Tag: Damir Horvatović

Categories
Blog Internet Priroda i društvo

O blogu, medijima i organizacijama

Nekoliko blogera/članova pollitike.com nakon mnogobrojnih dopisivanja odlučili su osnovati Hrvatsku blogersku organizaciju (sva sličnost s jednim drugim siteom je nadam se slučajna i privremena). Ideja o organizaciji čini mi se potječe (ili sam je barem ja prvi puta čuo) od Silverci-ja koji je o tome pisao (ne sjećam se da li na blogu, pollitici ili kroz komentare) sigurno prije godinu dana i više; a kada sam prošloga kolovoza bio u americi tamo sam vidio da imaju i sindikat blogera (zanimljiva ideja, ako ništa drugo). Čisto da začinim diskusiju i ponudim nekoliko novih pitanja eto napisao sam i ovaj tekst.

Ideja HBO-a je jednostavna i u osnovi hvalevrijedna, želja je da se okupe ljudi (blogeri) koji će svojim djelovanjem promicati blog kao formu izražavanja (sorry ako sam pojednostavio definiciju), te pokušati zaštititi one koji su zbog svojeg bloga imali problema. Nažalost, takvih ljudi imamo u ovome času i više nego što bi trebali. Ne postoji zakonska regulativa koja bi definirala niti ono što se događa na internetu, a kamoli ono što se događa na blogovima pa stoga nije niti čudo da se u različitim situacijama i država ponjela na različite načine prema “prekršiteljima”, a još je manje čudno da su i “prekršitelji” na različite načine odgovorili na zahtjeve koje su pred njih stavili sudovi i policija. Ekstremni primjeri su ovdje naravno novinar i bloger Željko Peratović koji je bio i uhićen, Damir Fintić s portala vukovarac.net, ili pak šibenski policajac Damir Horvatović koji je po navodima policije autor bloga “Šibenski konobar”.

Problema dakle ima i netko bi morao malo reda napraviti u cijeloj priči, i može biti da je blogerska organizacija dobra ideja.

Ovo nisu moje riječi ali ih u cijelosti razumijem i podržavam stav, problem (kojeg ja vidim) je u osnovi u tome što (a sada citiram vanjski izvor), :

Blogosfera se sastoji od milijuna malenih sfera razgovora i utjecaja, a one se sastoje od desetaka milijuna blogera. Totalno je suludo i pokazuje apsolutno nerazimijevanje blogosfere kako postoji neka vrst institucije s druge strane tradicionalnih medija. Cijela poanta blogiranja sastoji se u tome da ljudi rade ono što žele, da je online publiciranje u cijelosti atomizirano i da ako postoji neka vrsta politike koju bi ispregovarala neka manja grupa nitko drugi je vjerojatno ne bi pratio jer postoji “fair use” i ja bih osobno pratio ustav nego organizaciju.

Ovaj konkretni citat nastao je prije nekoliko tjedana u situaciji kada se Associated Press a djelomično i New York Times odlučio naplaćivati citiranje svojih vijesti koje su uredno kopirane na desetke tisuća ako ne i milijune blogova širom svijeta. Dečki su tamo uredno kreirali cjenik i ispregovarali ga s jednom takvom blogerskom organizacijom koja po shvaćanju svih ostalih nema legitimitet predstavljati blogosferu. Ne kažem ja da je ovo situacija koja će se sutra dogoditi, no ako se kreira takva organizacija i ona dobije percipirani legitimitet blogosfere tada takva organizacija dolazi u poziciju pregovarati umjesto i u ime nas ostalih.

Uzmite primjer da EPH odluči prvo malo pisati o HBO-u te ga etablira kao legitimu organizaciju koja predstavlja blogere, a potom, uzevši primjer AP-a i NYT-a odluči napraviti cjenik za korištenje njihovih siteova kao izvora informacija o kojima blogeri pišu.

Promatrajući situaciju na pollitici na kojoj doista pišu mnogi s međusobno različitih pozicija (mladi i stari, lijevi i desni, ateisti i vjernici, političari i anonimci, školovani i neškolovani) pitam se koji je to zajednički interes koji ih može povezati sve u jedno? Naravno, tu je diskusija o politici no i u nju nastupaju s međusobno različitih pozicijai s različitim ciljevima i mjerilima uspjeha, ali ako želite okupiti svu tu ekipu na jednu hrpu i želite ih fokusirati u jednome smjeru? Koji bi to smjer bio i da li bi on bio uzak i specifičan ili vrlo širok i razvodnjen do te mjere da se od njega ne bi mogla očekivati nikakva konkretna akcija?

