Kako rasturiti domaću industriju (dio osmi – “reket”)

Ovo je osmi dio iz serije, prvih sedam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi.

Zadnjih par tjedana sam bio malo inkapacitiran za pisanje pa eto nastavljam tek danas. Imam ideju opisati dva institucionalna reketa koja su mi se desila i u koja možete i ne morate povjerovati, meni je to malo bitno, no ja znam tko su ti ljudi bili i što se desilo.

Prvi slučaj se desio prije nekoliko godina kada je moju tvrtku posjetio inspektor zaštite okoliša. Grafička industrija u svojem radu koristi puno različitih materijala koji mogu onečistiti okoliš, no isto tako, moderna grafička industrija, osobito ova koja koristi offset u biti nema više ništa osobito toksičnog ili opasnog u svojem poslovanju. Vremena olova, opasnih kiselina, teških metala i sličnih spojeva je odavno prošlo. No, svejedno, okoliš treba čuvati.

U svojoj biti, u modernom offsetu imate svega nekoliko opasnih kemikalija kojih se treba čuvati. Jedno su kemikalije koje se koriste za razvijanje offsetnih ploča. To nisu razvijači u klasičnom smislu riječi budući se radi o fotopolimerima koji se razvijaju u alkalnoj otopini odgovarajućeg sastava. Te kemikalije po samoj svojoj biti nisu otrovne (to ne znači da si možete natočiti čašu i očekivati da nećete završiti u bolnici), no u primjerice americi to su spojevi koji se smiju samo neutralizirati (dakle da dobijete neutralni pH) i potom se slobodno izlijevaju u kanalizaciju. Druga vrsta otpada su mineralna i sintetička ulja koja se koriste za podmazivanje strojeva, tu su i petroleji i alkoholi koji u biti isparavaju i od njih nema otpada koji bi se morao zbrinjavati, te naposlijetu tu je zaostala ambalaža od tiskarskih boja i ostalih preparata koja se miješaju s bojama (sušila i slično). Boje su u biti napravljene od prirodnih sastojaka i nema osobito kritičnih elemenata, a u nekim bojama se koriste i recimo skroz prirodna ulja (primjerice sojino), također umjesto izopropilnog alkohola mogu se koristiti prirodni nadomjestci, a isto vrijedi i za petroleje (koji pak nisu toliko učinkoviti ali funkcioniraju). Naravno, imalo bi smisla prijeći na ove zdravije materijale, no međutim obzirom da se rijetko tko brine o zaštiti okoliša onda je teško prijeći na netoksične materijale ako time ne kompenzirate za povećane troškove zaštite okoliša.

Problem mineralnih i sintetičkih ulja te ostataka boje i njihove ambalaže je u biti najveći. Ti materijali bi se morali spaljivati no kako je jedina spalionica za to zatvorena, ostaje samo basnoslovno skupi izvoz koje rade malobrojne tvrtke za obradu tog otpada. U našoj tvrtci je primjerice postojalo razvrstavanje za opasni otpad, papirni otpad (koji se može reciklirati i koji smo reciklirali) te naravno za komunalni otpad koji se odlaže na deponij. Problem je bio s kanticama i bojom (ponavljam još jednom da su to offset boje kakvih teško da ste vidjeli i koje su po prirodi daleko manje opasne od recimo kantice uljne boje ili laka za bojenje stolarije).

Anyway, stigao je kod nas inspektor zaštite okoliša i pogledao pogon, bio je zadovoljan kako mi razvrstavamo otpad i u jednome času mi je samo dao vizitku čovjeka kojem se moramo javiti. S time da ovo “moramo” je bio sasvim sigurno imperativ i uopće nije bilo dvojbe da se možemo javiti samo jednom dobavljaču koji će riješiti sve naše dvojbe oko zbrinjavanja otpada. Ne imajući drugačije rješenje za rješavanje otpada pozvali smo čovjeka koji je uredno dostavio ugovor i cjenik i to je bilo to. Potpisali smo ugovor s dobavljačem kojeg je uvjetovao inspektor a kako bi dobili od njega povoljno mišljenje. Problem se pojavio tek kasnije kada smo shvatili da dotični nema rješenje za zbrinjavanje otpadnih zauljenih krpa i kantica s bojom iz jednostavnog razloga što čovjek (kao uostalom i svi drugi) nije imao što s njima učiniti. S jedne strane imate zakonsku obvezu zbrinuti taj otpad, no istovremeno nema nikoga tko bi taj posao doradio sve i da to želite.

