Tag: Bernhard Melischnig

Ovo je četvrti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na preostale možete pronaći ovdje.

Što je konverzija?

Konverzija kredita u švicarcima je, ako je ogolimo do kraja, zamjena otplatnih planova iz CHF kredita u EUR kredite, a na način da se glavnica kredita u švicarcima preračuna u glavnicu kredita u eurima po tečaju na dan isplate kredita, a da se prilikom izračuna anuiteta primjene kamatne stope koje su banke odobravale na EUR kreditne plasmane na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Da bi konverzija bila slikovitija, malo niže je simulaciju kretanja procijenjenih mjesečnih anuiteta za prosječni stambeni CHF kredit i usporedivi EUR kredit koju je u rujnu 2015. godine objavio  HNB u svom posebnom izvješću.

Na grafikonu se mogu vidjeti dvije linije odnosno primjer mjesečnih iznosa anuiteta u švicarcima i u eurima. Mjesečni iznosi anuiteta kombinacija je promjene ugovorene valute kredita i promjene ugovorene kamatne stope, odnosno predstavljaju valutni i kamatni rizik za potrošača. U simulaciji kretanja mjesečnog anuiteta jasno je da je CHF plasman imao manji mjesečni iznos anuiteta u odnosu na EUR plasman sve do kraja 2009. odnosno početka 2010. godine kada se uslijed nagle promjene tečaja CHF/EUR mjesečni anuitet u CHF izjednačavaju s iznosima mjesečnih anuiteta EUR, nakon čega se zbog daljnjeg jačanja tečaja švicarca mjesečni anuiteti CHF povećavaju u odnosu na EUR plasmane). Konverzija je (u načelu, ali u praksi ne baš) bila prebijanje onoga što je potrošač manje platio (crvena površina) u odnosu na ono što je potrošač više platio (zelena površina) odnosno razlika crvene i zelene površine.

Analizom pola milijuna upisa založnih prava iz zemljišnih knjiga koje su banke upisivale od 1994. do kraja 2022. godine, uspjeli smo rekonstruirati podatke o kamatnim stopama na ugovorene kreditne stambene i hipotekarne plasmane banaka (dakle upravo one podatke za koje HNB tvrdi da ih ne posjeduje) i raščlanili ih po četiri najčešće valute u kojima su odobravani stambeni i hipotekarni krediti.

Mjesečni iznos anuiteta sastoji se od dvije komponente, troška kamate i dijela glavnice. Na udio troška kamate utječe i promjena varijabilnog dijela ugovorene kamatne stope. Ugovorena kamatna stopa pomoću koje se vršio mjesečni obračun ukupne kamatne stope ugovarana je kao zbroj fiksne marže + promjenjive kamatne stope 3M EURIBOR kod EUR plasmana, odnosno kao fiksne marže + promjenjive kamatne stope 6M LIBOR kod CHF plasmana, a koja se, ovisno o tržišnim uvjetima može mijenjati na veći ili manji iznos.

Fun fact: prilikom izračuna konverzije banke su koristile tromjesečni EURIBOR iako u svojim redovnim kreditnim proizvodima koriste šestomjesečni (što je, mogli bi reći, odstupanje od odredbi zakona a na štetu potrošača jer je tromjesečni EURIBOR naravno uvijek veći pa je kao rezultat i izračunata preplata u konverziji manja).

Na cijeli iznos mjesečnog anuiteta u konačnici djeluje i kretanje tečaja. Kod EUR kredita ili kunskih kredita s valutnom klauzulom u EUR, kretanje vrijednosti tečaja prema HRK je nesagledivo manja u odnosu na kretanje tečaja CHF prema HRK. Razlog tome su intervencije HNB-a na deviznom tržištu, kupovinom ili prodajom svoje valute, kako bi tečaj održala unutar određenog raspona, a što je bio jedan od kriterija za pridruživanje u ERM II/Eurozoni.

Bez obzira promatrate li kretanje kamatnih stopa po HNB-ovom ili ovdje priloženom grafikonu, lagano je uočiti da promjene kamatne stope ne prate strmoglavi pad kamatnih stopa EURIBOR-a koji je započeo 2009. godine. To neopravdano dugačko zadržavanje visokih kamatnih stopa predstavlja kamatni prihod za banke (štetu za potrošače), a kao što znamo, banke nikada nisu transparentno objasnile kako računaju promjenjivu kamatnu stopu, te je stoga promjenjiva kamatna stopa postala ništetna.

