DIP – Mračni blog

Bio sam jutros na nečemu što je bila kombinacija predstavljanje web aplikacije koju je APIS IT izradio za potrebe državnog izbornog povjerenstva a čija je funkcija nadzor nad financiranjem i trošenjem sredstava u izbornoj kampanji a sve skupa temeljem novog zakona o financiranju izborne promidžbe i koječega drugoga.

Poanta aplikacije je u biti plemenita i služi zato da bi se u aplikaciju unosili podaci koje bi potom DIP mogao lagano pregledavati i provjeravati da li stranke i kandidati posluju sukladno zakonu, no nekako mi se čini da je u praksi sustav dizajniran samo s DIPom na pameti bez osobite podrške onima koji podatke moraju puniti u aplikaciju.

APIS IT je zanimljiva kompanija koja je (ako me sjećanje ne vara, a previše sam lijen da provjeravam), 50% u vlasništvu grada Zagreba a druga polovica u vlasništvu RH. Kad dođete do njihove zgrade zapuhne vas takav zadah kraja sedamdesetih i osamdesetih godina kojeg može pružiti samo izvorna socrealistička arhitektura koju je danas već donekle teško naći. Mimo donekle jedinstvene arhitekture interijera, APIS IT je institucija koja se brine za IT potrebe ove države i oni su vjerojatno vlasnici i oni koji održavaju državne data centre (ne sve ali sasvim sigurno neke bitnije), i po svojoj funkciji su donekle slični FINA-i s time što paze da budu low_profile. Meni osobno su izletili u radar u času kada je Milan Bandić počeo adresirati ljude po tome da li su invalidi ili nisu, da li su obrtnici ili nisu i po sličnim kriterijima, a što su podaci koje njegova kampanja nikako nije smjela imati ali ako ih je odnekle dobila to je bio upravo APIS IT (za što po mojim saznanjima do danas nitko nije odgovarao).

Anyway, aplikacija je dizajnirana da radi na internet exploreru 6 ili većem jer po riječima voditelja projekta “99% korisnika u Hrvatskoj koristi Internet explorer” (tom rečenicom se odmah sam diskvalificirao iz daljnje rasprave).

Ono što je dalje zanimljivo je da je korištenje aplikacije “opcionalno” dakle nije propisano Zakonom, no međutim zbog potrebe DIPa za dnevnim uvidom u financijske podatke stranaka i kandidata oni “očekuju” da je koristite (ove dvije tvrdnje su malo u kontradikciji no to se ne smatra osobitom problemom). Nadalje, krajnji rezultat tih aplikacija su pravilnikom propisani izvještaji koji se iz aplikacije printaju i potom potpisuju i pečatiraju i šalju DIP-u (što je pomalo redundantno i ekipa iz DIPa i APISa ne vidi neku pretjeranu ironiju o tome), a same PDFove po riječima voditelja projekta nije moguće digitalno potpisati (u čemu je totalno u krivu jer ja zakon o elektroničkom potpisu poznat, važeći i institucije su obvezne preuzeti takav dokument ako ga dobiju; to što ne znaju ili ne mogu provjeriti potpis je sasvim drugi par rukava).

Tijekom prezentacije i diskusije pojavilo se nekoliko situacija (daleko više nego što mislim da je pristojno priznati) koje nisu predviđene aplikacijom iz čega su se pokazale slabosti, besmislenosti i u biti neprovedivost pojedinih točaka zakona o financiranju izborne promidžbe, a više je nego očito kako su web aplikaciju izradili inženjeri i birokrati bez čak i minimalnog uvida u stvarno ponašanje korisnika i “situaciju na terenu”.

Kako god bilo, nužno je pohvaliti napor DIP-a u razvoju ovakve aplikacije (premda bi bilo interesantno čuti koliko je ona koštala) i vjerujem da će slijedeća verzija biti daleko bolja, no isto tako treba kritizirati očigledni nedostatak pripreme a osobito nedostatak komunikacije s krajnjim korisnicima u fazi dizajniranja same aplikacije.

