će kvaliteta izići iz ovog kaosa.
Kletva dana:
Dabogda živio u zanimljivim vremenima.
Vidim da postoji nesuglasje oko toga jesmo li u krizi ili nismo, čak bih išao toliko daleko da bih se složio s aktualnim premijerom (Ivo Sanader op.a.) koji je prije nekoliko dana rekao kako Hrvatska nije u krizi – čini mi se da se on i ja slažemo kako kriza tek stiže – pa se stoga zbunjujući potezi primjerice Rohatinskog, gdje je on u proteklih niti 90 dana bankama otpustio 12mlrd kuna i još ih zadužio za dodatnih 7.5mlrd možda čine previšepaničnima osim ako je neka frka u tijeku, no kako imamo otvorenu vlast koja nam je povijesno uvijek priznavala kada je bilo problema – doista ne vidim razloga za tako nervozne reakcije (možda se Rohatinski malo umislio zadnjih dana nakon što je dobio nagradu pa se i opustio i postao kreativan, tko zna).
Anyway, pogledajmo što je to kriza i kako je dožvljavaju stranci. Za početak što kaže struka:
Zastrašujući rizici su oni koji stimuliraju jaku emocionalnu reakciju. Takvi rizici, koji uobičajeno uključuju velike konsekvence, najčešće imaju i malu vjerojatnost događaja osobito zato jer život danas nije više težak, brutalan i kratak. Suočavajući se sa zastraušujućim rizikom niske vjerojatnosti, ljudi često pretjeruju oko prednosti preventivnih, stimulativnih ili mjera smanjenja rizika. U osobnom ali i političkom životu, rezultat je štetno prereagiranje na rizike. Dokaz za ovaj fenomen nevrednovanja vjerojatnosti i nesposobnost razlikovanja visokih i niskih rizika je pristrana odluka oko aktivnosti koje se pokreću za rješenje percipirane krize. (Cass Sunstein)
Prevedeno (prvo s engleskog na hrvatski a potom i pojednostavljeno): suočivši se s velikom percipiranom krizom imamo tendenciju pretjerivanja. Ili: kriza je samo u našim glavama.
Razmislite o slijedećoj situaciji. DHL je zapošljavao 10.000 ljudi a Wilmington je grad s 12.000 stanovnika (nisu svi stanovali unutar gradskih granica). Kada DHL ode neće biti drugih poslodavaca da preuzmu neradno stanovništvo, a DHL je odlučio otići. DHL gubi 6 mil USD dnevno i trenutno zatvara svoje pogone unutar US. Nikakvi javni radovi ili izgradnja škola neće pomoći u zapošljavanju nezaposlenih u Wilmingtonu. Banke mogu kreditirati i cijena kapitala će pasti, no DHL se neće vratiti. Čak i kada se ekonomija oporavi, hoće li Wilmington? Tužna je istina da radnici Wilmingtona imaju vrlo malo šansu da ikada više nađu posao u svome gradu. (marginal revolution)
Poučak gornje priče je između ostaloga i to da više ništa neće biti isto. Kriza kreira tektonske poremećaje koji će trajno narušiti i promijeniti odnose i glupo je vjerovati da ćemo po završetku krize poslovati po starome. Ovo je bolno pravilo za Ameriku, ali vrijedi i za nas koji smo visoko globalizirana zemlja (jedna jedina tablica na kojoj naizgled stojimo super iako je upitno da li je to dobro). Danas nemate više kome prodati svoj proizvod, no kada kriza prođe hoće li se vaš kupac vratiti?
Trošak transporta za kontejnere iz Azije u Europu su pali na nulu po prvi puta otkako postoje zapisi, podvlačeći dramatični kolaps trgovine od pada svjetske ekonomije u listopadu.
Trgovinski podaci od azijskih tigrova je bio očajan u proteklih nekoliko tjedana, reflektirajući rasulo na američkom, britanskom i europskom tržištu. Korejski izvoz je pao 30% u odnosu na godinu ranije. Izvoz je pao 42% u Taiwanu i 27% u Japanu prema najnovijim podacima. Čak je i kina počela uočavati direktno smanjenje isporuka, osobito u čeliku, elektronici i tekstilu.
Prazni brodovi su sada poredani u redovima ispred singapurske luke, kreirajući strašljive siluete poput vojne flote na sidrištu. Stručnjaci za transport kažu kako je broj plovila koje se kreću uokolo visoko iznad plovne linije neobično velik što indicira nisku opterećenost teretom. (telegraph)
Rok isporuke robe iz azije u brodskom transportu je 4-6 tjedana, dakle 6-8 koliko je potrebno da ta roba stigne na vaše i naše police. Tj. u ovom slučaju neće doći na naše police jer je nitko nije naručio. Nema trgovine pa nema niti PDVa, nema trgovine pa se pitam što se dešava s onima koji financiranje svoje operacije baziraju na obrtaju zalihe? Što će se desiti u trgovinskom sektoru za 8-12 tjedana?