Naravno, tu je pitanje i zone interesa i utjecaja. Malo je nejasno i što je to blog i blogeri? Što sve možemo proglasiti blogom i pod kojim uvjetima? Da li (primjerice) članovi koji pišu na pollitici (koja je grupni blog) zadovoljavaju kriterij da su blogeri (budući da mnogi nemaju samostalni blog, a sasvim je očito da neki ne razlikuju blog od foruma)? Da li je blog novinarska forma i zašto?

Blogovi i blogeri rijetko kada donose novosti jer ljudi koji ih pišu (najčešće) nisu novinari nego jednostavno ljudi koji su odlučili nešto napisati za svoju dušu. Oni su eksperti u svojim poljima djelovanja (barem eksperti u komparaciji s prosječnim novinarom) i ono što oni mogu napraviti je sinteza i analiza onoga o čemu novinari pišu – primjerice, spojiti dvije-tri naočigled nepovezane vijesti i ponuditi nit koja ih povezuje ili ponuditi alternativni pogled na istu stvar. O odnosu medija i novinarstva s građanskim novinarstvom koje nastaje kao efekt dostupnosti i lakoće objavljivanja na internetu pisao je Dan Gillmore u knjizi “We – the media” (što bi moralo biti ozbiljno i obavezno čitanje za one koji se imaju namjeru baviti tom tematikom).

Eto, to bi ukratko bilo nekoliko mojih pitanja (i pogleda) na cijelu situaciju a o kojima vrijedi razmisliti. Ponavljam još jednom da nemam ništa protiv HBO-a (niti filmskog kanala niti hrvatske blogerske organizacije), no jednostavno ne vidim prostor u kojem ona može efikasno i fokusirano djelovati i donijeti neku dodanu vrijednost hrvatskoj blogosferi pa samim time i internetu.

Misao dana:
The Internet is the first thing that humanity has built that humanity doesn’t understand, the largest experiment in anarchy that we have ever had.

Share the post "O blogu, medijima i organizacijama"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije

Jučer sam bio u Koprivnici, ako nekoga interesira, ramsteak u njihovoj pivnici na glavnome trgu košta svega 32,00 kn. No mimo toga imam nekoliko stvari koje me posljednjih dana pomalo brinu:

  • Već neko vrijeme sa zanimanjem pratim priču vezanu za Šibenskog konobara i Damira Horvatovića koji je optužen da je autor tog bloga. Prije nekoliko dana osvanuo je intervju sa načelnikom PU Šibensko Kninske Brankom Peranom u kojem čovjek doslovce kaže: “da je Horvatović priznao da je blog njegov, sluičaj bi bio riješen bez medijske pompe”.
  • Jučer je pak cnn objavio nekoliko dokumenata koji se bave Željkom Peratovićem. Ti dokumenti bi bili iznimno smiješni da nisu toliko ozbiljni.

Cijela ta priča sa Horvatovićem i Peratovićem me podsjetila na pjesmicu koju sam već citirao a koja glasi:

First they came for communists,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a communist.
Then they came for Jews,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a Jew.
Then they came for Catholics,
and I didn’t speak up because I was a Protestant.
Then they came for me
and by that time there was no one left to speak up for me.

I u slučaju Horvatovića ali i Peratovića (ne računajući pažnju koju je dobio prilikom uhićenja) ono što me osobito zabrinjava je nedostatak pažnje medija za ovim problemima. Naime, mediji se ponašaju kao da se to njih uopće ne tiče, neovisno o tome što imamo s jedne strane čovjeka koji tvrdi da nešto nije njegovo ali trpi određene konsekvence zbog toga, ili pak Peratovića za kojeg su sada izronili vrlo konkretni podaci oko toga da ga obavještajna zajednica ne samo pratila nego mu je na različite načine podmetala. Danas pričamo o Horvatiću, nekome policajcu usred Šibenika ili Peratoviću, slobodnom novinaru i blogeru koji piše o teško razumljivim temama, no njih dvojca su samo jedan klik udaljeni od nas svih skupa…

Neki kritičari cijele priče, govore o tome kako je Horvatović kao policajac trebao držati jezik za zubima, a Peratović nije imao zašto objavljivati dokumenti koji su državne tajne – no ako kroz legalne kanale ne uspijete riješiti problem, koji vam drugi lijek preostaje nego objava u medijima (pa makar to bio blog), no razina Procesa je sasvim drugačija ako vas optuže da ste autor bloga koji uopće nije vaš, ili ako vam aktivno na blogu komentiraju pripadnici obavještajne službe kako bi “minimalizirali štetu ili odveli diskusiju u drugome pravcu”.

