Categories
Politika

Izborni hranidbeni lanac

Ulazimo polako u zonu parlamentarnih izbora pa sam pomislio da treba ukazati na neke od manje ili više očiglednih događaja koji se događaju pred našim nosevima ali ipak u drugom planu.

Prvi i najočitiji je kreiranje koalicija. Svaka koalicija dolazi sa svojom cijenom i u rijetko kojoj su 2 + 2 četiri, najčešće je to manje od četiri no ponekad je zbroj jedva malo veći od prve brojke. Tipični primjer je tzv. domoljubna koalicija koju sakuplja HDZ gdje sakupljaju sve male satelite koje su osnivali tijekom godina i gotovo svaki od tih marginalnih lidera je voljan prodati svoju stranku za potencijalnu poziciju na nekoj od izbornih lista. Analitičari i oni koji se tako osjećaju vrlo često ukazuju na to kako koalicija skoro pa desetak stranaka domoljubne koalicije jedva dodaje uočljivi postotak na već postojeći impresivni rejting HDZa koji unatoč svemu što je ta stranka učinila za ovu državu nikada da padne ispod 30%. Ono o čemu malo tko priča je DHondt metoda koja solidno favorizira pobjednika i nije HDZu toliko bitno da uđu u koaliciju koliko im je bitno da eliminiraju i počiste izborne liste koliko je god to moguće. Nema dvojbe da nijedna od tih stranaka ne može proći prag, no u nekim okolinama mogu pokupiti od nekoliko stotina do nekoliko tisuća glasova koji se lagano mogu pretvoriti u glasove koji nedostaju da bi se osigurao mandat ili će pak pomaknuti DHondtovu formulu (koja jako varira, ne sjećam se više napamet, no nije dovoljno imati 5% jer u pojedinim situacijama i odnosima snaga taj postotak može narasti i na preko 7% da bi bili sigurni da imate mandat). Nadalje, broj glasova u nekim jedinicama, a koji su nužni za mandat varira od 9 do 18.000 ljudi i svaka tisuća dobro dođe (kada već mrtvi ne mogu glasati tako jednostavno kao prije). Ukratko, ne zanima HDZ koalicijski potencijal nego žele ukloniti druge manje stranke s izborne liste.

In other news: uočite da su izborne jedinice i dalje neustavne te je razlika u broju glasača između pojedinih jedinica veća od dopuštenog. Kako je Ustavni sud već upozoravao na taj mali i sitni detalj, uz kvalitetnu ustavnu tužbu moglo bi se postići svašta.

Koalicijski potencijal naravno nije samo zanimljiv na desnoj strani političkog spektra nego i na lijevoj gdje je došlo do pravog komešanja u posljednje vrijeme. SDP je tu gdje je i oni su po definiciji pokretna meta za dežurne ucjenitelje. IDS je lagano ponovno počeo spominjati autonomiju Istre (pojma nemam kako napreduje Pulska bolnica koja se kretala graditi prije četiri godine) i kao i obično tu je diskusija o tome da li je njima bolje samima ili u koaliciji (što je u biti samo šifra za pregovarače da vidimo koliko se mandata nudi u koaliciji); puno je tamo bilo promjena pa su se i odnosi na terenu promijenili, a s prolaskom vremena IDSu je sve teže i teže održavati rezultat neovisno o klijentelizmu kojeg je kvalitetno sagradio u proteklih 25 godina.

Orah, koji je u jednome trenutku puno obećavao je u slobodnom padu; u protekle četiri godine teško da možemo reći da su uspjeli producirati i jednu jedinu osobu osim svoje liderice, a cijeli niz manje ili više visoko pozicioniranih ljudi iz stranke rapidno traži odstupnicu pa tako bježe u svim smjerovima osim u smjeru Laburista jer oni pak bježe prema Orahu. Tvrdokorni stav da nema koaliranja sa SDPom je naivno zanimljiv jer s jedne strane pozicionira Orah da prikuplja odbjegle SDPove birače, no kada to stavimo u kontekst privatnih Mirelinih večera s čelnicima ili wannabe čelnicima SDPa onda ta priča i ne izgleda baš toliko uvjerljivo. Mirela, baš kao i Karamarko (koji je ipak u boljoj poziciji) nikada nije bila prva u bilo čemu pa onda iz toga treba tražiti uzroke zašto organizacija stranke nije uspjela).

