Categories
Politika

Koliko (hrvatskog poreznog obveznika) košta noćenje u Veroni?

Pliva puzzle - kako ironičnoKako je moguće da imamo premijera države koji zagubi hotelski račun? Kako možemo saznati da je on zagubio samo to?

Jedan od najvećih političkih alata kojeg svaki političar ima na raspolaganju je nijekanje, i što je najbolje ta metoda prečesto vrlo dobro funkcionira. Evo primjerice polu-tajnoviti put našeg premijera u Veronu pretvorio se u prvorazredni skandal iz puno razloga. Najočiglednije (i donekle najbolnije) saznanje je kako je premijer Sanader (dakle isti onaj koji se zalagao za prava branitelja, optužene generale i koji je štošta vikao po Splitskoj rivi) na dan državnosti umjesto da polaže vijence širom domovine i zahvaljuje braniteljskoj populaciji koja ga je dobrim dijelom izabrala na vlast, on sluša opere po Veroni. bilo bi zanimljivo saznati koja je opera bila na repertoaru?

Druga čudnovatost njegovog putovanja je ta cijela konfuzija oko toga da li je put bio dio službenog državnog protokola ili njegov privatni posjet? Ako je bio ovo prvo, zašto je premijer platio hotelski račun sam, a ako nije kako je moguće da ga je zagubio, odnosno nije valjda da nam premijer države sam plaća državne račune? Ako je posjet bio privatan, tko je platio trošak protokola i državnog zrakoplova (čiji sat rada košta vjerojatno kao Sanaderova mjesečna plaća).

Trećom čudnovatošću posjeta u Veroni bilježimo koincidenciju da je istovremeno i Miomir Žužul (dragi prijatelj vlasti i nositelj cijelog niza čudnovatih i nikada dokazanih afera) odlučio boraviti u Veroni, i što je zanimljivo odlučio je pogledati istu operu i odsjesti u istom hotelu; a da se u istome hotelu slučajno nije pojavio i Željko Čović nitko ništa ne bi rekao.

Željko Čović je čovjek za sve režime, preživio je puno toga i u njegova karijera obilježena je stotinama uspjeha, a posljednji tek slijedi. Naime naš je Željko uspio Plivu pretvoriti u regionalnog igrača, potom je vodio cijeli niz akvizicija na inozemnim tržištima (osobito zapadnoeuropskom i američkom), gdje je uspješno napravio downsizing, a jedan od bisera njegove managerske krune je zasigurno i transformacija Plive iz proizvođača originalnih lijekova u jednog od najvećih proizvođača generika na svijetu, gdje je Pliva postala toliko poželjan partner da bi danas dva wannabe farmaceutska diva htjela pošto/poto uključiti Plivu u svoj vlasnički portfelj – što će ujedno biti i posljednji veliki potez Željka Čovića koji je doslovce uspio zadužiti hrvatsku svojim djelovanjem (ako ne baš hrvatsku, onda Plivinog dioničara definitivno).
Pitanje od milijun dolara (a opako sumnjičim i daleko više) je o čemu su u stvari Ivo, Miomir i Željko razgovarali? S današnje perspektive gotovo je sigurno da nisu razgovarali uopće, ili još bolje, koji god da su dogovor postigli on se iz cijelog niza razloga raspao. Ono o čemu su možda mogli razgovarati je slijedeće;

Hrvatska vlada posjeduje nekih 18% dionica Plive i taj komad dionica se može koristiti kao jezičac na vagi kome će Pliva na kraju i pripasti. Barr (iako mi je totalno neuvjerljiv, ali eto im), tvrdi kako ne posjeduje niti jedne dionice Plive (za razliku od Actavisa koji otvoreno priznaje da posjeduje ili kontrolira nekih 20%). Nekim neformalnim dogovorom, moglo se reći kako će te dionice pripasti onome koji vodi najviše interesa o Plivi (a taj igrač bi u ovome trenutku morao biti Barr) i čija će se akvizicija u najvećoj mjeri poklopiti s državnim interesima (primjerice očuvanjem radnih mjesta). Otkrićem putovanja, dogovora i razgovora koji su se mogli dogoditi u Veroni (a koje svi akteri donekle neuvjerljivo niječu) iskristalizirao se sasvim novi stav hrvatske vlade, a taj je da će Plivu dobiti najpovoljniji ponuđač (dakle onaj koji na stol istovari najviše novaca).

