Tag: Hrvatska

Izborni program, sezona 2015-2019

Post author By Marko
Post date 3 September, 2015
11 Comments on Izborni program, sezona 2015-2019

Evo kratki, ad-hoc izborni program za izbornu sezonu 2015-2019.

ukidanje županija i kreiranje 4-5-6 regija,
ukidanje općina i gradova, redefiniranje što znači općina ili grad (ciljati cca. 1/4 trenutnog broja općina i gradova); kriteriji i prijelazni rok (lokalni referendumi da se vidi tko će s kime, a ako se ne dogovore u roku onda država odredi),
kreiranje limita broja mandata u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast tako da se proces dovrši najkasnije za dva redovna lokalna izborna ciklusa.
Cilj gornje dvije mjere je kreirati funkcionalniji, učinkovitiji i jeftiniji ustroj na lokalnoj razini.

promjena izbornog zakona na način da on odgovara gore navedenom ustroju (koji god on bio), svesti broj izbornih jedinica na broj regija kako bi povećali teritorij na kojem se pojedini zastupnici biraju
smanjit broj zastupnika za npr. 20% (čisto populizma radi, nije da nas nešto koštaju ali time im prvenstveno dižemo prag koliko glasova moraju dobiti da bi uopće ušli u sabor)
preferencijalno biranje zastupnika (ok, to već imamo barem dijelom)
smanjenje broja državnih dužnosnika za 2/3 (solidni dio se smanjuje ukidanjem općina tako da to nije neki neostvarivi cilj)

Vrijeme realizacije: u roku za slijedeće parlamentarne izbore.
Nema poštene i prosperitetne zemlje bez efikasnih izbornih zakona, jasnih pravila koja su jednaka za sve. Naši zakoni nažalost nisu takvi i već ovi izbori 2015 će biti protuustavni jer nitko nije ništa napravio da smanji nejednakost broja glasača po izbornim jedinicama makar je to ustavni sud upozorio nakon prethodnih izbora.

pozivanje MMFa kako bi refinancirali javni dug RH a sve kako bi se smanjila plaćanja po kamatama,
uštedom na kamatama financirati otpuštanje barem 20% državne/javne službe kroz četiri godine, zapošljavanje 10% novih sposobnijih kadrova
ukidanje statusa državnog službenika i svesti ih na zakon o radu (malo poznata činjenica o nedodirljivosti državne/javne uprave je to što oni ne podliježu zakonu o radu
agresivna informatizacija državne uprave po načelu da komunikacija s državom treba prvenstveno biti automatska razmjena podataka a potom sve ostalo

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast; zgrabiti sve “low hanging fruit odmah”, koncentrirati se na kratkoročne i srednjoročne rezultate i možda dijelom odgoditi dugoročni cilj da bi brže postigli rezultate (npr. ciljano žrtvovati konvergenciju IT sustava kako bi dopustili da “cvjeta tisuću cvjetova” ali da brže dobijemo pojedinečna rezultate makar možda cjelina nije optimalno povezana a sve kako bi angažirali maksimum talenta u minimum vremena)
Cilj gornje tri mjere je kreiranje funkcionalnije, učinkovitije i jeftinije državne i javne uprave/sektora. Bez učinkovitog državnog aparata nema ni napretka u ostalim segmentima. Službenici moraju biti zamjenjivi i moraju biti podložni mjerenju učinka i kvalitete obavljenog posla.

ukidanje doživotnog statusa sudačke profesije, obavezni reizbori
potencijalno osnivanje posebnog suda koji će rješavati probleme u sudstvu (sudovima, odvjetnicima i bilježnicima)
analiza svih predmeta na svim sudovima, uočavanje koja se djela/prekršaji ponavljaju više nego što je to statistički normalno i vidjeti što se može učiniti da se to riješi (promjenom regulative i slično)

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, no daleko je bitnije postaviti solidne temelje koji će izdržati test vremena nego napraviti kratkoročni kaos (iako je i to opcija ako je potrebno razmrdati sustav da bi stvorili nešto bolje)
Naše sudstvo je jedna velika sramota i potrebno je napraviti značajne pomake u načinu na koji je pravosuđe organizirano. Neovisnost kroz doživotni mandat se pretvorio u sredstvo nedodirljivosti i zaštite neučinkovitosti i korupcije. Proces reforme pravosuđa treba drastično ubrzati jer bez brze pravde nje uopće nema.