Osnova za Peratovićevo uhićenje i premetačinu kao i cijeli postupak koji još uvijek nije okončan je objava državne tajne, koja je objavljena i prije Peratovića, no jednako tako je dobrim dijelom riječ o dokumentima koji po riječima obavještajaca uopće nije državna tajna.

Jedna od temeljnih funkcija novinara i medija je da budu protuteža vlasti i da budu kontrolni mehanizam zloupotrebe vlasti, što nas dovodi do pitanja što je to javni interes? Pitanje zaštite državne tajne je pitanje kojime se moraju baviti oni koji njima barataju i koji državne tajne kreiraju – interes novinara je da takvu državnu tajnu objavi, i koliko razumijem novinari po jednoj od presuda europskog suda za ljudska prava nisu dužni čuvati državnu tajnu ako do nje dođu. Mislim da je neprihvatljivo da se obavještajne i uostalom policijske službe uopće bave novinarima, a još manje da se nad njima rade nekakve obrade, a da ne kažemo kako su kvalifikacije poput ove koja je otišla prema Peratoviću kako je on prijetnja nacionalnoj sigurnosti i potencijalni uzrok usporavanja pritupanja euroatlanskim integracijama? Otkad se službe uopće smiju baviti političkim kvalifikacijama ili prosuđivati oko toga što je ili nije interes zemlje?

Što je to javni interes? Da li je javni interes ujedno i interes države, a samim time i klike na vlasti – ili bi javni interes morao biti vladavina prava? Tko je taj koji se brine da se odluči što je što; novinari, sudovi ili po nekoj plemenskoj liniji zaposleni apartčiki u obavještajnim agencijama ili uredima koji se bave kriminalom u policijskim upravama?

Naravno da kritiku na svoj račun nije ugodno čitati u novinama (ili na internetu), i naravno da pojedini dokumenti u nekome času iziđu na svjetlo dana zato što nekome u tome času odgovaraju, no novinarski zadatak nije da procjenjuje kome će koji dokument koristiti ili štetiti, nego je na njemu da procijeni da li postoji javni interes da takva informacija iziđe u javnost.

Tužno je da ta ista javnost (i mediji koji bi toj javnosti trebali tu informaciju proslijediti jednom kada ona postane javna) uopće ne razumiju zašto je priča o Horvatoviću ili Peratoviću iznimno zabrinjavajuća. Možemo mi govoriti o demokraciji i koječemu drugome, no i dalje postoje procesi protiv pojedinaca, i dalje se promatraju novinari (a sada po novome i blogeri), službe i dalje podmeću i plasiraju informacije, i dalje postoje državni neprijatelji i prijetnje interesima zemlje – u stvari, UDBA je i dalje ovdje samo se sada drugačije zove i ima prihvatljiviji nacionalni predznak. Dečki rade po starom, nema nikakve razlike. stara škola, radi se ko nekad.

Svima koji promatraju (i možda komentiraju) moj blog iskreno čestitam i divim se kako novac prikupljen od mojeg poreza u cijelosti bude potrošen upravo na mene; nema boljeg povrata od toga.

Nisam siguran da sam bio totalno jasan; no poanta je da me brine u kojem času su aktivnosti poput gornjih postale normalne i kada smo oguglali na to do te mjere da se više na to niti ne osvrćemo. Gdje su mehanizmi koji bi morali spriječiti da se tako nešto uopće događa, i gdje je bijes javnosti da svima da do znanja da to nije prihvatljivo ponašanje. Da li je biti HDZovac politička doktrina ili karakterna osobina, da li je to nešto od čega se možete morate izliječiti. Zašto nam nitko prije nije rekao da ulaskom u “demokraciju” ujedno gubimo i smisao za razlikovati dobro od lošega?

Misao dana:
If you watch the news and don’t like it, then this is your counter program to the news.

