EPH – Mračni blog

O blogu, medijima i organizacijama

Nekoliko blogera/članova pollitike.com nakon mnogobrojnih dopisivanja odlučili su osnovati Hrvatsku blogersku organizaciju (sva sličnost s jednim drugim siteom je nadam se slučajna i privremena). Ideja o organizaciji čini mi se potječe (ili sam je barem ja prvi puta čuo) od Silverci-ja koji je o tome pisao (ne sjećam se da li na blogu, pollitici ili kroz komentare) sigurno prije godinu dana i više; a kada sam prošloga kolovoza bio u americi tamo sam vidio da imaju i sindikat blogera (zanimljiva ideja, ako ništa drugo). Čisto da začinim diskusiju i ponudim nekoliko novih pitanja eto napisao sam i ovaj tekst.

Ideja HBO-a je jednostavna i u osnovi hvalevrijedna, želja je da se okupe ljudi (blogeri) koji će svojim djelovanjem promicati blog kao formu izražavanja (sorry ako sam pojednostavio definiciju), te pokušati zaštititi one koji su zbog svojeg bloga imali problema. Nažalost, takvih ljudi imamo u ovome času i više nego što bi trebali. Ne postoji zakonska regulativa koja bi definirala niti ono što se događa na internetu, a kamoli ono što se događa na blogovima pa stoga nije niti čudo da se u različitim situacijama i država ponjela na različite načine prema “prekršiteljima”, a još je manje čudno da su i “prekršitelji” na različite načine odgovorili na zahtjeve koje su pred njih stavili sudovi i policija. Ekstremni primjeri su ovdje naravno novinar i bloger Željko Peratović koji je bio i uhićen, Damir Fintić s portala vukovarac.net, ili pak šibenski policajac Damir Horvatović koji je po navodima policije autor bloga “Šibenski konobar”.

Problema dakle ima i netko bi morao malo reda napraviti u cijeloj priči, i može biti da je blogerska organizacija dobra ideja.

Ovo nisu moje riječi ali ih u cijelosti razumijem i podržavam stav, problem (kojeg ja vidim) je u osnovi u tome što (a sada citiram vanjski izvor), :

Blogosfera se sastoji od milijuna malenih sfera razgovora i utjecaja, a one se sastoje od desetaka milijuna blogera. Totalno je suludo i pokazuje apsolutno nerazimijevanje blogosfere kako postoji neka vrst institucije s druge strane tradicionalnih medija. Cijela poanta blogiranja sastoji se u tome da ljudi rade ono što žele, da je online publiciranje u cijelosti atomizirano i da ako postoji neka vrsta politike koju bi ispregovarala neka manja grupa nitko drugi je vjerojatno ne bi pratio jer postoji “fair use” i ja bih osobno pratio ustav nego organizaciju.

Ovaj konkretni citat nastao je prije nekoliko tjedana u situaciji kada se Associated Press a djelomično i New York Times odlučio naplaćivati citiranje svojih vijesti koje su uredno kopirane na desetke tisuća ako ne i milijune blogova širom svijeta. Dečki su tamo uredno kreirali cjenik i ispregovarali ga s jednom takvom blogerskom organizacijom koja po shvaćanju svih ostalih nema legitimitet predstavljati blogosferu. Ne kažem ja da je ovo situacija koja će se sutra dogoditi, no ako se kreira takva organizacija i ona dobije percipirani legitimitet blogosfere tada takva organizacija dolazi u poziciju pregovarati umjesto i u ime nas ostalih.

Uzmite primjer da EPH odluči prvo malo pisati o HBO-u te ga etablira kao legitimu organizaciju koja predstavlja blogere, a potom, uzevši primjer AP-a i NYT-a odluči napraviti cjenik za korištenje njihovih siteova kao izvora informacija o kojima blogeri pišu.

Promatrajući situaciju na pollitici na kojoj doista pišu mnogi s međusobno različitih pozicija (mladi i stari, lijevi i desni, ateisti i vjernici, političari i anonimci, školovani i neškolovani) pitam se koji je to zajednički interes koji ih može povezati sve u jedno? Naravno, tu je diskusija o politici no i u nju nastupaju s međusobno različitih pozicijai s različitim ciljevima i mjerilima uspjeha, ali ako želite okupiti svu tu ekipu na jednu hrpu i želite ih fokusirati u jednome smjeru? Koji bi to smjer bio i da li bi on bio uzak i specifičan ili vrlo širok i razvodnjen do te mjere da se od njega ne bi mogla očekivati nikakva konkretna akcija?