Tu su naravno i Čačićevi reformisti koji se prilično drže ispod radara što govori o tome da rade u pozadini, koliko mi je poznato oni su svoje napore usmjerili na područja u kojima su kadrovski jaki dok će ostatak prepustiti drugima u prešutnim ili vidljivim koalicijama – primjerice Josipovićevoj Naprijed Hrvatska koja je sama po sebi okupila zanimljivi broj poprilično nekompatibilnih ljudi što sasvim sigurno zbunjuje one birače koji barem donekle barataju osobama iz domaćeg političkog života.

HNS kao vjerni član koalicije skupa s pomorm koji im slijedi od strane Reformista i liderskom krizom koja je zasada kamuflirana kao logična smjena generacija, no koja će čini mi se ipak rezultirati sukobima unutar stranke i nema previše izbora i mora se držati koalicije.

U izborima postoji koncept Kingmakera i čini se da Čačić i Josipović igraju na tu kartu.

Super je pričati o strankama, no prave priče govore ljudi i tu treba paziti tko govori i kada. U HDZu to previranje traje već duže vremena i neka nova (ili možda ne toliko nova) lica su ispala u prvi plan, pa tako imamo npr. Josipu Rimac koja je neproporcionalno zastupljena dok neke druge likove nismo čuli mjesecima.

Istovremeno, sličnu situaciju imamo i u vladajućoj koaliciji makar tu stvari nisu toliko očite, činjenica je da se na nižim razinama vode rovovske borbe oko toga tko će za početak završiti na izbornim listama. Najbolje je za to promatrati promjene na razinama pomoćnika ministara jer je tu u proteklom razdoblju bilo jako puno promjena, a jednako tako trebalo bi “upariti” neoubičajeno velike stranačke i medijske aktivnosti pojedinih dužnosnika (od ministara preko zamjenika i pomoćnika koji se u zadnje vrijeme guraju pred kamere i kada imaju i kada nemaju što za reći) s njihovom dosadašnjom anonimnošću. Neki sigurno žele i proizvesti “Picula” efekt, budući da ovoga puta imamo i preferencijalne liste pa će sigurno biti i soliranja tijekom kampanje u pokušaju da se preskoče kolege kako bi se dokazala relativna vrijednost za neki budući trenutak (ionako, veći dio stranačkog preslagivanja koje se događa sada se u biti ne odnosi na neposredne izbore, nego je to pozicioniranje za sve ono što dolazi nakon toga, od nezaobilaznih konvencija do svih izbora koji slijede poslije ovih). A kada smo već kod kadrova iz ministarskih kabineta, vrijedilo bi malo baciti pogled i na egzodus profesionalnog kadra koji vjerojatno pod pritiskom posljednje godine i očajničke potrebe da se povremeno progleda kroz prste pa ih je stoga potrebno zamijeniti provjerenim, vjernim iako možda i ne pretjerano bistrim stranačkim kadrovima.

Iz svog tog movinga, treba razabrati ljude koji će se u skorijem vremenu iskristalizirati kao uži tim oko vođa stranaka, a posljedično onda i kao ministri u nekoj budućoj vladi u slučaju da upravo ta opcija uspije pobijediti. Naravno, ljude kojima se okružujete i pozicionirate oko (bolje rečeno ispod) sebe, nisu isti ljudi koji bi bili idealni u slučaju da osvojite vlast, no politika se vodi korak po korak-

Misao dana:
The major problem—one of the major problems, for there are several—one of the many major problems with governing people is that of whom you get to do it; or rather of who manages to get people to let them do it to them.
To summarize: it is a well-known fact that those people who must want to rule people are, ipso facto, those least suited to do it.
To summarize the summary: anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.

Categories
Business eDržava Ekonomija

Zakon o strateškim investicijskim ulaganjima

Jučer sam slučajnošću bio u Westinu gdje je HDZ imao svoj ekonomski forum ili kako oni već zovu to okupljanje (usput rečeno, jako je malo teksta napisano o tome u novinama, nije da sam očekivao velike i dugačke analize ali malo više i malo istaknutije članke je ipak bilo za očekivati).

Negdje istovremeno, Vesna Pusić govorila je o “radikalnim potezima” koje vlada treba napraviti, malo kasnije je premijer to isto okarakterizirao kao “odlučno” a ne “radikalno”, no poznavajući kretanja u državnom proračunu sasvim je jasno da radikalno i odlučno nisu baš previše spojivi koncepti u sadašnjoj situaciji i konstalaciji snaga. Usput rečeno, kada već spominjemo radikalne poteze – ako smo smanjili subvencije za koju milijardu, a da bi podijelili te subvencije moramo imati ljude koji primaju zahtjeve, obrađuju zahtjeve, kontroliraju i plaćaju – a oni su sada de facto ostali bez predmeta za obraditi, što će se s njima dogoditi? Oni zauzimaju i neki prostor, moramo ih hladiti i grijati, troše neke papire, kradu uredski materijal… Tu bi se isto dalo nešto uštediti, zar ne?