Share the post "Stanje nacije"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

O šibenskim konobama (i konobarima)

Prošloga tjedna policijski službenik Damir Horvatović (bivši načelnik Pomorske policije PU Šibensko-Kninske) suspendiran je sa svog radnog mjesta djelatnika granične policije (čovjek je naime nakon smjene vlasti 2003 degradiran). Ovo samo po sebi i ne bi bilo osobito čudno jer po priznanju bivšeg ministra, nad 5% zaposlenih policajaca provode se različite stegovne mjere. No, ova konkretna je posebna po tome što je čovjek dobio suspenziju zbog toga što je proglašen vlasnikom bloga “Šibenska konoba” na kojem po objašnjenju iz PU “učestalo vrijeđa i omalovažava javne osobe” – tako barem tvrdi Slobodna Dalmacija. Čovjek dakle nije ništa ukrao, nikoga nije zgazio, pijan se potukao, nego je napisao nekoliko kritičkih tekstova. I da bi priča bila bizarnija, Horvatić tvrdi, a anonimni autor na samome blogu potvrđuje – kako Šibenska konoba uopće nije Horvatićev blog, nego blog neke zasada anonimne treće osobe. Horvatića su dakle suspendirali zbog bloga koji uopće nije njegov.

Naravno, kako policija u stvari i ne razumije bit bloga ili blogiranja, može biti da oni niti ne razumiju razliku između autora bloga i komentatora, no to je u ovoj priči možda šaljivi dodatak u moru vrlo ozbiljnih pitanja koja iskaču.

Blog Šibenska konoba do negdje kraja prosinca prošle godine nalazio se na blog.hr-u, da bi potom bio pobrisan a nova adresa mu je na blogspotu. Dio sadržaja tog bloga možete pročitati i na pollitici (barem ovaj koji je crosspostan), dio sitea skupa sa komentarima možete pronaći u google cacheu (dok je još tamo). Razlog zbog kojeg je blog pobrisan (tako mi kažu) je informacija koja je došla do autora kako se mnogi zanimaju za taj blog i pokušavaju otkriti tko je pravi vlasnik bloga.

Zahvaljujući vijesti koju danas vrti dnevnik.hr (vjerujem da će i u samom dnevniku o cijeloj priči biti više) to je očigledno točno, budući da se na dokumentu kojeg je novaTV objavila jasno vidi kako je policija tražila IP adresu osobe koja kreira sadržaje na tom blogu. Nažalost, u članku ne piše koji opseg podataka je blog.hr predao policiji.

Prva stvar koja je meni upala u oko je to da u dopisu PU nema navedene zakonske osnove po kojoj se informacija traži, a ona bi (koliko je meni poznato) morala biti sastavni dio dopisa, a da i ne spominjem kako se od djelatnika blog.hr-a očekuje da samostalno obave pojedine radnje kako bi policiji olakšali posao. Prema informacijama koje sam dobio, policija je postupala na temelju anonimne prijave koja se desila negdje u studenom prošle godine. Ako se držimo gornjeg objašnjenja kako je autor bloga vrijeđao i omalovažavao javne osobe, moglo bi se zaključiti kako je riječ o djelu klevete koja se može sankcionirati isključivo kao civilna tužba a nikako po službenoj dužnosti. U takvim okolnostima tužitelj daje prijavu policiji, kako bi pribavila podatke o počinitelju djela (u ovome slučaju klevete) kako bi potom tužitelj mogao u civilnom postupku tražiti odgovarajuću sankciju. Ovo prilično dobro znam jer sam i sam bio predmet jedne takve istrage tijekom prošle godine zbog jednog od tekstova koje sam napisao na temu Rahima Ademija. U ovome konkretnom slučaju, čudno je to što je riječ o anonimnoj prijavi, pa čak i kada bi se radilo o djelu klevete koja se ne može ganjati po službenoj dužnosti ne vidim kako bi (i uostalom zašto) policija tražila podatke o počinitelju koje potom nema kome predati?

