Tag: HFP

Categories
Politika Priroda i društvo

Pravna država na godišnjem odmoru

Čitam ja javno.com i naletim na slijedeće:

Nastavak saslušanja u rujnu

Za danas je bilo predviđeno saslušanje tri svjedoka. Dvoje se nije odazvalo sudskom pozivu, dok je supruga prvoosumnjičenog Josipa Matanovića, donedavnog potpredsjednika HFP-a, došla u Županijski sud u Zagrebu i iskoristila svoje pravo te nije svjedočila protiv njega.

Do ljetne stanke tako je od 14 planiranih, ispitano 11 svjedoka. Oni koji se nisu odazvali, njih troje, kao i sedam novopredloženih bit će pozvani u nastavku istrage. Odluku o rasporedu svjedočenja sudac Boris Ivančić donijet će krajem kolovoza ili početkom rujna, saznajemo u Županijskom sudu u Zagrebu.

Dakle, nekakva ekipa od 7-8 ljudi je u pritvoru radi slavodobitne akcije Maestro kojom je kriminal u HFPu sveden sigurno na najmanje polovicu. Akcija je koštala 10 milijuna kuna, država je u premetačinama koje su uslijedile uspjela vratiti nekih 350.000eur (zaokružimo na nekih 2.5 mil kuna – što znači da smo i dalje 7.5 mil kuna u minusu), a ponekima su prikvačili strašne zločine, eto primjerice Ivanu Gotovcu su prišili da je na poklon dobio peku i putovanje u Monte Carlo (pojma nemam je li lik kriv ili nije, no činjenica je da mu nisu uspjeli dokazati bilo kakvo primanje novaca i onda imaju hrabrosti napisati peku, tip valjda fakat voli teletinu).

Anyway, ne poznam nikoga od njih, slažem se u ovom slučaju s Ivom Sanaderom (premijerom, op.a.) kako je HFP leglo kriminala (baš kao i vlada, kao i hrvatska brodogradnja, kao i…) i da se mene pita polovica vlade bi se hladila skupa s ovim HFPovcima, no poanta je da su ljudi u zatvoru (i to istražnom) da se protiv njih vodi nekakav postupak i da je država odlučila otići na godišnji odmor u trajanju od ništa manje od 40 dana!!! Cool fora.

Gospodo kiminalci, kolovoz je doba godine kada je pravna država na godišnjem, ništa lošega vam se ne može desiti u kolovozu, idealno vrijeme za donošenje odluka, krađu i kriminal, nitko ne gleda, svi su na moru (sad kad malo bolje razmislim, nije li priča o Liburniji bila zavaljana upravo u kolovozu?).

Sudjelujem u jednom velikom projektu čiji je krajnji korisnik država (ja sam tamo negdje druga-treća ruka i u stvari originalni dobavljač onoga što država treba), projekt u svojoj cijelosti košta stotine milijuna kuna (moj dio kolačića su samo mrvice, pa se nemojte odmah razveseliti u moje ime) i veliki je predizborni potez ove države. Rokovi za izvođenje su zakonom određeni, no država nije još odradila svoj dio posla oko odabira dobavljača, potpisivanja ugovora i koječega drugoga što posao te magnitude zahtjeva. Rokovi su odavno prošli. Znate li koji je odgovor zašto se to nije dogodilo:

Imamo puno posla. Puno ljudi je na godišnjem.

Tamo negdje pred kraj kolovoza kada “shit hits the fan” biti će po novinama i dnevnicima kako je država odradila svoj dio posla na vrijeme i da im nije jasno zašto su svi zakazali. Spominjati će penale i stup srama i govoriti o neozbiljnosti privatnog sektora i koješta drugoga, a u stvarnosti će za posao koji traje minimalno 60 dana osigurati 15 dana. Zato što je država na godišnjem a oni koji su ostali imaju puno posla.

Misao dana:
Did you lose your mind all at once, or was it a slow, gradual process?

Share the post "Pravna država na godišnjem odmoru"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Tajna notebooka Ivana Gotovca

U današnjem Nacionalu postoji zanimljivi tekst o tome kako su odvjetnici Ivana Gotovca (jednog od uhićenih potpredsjednika HFPa) zatražili na uvid zaplijenjeni notebook Ivana Gotovca u kojem se navodno u arhivi Outlooka nalaze emailovi koje je Gotovac slao Polančecovim pomoćnicima tražeći da od Polančeca i Ive Sanadera dobiju finalni stav o pojedinim predmetima. Time bi se dokazalo kako je Gotovac funkcionirao na temelju danih mu instrukcija.

Ovo je zanimljivo. Ovo je osobito zanimljivo ako to stavimo u kontekst jučerašnjeg Otvorenog u kojem se Damir Polančec roštiljao u stolici pritisnut desetinama pitanja ne samo Mislava Bage nego i sugovornika u studiju. Puno toga ne ide u prilog Polančecu, od izjave Ljube Jurčića kako je on više vremena provodio u HFPu (upravo zato kako bi izbjegao situacije u kojima se Polančec sada nalazi), preko stranačkog mu kolege Andrije Hebranga koji je jasno dao do znanja da je on sam odgovoran za odluke koje su se donosile dok je on bio član upravnog odbora (a tu je Vesna Pusić u pravu kada tvrdi da je funkcija upravnog odbora upravo u tome da bude odgovoran za odluke koje se tamo donose).