ukidanje poticaja gdje je god to moguće i kreiranje zamjenskih poreznih olakšica u odabranim industrijskim granama ALI koje su dostupne svima pod istim uvjetima i nisu predmet nečije diskrecije
osobita pozornost treba biti usmjerena prema stimulaciji energetske neovisnosti hrvatske a to su prvenstveno zeleni izvori energije (vjetro elektrane, solari, mini hidroelektrane); deregulacija tog sektora koliko je god to moguće
investirati u transport, osobito željeznicu, postaviti jasne ciljeve (vlak zagreb-split za 4 sata i slično)
investirati u navodnjavanje i kreirati bitne magistralne pravce za navodnjavanje, napraviti ambiciozni cilj npr. navodnjavati 20x više površina u 4 godine
deregulacija; za svaki novi zakon, pravilnik, uredbu ukinuti jedan zastarjeli
deregulacija II; agresivna evaluacija postojećih zakona na način da se utvrdi trošak provedbe (ne samo za državu nego i za poduzetnike), društveni benefit zakona i potom zakon promijeni (usavrši, “izoštri”) ili ukine u cijelosti – ako treba ocjene o zakonima treba donositi neovisno tijelo u kojem se mogu nalaziti predstavnici businessa, radnika…

Vrijeme realizacije: ovo su trajni principi i njih treba početi koristiti odmah i ugraditi ih u temelje na koje funkcionira državna uprava
Hrvatska je jedna od najreguliranijih zemalja Europe a ni u svjetskim razinama ne stojimo loše. Da bi business funkcionirao brzo i učinkovito količina pravila mora biti minimalizirana, a ogluha države da nešto napravi u zadanom roku se mora smatrati pristankom. Igralište nadalje mora biti jednako za sve i poticaji u obliku poreznih olakšica trebaju ići svima koji zadovoljavaju jasne i nedvosmislene kriterije čija je funkcija isključivo i jedino jačanje businessa kao takvog (veći prihodi, veća zaposlenost). Energetika i transport su žile kucavice konkurentne ekonomije, učiniti te žile snažnima. Poljoprivreda i navodnjavanje u okolini globalnog zatopljavanja nas čine već sada duboko nekonkurentnima i obzirom na našu poziciju i potencijal to treba ispraviti.

ukinuti ili na neki rok (npr. 5 godina) smanjiti porez na promet nekretnina na npr. 0,5% kako bi se dalo svima da reguliraju pitanja vanknjižnog vlasništva jer je sređeno vlasništvo temelj svake investicije
smanjiti porez na dobit na npr. 12% a porez na dividendu dignuti na 20% i na taj način pojeftiniti stvaranje dobiti do razine gdje je ona destimulativna za sivu ekonomiju i što je više sive ekonomije vratiti u okrilje legalnog poslovanja
napraviti porez na kapitalnu dobit, porez na imovinu; novac prikupljen na taj način usmjeriti kako bi se umanjili porezi i doprinosi na rad i kako bi rad bio najkonkurentniji mogući
ukinuti gornji mogući maksimum parafiskalnih nameta, a one koje je nemoguće izbjeći svesti na tržišnu cijenu/protuvrijednost

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, mački se rep reže jednom a ne deset puta, šok u sustavu odmah a fino podešavanje kasnije
Hrvatska je zemlja s iznimno nepovoljnim poreznim odnosima i opterećenja na rad cijelu našu ekonomiju čine nekonkurentnima u odnosu na susjedne i druge zemlje. Neki porezi (na nekretnine npr) direktno doprinose kaosu u vlasništvu i onemogućavaju evidenciju stvarnog stanja. Ima smisla oporezovati prinos na kapital ali dajmo prvo da se taj kapital oplodi i stvori neku vrijednost.

