Svima preporučam da svakako vide film Walk the line, biografski film o Johnnyu Cashu (koje sam jučer napokon pogledao).
Johnny Cash svakako nije mainstream muzičar, no kroz posljednjih nekoliko godina, a osobito kroz American Recordings seriju albuma dao je vrlo dobar i antologijski pregled svojeg muzičkog putovanja. Ja sam ga prvi puta uočio kroz obradu U2ovog One, krenuo sam kupiti taj album, potom su uslijedili drugi i danas ih imam petnaestak a uz Nick Cave-a, Cash mi je najzastupljeniji muzičar na iPodu ili CDu.
Očekivao sam biografski film tamne tematike, no dobio sam film pun ljubavi i energije i sasvim neočekivani kut gledanja, iako ne podnosim Joaqima Phoenixa, činjenica je kako odlično glumi i još bolje pjeva. A Reese Witherspoon koju sam dosada gledao u teen komedijama u kojima je glumila tipične zatupljele plavuše uspjela je napraviti žestoku preobrazbu svojeg imagea i istjerati lik June Carter Cash jako, jako dobro – mislim da je Oscara definitivno zaslužila.
Walk the line ne govori samo o Cashu nego i o cijeloj muzičkoj industriji pedesetih i šezdesetih, ocrtava život muzičara onakvim kakvim ga ne očekujemo i bitno se razlikuje od onoga što danas viđamo po pozornicama u vidu muzičara koji su u svojoj osnovi personifikacija psihološkog profila koji je nastao istraživanjem tržišta.
Johhny Cash je definitivno postao dio obavezne kulture, a ovaj film vrijedi pogledati pa makar ga inače i ne slušali – mogli bi se iznenaditi, baš kao što se to i meni dogodilo, a ja sam mislio da o Cashu znam puno.
Toliko o Cashu, a sada sjesti u auto i u Ljubljanu pogledati još jednu muzičku legendu; Lou Reeda :)
Misao dana:
When I was just a baby my mama told me. Son,
always be a good boy, don´t ever play with guns.
But I shot a man in Reno just to watch him die
When I hear that whistle blowing, I hang my head and cry..