Naravno, tu je pitanje i zone interesa i utjecaja. Malo je nejasno i što je to blog i blogeri? Što sve možemo proglasiti blogom i pod kojim uvjetima? Da li (primjerice) članovi koji pišu na pollitici (koja je grupni blog) zadovoljavaju kriterij da su blogeri (budući da mnogi nemaju samostalni blog, a sasvim je očito da neki ne razlikuju blog od foruma)? Da li je blog novinarska forma i zašto?

Blogovi i blogeri rijetko kada donose novosti jer ljudi koji ih pišu (najčešće) nisu novinari nego jednostavno ljudi koji su odlučili nešto napisati za svoju dušu. Oni su eksperti u svojim poljima djelovanja (barem eksperti u komparaciji s prosječnim novinarom) i ono što oni mogu napraviti je sinteza i analiza onoga o čemu novinari pišu – primjerice, spojiti dvije-tri naočigled nepovezane vijesti i ponuditi nit koja ih povezuje ili ponuditi alternativni pogled na istu stvar. O odnosu medija i novinarstva s građanskim novinarstvom koje nastaje kao efekt dostupnosti i lakoće objavljivanja na internetu pisao je Dan Gillmore u knjizi “We – the media” (što bi moralo biti ozbiljno i obavezno čitanje za one koji se imaju namjeru baviti tom tematikom).

Eto, to bi ukratko bilo nekoliko mojih pitanja (i pogleda) na cijelu situaciju a o kojima vrijedi razmisliti. Ponavljam još jednom da nemam ništa protiv HBO-a (niti filmskog kanala niti hrvatske blogerske organizacije), no jednostavno ne vidim prostor u kojem ona može efikasno i fokusirano djelovati i donijeti neku dodanu vrijednost hrvatskoj blogosferi pa samim time i internetu.

Misao dana:
The Internet is the first thing that humanity has built that humanity doesn’t understand, the largest experiment in anarchy that we have ever had.

Kuda nas vode mediji?

Borja, očigledno isprovociran tekstom na blogu Matije Babića napisao je još jedan u nizu osvrta na stanje medija u hrvata. Pitanje je u stvari što je to stanje medija? U nekom idealnom svemiru, mediji su oni koji prebiru novosti koje su se događale i prenose ih čitateljima/gledateljima i slušateljima. Odgovornost je medija da odaberu relevantne događaje kako bi čitatelj imao ispravnu sliku o tome što se događa; nadalje, mediji imaju pravo i na svoje mišljenje u vidu komentara i kolumni koje također mogu ponuditi čitateljstvu.

Ako krenemo od lakših primjera, a to bi u ovome slučaju bile informatičke novine, ima kod nas cijeli niz primjera u kojem su se novine doslovce prodale za komadiće reklama. Sličnu situaciju sam primjetio i u dobrom dijelu stručnih novina gdje se pod okriljem stručnih članaka i analiza guraju točno određena rješenja koja u nekom globalnom poretku uopće nisu takve kakvima su prezentirane. Nema razloga vjerovati kako je situacija imalo bolja u “velikim medijima”.

Naime, nije osobita tajna kako je prihod (recimo novina) od same prodaje novina vrlo malen i ograničen i u principu ste sretni ako pokrijete troškove tiska, i stoga pravi kolač se nalazi kod oglašivača. Da bi novina bila oglašivačima zanimljiva mora se prodavati u odgovarajućem broju primjeraka, a recimo da je donji minimum da bi postali zanimljivi oglašivačima je nekih 15-20.000 prodanih komada. Ovo je brojka koju nije jednostavno postići na našem malenom tržištu koje ne samo da je maleno nego je i malene kupovne moći pa novine dolaze vjerojatno među zadnjima na red.