Tužno je i donekle razočaravajuće što je blog.hr prepustio te podatke na temelju jednog loše napisanog dopisa, no svima mora biti jasno da blog.hr štiti prvenstveno svoje poslovne interese i da zaštita identiteta blogera definitivno nije od osobitog značaja. Depresivno je da se policija uopće bavi ovakvim stvarima i da danas zbog kritičkog teksta (ili omalovažavanja kako to tvrdi PU Šibensko-Kninska – pitam se tko je taj koji određuje razliku) oni uopće pokreću bilo kakve radnje; naravno, ne treba smetnuti s uma da su oni djelovali na temelju nekakve prijave (anonimne?) i potom eventualna saznanja (za koju gore navedeni Horvatić tvrdi da nisu točna) koriste za vlastite disciplinske postupke. Poučak bi svakako bio da ako ste odlučili blogirati o tako osjetljivim stvarima (poput osjećajčića lokalnih HDZovaca) da to radite na blog servisu koji drži do privatnosti korisnika i koji neće biti impresioniran dopisom poput ovoga iz Šibenika. Ako vam niti to nije dovoljno, postoji cijeli niz mogućnosti kako ostati anoniman na internetu a dio njih je opisan na pollitici pod anonimne dojave.

Još bih malo samo o tehničkom aspektu cijele priče. Ako policija posjeduje IP adresu s koje se spajate oni mogu identificirati internet priključak i vlasnika tog priključka (ako imate wireless uvijek se možete izvlačiti na to da imate slobodan pristup i da se bilo tko mogao zakvačiti na vašu kućnu mrežu), ako se dokopaju računala, morate znati kako se puno toga može rekonstruirati iz cache, history i cookies foldera pa stoga vrijedi to redovito brisati. Paranoja je dobrodošla kada je o sigurnosti riječ.

Zanimljiva je tvrdnja policije da je Horvatić blog pisao u radno vrijeme. Naime, kada bi to bilo točno, IP adresa koju bi policija dobili bi bilaIP adresa njihovog proxy-a ili gatewaya prema internetu. U svim većim sustavima, lokalna mreža je sakrivena od javnosti i logično je da se identično rješenje koristi i u policiji, dapače, poznato je kako policija koristi proxy software kako bi mogla filtrirati sadržaje koji se downloadaju (primjerice youtube). Kako su oni skužili koje je računalo pristupalo blogu malo je nejasno (iako ne i nemoguće), no da je u istome času više računala pristupalo blog.hr domeni (a svi blogovi su na istoj IP adresi) bez kopanja po cache-u i history-u ne bi bilo pouzdano moguće utvrditi o kojem se računalu radi. Ne kažem da je nemoguće, dapače, kvalitetnom administratoru nije potrebno puno za tako nešto – no iskreno se čudim da bi policija tako nešto uopće radila radi anonimne prijave.

To nas dovodi do onoga posljednjeg, pitanje slobode govora i javnog izražavanja. Depresivno je da 2008. godine bilo tko može trpiti posljedice zbog svog javnog djelovanja. Horvatić nije otkrivao poslovne/službene tajne policijske uprave ili službe u kojoj radi, nego je pisao o gradu u kojem živi i vlasti koja tamo djeluje (i očigledno je spremna obračunati se sa svim neistomišljenicima ne birajući pritom sredstva). Čovjek bi pomislio da je verbalni delikt stvar prošlosti i da tamo treba ostati?

I na kraju, ne treba zaboraviti da Damir Horvatović uopće nije autor tog bloga.

Misao dana:
Before the law, there stands a guard. A man comes from the country, begging admittance to the law. But the guard cannot admit him. May he hope to enter at a later time? That is possible, said the guard. The man tries to peer through the entrance. He’d been taught that the law was to be accessible to every man. “Do not attempt to enter without my permission”, says the guard. I am very powerful. Yet I am the least of all the guards. From hall to hall, door after door, each guard is more powerful than the last. By the guard’s permission, the man sits by the side of the door, and there he waits. For years, he waits. Everything he has, he gives away in the hope of bribing the guard, who never fails to say to him “I take what you give me only so that you will not feel that you left something undone.” Keeping his watch during the long years, the man has come to know even the fleas on the guard’s fur collar. Growing childish in old age, he begs the fleas to persuade the guard to change his mind and allow him to enter. His sight has dimmed, but in the darkness he perceives a radiance streaming immortally from the door of the law. And now, before he dies, all he’s experienced condenses into one question, a question he’s never asked. He beckons the guard. Says the guard, “You are insatiable! What is it now?” Says the man, “Every man strives to attain the law. How is it then that in all these years, no one else has ever come here, seeking admittance?” His hearing has failed, so the guard yells into his ear. “Nobody else but you could ever have obtained admittance. No one else could enter this door! This door was intended only for you! And now, I’m going to close it.” This tale is told during the story called “The Trial”. It’s been said that the logic of this story is the logic of a dream… a nightmare.

Share the post "O šibenskim konobama (i konobarima)"

  • Facebook
  • X