U studenom ste zatvorili burzu u Zimbabweu. Hoćete li je otvoriti ponovno?
Brokeri su kreirali izvore novca koji ne postoje. Tiskao sam 1.5quadriliona, ali burza je operirala sa 100 sextiliona. Pa sam se upitao “Tko to radi moj posao?”. Osim ako neće biti više discipline i časti, burza će biti zatvorena. Ne mogu se baviti time. Doista ne znam kada će biti otvorena. Ovo je slobodno tržište, businessu mora biti dozvoljeno da uspije ili propadne. (Newsweek)
Zapamtite ovu novu doktrinu iz Zimbabwea; u neobičnim vremenima treba primjeniti neobične lijekove.
Postoji debata treba li nam financijski stimulacija, postižu li rezananja poreza efekte. Postoji ta cijela akademska diskusija među ekonomistima. Što vi mislite. Da li je ovo ispravan put sa stimulacijama i smanjenjem poreza?
Odgovor je da nitko ne zna. Ekonomisti ne znaju. Sve što znamo je da usmjeravamo sve što imamo na krizu, kao i kada se pitamo kada gasimo požar da li je efektnije da vodu usmjerimo na jedan ili drugi kraj požara. Koristiti ćete sva raspoloživa sredstva boreći se protiv stihije. A ljudi, oni ne znaju koji su doista efekti. Ekonomisti vole govoriti o tome, ali na kraju većina njih je bila jako, jako u krivu posljednjih godina. Mi ne znamo savršene odgovore na gornja pitanja. Ono što znamo je da stajanje i nečinjenje zastrašujuća pogreška ili taktika sakrivanja bi bila pogreška i mi ne znamo koliko ćemo efekti biti u kratkom roku ili koliko će se brzo stvari ispraviti. Ono što znamo je da američka mašina radi sjajno i da će ponovno raditi sjajno. (calculatedriskblog)
Warren Buffet je zaradio i/ili izgubio više nego što je ukupni hrvatski BDP nekoliko puta za redom, pa ako on kaže da nema pojma kako riješiti krizi i ako on kaže da je loše sjediti i promatrati sa strane onda je to valjda tako (ili barem treba uzeti u razmatranje da je on mislio ozbiljno).
I da zaključim, novci su najplašljivija životinja i brdo toga što se već dogodilo je u stvari uključilo buduće događaje koji tek slijede, no pravi efekti na naše živote slijede kada se te silne brojke, postoci i gubici počnu slijevati prema našim dućanima, bankama i tvrtkama u kojima radimo (možda je bolje reći “kada se počnu ne slijevati”).
Misao dana:
Uopće ne brinem za javni dug, on je dovoljno velik da se brine sam za sebe.
Nekada davno, ne znam da li to vrijedi i sada, kod autobusog kolodvora na onom parkingu preko ceste bili su parkirani kamioni s drvima, gdje bi otišli kupiti drva, no na istome mjestu su se sakupljali najamni radnici. Ekipa koju bi došli pokupiti ujutro da ih platite da odrade neki posao tokom dana (prekopaju vrt, izbace smeće, prenesu namještaj…). Nešto slično tome je u gornjem spotu kojeg sam vidio davno, davno ranije, no tek ovih dana dobija sasvim novi smisao.
Anyway, gledam jučer izvještaj iz Vlade i nije mi nešto jasno. Ako pogledate apsolutno svaku zemlju na ovoj planeti – one u trenucima ove krize nude različita rješenja kako bi napali financijsku pošast. Mjere se naravno razlikuju, no rangiraju od smanjenja PDVa (ograničena mjera u britaniji, smanjeni PDV na rok od 13 mjeseci), preko direktnih subvencija privredi (200mlrd eur iz europske unije) – dok istovremeno naša vlada uporno ganja nulti deficit i smanjenje potrošnje. Da li jedino ja imam osjećaj da naša država radi suprotno od svih ostalih? Zašto?
Meni je jasna priča o tome kako slijedeće godine moramo platiti 5mlrd eur dospjelih obveza (koje nitko baš neće biti pretjerano voljan reporogramirati), kako nam izvoznici pate jer im se otkazuju narudžbe, kako će vjerojatno i turistička sezona stradati i kako je deficit platne bilance koji je koliko-toliko držan u balansu sada pod velikim pitanjem (nekako si razmišljam da je platna bilanca u stvari jedan ogromni ekvivalent novčanog toka, i sve je ok dok cash dolazi, no što kada ga više ne bude?). No svejedno, što se može učiniti?