privatizacija svih onih tvrtki u državnom vlasništvu koje su izložene tržišnoj djelatnosti
ukidanje ili prodaja svih onih segmenata poslovanja državnih institucija koje su po svojoj prirodi tržišne (npr. Fina ;)
svesti sve što je god moguće u okrilje temeljne djelatnosti (nije funkcija škole da ima kuharice ili bolnice da ima čistionu), takve dijelatnosti prebaciti u privatni sektor

Vrijeme realizacije: kontinuirani proces dok bi kriterij bio ekonomska i društvena korist i stavljanje imovine u funkciju
Hrvatska država neproporcionalno puno sudjeluje u ekonomskim tokovima i po tome još uvijek nismo izašli iz socijalizma i to treba riješiti jednom i zauvijek. Državni resursi su ili preskupi ili pokradeni i u gotovo svim segmentima neučinkoviti i neiskorišteni. Na rješenju svih tih problema se radi malo ili ništa.

redefiniranja temeljnih poreznih pojmova koji se tiču pojedinaca; uvesti obitelj kao poreznu kategoriju i temelj za porezne olakšice na dohodak – jer obitelj funkcionira kao jedinstvena cjelina i dijeli svoje resurse pa tako treba dijeliti i porezne olakšice kako bi se postigao korektniji porezni sustav
tek na temelju tako definiranog poreznog ustroja redefinirati socijalne mjere za sve koji su slabi ili nemoćni (nezaposleni, bolesni i slično)
kreirati mjere koje su specifično dizajnirane za natalitet, djecu i mlade
kreirati mjere koje će omogućiti lagane honorare za plaćanje privremenih i povremenih poslova (kao što sada postoji za poljoprivredu ali prošireno na kućanske poslove, poslove čišćenja – ideja je napraviti nešto poput kreditne kartice na kojoj poslodavac uplati novac, država subvencionira doprinose ili dio doprinosa i uplatom na taj računa automatizmom imaš porezno priznati ugovor za neki posao a bez kompliciranih obračuna i koječega)
investirati koliko je god to moguće u znanost i školski sustav; učiniti ga modernim i efikasnim (rastepsti akademiju i sveučilište i sagraditi ispočetka, liberalizirati školski sustav, učiniti ga konkurentnim primjerice sustavom vaučera ili nekom drugom sličnom metodom)

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, mački se rep reže jednom a ne deset puta, šok u sustavu odmah a fino podešavanje kasnije (no paziti da se porezna pravila mijenjaju rijetko ili nikako, a ako se mijenjaju onda isključivo na benefit poduzetnika i radnika)
Naš porezni sustav direktno stimulira disfunkcionalne obitelji nejednakošću poreznog tretmana (supružnika, članova kućanstva, uzdržavanih članova), nadalje mi vrlo malo trošimo na najmlađe i atmosferu u kojoj je uopće poželjno imati podmladak, a školski sustav nam je u ruševinama. Nema bolje investicije koja će napraviti veći i brži povrat od investicije u obrazovanje naših ljudi.
I naravno, moramo što je veći mogući broj ljudi vratiti u zonu rada umjesto da budu ovisni o raznim potporama i pomoćima (u tome smo isto rekorderi).

p.s. ako ste pročitali do ove točke, onda se doista možete prijaviti i na moj nedjeljni newsletter

Misao dana:
“Pops added,”you know, they say if you don’t vote, you get the government you deserve.”
“And if you do, you never get the results you expected,” (Katherine) replied.”

Tags Hrvatska, izbori, izborni program

Ekonomija Politika

Dužni kao Grčka?

Početkom lipnja susreo sam se u Madridu s jednim od savjetnika sada već bivšeg grčkog premijera Papandreua, a koji mi je rekao kako je upravo doletio iz Atene gdje su se kladili da svega sedam dana kasnije Grčka više neće biti dio Eurozone. Tako je grčkoj vlasti izgledala njihova budućnost još početkom lipnja. Ono na što grci nisu računali je nespremnost ostatka europe da otpiše ono što naplatiti ne može, prvenstveni zato jer je to kratkoročni i nadasve politički problem koji bi se onda prelio u ekonomije srca eurozone. Po riječima neimenovanog savjetnika, mišljenje je tada bilo da bi trebalo podvući crtu i reći gdje se brani euro, pa makar to značilo da se ispod crte nalaze Grčka, Portugal ili potencijalno Španjolska.