Mali detalj – kolektivna presuda u slučaju franak i zastara koja je u međuvremenu nastupila odnosi se na nezakonite/ništetne odredbe na kamatne stope koje su se računale kao LIBOR + marža, no otplatni planovi nastali u konverziji su računati kao promjenjiva kamata koja se računala kao EURIBOR + marža, što znači da nisu obuhvaćeni kolektivnom presudom, a što nadalje znači da nad njima nema zastare te je šteta za potrošače koja je nastala temeljem toga i dalje izvjesno utuživa.

Jasno je kako je zakon o konverziji napravljen po „one size fits all“ načelu. Zakon ni na koji način ne uvažava razlike između kredita koji su se pojavljivali s različitim kategorijama potrošača, različitim bankama ili čak promjenama poslovne politike ili knjiženja koje su banke mijenjale tijekom trajanja kredita. Uočili smo primjerice promjene obračuna kamata iz proporcionalne u komfornu ili promjene metodologije iz francuske u englesku. Banke su nadalje mijenjale svoje metodologije klasificiranja i uvjeta kredita i klijenata iz godine u godinu, tako da su „usporedivi položaji“ koji se spominju u zakonskom tekstu uglavnom svedeni na ono što banka kaže da jesu, a oni u mnogim situacijama proizvode nejednolike učinke prema potrošačima, dok sve potrošače stavlja u nepovoljni položaj.

Razmislite i o ovome; ako ste ugovorili kredit u CHF s kamatnom stopom od 3.5%, konverzija po sili zakona obzir obračunava „istovjetni“ eurski kredit koji je tada imao nimalo istovjetnu i značajno veću kamatu od 4.5 ili 5% (među korisnicima Druge fundacije ima niz klijenata kojima je konverzijom nametnuta kamata veća od 6%). Da je kamata bila ista kao i ona ugovorena u švicarcima, plava crta na HNB-ovom grafikonu bi bila niža, što znači da bi i razlika potplaćenog (crveno) ili preplaćenog (zeleno) u konačnici rezultirala većim povratom potrošaču. Isto bi se dogodilo da se koristio šestomjesečni EURIBOR (kao u standardnom bankarskom proizvodu).

HNB u polugodišnjoj informaciji o financijskom stanju, stupnju ostvarenja stabilnosti cijena i provedbi monetarne politike za drugo polugodište 2015. godine na stranici 29. navodi: „Naknadnim odlukama kod dvije banke ponovljeni su izračuni konverzije za sve klijente koji su imali pravo na konverziju kredita (s obzirom na to da se tijekom postupka konverzije pokazalo da su neke banke imale drugačiji pristup pri izračunu konverzije koji je bio povoljniji za njihove klijente, te su dvije banke naknadno odlučile pristupiti izradi novog izračuna za sve svoje klijente kako oni ne bi bili dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na klijente drugih banaka) – na osnovi toga izrađena su 6.954 nova, tj. ponovljena izračuna konverzije, koji su ponuđeni i dostavljeni klijentima tih banaka.

Samo da ponovim kako bih naglasio bitno: više od 10% svih kredita koji su bili predmetom konverziji su banke dobrovoljno ponovno izračunale unatoč tome što su vještaci i revizori dali prethodno pozitivno mišljenje o usklađenosti kalkulatora konverzije sa zakonom.

Konverzija je provedena i bez aktivnog nadzora HNB-a. HNB se umjesto proaktivne uloge sveo na ulogu ureda za zaprimanje prigovora. U priopćenju HNB-a navodi se: „Imajući na umu činjenicu da HNB ne rješava pojedinačne prigovore potrošača, zaprimljeni prigovori evidentirani su po bankama na koje su usmjereni i po područjima odnosno temama prigovora.“.

O tome na koji način su rješavani prigovori potrošača i na koji način se odvijala „zaštita potrošača“ prilikom konverzije možete pročitati stranicama 27-30 gore spomenutog biltena. Rezultati ukupne aktivnosti zaštite potrošača u provedbi konverzije svodi se na činjenicu da je HNB u razdoblju od sredine studenog 2015. godine do druge polovice travnja 2016. godine zaprimio 2.251 prigovora potrošača što je u konačnici rezultiralo s „pet zapisnika i dva rješenja, a pokrenuta su  i tri prekršajna postupka.“.

Konačno na ovu temu treba izdvojiti i izjavu guvernera HNB-a Borisa Vujčića iz koje je jasno kako je on (a to je bio i stav HNB-a) bio više zabrinut za stanje međunarodnih pričuva nego u financijsku stabilnost sustava uslijed eksplozije rizika zbog promjene tečaja koji se primjenjuje u portfeljima stambenih i hipotekarnih kredita indeksiranih uz švicarskih franak ili pitanje nadzora banaka i zaštite potrošača u postupku provedbe odredbi ZID ZPK.