Naravno, kao spasitelji se očekuju “investitori“, a za njih smo pak napravili Zakon o strateškim investicijskim projektima. Odmah uočite da se u članku pet zakona definira što je to strateški investicijski projekt i da je po tome jedini kriterij (ili barem prevladavajući) onaj financijski: koliko je netko novaca spreman uložiti – to je strateška odrednica. Ja sam nekako mislio da strategija znači nešto drugo a ne samo gomilu para koju je netko voljan istresti na stol, no to sam samo ja.

Ono što jest važno kod gore spomenutog zakona je nešto sasvim drugo, a to je da smo tim zakonom posredno ili možda čak i neposredno priznali kako nemamo ama baš nikakve moći da se neka ideja realizira kroz postojeći sustav (zakona, propisa, provedbenih akata i pripadajuće mu birokracije) nego ćemo u određenim uvjetima (aka. kada su zadovoljeni “strateški” interesi) opaliti prečicom kroz šumu propisa kako bi se nešto doista i dogodilo. Meni je ovo konceptualno jako pogrešno jer kako je moguće da u jednoj uređenoj državi zaobilazimo zakone i procedure kako bi se pogodovalo nekome, pa makar on bio i strateški investitor? Što takav pristup radi vladavini prava i ustavnom obećanju da smo pred zakonom svi jednaki?

Druga konsekvenca ovog zakone je i to da ćemo u provedbi proizvesti novu kastu birokrata koji su po svojoj definiciji Überbirokrati, jer oni mogu s visine napraviti stvari koje birocraticus domesticus vulgaris ne mogu izvesti. Ekstenzija te ideje je i da imamo predvodnika tih überirokrata što se manifestira u ideji o povjereniku za investitore (postoje neke stvari koje samo birokrat može zamisliti jer nama drugima sinapse u mozgu jednostavno nisu spojene da dopuste takav tok misli). Razmislite malo, da li je to optimalan i u krajnjoj liniji pravedan pristup razvoju ekonomije (ili bilo čega drugoga)?

Misao dana:
The underlying bureaucratic key is the ability to deal with boredom. To function effectively in an environment that precludes everything vital and human. To breathe, so to speak, without air.

The key is the ability, whether innate or conditioned, to find the other side of the rote, the picayune, the meaningless, the repetitive, the pointlessly complex. To be, in a word, unborable.

It is the key to modern life. If you are immune to boredom, there is literally nothing you cannot accomplish.

Categories
eDržava Politika

Potencijal eDržave i kako do njega?

Ove nedjelje nakon sedam sati početi ćemo zbrajati konsekvence osmogodišnje vladavine HDZ-a i razmatrati što će se to točno desiti u slijedećem razdoblju. Iako je gubitak izbora od strane HDZ-a izvjestan, biti će zanimljivo vidjeti koliko velik. Da li je HDZ danas slabiji nego trećeg siječnja 2000. godine ili će ipak osvojiti više glasova (o čemu će direktno ovisiti sudbina današnje predsjednice). Tu je naravno i Kukuriku, koalicija pobjednika koja baš ne odiše oduševljenjem da baš u ovom trenutku preuzima vlast. Hoće li oni imati većinu i koliko će ona jaka biti? Hoće li se u svojoj vladavini morati oslanjati na usluge manjina ili manjinskih stranaka? Manjine su u Hrvatskoj uvijek priklonjene vlasti i računa se na njih gotovo kao “joker” karta, no pitanje je da li cijena primjerena i može li je ova zemlja platiti. Ovogodišnji izbori su prilika i da se zauvijek oprostimo s nekim strankama s političke scene, primjerice s HSS-om koji je prokockao apsolutno sve što su ikada imali, HSLS koji se poput zombija (a mogli bi reći i zajedno s nekolicinom političkih zombija) pokušava izdići iz mrtvih ili lista Milana Bandića koji očito nema mjeru da prepozna kada i gdje treba stati. Tu su i navodna “iznenađenja” ovih izbora poput Laburista koji su izrasli na krilima populizma jedne osobe i simpatije medija, kao i niz manjih stranaka i lista koje imaju šansu proći izborni prag poput liste don. Ivana Grubišića ili Ladonje koja očekuje saborske mandate u osmoj izbornoj jedinici (a za koju i ja radim).

Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

Misao dana:
I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…