Koji bi interes hrvatske vlade mogao biti u cijeloj priči malo je nejasno, no vjerojatno ako imate 2.7 milijardi kuna dionica a koje prodate za recimo 10% manje od cijene koju objektivno možete postići, dio te razlike bi mogao završiti primjerice na nekom šifrom zaštićenom off-shore računu, a čiji bi vlasnik mogao taj novac iskoristiti za osiguranje budućnosti svoje obitelji, ili pak preusmjeriti sve ili dio toga u neke perspektivne stranačke aktivnosti. Ne mora biti da bi se tako dogodilo, ali recimo da sam malo paranoičan oko toga.

Javnim pritiskom, a nemojmo zaboraviti kako je dr. Ivo prije svega pragmatičar, sve pada u vodu. Vlada dobija maksimum novaca, koji eto ide umirovljenicima (a svaki napad na umirovljenike je po definiciji protudržavna aktivnost), Miomirovog honorara se odreknuo ne samo Miomir nego i Barr, a Željko će možda doista ostati bez posla, no barem će za svoje dionice dobiti više nego što je Barr nudio pa će barem dio duševnih boli utopiti u tom malom znaku Actavisove dobre volje.

Ako se mene pita, pitanje za milijun dolara (a kao što sam spomenuo, duboko sumnjičim da je riječ o daleko većoj svoti), je koliko u stvari Željko Čović posjeduje (ili kontrolira) Plivinih dionica. Nekako sam siguran da je ta brojka neusporedivo veća od brojke koju je on svojom regularnom poslovnom aktivnošću mogao steći.

Misao dana:
Power does not corrupt men. Fools, however, if they get into a position of power, corrupt power.

Categories
Politika

This Is Not America… (3:50, David Bowie/Pat Metheny Group, Singles Collection, Vol. 2, 2000)

Naletio sam u subotu na članak u online izdanju jutarnjeg lista koje govori o tome kako slijedeći vikend SDP stvara svoj predizborni stožer. Predizborno razdoblje je već stiglo i parlamentarni izbori iako udaljeni nešto više od godinu dana (barem oni koje očekujemo) polagano oblikuju politiku koja će nas pratiti kroz slijedećih dvanaest mjeseci. Sve je nekako počelo u času kada je vlada samoinicijativno spomenula povećanja plaća državnih službenika što je prvi pouzdani znak predizbornog dodvoravanja (a ne zaboravimo, državna uprava broji nekih 250.000 ljudi i otprilike toliko obitelji u ovoj ili onoj mjeri ovisi o prihodima koje će državni službenici ostvariti). Samoinicijativno spominjanje povećanja plaća od strane vlade je dakle ili znak početka predizborne kampanje, ili je to loše tempirani potez lošeg pregovarača koji otvara temu prije svog suparnika.

Mišljenja sam da postojeću vladu treba mijenjati. Može biti da ću se složiti kako je Sanader sjajan ministar vanjskih poslova, sjajan je govornik (ipak je nešto naučio na svojem fakultetu) i daje dojam odlučnog državnika, činjenica je i kako je pokrpao puno političkih repova iz prošlosti. No za gospodarstvo nije učinio apsolutno ništa, politika nikada nikoga nije nahranila (osim eventualno političara) i totalna neaktivnost na gospodarskom planu je zabrinjavajuća i po meni jedinstveni pokazatelj nesposobnosti vladajuće garniture za promjene.