Očekujem da će se o ovome još puno pisati u novinama u slijedećem razdoblju kao velikom problemu, pa čisto da dam 3+ za ideju i trud, te nategnutu dvojku za izvedbu.

Prije desetak dana na pollitika.com se krenulo pisati o problemu koji proizlazi iz neusklađenosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, Zakonu o izbornim jedinicama i biračkim popisima.

Naime, ovdje ima više problema koje su mnogi detektirali i nisam osobiti originalan u tome (iako sam možda o tome krenuo pisati prije drugih, iako niti to ne isključujem). Prvi i očigledni problem je problem neusklađenosti popisa birača i stvarnog broja birača; nekim bizarnim slijedom događaja ako netko umre ili se odseli izvan hrvatske ne postoji mehanizam koji bi automatski evidentirao te promjene. Kao krajnji rezultat, ispada da u Hrvatskoj ima otprilike pola milijuna birača više nego što ih doista ima. Jedan dio žalbi i pritužbi stranaka i kandidata DIPu i Ustavnom sudu odnosio se upravo na tu činjenicu. Svi prigovori i tužbe su redom odbijene.

Naime, DIP nije odgovoran za biračke popise nego je on samo korisnik, pa stoga nema smisla tužiti DIP nego je problem negdje drugdje. Kao što sam rekao, problem nepostojećih birača i nije stvarni problem jer, kako je to i Mesić lijepo rekao “mrtvi u principu ne bi smjeli glasati”. Makar se ovaj “u principu” čini šaljivim, činjenica je kako se kod nas događaju i čudnije stvari pa stoga ne čudi informacija kako su neki dokazano mrtvi glasali i to ne po prvi puta u tom svojstvu nego opetovano. Naravno, glasanje jednog ili dva zombija nije problem sam po sebi, no postavlja se pitanje koliko je takvih slučajeva bilo u stvarnosti?

To nikada nećemo saznati jer se birački materijal ne arhivira nego uništava i u principu prebrojavanje glasova nije moguće iz jednostavnog razloga što su glasački listići uništeni nedugo nakon izbora (a definitivno unutar roka u kojem se neke žalbe smiju događati), masovni recount kao što je bio u americi kod nas jednostavno nije moguć, a tragovi eventualnog zločina i eventualne izborne prijevare zatiru se momentalno po zatvaranju birališta. Iako sam uvjeren da su izbori bili u globalu legalni, jednako tako sam siguran da su na pojedinim mjestima prerevni članovi odbora omogućavali različite makinacije koje nisu u skladu sa zakonom. Po zakonu, glasanje u ime drugoga i glasanje bez osobnih dokumenata jednostavno nije dozvoljeno pa makar u biračkom odboru imaš brata, suprugu ili sestričnu. No, nazovimo to sporadičnim aktivnostima koje u globalu možda i donose koji bod u lijevo ili desno. Recimo u petoj izbornoj jedinici se tražilo ponovno prebrojavanje glasova u Oriovcu, selu nadomak Slavonskog broda u kojem je na čelu općine čini mi se kombinacija HSSa i nezavisne liste i u kojem HDZ makar prezastupljen u organima općine nije vodeći. Znam ponešto o tome kako se tamo glasalo ranije (i sve gore navedene metode su tamo na djelu) i možda baš tamo je HDZ mogao izgubiti a SDP dobiti pokoji glas koji bi riješili tog jednog zastupnika. Dakle u Oriovcu su uništili glasački materijal prije prebrojavanja i istinu nikada nećemo saznati, ali smo barem saznali za potencijalni problem u izbornom postupku.