Banke nisu informirale potrošače da uz svaki indeksirani kredit kupuju i tzv. derivativni financijski instrument, a osobito da u pogledu kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima kupuju derivativni financijski instrument (za razliku od valute euro, u kojem slučaju održavanje stabilnog nominalnog tečaja hrvatske kune u odnosu na euro čini osnovu tečajne politike HNB-a) za koji gotovo da i ne postoji instrument koji bi im bio na raspolaganju da se osiguraju, odnosno zaštite od ovog rizika, što je potvrdio i Ustavni sud odlukom broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (točke 18.3., 19. i 19.1. obrazloženja te odluke).

Banke su potrošačima prodale ugovor o kreditu koji je u svojoj suštini derivativni financijski ugovor (ugovor čija vrijednost ovisi o vrijednosti druge imovine) a čija je vrijednost osnovne imovine ugovornom valutnom klauzulom bila vezana za iznos vrijednosti glavnice iskazana u valuti (CHF) na koju ni banke kao prodavatelj ni centralna banka kao regulator nisu imale utjecaja, a potrošačima istovremeno nije ponuđen niti jedan instrument temeljem kojeg bi se osigurali od valutnog i/ili kamatnog rizika, niti im je isti bio objašnjen. Valutni i kamatni rizik je u cijelosti bio prevaljen na potrošača bez mogućnosti da se potrošač nekim drugim financijskim instrumentom zaštiti od tih rizika.

Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.

Misao dana:
Banks are nothing but old fashioned money lenders. They encourage you to borrow, to get in debt, and when you can’t pay back the loan they take your home away. At least a money lender only breaks your legs.

Ovo je treći tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na preostale možete pronaći ovdje.

Proces i očiti nedostaci konverzije

Izmjenama zakona, nadležnost za nadzor provedbe „konverzije“ pripao je regulatoru odnosno HNB-u. Dva tjedna prije stupanja na snagu zakona o konverziji, HNB je objavio „Izvješće o problematici zaduženosti građana kreditima u švicarskim francima i prijedlozima mjera za olakšavanje položaja dužnika u švicarskim francima na temelju zaključka Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog sabora“ u kojem se na stranici 4. nalazi bilješka (koja generalno nikog ne zanima ali ima dalekosežne implikacije) i u kojoj se navodi: „Sve simulacije izrađene su na temelju spomenute baze, no iz niza razloga, a ponajprije zbog činjenice da baza za EUR kreditne partije ne postoji te da banke razvrstavaju kredite po određenim kategorijama, svi rezultati prikazani u tekstu trebaju se shvatiti kao svojevrsne procjene učinaka mogućih mjera.“.

U priopćenju za javnost „Osvrt HNB-a na javne odjeke nakon ponuđenog izračuna konverzije kredita u CHF .“ od 20. studenog 2015. (dakle pet dana nakon što je bankama istekao zakonski rok od 45 dana koji je bio propisan za pribavljanje mišljenja sudskog vještaka ili revizora o usklađenosti tzv. kalkulatora konverzije s odredbama o načinu konverzije propisanim člankom 19.c.) HNB navodi: „Budući da HNB podacima o kamatnim stopama na kredite u otplati po valutama raspolaže tek od konca 2011. godine, simulacije i izračuni iz kojih su gornji zaključci doneseni temelje se na procijenjenim povijesnim kamatnim stopama na kredite vezane uz franak i euro. (…) U tom slučaju, kamatne stope korištene u otplatnim planovima za takve eurske kredite mogu znatno odstupati od vaganih statističkih prosjeka kamatnih stopa na kredite u otplati koje u agregatnom iskazu za kredite u eurima objavljuje HNB, za razdoblje od konca 2011. godine.“.

Posljedica jest da iako je HNB bio nadležan za provedbu nadzora banaka u procesu konverzije, u trenutku provedbe, po vlastitom priznanju nije mogao nadzirati niti kontrolirati ispravnost izračuna iznosa visine preplate/manjka. I da, bilo je potrošača kojima je konverzijom utvrđen i manjak i koji su bankama morali vraćati preplaćene iznose anuiteta, što ide u prilog tezi da su potrošači unatoč činjenici da moraju bankama vraćati „negativne preplate“ bili skloni prihvatiti konverziju samo radi uklanjanja opasnosti dodatnog klizanja tečaja i smanjenja anuiteta. Dužnici nisu bili u mogućnosti pregovarati o ponuđenim im dodacima ugovora o konverziji nego su se koncentrirali isključivo na smanjene mjesečnih anuiteta, dok je sve ostalo bilo sekundarno, a ponuđeni aneksi ugovora su ionako bili „uzmi ili ostavi“.