Danas, pet mjeseci kasnije, desilo se da je i Italija ostala bez premijera, trošak posuđivanja novca italiji prerasao je stope od 6.5% (što je hrvatska, usput rečeno, odavno prešišala) a što se smatra neodrživom cijenom kapitala čak i za državu poput Italije. Kamatna stopa, podsjetimo se, nije samo pitanje zarade onoga koji posuđuje novac, nego ona sa sobom nosi i rizik povrata novca; što veća kamatna stopa to je manja razina povjerenja da će novac ikada biti vraćen. Nadalje, Italija je sastavni dio europskog fonda kojim se spašava Grčka, pa eto nije teško zaključiti kako Italija u ovome času posuđuje novac s kamatom većom od 6.5% da bi te iste novce posudila Grčkoj po kamatnoj stopi od 3.5% (Italija u EFSF fondu sudjeluje s impresivnih 18%). Ne treba biti ekonomski genije da bi shvatili kako ovakav scenarij jednostavno ne može dobro završiti, a problem je time veći što je Italija, za razliku od grčke jedna od najvećih svjetskih ekonomija i dok je količina novca potrebna da spasimo grčku donekle dohvatljiva – otprilike 280 milijardi dolara, nitko više nema dovoljno novaca da spasi Italiju – 800 milijardi dolara i koja je stoga odjednom postala problem broj jedan.

Priča o tome kako je Italija dogurala do ove pozicije vrlo je jednostavna i jasna, i kako Robert Mundell (jedan od nobelovaca iz ekonomije) kaže, riječ je o tome da su “naši roditelji ušli u restoran, a mi plaćamo račun”. Talijanski dugovi proizlaze iz zlatnih osamdesetih, kada su političke stranke ubacivale ogromne količine novaca u jug zemlje kreirajući pritom vladine agencije i državna poduzeća a sve skupa kako bi održali socijalni mir i sebe na vlasti. Klijentelizam, nepotizam i izbjegavanje plaćanja poreza sastavni su dio “talijanske bolesti” – koja se, ako ćemo pravo gledati, ne razlikuje u bitnome od značajki Hrvatske politike i političara u posljednjih desetak godina. Ako postoji razlika između Hrvatske i Italije, ona je u tome što je talijanski pir trajao trideset dok smo mi prošli ubrzani tečaj od otvaranja financijskih tržišta u posljednjih deset godina do spektakularnog pada u spirali recesije prije dvije-tri godine.

Postoji još jedna značajka koja je ista u Italiji i Hrvatskoj, a to je da Italija, za razliku od ostatka eurozone nije uspjela pokrenuti gospodarstvo i ono sada polako raste tempom od 1% godišnje što je čak i za optimistične i dalje manje od redovite godišnje stope inflacije. U sličnoj situaciji smo se našli i mi koji također još dan danas nismo uspjeli izaći iz recesije što je dobrim dijelom povezano za političko beznađe u kojem se nalazimo posljednjih mjeseci ali i godina. Po podacima svjetske banke, kritični parametar koji izdvaja Italiju od ostalih zemalja i koji se sve češće spominje je razina neefikasnosti države kao i razina korupcije odnosno deficit vladavine prava; svi ovi parametri u posljednjih nekoliko godina bilježe pad u Italiji ali i kod nas.

Problemi koji muče nas, talijane i grke očigledno su slični, dijelom i istovjetni, no razlika je u tome što je Italija previše velika da bi bilo tko dopustio da propadne tek tako, Grčka je pak dio eura koji je monetarna manifestacija nove europe pa ne smije propasti iz političkih razloga, dok smo mi suviše maleni da bi se netko previše brinuo o nama. Stoga nije čudo da sve češće od ekonomista, bankara pa čak i od političara čujemo sve glasnije zazivanje MMFa. Da ne bude zabune, MMF nije naš najbolji prijatelj no moglo bi se desiti da ostane posljednji, jer u okolini u kojoj će Europa doslovce posrkati svaki slobodni Euro ili cent kako bi se održala iznad površine, šansa da nama zapadne koja milijarda je skoro minimalna, a samo u slijedećoj godini potrebno nam ih je otprilike sedamnaest. Stoga, počnite se privikavati na ono što bankari i ekonomisti znaju već dugo, o čemu političari ne žele govoriti ali što nam je zapisano u zvjezdama tmurnog europskog neba.

p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Good times are when people make debts to pay in bad times.

