U proteklih nekoliko mjeseci u više navrata sam se osvrtao na problematiku izračuna zateznih kamata u Republici Hrvatskoj, osobito u tzv. B2C odnosima tj. odnosima u kojima imate s jedne strane pravnu osobu a s druge strane potrošača. Kako upravljam Drugom fundacijom, gdje imamo tisuće predmeta protiv svih značajnijih banaka u RH, problematika izračuna ZZK mi je osobito bitna.
Zatezna kamata (engl. default interest rate) je viša/kaznena kamatna stopa koja se automatski primjenjuje na zajam ili kreditni ugovor kada dužnik ne ispuni ugovorne obveze – najčešće propuštanjem plaćanja. Zamjenjuje izvorno ugovorenu kamatnu stopu i predstavlja financijsku posljedicu za kršenje ugovora. Koncept zateznih kamata je star koliko i koncept kreditiranja. Rimsko pravo poznaje pojam usurae moratoriae – kamate naplaćene zbog kašnjenja u plaćanju – kao zakonito sredstvo zaštite vjerovnika. Srednjovjekovno kanonsko pravo dugo vremena je osuđivalo svaku kamatu kao zelenaštvo (usuru), ali je postupno dopustilo naknadu za stvarni gubitak vjerovnika uzrokovan zakašnjelim plaćanjem, čime je postavljen filozofski temelj za kaznene kamate.
U Hrvatskoj, visina zatezne kamate je regulirana Zakonom o obveznim odnosima te Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Posljednja značajnija promjena u zakonskom tekstu, a koji se odnosi na promjenu načina izračuna visine stope zatezne kamate dogodila se 2015. godine, a što je (koincidencije radi) istovremeno i kada se dogodila konverzija CHF kredita kroz promjene zakona o potrošačkom kreditiranju.
Članak 29. stavak 2. ZOO-a definira izračun ZZK i to na sljedeći način:
(2) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Ovaj dio “referentna” stopa je vrlo zanimljiv jer je do ulaska Hrvatske u Euro riječ bila o odluci Ministarstva financija, dok se nakon ulaska u Euro koristi referentna kamatna stopa ESB-a, koju ESB primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta. Ova stopa se ažurira svakih šest mjeseci i objavljuje u “Narodnim novinama”. Hrvatska je također i jedna od rijetkih zemalja koja razlikuje stopu zatezne kamate u odnosima između trgovaca/pravnih osoba, kao i zatezne kamate koje proizlaze iz odnosa s fizičkim osobama. U slučaju primjene ZZK kod pravnih osoba, riječ je o referentnoj stopi uvećanoj za 8%, dok je u slučaju da je bilo koja strana fizička osoba, referentna stopa uvećana za “samo” 3%.
Gornji grafikon pokazuje kretanje visine zateznih kamata u posljednjih 25 godina (u odnosima s fizičkim osobama) s utjecajem svih komponenti koje su korištene u izračunu (dakle do ulaska u Euro, riječ je o zbroju eskontne stope HNB-a i kompnente koju je određivalo Ministarstvo financija). Osobito je zanimljiva promjena koja je nastala promjenom ZOO-a 2015. godine i koja se provodi i dan danas i koja ilustrira namjerni “policy” odabir koji na današnji dan kreira cijeli niz zanimljivih nuspojava i tržišnih anomalija. Te 2015. godine, HNB je odjednom spustio eskontnu stopu na 3% te ju je držao nepromijenjenom skroz do ulaska u Euro (što je ujedno i najduži neprekinuti period zadržavanja eskontne stope), dok je istovremeno Ministarstvo financija namjerno i konzistentno spuštalo svoj udio u referentnoj stopi do trenutka ulaska u Euro (također, najduži kontinuirani period koji već samim izgledom grafikona jasno odudara od povijesnog ponašanja MFIN-a).
Krajnji efekt kojeg danas imamo je taj da je visina Zatezne kamate, famoznog ZZK u odnosima s fizičkim osobama svega 5.15% (vidi objavu RRIF-a). Ovo je osobito zanimljivi podatak, jer je prosječna kamatna stopa u potrošačkom kreditiranju po podacima HNB-a 5.50% (vidi stranicu s kamatnim stopama HNB-a), što znači da je zatezna kamata u Republici Hrvatskoj na današnji dan manja od redovne kamatne stope na zajmove i kredite i pokriva svega 93% redovne kamate. Ako se podsjetimo definicije s početka ovog bloga, cijeli smisao zatezne kamate je kažnjavanje neredovitog plaćanja, no ispada kako je u ovome slučaju zatezna kamata niža od redovite, te se time (između ostalog) potiče moralni hazard i neplaćanje.
U konkretnom slučaju Druge fundacije i potrošača čije interese zastupamo, krajnji efekt svega gore napisanog je u tome da je na današnji dan bankama jeftinije i profitabilnije odugovlačiti sudske postupke nego isplatiti obeštećenje. Na svaku godinu odugovlačenja, na svakom neisplaćenom euru oni zarade otprilike 7 euro centi – dakle banke čak i kada gube na sudovima ostvaruju profit, dok je novac koji potrošači dobiju obeštećenjem značajno nagrizen inflatornim pritiscima. Može se slobodno zaključiti kako je (u kontekstu potrošača koji tuže nadmoćniju banku), cijela poanta punitivnog kažnjavanja banke kroz naplatu ZZK u cijelosti promašena i nepostojeća. Dok su ovakvi propisi na snazi, banke nemaju apsolutno nikakav motiv niti brzo završiti sudske sporove, niti promijeniti svoje ponašanje u budućim ugovorima.