U elektroničkim medijima situacija je koncentrirana na način da je HTV gotovo dvostruko veći od svih ostalih televizija zajedno (neki dan pisalo u novinama, ako im se može vjerovati). Na HTVu, koji bi morao biti javna televizija postoji vijeće koje diktira politiku i to oni doslovno i čine. Kako je to mudro primjećeno, mnogi kvalitetni novinari su ispali iz igre između ostalog i zato što su se uhvatili kontroverznih tema o kojima se očigledno ne može niti razgovarati. U radijskom eteru doista ne znam kako stvari stoje, no znam da slušam 101 od malena i primjećujem kako je u Bez slobodnih i neovisnih medija nikada ne bi vidjeli ove fotografije? ponekim situacijama njihova tolerancija za pojedine diskusije ravna nuli. Obožavam ih jer znaju piliti i zezati i provocirati ama baš svakoga, no ne sviđa mi se da se strani suprotnoga mišljenja ne dozvoljava da dovrši rečenicu do kraja ili obrazloži svoju misao (ako ste slušali prošlu subotu intervju tjedna s onim HSPovcem sve će vam biti jasno). Mislim da je dijelu novinarskog kadra koji je “preživio” onaj pokušaj gašenja ta trauma ostala trajnog karaktera. Ako je situacija s medijima takva u Zagrebu, pitam se što ljudi slušaju u primjerice Vukovaru ili Kninu? Da li je tamo lobotomija sastavni dio troškova života?
U novinskom spektru imamo zanimljivu situaciju u kojoj je EPH s glasovitim Ninom Pavićem na čelu koncentrirao praktički sve što se koncentrirati može. Nino se drži one mudre da treba prodavati časopise za žene, djecu i automobile, a kao dio prošlosti iz koje je proizašao i iz koje je krenuo održava se Globus i Jutarnji. Jutarnji je za mene jedna žuta novina, ima u njemu štogod za pročitati, no naslovi koji doista nemaju veze s tekstom su vrlo često iznad praga moje tolerancije. Globus pak moramo razmatrati uvijek u protuteži s Nacionalom. I jedna i druga novina su naizgled ozbiljne političke novine, no one vrlo često zastupaju međusobno dijametralne stavove i ne vidim kako zaobići zaključak kako upravo ove dvije novine služe za međusobne političke obračune u zemlji.

Gledajući internet medije (ili još bolje nedostatak istih), mogu jedino zaključiti kako internet portali nemaju praktički nikakvu težinu iako imaju doseg. VIP i Tportal su portali telekoma i sami po sebi nisu osobito zanimljivi niti nude neke osobito korisne informacije. Index je prekrasno mjesto na kojem možete saznati daleko više o britanskoj i američkoj celebrity sceni nego što bi to ikada htjeli znati. Iskon/NeT portal je pak jedno OK mjesto i to je kažu ljudi najjačji hrvatski portal no na njemu nema pretjerano puno kulturnih ili političkih tekstova, a i ono što postoji je ograničenoga dosega. Monitor je portal kojeg svakodnevno posjećujem, no on nema jasnu strukturu ili uređivačku politiku osim one koja bi podrazumijevala da se vijesti na njemu postavljaju po načelu zanimljivosti.

Ako postoji dio medija koje bi proglasio korektnima, tada je to poslovni dio medija (financijski i ekonomski časopisi), iako u posljednje vrijeme i među njihovim redovima postoje novine koje su krenule sa žutilom i bombastičnim naslovima a sve kako bi privukli ograničeni broj publike na ionako ograničeno malom tržištu.

Smatram da mediji imaju jasnu odgovornost prema svojoj publici i kako bi morali servirati relevatne informacije, osobito one koje se dotiču svih nas (dakle politike, ekonomije), odnosno teme koje promiču kulturu. Nažalost, to nisu teme koje privlače današnje čitateljstvo a razlog tome je edukacija, i ako želimo taj problem riješiti moramo svi malo učiti i po mogućnosti naučiti.

Postoji razlog zašto su poneki vrlo ozbiljni svjetski mediji jako uspješni (primjerice NYT ili CNN), dok takvi slični sadržaji ne prolaze u našem podneblju. Mediji i novinari su ti koji se moraju zapitati zašto je tako i pronaći recept koji će takvo stanje razriješiti.

(update: mislio sam napisati, no nekako sam propustio, naime treba uočiti zanimljive neformalne koncentracije koje se događaju na našem medijskom tržištu, primjerice eph u kombinaciji s digitelom posjeduje mediaring, mediaring servira svoje usluge različitim radio postajama uključivo i narodnom i obiteljskom radiju koji ako se ne varam imaju nacionalne koncesije, digitel je ujedno i agencija koju koristi tcom, tcom je kupio iskon iz kojeg je izdvojen net portal a znamo da postoje skoro pa rodbinske veze na relaciji tcom -> iskon odnosno sadašnjoj adriatic mediji – a vjerujem da je krug i opsežniji od ovoga što sam nabrojao onako napamet. Ono što ne bi trebalo zaboraviti unatoč tome što nije dokazano je da se u ovom “mediaringu” spominju tvrtke koje su bile u kontekstu afere grupo)

Misao dana:
CNN is one of the participants in the war. I have a fantasy where Ted Turner is elected president but refuses because he doesn’t want to give up power.