Kaže Ivo kako nije potencijalno pitanje visine plaća, nego je pitanje očuvanja radnih mjesta. Nisam vidio naslovnicu večernjeg (ova ovdje je očito photoshopirana):
No ispada kako u državnoj upravi nema viškova i državni službenici se ne moraju ničega bojati (osim naravno toga hoće li dobiti svojih 6% ili neće). Inače, ako govorimo o tih 6%, oni su bili definirani kolektivnim ugovorom, pa je bilo ugovoreno da ako inflacija naraste preko 6% ili ako rast BDPa bude veći od 6% (ili tako nekako) onda se okida to povećanje. Sada se desilo da nam je BDP pao na impresivnih, ali za HDZ tako tipičnih 2%, inflacija je narasla (ali je i pala jer se indexi ravnaju na posljednjih 12 mjeseci a kriza je krenula negdje u 10-11 mjesecu prošle godine) i naravno, sada je kriza pa ne može.
300.000 državnih službenika predstavlja oko 20% ukupne radne snage u Hrvatskoj, dakle 1 od 5 zaposlenih živi na državnom proračunu. Ako ekonomija doista izgubi 150.000 radnih mjesta (možda ne svih 150.000 ali…) kako država ima namjeru namaknuti plaće za onih 300.000?
Ono što će se možda dogoditi je svojevrsno čistilište, može biti da nam doista slijede vrlo ružni mjeseci s desecima tisuća otpuštenih, kao možda i tisućama tvrtki i obrta koji će se ugasiti jer jednostavno nisu dovoljno veliki i jaki da prežive (ili, kao što je to bio dobar običaj u devedesetima, zato jer su ne nužno dobrovoljno, financirali velike sustave poput države ili nekih velikih poduzeća). Hoće li država reagirati i ekspeditivno bacati nelikvidne u stečajeve, ili će i dalje imati glavu u kanti pijeska i slati Jadranku Kosor svakih pola sata da upali novu svijeću u Kamenitim vratima?
Gledam i ovu burzu, nisam neki stručnjak i ono malo što imam je ionako dugoročne prirode pa se ne živciram previše (ili, živciram se zato jer nemam više cash-a da pokupujem što se kupiti može), no pitam se nešto drugo. Zombix je svojevremeno pisao o tome, što ako naši mirovinski fondovi, koji priznali to ili ne i dalje imaju koliko toliko svježu infuziju novca svaki mjesec i koji sjede na ogromnim rezervama, što ako oni svojim igrama i igricama namjerno guraju burzu u velike minuse? Malo panično prodaju t-coma ispod cijene, par školskih kolega iz drugih fondova učine isto i odjednom se krdo pomakne prema niže, a ekipa natrag pokupuje ono što je malo prije prodala ali sa 3-5-7% margine? Fondovi funkcioniraju na duge staze i njima takve igre nisu strane. Ono što ide u prilog toj teoriji je i veliki bum građanskog dioničarstva, dakle INAu, T-Com, Magmu, Atlantic i tko zna što još je otkupilo brdo malih dioničara koji su nerijetko dizali i kredite da bi kupili dionice (zašto ne, Ivo dijeli besplate pare po cesti), fondovi su ionako tu manje-više loše prošli i nisu se okoristili, ali upravo to ih čini manje osjetljivima na fluktuacije cijene dionica. Dakle njima je interes rušiti cijenu i kupovati jeftino jer oni sami nisu imali prilike kupiti dionice za 300+ kuna ili 1800+ kuna? Oni također gledaju dugoročni interes, nemaju u ovome času stvarni pritisak na isplate umirovljenicima i mgu si dozvoliti da hiberniraju ovih godinu-dvije koliko će kriza trajati.
Pitanje je dakle, koliko bi kriza na burzi bila manja, da je privatizacija ovih tvrtki bila drugačije izvedena, tj. da je struktura ulagača bila drugačija?
HNB je prije nekoliko dana otpustio pričuve banaka u vrijednosti od 8mlrd kuna. To je ok i naznaka je dizanja likvidnosti banaka koje su očito u krizi (da li netko promatra što se događa s bankama mamama vih naših domaćih? tu su neke milijarde eura infuzije stigle proteklih tjedana), nekako si mislim da ako vidimo pad vrijednosti kune u slijedećem razdoblju, da bi to moglo značiti da ekipa izvlači cash novce van. ako se sjetite prije nekoliko tjedana kada je HNB otpustio prvih 3.5mlrd kuna (upsss, dakle to je dakle već drugo otpuštanje pričuve u malo vremena) EUR je bio narasao na preko 7.25 u jednome času (sada se opet spustio). Neki mi kažu da je to radi MOLa i transakcije s INAom, no ja nekako nisam uvjeren.
Imam feeling da se nešto veliko događa, mimo ovoga o čemu čitamo u novinama, ali ne mogu točno shvatiti što.
Misao dana:
There cannot be a crisis today; my schedule is already full.
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.