Da podsjetimo, vlada je primjerice htjela korigirati stopu PDVa pa ju je nedugo potom vratila na staro. Promijenila je pravila oko amortizacije imovine kod poslovnih subjekata, uvela je 10% PDVa na turističke dolaske, ukinula je porezne olakšice na istraživanje i razvoj (a mi bi kao morali biti zemlja znanja), nije spriječila niti čak usporila rast vanjskog duga (gledajte apsolutne brojeve, a ne relativne pa ćete vidjeti o čemu govorim), a da ne kažem kako je donijela i niz totalno idiotskih poteza poput zaduživanja kod domaćih banaka ili odluku o gradnji mosta s Pelješcem. Vladu je potreslo i nekoliko vrlo zanimljivih afera, počevši one s Žužulom koji je relativno brzo sklonjen sa svjetla reflektora, preko priče s Bechtelom i gradnjom autoceste bez natječaja (koju je Kalmeta preživio bez problema), afere s Opatijskim hotelima (gdje je veza Ostoja/Polančec totalno neeksploatirana) ili pak ove koja se tek priprema kroz Podravkin otkup dionica i novi ESOP zakon koji je, vidi slučajnosti, upravo sada na tapeti.

Čak ako i gledamo neke pozitivne stvari koje su se dogodile, poput povratka duga umirovljenicima koji je nastao kao plod dobro upakirane ucjene umirovljenika za dizanjem ručica u saboru ili čak hvatanja Gotovine (za kojeg osobno mislim da je puno previše overrated) – čini se kako su se i te stvari dogodile pod nekim tuđim diktatom.
Ukratko, nisam zadovoljan s ovom vlašću, a i ovo malo pozitivnoga što se dogodilo može se protumačiti na razne načine.

Nažalost, jednako sam nezadovoljan i našom oporbom iz jednostavnog razloga što oni polagano ali sigurno nestaju s političke scene. Posljednje istraživanje Večernjeg lista tako kaže kako bi (teoretski gledano) danas na izborima prošli samo HDZ i SDP (koji navodno vode mrtvu utrku), HSP koji se stabilno kreće između 5 i 10% podrške, te bi izborni prag jedva navukao HNS (i vjerojatno neke od manjih lokalnih stranaka u svojim izbornim jedinicama poput IDSa). ako pozbrajate te postotke, jedva nešto malo više od 50% glasova bi otišlo u saborske klupe, dok bi ostatak bio rasut na ostale stranke i strančice koje niču poput gljiva poslije kiše. Naravno, tu moramo računati i na predizborno koaliranje koje će izvući još koju stranku u saborske klupe, no ništa spektakularnoga, osobito ako SDP (kako je ptičica rekla) ne izađe na izbore po prvi puta totalno samostalno (ne znam da li ste to primjetili, no SDP niti na jednim izborima nije izašao samostalno, uvijek su prikrpali nekoga uza sebe kako bi valjda “razvodnili” svoje socijalističko/komunističko naslijeđe koje ih poput zombija prati u stopu).

Čitajući gore navedeni članak iz večernjeg koji odlučno tvrdi kako se ide u nacionalne izbore “s Bandićevim ljudima” ispada kako je i u samom SDPu svim jasno kako se SDP poput ove države dijeli na SDP i Grad Zagreb, te iako je Račan nominalno šef ovim zagrepčancima, objektivno bez njih ne može učiniti previše, a oni pak dozvoljavaju da se ovi s Iblerovog igraju na nacionalnoj razini jer ionako su svi problemi u saboru, a sve pare u Zagrebu.

Unatoč tome, mene brine nacionalna razina jer nam je gospodarstvo otišlo kvragu (ili je na nepovratnom putu da tamo ode), manje od jedne trećine svih zaposlenih nešto proizvodi dok ostali međusobno trguju ili se opslužuju. Nitko se ne bavi problemima poput poljoprivrede koja uvozi milijarde dolara namirnica dok istovremeno u pojedinim kulturama radimo viškove, ili proizvodnje koju ćemo uskoro morati staviti na popis zaštićenih vrsta odmah tamo uz ličke medvjede. A kada sam se već dotakao medvjeda, u posljednjih šesnaest godina koliko-toliko samostalne nam države, nitko se još nije pozabavio (barem ne sustavno) problemo rashodne strane državnog proračuna koji će u 2007 godini sasvim sigurno doživjeti neke nove apsurdne vrijednosti.

Imam jednu suludu ideju za web2.0 aplikaciju o državnom proračunu.

Misao dana:
Corrupt politicians make the other ten percent look bad.