Tags Grčka, Hrvatska, Italija, Večernji list

Politika

Izbori 2011

Promatrao sam prije nekoliko dana diskusiju koja se razvila ispod dnevnika Roberta Hirca, gdje je najjednostavnije rečeno bio izvrgnut poprilično žestokoj kritici a njegov dnevnik, od naslova pa na dalje proglašen je teškom demagogijom. Bacite pogled i provjerite sami.

Zanimljiva mi je ta situacija u kojoj se bilo što predloženo ne smatra dobrim ili točnim. Kako je to moguće da ima toliko toga što prepoznajemo da ne valjda a istovremeno nismo u stanju prepoznati i pohvaliti barem neke stvari koje valjaju i imaju smisla? Čisto statistički gledano, vjerojatnost je da u programu i Kukuriku-a i HDZ-a mora biti nešto što je dobro i originalno? U času kada su programi HDZa i Kukurikua izišli van, uzeo sam si truda i kaznio se čitanjem tog teksta. Ukratko, malo toga pametnoga ima unutra osim velikih i opširnih referenci na ono što je bilo i relativno neodređene reference na ono što bi trebali imati u budućnosti. Ja pak mislim da je situacija u biti vrlo jednostavna i da se može riješiti na poprilično jednostavan način i evo tu nekoliko temeljnih ideja koje mislim da bi trebalo provesti, neke od njih su kratkotrajne, neke dugotrajne, neke možda i utopijske:

Kao prvo, ono što očajnički moramo riješiti je pitanje izbora, no rješenje toga je pitanje za srednji rok i kao preduvjet morate biti na vlasti. Problem s promjenom izbornog sustava je uglavnom u tome što bi oni koji glasaju za promjene morali biti svjesni promjena koje će to donijeti njima samima i te promjene neće naići na odobravanje samom činjenicom da je riječ o promjenama. Ono što treba učiniti je riješiti pitanje biračkih popisa koji možda i nisu toliko bitni za nacionalne izbore ali su kritični za lokalne. Obzirom da su naši birački popisi krajnje kompromitirani, ono što bi trebalo učiniti je napraviti ih iznova pa makar to značilo da krenemo s registracijom birača od nule. Druga promjena u izbornom zakonu bi morale biti izborne liste koje bi morale biti u cijelosti ili barem djelomično otvorene – to znači da možete birati pojedinca a ne stranku. Ovo je ključno iz dva razloga; prvi je taj da birači sami odlučuju i ocjenjuju rad pojedinih zastupnika, a drugo je zato da napokon dođemo do situacije u kojoj će građanin znati tko je “njegov” zastupnik u Saboru. Problem s ovim promjenama je taj što on dugoročno mijenja odnose u samim strankama na uštrb stranačkog vodstva i strukture (dakle nju slabi), a jača snagu pojedinaca – što znači da je to potez koji bi utjecao prvenstveno na one koji danas kroje politiku.
Drugi i u biti krucijalni problem je daleko preskupa država. Ono što se desilo u posljednjih dvadeset godina je da je praktički svatko od nas uz donekle rijetke izuzetke dobija neku vrstu subvencije. Imamo tako 1.2 milijuna umirovljenika, oko 350.000 ljudi koji na ovaj ili onaj način direktno dobijaju plaću i, te na trošak državnog proračuna. Isto tako je činjenica da nam država u svojoj ukupnosti bilježi ogromni pad no taj pad do sada i dalje nije dotakao državnu upravu i one koji koji dobijaju državne subvencije. To dakle znači da su nužni tzv. “bolni rezovi”, a to znači da će dio ljudi iz državne uprave dobiti otkaze, to znači da će standard umirovljenika i svih onih koji dobijaju subvencije (ma kako se one zvale) morati pasti. Država mora postati jeftinija i država jednostavno ne smije biti mehanizam za preraspodjelu bogatstva iz jednostavnog razloga što je trošak te redistribucije prevelik, a efikasnost loša (što ne znači da se država ne smije brinuti za najslabije).
Treći problem su naši porezi koji su preveliki. Na poreze je najbolje gledati kao spojene posude ili možda još bolje na jezera u nizu. Prvi i najveći prihod države u hrvatskoj je Porez na dodanu vrijednosti što je donekle ok jer on obuhvaća ama baš svakog građanina i pravnu osobu u Hrvatskoj. U tim pravnim osobama rade ljudi koji ostvaruju dohodak i na taj dohodak plaćaju porez. Ako je trošak države velik, ako ima previše umirovljenika, ako ima premalo obveznika plaćanja doprinosa za zdravstvo (koji je ionako vrsta poreza) tada je trošak rada velik. Ako našu proizvodnju i usluge opteretimo velikom porezima taj se trošak mora preliti na kranji trošak proizvoda što ga onda čini nekonkurentnim. Ako je primjerice PDV veći, on na jednaki način opterećuje primjerice cijenu jedne čokolade, no ako je trošak rada velik, on opterećuje samo trošak domaće čokolade a ne i strane. Nakon dohotka imate “jezero” poreza na dobit, dakle onog poreza koji opterećuje uspjeh tvrtke, dakle razliku između prihoda i troškova. Tu dobit tvrtka može iskoristiti ili za daljnje investicije, širenje posla, nove strojeve ili nove zaposlene ili ih jednostavno može isplatiti vlasniku. I posljednje jezero bi bio porez na kapitalnu dobit koji kod nas uopće ne postoji. Ne bi li bilo bolje da umanjimo porez na dobit (koji kao posljedicu ima i smanjeno izbjegavanje poreza) a s tom razlikom opteretimo isplate dobiti vlasnicima kapitala koji u ovome času nikako nisu oporezovani?.