Polančecova obrana se ukratko svodi na to da nitko ništa ne zna, da ovi ljudi nisu zasada osuđeni i ne možemo ništa pretpostavljati (a ako je to tako, zašto onda Sanader na sva usta hvali to kao svoj najveći uspjeh!?) i da dok se ne otkrije što se točno događalo nema smisla potezati pitanje političke odgovornosti (to ipak nije mogao zanijektai). Istovremeno, Vesna Pusić ga je upozorila kako nije uopće sporno da li su ti ljudi primili 800.000eur, te da je sama ta činjenica da mu 75% upravljačke strukture fonda završi u zatvoru mora za sobom nositi neke konsekvence. Ovdje Polančec ponovno sam sebi skače u usta tvrdeći pak kako su tih 800.000eura ovi zaprimili kako bi pogodovali određenim ljudima u budućnosti i da se šteta nije u stvari dogodila (u ovo ne vjerujem ali eto).

No, da se vratimo na Ivana Gotovca, lika koji barem po slici djeluje kao štreberko (a poslovna karijera mu i izgleda poput one od tipičnog tehnomanagera) koji djeluje po nalozima i politici koju mu nalažu poslodavci. Lik odgovara opisu managerskog egzekutora koji lišen bilo kakve empatije sa papirima koje procesuira donosi odluke u skladu s nalozima, upravo zato bi ta arhiva primljenih i poslanih emailova mogla biti zanimljiva jer može svjedočiti o tome što se događalo u HFPu oko njega. Da li je on nedužan ili nije sporedno je pitanje (iako njemu u ovome času najbitnije na svijetu), no ako mu jedino mogu zakvačiti putovanje u Monte Carlo i “peku” te izjavu da sam ne zna koliko novaca ima (premetačina stana je pronašla ukupno 320kn u cijeloj kući) može biti da treba uzeti za ozbiljno ono što on govori, a kako god okrenuli, to neće ispasti dobro za Damira Polančeca (za kojeg uopće nemam nikakvih simpatija jer je lik veliki negativac u nadolazećoj privatizaciji i managerskom takeoveru Podravke u kojoj sam i sam mali dioničar).

Pitanje emailova i email arhive je vrlo zanimljivo jer kod nas tako nešto nije regulirano, dok su vani primjerice mnogi žestoko kažnjavani zato što takve arhive nemaju ili su je svjesno uništili. Microsoft je primjerice nekoliko puta završio na sudu upravo zato jer se nije pridržavao sudskih odluka o obaveznom arhiviranju email komunikacije.

Činjenica je kako Sanaderu u posljednjih pet mjeseci vladanja nikako ne odgovara da bilo koji od njegovih ministara bude osumnjičen, unatoč tome što se “circumstantial evidence” gomila; činjenica je također kako je donekle efektna teza o borbi protiv korupcije budući da u vrijeme koalicijske vlasti nitko (ili barem ne nitko visoko pozicioniran) nije završio u bajboku, dok je u slučaju HDZove vlade praktički sva ekipa koja je završila u zatvoru njihov vlastiti kadar (od konvertita Vlade Zeca, narodnog heroja Branimira Glavaša pa sve do sada otkrivenih talenata u HFPu).

Misao dana:
All power corrupts, but we need the electricity.

Share the post "Tajna notebooka Ivana Gotovca"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Hrvatski fond za privatizaciju

Ovaj tekst nije u moj nego je malo dotjerana korespondencija između mene i jednog kolege (čiji je identitet poznat samo meni i njemu :):

Ne znam jel vi dumate o tome svemu, a još manje kaj meni treba da se u sve to uplićem, ali vidim da je HDZ vratio lopticu s takvim spinom da je u zraku promijenila smjer za 90 stupnjeva. Kako je jebeno moguće da sad odjednom ispada da Sanaderu raste popularnost i da ankete pokazuju kak ekipa zapravo nije ziher je li on kriv, glup ili zaslužan za ovo kaj se dogodilo? Znao sam da će tak ispast. Napiso sam ti da se najviše bojim da sve ostane kak je. Kaj nama vrijedi kaj stranci rikavaju od smijeha kad mi sami niš ne kužimo. Oni tu samo dolaze na more, i to rijetko. Boli njih kita. Napiso sam da je najvažnije da nitko ni u što nije siguran, i onda se otvara mogućnost da sve ostane kako jest. Nitko još nije uspio pokazat blesavim ovcama da predsjednik fonda MORA znati za sve prodaje; da uprava MORA biti obaviještena od strane predsjednika fonda o svim aktivnostima u fondu, MAKAR jednom godišnje. Pošto je netko sve te izvještaje dužan i pročitati, a ne samo arhivirati, svi oni su u najmanju ruku nesposobni ili su postupali s grubom nepažnjom. Mrak, ja vjerujem da sad uzmem odvjetnika – a ne moram dugo ni tražit – da bi to na sudu s lakoćom dokazao. Kao dokazni materijal mi treba samo zakon o privatizaciji i statut fonda. Ajde ovako: čak i da je sve to istina, čak i da nisu imali nikakvu informaciju o sumnjivim prodajama, dakle čak i da nisu bili u prilici primjetiti da je neko zemljište prodano po triput manjoj cijeni od tržišne ili nešto slično, da nisu imali načina da znaju da su sve ponude bile korektne a natječaj je ipak poništen, to bi samo značilo da su još sredinom 90-ih ustrojili takav sistem koji dopušta da fond ima nekakvog predsjednika, upravu, nadzorni odbor, a da oni zapravo ničemu ne služe. I opet nije teško naći ljude koji su pri ustrojavanju sistema funkcioniranja fonda postupali s grubom nepažnjom i nestručnošću… samo gledano na taj način, ispada da je to čitav hrvatski sabor ili barem njegova većina.

Misao dana:
I find it rather easy to portray a businessman. Being bland, rather cruel and incompetent comes naturally to me.

Share the post "Hrvatski fond za privatizaciju"

  • Facebook
  • X