Drugi problem se pojavio sa zbrinjavanjem kemikalija jer smo mi prikupili određenu količinu naših otpadnih razvijača za offsetne ploče i dok je čovjek to tovario u svoj kombi kroz razgovor s njime sam shvatio kako on uopće ne zna što tovari u svoje vozilo i kako u biti on ima vrlo jednostavno rješenje za taj problem. Oni izliju kemikaliju u bazen, potom u sve skupa ubace vapna i potom ostatak valjda izliju u kanalizaciju a krutu tvar negdje zakopaju. Čovjek naravno ne razlikuje razvijač za fotografije (na bazi srebra) od razvijača za primjerice kolornu fotografiju ili razvijača za fotopolimerni postupak. Njemu je to sve isto.

Vi razmislite i odlučite da li je to kvalitetno zbrinuti otpad, ja mislim da nije, no inspektor zaštite okoliša ima sasvim drugačiji stav.

Druga situacija je bila u jednoj državnoj instituciji čiju ste članarinu obavezni plaćati, a gdje smo na jednom pozivnom natječaju dobili posao tiskanja jedne monografije. Posao se razvukao na nekoliko mjeseci (ne našom greškom) i kada smo napokon odradili posao i isporučili proizvod tada me je posjeo čelnik te institucije i lijepo objasnio kako umjesto da fakturiramo primjerice 150kn po jedinici prizvoda, mi ćemo fakturirati 350kn po jedinici, a tu razliku ćemo proslijediti čovjeku koji će nam se javiti i dati konkretne instrukcije. Na moje protestiranje i neslaganje, vrlo je jasno bilo rečeno (bez pretjeranog uvijanja i pristojnosti) da ako to ne napravimo nikada nećemo imati posao plaćen.

U prvom slučaju pristao sam na reket zato jer je taj problem ionako trebalo nekako riješiti, no ovaj drugi puta sam doslovce bio prisiljen pristati jer je to bio jedini način da se do novca dođe. Nisam baš ponosan na to ali mogu slobodno reći da sam u 16 godina svog poslovanja na ucjene pristao svega nekoliko puta (manje nego što imam prstiju na jednoj ruci) i ta nepopustljivost me nažalost koštalo svega. Uvijek je lakše zažmiriti, pregristi i popustiti nego se držati principa – no nažalost onda to više nisam ja.

Misao dana:
The man who offers a bribe gives awaya little of his own importance; the bribe once accepted, he becomes the inferior, like a man who has just paid for a woman.

Kako rasturiti domaću industriju (dio sedmi – “namještaljka”)

Ovo je sedmi dio iz serije, prvih šest dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti.

Nisam već dugo ništa napisao na ovu temu i nekako si mislim da je vrijeme za vrlo konkretnu stvar. Naime ono što ću sada napisati je 100% sigurno istina (ili barem moje iskreno uvjerenje da je to istina), obzirom da nemam čvrste dokaze nego samo naznake i pročitano između redova neću nikoga imenovati kako bih zaštitio krivce (policija sada čita po službenoj dužnosti pa možda nešto korisno ispadne iz ovoga).

Dakle, recimo da postoji neka velika državna institucija koja ponekad naručuje ogromne količine različitih tiskanih materijala, i to radi u ljetnim mjesecima pokušavajući nagovoriti ljude da posjete naše more i onda dijeli te brošurice prolaznicima po cesti. Recimo da raspišu javni natječaj na kojem traže tisak neke brošure u nekoliko milijuna primjeraka i to je poprilično dobar opis onoga što je mene u jednome času snašlo.

Da budem totalno iskren, imao sam čovjeka unutar te institucije koji je htio napraviti prijateljsku uslugu (bez ikakvih obaveza i bez ikakve ali i najmanje financijske kompenzacije), jednostavno lik kojem je bilo dosta gledati što se sve tamo radi i koliku su vešmašinu (a nije za veš) sagradili tijekom godina.

Natječaj je bio lijepo i precizno napisan, napisana je bila točna vrsta i gramatura papira, tehnika tiska, mutacije, vrsta i način uveza, pakiranje, isporuka; sve u svemu sjajan tehnički opis na temelju kojeg je moguće napisati vrlo preciznu ponudu. Odmah da bude jasno riječ je bila o iznimno velikom poslu za bilo kakvu tiskaru i doslovno se radilo o tjednima posla i čekanju papira (u toj količini) iz tvornice koja se također mjerila u tjednima.