Ove tri točke bave se time da nas predstavljaju političari koje doista želimo, da ne trošimo više nego što imamo (pa koliko god bolno to bilo) te da privatnoj inicijativi otvorimo prostor da stvara nove vrijednosti te da bude konkurentna u svijetu, jer bez toga nema ničega. Ima tu još toga što bi se moralo dodati, primjerice pitanje pravosuđa i kompetentne uprave ili otvorenost i transparentnost javne uprave, no moje je mišljenje da to mora izvirati iz ove tri točke po definiciji te da ih ne treba nužno gurati u posebnu stavku. Moramo imati zakone i pravosuđe koje te zakone provodi a koje će jasno pokazati kako je rizik od kazne veći od potencijalne dobiti, a zakoni prema svima moraju biti jednako primjenjivi i bez zadrške.

I sada, na kraju, ako se složimo da su gornje tri stepenice kritični parametri za uspjeh države kao cjeline, dolazimo do zaključka kako se sve tri točke u svojoj biti bave temeljnim vrijednostima koje su u posljednjih dvadesetak godina totalno nestale ili su zloupotrijebljene do razine neprepoznatljivosti, pa stoga kada se i pojavi netko tko je identificirao problem i ponovno pokuša objasniti kako treba krenuti od samih temelja, bude proglašen demagogom, a popis akcija neiskrenim popisom dobrih želja.

Svi smo voljni kritizirati ponuđeno ali nismo voljno pokazati koja su to “prava rješenja”, eventualno obećajemo da ćemo ih pozdraviti kada ih vidimo. Mislim da se to mora promijeniti.

Misao dana:
A government big enough to give you everything you want is a government big enough to take from you everything you have.

p.s. samo da objasnim situaciju s Večernjim i kolumnama; prošloga tjedna sam napisao kolumnu koja nije izašla u subotu zbog kombinacije faktora od kojih najmanje jedan uključuje blackberry outage i činjenicu da sam u kritičnom trenutku ostao bez baterije na telefonu, da mailovi nisu radili i da se nisam mogao javiti jer sam se nalazio na primanju u Francuskom ministarstvu vanjskih poslova; očekujem da će od slijedeće subote niz kolumni biti nastavljen

Tags Hrvatska, izbori, Robert Hirc