U Negoslavcima je trebalo ponoviti glasanje na glasačkom mjestu zbog toga što je u jednoj od kutija (za manjine) pronađen višak listića. Nakon tužbe Ustavni je sud odredio da se ponavlja glasanje ali samo s jednom kutijom i to onom za manjine. Fora je u tome da manjine mogu na licu mejsta odabrati hoće li glasati za svoju izbornu jedinicu (petu) ili za jedinicu manjina. Ustavni sud se potrudio dokazati argumentom kako se treba ponavljati samo izbor za manjinsku listu koristivši primjere prvog izbornog mjesta u Zagrebu u kojem ste imali glasačke kutije za sve izborne jedinice pa bi tom logikom da je u bilo kojoj kutiji broj listića bio pogrešan trebalo ponoviti glasanje za sve izborne jedinice. Ja osobno mislim da analogija nije dobra, jer zakon govori o glasačkom mjestu a ne o kutijama, i dok osoba koja dođe na prvo glasačko mjesto u Zagrebu u stvari nema izbora oko toga u koju kutiju mora ubaciti svoj listić, osoba koja je manjina ima pravo na taj odabir u trenutku prijave na glasačkom mjestu. Ustavni sud je naveo u svome obrazloženju kako se “ne smije baviti izbornim inženjeringom” i dozvoliti takvu situaciju što je suluda tvrdnja jer funkcija Ustavnog suda nije izborni inženjering (ili bilo što slično tome) nego osiguravanje vladavine prava, a to znači da ponekad moraš donijeti i nepopularnu odluku neovisno o posljedicama koje iz toga proizlaze. Moje je dakle mišljenje da su morali omogućiti glasanje na cijelom izbornom mjestu, no niti sam član ustavnog suda niti sam pravnik pa me slobodno ignorirajte (ali nemojte ignorirati mišljenje sudaca koji su dali izdvojeno mišljenje, koje nažalost na internetu nije vidiljivo).

Eh i sada dolazimo do situacije sa izbornim jedinicama o čemu sam ja drvio u nekoliko navrata. Ako kažemo da su birački popisi ispravni (a tko smo mi da njima proturječimo) ispada kako je Zakon o izbornim jedinicama u direktnoj koliziji s Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski sabor budući da je u ovom potonjem definirano kako je dozvoljena razlika u broju glasača među izbornim jedinicama max. 5%. Obzirom na neočekivano bubrenje izbornih popisa ovo pravilo nije ispoštivano i došlo je do kršenja zakona. Zanimljivo je da ne postoje konsekvence za kršenje zakona pa to čini se i nije neki pretjerani problem.

Jedna od jedinica koja odstupa po broju birača je i deveta izborna u kojoj je drugačijom raspodjelom općina i gradova koje upadaju u jedinicu moglo lagano (dapače, sasvim sigurno bi i došlo) promijeniti izborni rezultat.

I sada se vraćamo na gore navedene prigovore DIPu i tužbe Ustavnom sudu a koje su sve redom odbačene, a moje je skromno mišljenje da su odbačene zato jer su sve do jedne tražile poništenje izbora što nije realna opcija. Naime u dosadašnjim situacijama ustavni sud nikada nije poništavao određene odluke nego je poništio sporni akt i dao rok za njegovo ispravljanje. Mislim da je to i ključ rješenja u ovome slučaju, dakle trebanapraviti pravno vrijedeći dokument koji će natjerati Ustavni sud da poništi Zakon o izbornim jedinicama. Ako se u tome uspije, cijeli niz situacija proizlazi iz toga.

Naime, u tome času zakonodavac postaje direktno zainteresian razriješiti i stanje u biračkim popisima (jer između ostalog referendumi za NATO i EU su vrijedeći samo ako se odazove više od 50% svih birača – eto situacije gdje će nam dijaspora i pola milijuna ekstra birača direktno pomoći). Također, zakoni koji se odnose na izbore mora izglasati 2/3 zastupnika, a vidi čuda, trenutno nitko ne može sklepati niti natopolovičnu većinu a kamoli 2/3 zastupnika. Stoga, proces pobijanja ovih zakona je u stvari edukacijski proces.

Misao dana:
In law a man is guilty when he violates the rights of others. In ethics he is guilty if he only thinks of doing so.