Cijeli proces spuštanja ZZK u cijelosti koincidira s promjenama zakona o potrošačkom kreditiranju (famozna konverzija CHF-a), a moglo bi se argumentirati da su daljnje korekcije ZZK sve do ulaska u Euro plod prešutnog dogovora koji je moguće i formaliziran nagodbom između banaka i naše države. Iako se država nije ništa obvezala platiti bankama potpisivanjem nagodbe, vlo je moguće da ta nagodba sadrži elemente u kojima se država obvezuje da neće donositi nove namete na banke (primjerice, u jednome času se govorilo o porezu na ekstra profit), ili da će im relaksirati regulativu (poput smanjenja adekvatnosti kapitala ili smanjenja troškova osiguravanja štednih uloga), ili da će im država omogućiti “kompenzaciju” kroz smanjenje ZZK pa će ionako neminovna obeštećenja biti manja.
Usporedbe radi, vrijedi reći kako je u ostalim Europskim zemljama ZZK tipično veća od redovne/prosječne kamatne stope na kredite i trenutno iznosi 6% ili više. U različitim zemljama se ZZK različito računa, u pojedinim državama je riječ o zakonoj propisanoj i fiksnoj stopi, dok se u mnogim državama koristi model kao i kod nas, dakle referentna stopa uvećana za fiksni postotak. Primjerice u Njemačkoj se referentna stopa uvećava za 5%, U Poljskoj 5.5%, Finskoj za 7%, Češkoj i Švedskoj 8%. U nekim zemljama je riječ o fiksnoj stopi, primjerice Austriji gdje je 4%, Belgiji 5.75%, Grčkoj 6%, Irskoj 8%.
Kako god promatrali, činjenica jest da je Hrvatska na samom dnu po visini zatezne kamate, a što je dodatno oslabljeno visokom inflacijom i razmjerno visokim kamatnim stopama za kredite (pa je stoga i raskorak između prosječne kamatne stope na kredite i visine zatezne kamate malen tj. u našem slučaju negativan).
Osim gore navedenih stopa, vrijedi istaknuti i kako se u pojedinim jurisdikcijama razlikuje definicija i primjena ZZK, pa je moguće u ugovorima dogovoriti drugačiju/višu stopu ZZK, a na nekim mjestima ZZK jednostavno ne smije biti manji od redovite kamatne stope (primjerice u Njemačkoj, Pojskoj, Italiji, Francuskoj). Kod nas nije tako i mora se primjenjivati ZZK neovisno o tome da li je manja ili veća od kamatne stope koja je ugovorena. Zanimljiva je i Francuska specifičnost koja jasno razlikuje smjer u kojem se obračunavaju kamate. Naime ako imate odnos banke i potrošača, tada ako potrošač kasni u plaćanju banka obračunava B2C ZZK (nižu stopu), no u slučajevima kada potrošač potražuje od banke, tada se koristi viša stopa rezervirana za B2B odnose (što ima smisla, ako malo bolje razmislite o asimetriji snage u tim odnosima). U Hrvatskoj se, osim svega, svaki ugovor koji ima kamatnu stopu veću od zatezne uvećane za 50% smatra zelenaškim (dakle na dan pisanja ovog teksta, zatezna kamata u B2C odnosima je 5,15%, što znači daje maksimalna dopuštena kamatna stopa 7,725%).
Dio cijele EU politike oko nižih zateznih kamata se svodi na namjernu zaštitu potrošača (Druga fundacija tuži banke, dok banke i drugi pravni subjekti novac potražuju od potrošača), pa stoga ima smisla zateznu kamatu pretvoriti u instrument kompenzacije vremenske komponente vrijednosti novca a umanjiti kaznenu komponentu. Svejedno, takva politika u pojedinim situacijama kreira odnose u kojima je jednostavno jeftinije/oportunije ostati dužan i prebaciti se iz redovne kamate u ZZK.
Neosporno je kako je Hrvatski ZZK (ponavljam i naglašavam, samo u B2C odnosima) na samom dnu europske ljestvice, te kako je dodatno niži (i zbog toga manje odvračajući) ako se pribroje efekti visoke inflacije i kamata na zaduživanje. ZZK kod nas nema već duže vremena nema odvračajući ili kazneni element. U određenim situacijama, poput ove u kojoj se nalaze desetine/stotine tisuća potrošača koji su oštećeni nepoštenim bogaćenjem banaka kroz nepoštene i ništetne odredbe kredita i leasinga, niski ZZK direktno ide u korist nadmoćne stranke – banke, a na dodatnu štetu ionako oštećenog i često ekonomski devastiranog potrošača.
Misao dana:
Rather than justice for all, we are evolving into a system of justice for those who can afford it. We have banks that are not only too big to fail, but too big to be held accountable.
