Sjedim na subotnjoj kavi i raspravljam o svemu i svačemo s dva bankara iz treće i četvrto pozicionirane banke u hrvata. Pričamo o svemu i svačemu, od tenisa, preuređivanju stanova pa sve do obaveznih rezervi na izdane obveznice banaka.
To je trenutno tema br. 1 u bankarskim krugovima jer na svaku obveznicu koju banka izda, 55% se mora uložiti u obveznu beskamatnu rezervu kod HNBa, a od preostalih 45% moraš na ime neke druge rezerve uložiti dodatnih 17% i s tim ostatkom onda možeš operirati. To ukratko znači, da od 1.000kn koje je banka “digla”, mogu iskoristiti samo 373,5kn, što pak znači da moraju imati kamatnu maržu od nekih 10-11% da bi uopće izišli na nulu, a kamatne stope su danas u hrvata definitivno ispod 10% (za imalo solidnijeg pravnog subjekta to je nekih 6-6,5%).
Pričali smo i o incijativi koju sam spominjao o “Regulativnoj giljotini” koju je predložilo nacionalno vijeće za konkurentnost, a koja predviđa rezanje besmislenih i nepotrebnih zakona, pravilnika i propisa.
Da bih vam to ilustrirao, dati ću primjer moje tvrtke koja se nalazi u tvorničkoj hali koja je sagrađena prije 1968 godine, dakle praktički četrdeset godina je zgrada na ovome mjestu i u to doba vjerojatno je ova lokacija bila žestoka periferija da bi danas postala maltene centar grada. Nedavno je u našoj ulici prošao plin i ja sam htio skupocjeno grijanje na lož ulje zamijeniti plinskom instalacijom. Obzirom da se radi o prilično velikom prostoru (nekoliko tisuća m3) ušteda od grijanja plinom bi praktički opravdala investiciju unutar jedne sezone grijanja. No, kažu propisi, da bih mogao spojiti industrijski priključak plina kakav je meni potreban (a industrijski je svaki onaj na koji je spojeno trošilo veće od 50kW ili dva etažna bojlera) morate imati građevnu dozvolu. Nije da ja nešto moram sagraditi, sve što meni treba je u stvari drugačije plinsko brojilo, no građevinska dozvola je svejedno potrebna.
Da bi dobili građevnu dozvolu, osim dozvole MUPa (što donekle mogu razumjeti jer je MUP odgovoran za vatrogasce, a ovi pak moraju imati neku evidenciju požarnog rizika – ili se barem nadam da ga imaju) morate imati i cijeli niz drugih dozvola uključivo i dozvolu HTVa ili HTa (ili od jednog i drugog) kojom će oni potvrditi da moj dimnjak ne smeta njihovim signalima (ili tako nekako). Nije u cijeloj priči uopće bitno da je moja hala tu već četrdeset godina, ili da je dimnjak odavno dio gradskog obzora (ako dimnjak visok 8m možete uopće uočiti), nego da nekome činovniku u privatnoj tvrtci morate podasrijeti brdo papira temeljem kojeg vam on mora dati dozvolu koja niti po jednom kriteriju nije bitna.
To je vjerojatno jedan od 12.000 bespotrednih propisa koji bi se mogli odmah ukinuti. Da bih ja dobio tu dozvolu, moram zaposliti ljude koji će pripremiti dokumentaciju, koju potom moram poslati na odgovarajuću adresu, koju će potom netko tamo distribuirati po hodnicima HT/HTVa da bi došla do bravog birokrate koji će kroz koji tjedan uz malo sreće napisati dozvolu koju ionako ima u templateu na svom računalu (izmijeniti će adresu i naziv tražitelja i to je to). Da bih ubrzao proceduru, ja potencijalno mogu stimulirati nekoga tko pozna nekog drugog da se cijela operacija hitro izvede. Ovakvim propisom, birokracija je namnožila birokraciju, gube se strašne količine vremena (rekli bi u Toyoti otpad) i općenito proizvodimo maglu, strateški hrvatski izvozni proizvod.
Misao dana:
I was walking down fifth avenue today and I found a wallet, and I was gonna keep it, rather than return it, but I thought: well, if I lost a hundred and fifty dollars, how would I feel? And I realized I would want to be taught a lesson.