Categories
Business eDržava Politika

Regulativna giljotina neće uspjeti

Regulativna giljotinaRegulativna ili regulatorna giljotina je postupak u kojem se država odvaja od stotina totalno nepotrebnih zakona, propisa, pravilnika i različitih drugih odredbi, akata i ostalih dokumenata koje imaju nekakvu regulatornu snagu, a koju neumorno već godinama producira naša državna uprava.

Ovo nije nova ideja i cirkulirala je već ranije, početkom godine predstavljena od strane nacionalnog vijeća za konkurentnost. Marinac (aka. Podravka) je tada rekao kako treba ukinuti nekih 12.000 zakona i propisa koje smo smo preuzeli iz stare jugoslavije, a koji su i dan danas važeći. Nekoliko dana nakon prvobitne najave, bio sam i načeo temu s konkretnim prijedlogom a odmah je uslijedio i još jedan prijedlog koji me tada mučio (i kojeg do danas nisam riješio zbog regulativnih problema).

Prezentacija postupka koju je preko vijeća za konkurentnost u stvari progurao USAID ( ili američki fond za međunarodnu pomoć i razvoj ovih dana završava svoj mandat u hrvatskoj i nepovratno odlazi odavde, jedino ih hitri prevrat i HSP na vlasti može zaustaviti u tom naumu) prije nekoliko tjedana vidjela je i naša vlada tj. dr. Ivo, koji je tom prilikom navodno i izjavio famoznu rečenicu koju ćemo vjerojatno često još slušati, a koja otprilike glasi:

To je to, hajdemo to odraditi!

(ovo me pomalo podsjeća na sate povijesti u osnovoj školi kada smo učili o tome kako je JBT nahranio familiju svinjskom glavom ili kako je u pećini u Drvaru…)

Regulativna giljotina se u hrvatskoj izvedbi zove HitroRez i desiti će se u očekivanom roku od devet mjeseci (što je jedan zanimljivi vremenski rok, a koji je usko povezan i s posljednjim debaklom s zakonom o zdrastvenoj zaštiti i majkama; dakle barem u ovom konkretnom slučaju neće biti rezova) i ima otprilike tri faze u kojima se od same države očekuje da izbaci nekih 10% propisa i zakona, potom se od poduzetnika i ostalih zainteresiranih strana očekuje dodatnih 10-20%, i potom još finalnih 10% od državne nam uprave. Teorija kaže kako će veliku ulogu u tome igrati konzultanti odnosno zainteresirane strane (poduzetnici i njima slični), a samo manji dio u stvari ovisi o samoj državi. Ovdje očekujem velike probleme jer su mnogobrojni od tih zakona i propisa u stvari i i jedini razlog zašto pojedine službe i tisuće radnih mjesta uopće postoje i brisanjem zakonske regulative odjednom bi nestala potreba i za cijelom silom ionako nezaposlenih državnih službenika. Malo više o cijeloj priči možete pročitati u Jutarnjem.

Podsjećam da sam početkom kolovoza pisao o izvještaju svjetske banke DoingBusiness 2006, u kojem je jedan od sjajnih bisera i taj da je hrvatska apsolutni rekorder u broj propisa koji reguliraju poslovanje s nekretninama s impresivnih 956 procedura (propisa, zakona, pravilnika i sličnih dokumenata), u odnosu na primjerice Haiti (koji je prvi slijedeći na popisu) sa “skromnih” 683 propisa ili recimo Norveška i Švedska sa po samo jednim propisom. Dakle samo na nekretninama se možemo riješiti 955 propisa i odraditi jednu dvanaestinu cijele priče u komadu :).

p.s. imam novi biser s e-PDVom, čini se (nisam to zasada uspio dokazati ali budem probao iskamčiti tu informaciju u slijedećih nekoliko dana) da kada upišete PDV obrazac putem e-PDV aplikacije vaši podaci uopće ne završe u bazi porezne uprave nego to revni djelatnici moraju ručno pretipkati

Misao dana:
If you are too weak to give yourselves your own law, then a tyrant shall lay his yoke upon you and say: “Obey! Clench your teeth and obey!” And all good and evil shall be drowned in obedience to him.