Kada se radi takav posao onda se tome pristupa malo drugačije od onih dnevnih poslova koje uobičajeno radimo. Ja bih često znao govoriti kako postoje poslovi od kojih se živi i poslovi na kojima se zarađuje. Ovo je bio posao od kojeg se živi, dakle posao koji je veliki, koji uključuje veliki novčani tok, koji zauzme ljude i kapacitete na duži rok i to još u doba mrtve sezone, dakle po svim kriterijima posao na kojem krajnju cijenu treba ogoliti do daske; čak raditi u malom minusu ako treba zato da bi rasteretili firmu gubitka koji se neminovno dogodi tijekom ljeta kada je ionako pola firme na godišnjem i kada je svaki prihod i dalje manji od mjesečnog troška hladnog pogona.

Ukratko, ogolili smo cijenu do kraja, iskoristili najoptimističnije moguće normative, naganjali dobavljača papira da nam da najbolje moguće uvjete, da iz ormara izvuku svaki popust koji se na cijenu može dobiti, smanjiti za konkretni posao rokove plaćanja da se još ušićari koji postotak i kada smo napravili sve što smo mislili da možemo onda smo poslali ponudu.

Na naše iznenađenje, makar je konkretni proizvod (ali doista igrom slučaja) idealno pasao upravo na naš strojni park, izgubili smo natječaj i to za impresivnih 30% razlike cijene. E sada, 30% je jednostavno previše, cijena papira se naštimava na drugu, treću decimalu, uvjeti su tu manje-više svima identični. Ljudi koštaju koliko koštaju i tu nema pomoći; porezi su fiksni i nema oko toga pregovaranja; normativi su (barem kod nas) bili visoki i učinkovitost sigurno na razini (imali smo čak i neke europske rezultate u brzini, postoje naime i mjerenja učinkovitosti, nije da je olimpijada ali najbliže tome što se može). Štogod da smo napravili i pregledali, svi brojevi su bili točni.

Pobjednik natječaja nije imao ništa bolju opremu od nas, nije osobito učinkovit ili učinkovitiji od nas. Znamo čak i neke ljude koji tamo rade pa znamo i koliko novaca dobiju za taj posao i svejedno nema objašnjenja za 30% razlike cijene.

Par tjedana kasnije, kada je posao već uvelike bio u realizaciji kod pobjednika, saznali smo što se u stvari dogodilo i ovo što sada slijedi je pravi mali financijski inženjering.

Kao prvo, isporučitelj nikada nije isporučio milijune komada nego stotine tisuća; jednostavno radi se o velikom logističkom poslu, ta roba se dijeli bez daljnjih potvrda utroška i to na desetinama ako ne i stotinama lokacija i jednostavno je netko potpisao otpremnice koje ne odgovaraju stvarnom stanju.

Nadalje, ekipa se uopće nije držala temeljne tehničke  specifikacije, dakle nisu (npr. ne sjećam se točno detalja) tiskali na 135gr papiru nego na 80gr (ili tanjem), nisu tiskali u ravnom offseto nego u roto offsetu, nisu tiskali u pet boja nego četiri, nisu… Dakle, pormijenili su tehničku specifikaciju do granica prepoznatljivosti i unutar toliko značajne promjene tehničkih parametara naravno da su mogli skinuti pojedinačnu cijenu. Ako tome pribrojimo o razliku naručene i isporučene količine, prostor je tu ogroman.

No, priča ovdje ne završava. Obzirom da ljudi imaju papirnati izlaz za milijune komada, a ulaz repromaterijala za stotine tisuća, onda kupe tu sirovinu za milijune i potom razliku koja im nije potrebna prodaju za cash novce onima koji imaju doticaja s cash novcem (a takvih tiskara ima, oni koji rade s malim izdavačima, oni koji tiskaju malene artikle za male urede, najčešće obrtnike koji i dan danas vole platiti gotovinom umjesto preko računa).

Te cash novce  oni ne stave u svoj džep, ako ste to mislili, ma ne, oni tim cash novcem isplate svoje vlastite radnike koji su prijavljeni taman toliko iznad minimalca da nisu baš direktno sumnjivi i na taj način izbjegnu plaćanje poreza.

Ukratko, ne samo da su promijenili tehničku specifikaciju (i na tome uštedili), nego su isporučili manje (tu također uštedili), potom su višak sirovine prodali za cash novce (što je naravno ilegalno) i nakon toga te cash novce iskoristili za plaćanje svojih vlastitih djelatnika (i vjerojatno provizija svima onima koji su to omogućili).