Izračune konverzije su banke jednostrano i netransparentno računale i dostavljale potrošačima. Sudski vještaci i revizori koji su provodili provjeru usklađenost tzv. kalkulatora konverzija (mišljenje vještaka Addiko, mišljenje ovlaštenog revizora Zagrebačka banka, mišljenje ovlaštenog revizora OTP banke) jednoglasno su utvrdili uvidom u odabrani uzorak kalkulacija činjenicu da su kalkulatori konverzije i konačni kumulativni iznosi preplate/manjkova anuiteta usklađeni s odredbama zakonskih promjena (kasnije se pokazalo da ni to nije točno), a svi su u svojim nalazima naglasili i ogradili oko toga da uopće nisu provjeravali točnost podataka koje im je banka dostavila. Za primijetiti je i da je tekst mišljenja gotovo istovjetan kod svih banaka, naivno bi mogli pomisliti da su ga iz istog predloška pisali. Kalkulator konverzije je možda čak i računao ispravno (iako danas znamo da nije), ali zato sasvim sigurno nitko nije provjeravao ispravnost brojeva koji su se u njega unosili.

Zakon je propisao rokove konverzija svima na iste datume, što otprilike znači da su banke u otprilike istome trenutku poslale najmanje 65.000 izračuna konverzije potrošačima (ovo je naša procjena, ukupno je izdano oko 125.000 CHF kredita, konvertirano je oko 55.000 uglavnom stambenih), a potrošači su imali svega 30 dana da prihvate ili ne prihvate ponudu. Usporedbe radi, u sudskim postupcima koje Druga fundacija vodi protiv banaka za izračun svake tražbinu određuje se financijsko vještačenje, cijena vještačenja je (prosječno) 700 EUR, a sudovi vještacima daju rok za predaju izvješća od 45 do 60 dana. Dakle ako je vještaku potrebno toliko vremena za izračun, koliko je onda potrebno osobi koja nije vična matematici da samostalno provjeri točnost izračuna? Koliko njih se odlučilo povjeriti izračun neovisnoj osobi i ako jest, koliko su to platili i koliki je kapacitet izračuna ograničenog broja sudskih vještaka koji su osposobljeni za izradu ovakve kalkulacije. I posljednje, u nekoliko tisuća sporova koje mi vodimo, niti jedna banka niti u jednom jedinom sporu podatke nije dostavila u strojno čitljivom obliku nego ih dostavljaju na papiru, koji je nerijetko nečitki i nedokumentirani ispis sirovog CSV dokumenta (iznenadili bi se u koliko međusobno različitih oblika možete dobiti iste podatke od iste banke – ponekad pomislimo da to banke namjerno rade :).

Iz prve ruke vam mogu potvrditi da banke kada plaćaju po pravomoćnim sudskim presudama nisu u stanju ispravno izračunati zatezne kamate (ne bi vjerovali koincidenciji, ali redovito su greške na štetu naših korisnika a u korist banke). Dakle ako znamo da banke ne znaju ispravno obračunati kamate (što im je temelj cijelog businessa), kako bilo tko može pomisliti da prosječni potrošač može provjeriti ispravnost izračuna konverzije?

Vrlo je važno naglasiti, a o tome ću pisati u detalje nešto kasnije, kako je u trenutku konverzije postojala odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ništetnosti promjenjive kamatne stope. Banke prilikom izračuna konverzije uopće nisu uzimale u obzir utvrđenu ništetnost kamatne stope – iako su to bile dužne učiniti, pa kao posljedicu izračun konverzije tu ništetnost ni na koji način ne uključuje niti su korisnici kredita bili upozoreni na tu iznimno bitnu činjenicu. Još jedan od argumenata zašto konverzija nije niti može biti restitucija.

Ako govorimo o procesu, razumni je zaključak kako je potrošač zaprimio izračun konverzije i jedina stvar koja ga je zanimala i temeljem koje je donosio odluku o pristanku je bio novi izračun mjesečnog anuiteta i ukupni iznos pretplate. Potrošač objektivno nije raspolagao podacima ili znanjem nužnim za samostalnu provjeru izračuna konverzije, a u tom trenutku nije mogao ni angažirati za taj posao stručnu osobu. Prihvaćanje konverzije stoga nije bio prihvaćanje ili potvrda točnosti kalkulacije koja je ponuđena, nego pristanak na manje zlo.

Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.

Misao dana:
Rather than justice for all, we are evolving into a system of justice for those who can afford it. We have banks that are not only too big to fail, but too big to be held accountable.