Naizgled, sve se čini legalno i super, gore spomenuta organizacija je super i jeftino prošla jer su odabrali najjeftiniju ponudu, na samu proceduru nabave nema niti može biti primjedbi, no nema povratne veze da se utvrdi da li je na kraju tehnička specifikacija poštivana i da li je ispravna količina isporučena; a cash novci koji su zamračeni u postupku završavaju u privatnim džepovima.

Pa ti radi onda s državnom institucijom i nadaj se da je sve cool?

Misao dana:
I do this real moron thing, it’s called thinking, and I’m not a very good Croat because I like to form my own opionions.

Kako rasturiti domaću industriju (dio šesti – “PDV”)

Ovo je šesti dio iz serije, prvih pet dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti.

Da ne bi mislili kako je sve samo jedna velika zavjera nesposobnih poduzetnika, stranaca koji grabe kriške kolača ili nesposobne birokracije, evo i dva primjera kako zakonodavci rasturaju vlastitu industriju na dva vrlo jednostavna i plastična primjera od kojih se oba odnose na PDV iliti Porez na dodanu vrijednost.

Ne znam koliko vam je poznato, no zakonom o PDVu knjige su oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost tj. na njih se primjenjuje stopa poreza od 0% (makar se čini da je to isto u praksi i nije). Knjiga je, što bi rekao Berislav Škegro “ono između korica”, no postoji i definicija što knjigu čini knjigom no to je u biti papirnati proizvod s minimumom stranica (čini mi se četrdesetak) a koji se izdaje jednom godišnje ili rjeđe (ima UN definicija tog pojma negdje, googlajte malo). Dakle, recimo da bi jedan zbornik radova godišnje konferencije zadovoljio definiciju da je knjiga. No, ono što jako malo ljudi zna je da je temeljem pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (to je podzakonski akt kojeg propisuje ministar) knjiga također oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost no usluga tiska nije. Ovo vam se možda čini zbunjujućim, no fora je u tome da ako kupite knjigu u knjižari tada u prodajnoj cijeni nije sadržan PDV, no ako ste izdavač knjige i onda naručite u tiskari knjigu tada vam je tiskara dužna obračunati 23% PDVa kao i na bilo koji drugi proizvod. Sam bog zna zašto je to tako ali krajnja je konsekvenca da postoji nekoliko totalno bizarnih efekata takve odluke.

Prvi i najjednostavniji je razlika između toga tko je u stvari naručitelj knjige. Ako je primjerice naručitelj knjige neko trgovačko društvo ili obrt, ono može napraviti odbitak pretporeza za tu knjigu. Recimo da hipotetska knjiga košta 10 kn u proizvodnji, naručili ste tisuću komada i tiskara će vam ispostaviti račun na 12.300 kuna koliko je iznos troška knjige uvećan za PDV. Trgovac napravi odbitak pretporeza (dakle ovih 2.300kn) i potom knjigu prodaje po nabavnoj cijeni od 10kn. Sve pet, jednostavno i čisto. No, ako tu istu knjigu naruči i izdavač je neka neprofitna ustanova (recimo neka nevladina organizacija) tada na taj iznos oni moraju platiti PDV i nemaju pravo odbitka i prodajna cijena te knjige ne može biti manja od 12,30kn. Nadam se da ste uočili razliku.

Zamislite sada da se na primjer zovete Sveučilište u Zagrebu, te ste po pravnom ustroju neprofitna organizacija koja se eto bavi djelatnošću kojoj je izdavanje knjiga core_business. Svaku takvu knjigu morate kupiti od tiskare uvećanu za trošak PDVa i istovrsna knjiga će vas kao organizaciju koštati više nego bilo koju drugu knjižaru u državi; i to za točno 23%. Postoje dva načina da izbjegnete tu situaciju, jedno je da izdavač knjige (npr. monografija vašeg sveučilišta, zbirka radova ili udžbenik) uopće ne bude vaša organizacija nego neko drugo trgovačko društvo koje ima pravo na odbitak poreza i potom na prodaju knjige vašoj organizaciji bez poreza ili pak da knjigu odlučite tiskati u inozemstvu. Naime, knjigu koju ste odlučili tiskati u inozemstvu kada ona dođe na carinarnicu neće nitko oporezovati iz jednostavnog razloga što su knjige oslobođene plaćanja PDVa (i to na dva temelja, jedan je temeljem zakona o PDVu a drugi po famoznom protokolu H koji jamči preferencijalni tretman knjige i neoporezivanje).

Pravilnikom o PDVu originalna ideja zakona o PDVu je promijenjena i kao efekt dio poslovnih subjekata su u podređenom odnosu na druge (što je samo dio problema), no daleko veći je taj što je zbog sulude primjene propisa praktički svaki inozemni pravni subjekt u prednosti i konkurentniji na našem domaćem tržištu od bilo kojeg domaćeg subjekta. I onda se čudimo zašto se knjige tiskaju u Ljubljani, Španjolskoj ili npr. Kini ili Hong Kongu?

To ukratko znači da ako ste nevladina organizacija, neprofitna organizacija ili u krajnjoj liniji organ državne uprave ili samouprave  i odlučite tiskati knjigu, obzirom na odredbe zakona o PDVu, jednostavno vam je jeftinije tiskati knjigu u inozemstvu i to za najmanje 23% koliko iznosi stopa PDVa. Ne znam kako vama no meni je ovo totalno bizarno.

Drugi primjer je razlikovanje između famoznih R1 i R2 računa. R1 račune imaju trgovačka društva, a R2 imaju obrtnici. Razlika je u obračunu. R1 poduzetnik, čim izda fakturu ulazi u obvezu plaćanja PDV-a (i to 30 dana po isteku tekućeg poreznog razdoblja), dok R2 poduzetnik ima obvezu plaćanja PDV-a tek nakon što mu je faktura plaćena. Dakle, vi primjerice izdate fakturu na milijun kuna svome kupcu, i potom 30 dana nakon izdavanja fakture na temelju zakona o PDVu morate državi uplatiti dodatnih 230.000kn PDV-a unatoč činjenici da niste naplatili svoju uslugu ili proizvod. Istovremeno, obrtnik te novce mora dati državi tek u času kada on sam naplati to potraživanje.

Načelno, očito je da su R1 poduzetnici u nepovoljn ijem položaju jer uvijek moraju angažirati više novaca kako bi plaćali svoje obveze po osnovi PDVa na vrijeme. Ako su vam rokovi naplate dugački (dakle 30 dana ili veći, a kome nisu), vi objektivno morate dio gotovog novca držati slobodnog kako bi državi platiti obvezu PDVa. Angažiranje dodatnog kapitala košta i samim time su troškovi veći (naravno mate pravo i na odbitak poreza i slično, tako da to nije baš tako jednostavno, ali generalni princip je točan). Fora je i da se država oprala bilo kakve odgovornosti, jer ako kažemo da je trenutno iznos nenaplaćenih platnih naloga oko 30 milijardi kuna u našoj državi, onda znamo da je nekih 30mlrd/100*0,23 (dakle oko 6.9 mlrd kuna) tog iznosa nenaplaćeni PDV kojeg su poduzetnici morali platiti državi. Država je dakle naplatila skoro 7mlrd kuna PDVa makar su vama ljudi dužni (opet, nije baš sve tako jednostavno ali bit je da je suma nenaplaćenog PDVa u tome 6.9mlrd kuna). Malo nekorektno? Što mislite, bi li interes države bio da pravosuđe funkcionira bolje kada bi znali da je između državne blagajne i ubiranja 7mlrd kuna nesposobni pravosudni aparat?

No idemo korak dalje, uzmimo situaciju da ste naplatili svome kupcu neku uslugu milijun kuna, i na to ste naravno morali platiti 230.000kn PDVa. Ako ste R1 poduzetnik, a vaš kupac bankrotira i njegov dug postane nenaplativ, izgubili ste milijun kuna koliko je koštao vaš proizvod ili usluga plus dodatnih 230.000kn koliko ste državi morali platiti na ime fakturiranog PDV-a. Istovremeno, ako ste obrtnik i napišete istu takvu fakturu i vaš kupac propadne i dug postane nenaplativ tada ste izgubili “samo” milijun kuna, u odnosu na vašeg R1 prijatelja koji je izgubio 23% više od vas za totalno istovrsni proizvod. Čini li Vam se ovo fer? Jednakost je kategorija zagarantirana ustavom, no nažalost R1/R2 su do dana današnjeg ostali kao prihvatljiva kategorija unatoč činjenici da je jedan dio poduzetnika u očito podređenom položaju u odnosu na druge.

Misao dana:
This country has come to feel the same when Parliament is in session as when the baby gets hold of a hammer.