Categories
Edukacija i školstvo Hrana i piće

this cowboy song… (5:00, Sting, Fields Of Gold: The Best Of Sting 1984-1994, 1994)

Jučer sam navečer bio jako zadovoljan našim ministrom poljoprivrede. Onako neuvjerljiv kakav inače je, uspio je krizu s kravljim ludilom vrlo komforno odraditi bez početničkih pogrešaka (poput onih koje su napravljene u posljednjoj takvoj epizodi s ptičjom gripom prošle godine).

Spadam u rizičnu grupu korisnika budući da obožavam bifteke i kvalitetu kulinarstva pojedine države mjerim između ostalog i po kvaliteti bifteka koje sam pojeo. Kod bifteka je važna veličina (mislim, došli smo se najesti zar ne), potom kvaliteta pečenja koja pak ovisi o vremenu i temperaturi (hoću malo pečeni biftek pečen na niskoj temperaturi), te priprema mesa koja se svodi na to u kakvim je sve mirodijama i koliko dugo biftek odstajao prije pečenja. Moj omiljeni biftek je malo manje pečen od medium rare (dakle u sredini sirov sa donekle zapečenom površinom), ideja je da bude mekan i da se onako gadljivo cijedi kada ga stisneš vilicom, a najbolje mi paše sa pomfrijem i kuhanim povrćem. Povremeno volim i biftek u zelenom papru ili neke druge kombinacije na temu bifteka (eto nedavno sam jeo jedan prilično dobar biftek s tartufima), no kako bilo, poželjno je da se biftek pomalo miče kada dođe u tanjuru.
Vrlo sam kritičan na temu bifteka i nema puno mjesta gdje bifteke ocjenjujem dobrima (ili dapače, odličnima).
Neke vrlo dobre bifteke sam jeo prošle godine u Chichago-u te mi sline cure samo na pomisao (pitajte Arsenyeva on je dobar dio vremena bio sa mnom iako je on preferirao piletinu). Chicago je inače domovina bifteka, tamo s izmislili i weber grill (btw. i tamo smo bili), a vjerojatno najbolji biftek koji sam tao jeo se prodaje pod nazivom New York Strip.

Kada sam bio prošle godine u gore spomenutom gradu, jedna od stvari koje sam tamo napravio je i to što sam osigurao jednu donaciju za jednu školu u Zagrebu. Ako znate prave ljude i znate da je to njima porezna olakšica, a osim toga se radi o intelektualnom vlasništvu (čitaj: software) nije bilo teško iskamčiti brdo softvera (nekoliko desetaka tisuća dolara vrijednosti). I ja sam to lijepo skupio, doveo do Zagreba uz malo poštovanja prema carinskoj proceduri (objektivno, nemam grižnju savjesti jer sve to skupa ionako ide u državni proračun) i nešto što je u startu trebala biti malena donacija ispao je već solidni projekt koji bi u školi o kojoj govorimo zamijenio praktički 1/3 školskog programa.
Problem je nastao naravno u realizaciji jer da bi sve skupa instalirali trebalo je osigurati minimalne tehničke uvjete u vidu umreženja pojedinih učionica, nabavci dva računala i tome slično za što škola teško da ima novaca, ajde i to smo nekako riješili i sada sam u fazi rovovske borbe kako bih dokazao da je ono što su ljudi dobili daleko naprednije od bilo čega što oni trenutno posjeduju unutar tih istih zidova (da ne kažem da za neke od softvera koje su dobili i meni sline cure, a da bi kušnja bila veća instalacijski CDovi i keylock-i su kod mene). I na kraju, svi ljubomorno čuvaju svoj teško osvojeni komadić školske nekretnine i teško da su spremni uopće razmatrati alternative (a da i ne spominjem alternative koje se ne uklapaju u njihvu viziju svemira).

No, umjesto da se hvalim, htio sam reći kako je kod nas školstvo u velikim problemima. Primjerice, ako to niste znali, razvikani katalog znanja uključuje i informatiku, no informatika nije obavezni predmet u osnovnim školama. Iako moj klinac neće patiti zbog toga, činjenica je da postoje tisuće drugih kojima će to nedostajati ili zbog toga što kod kuće ne mogu imati računalo ili jednostavno zato što ih tome nema tko naučiti. Ne vjerujem da postoji više radno mjesto na kojem je poznavanje rada na računalo nepotrebno.
Posebna problematika su nastavnici i općenito školski kadar koji je (nažalost) dobrim dijelom i dalje u dubokom vjerovanju kako je s njihovim izlaskom s fakulteta svo znanje stalo i uporno se zadržava na toj točci. To naravno nije tako i borba za znanjem tj. školovanje mora biti kontinuirani proces, od prvih dana u vrtiću pa sve do smrti – tehnologija se toliko brzo mijenja da je kontinurana edukacija neminovnost i nužnost a ne opcija.

Mišljenja sam nadalje da bi se najbrži efekti za napredak ove naše male države napravili kada bi se unaprijedilo osnovno i srednje školstvo. Naime, mislim da kao prvo vrlo malo ljudi završava fakultet i oni bi (po nekoj definiciji) morali biti ili oni pametniji ili oni uporniji (a ponekad i oboje) – pa kako god bilo pretpostavka je da će se znati izboriti za sebe. Osim toga, ljudi koji završavaju fakultete (opet po nekoj definiciji) ionako nisu spremni za posao koji trebaju obavljati nego moraju odraditi neki period kroz koji se formiraju za svoje novo radno mjesto. No ekipa koja završava samo osnovnu ili samo srednju školu ide praktički iz klupa direktno na posao i najčešće kako ga lansiraš iz te klupe tako će on sletiti i ostati na tome mjestu, osim ako ga ne usmjeriš i natjeraš da se brine o sebi. To znači da ne samo da ga se do maksimuma mora pripremiti za život u času kada napušta školu, nego u njega treba usaditi kulturu da se educira, školuje i općenito kontinuirano traži nova znanja i vještine.

U jednome času sam bio spomenuo kako poslodavca interesiraju samo tri elementa kod zaposlenog; znanje, vještina i odgovornost. Različita zanimanja traže različite odnose tih triju parametara, i dok odgovornost dolazi s autoritetom kojeg sami morate izgraditi na licu mjesta, pitanje znanja odnosno vještina je nešto na čemu možete raditi cijeli život. Može biti da ste električar, no vještina spajanja vodovodnih cijevi ili ličenja prostora može biti dodatni plus da vas netko zaposli. Može biti da ste zaposleni kao neki adminstrator no znanje kreiranja ili održavanja web stranica može biti okidač koji vas zapošljava. Što više znanja i vještina (kompetencija) posjedujete to sve vredniji – a svemu gore navedenome je zajedničko školovanje.

Misao dana:
A human being should be able to change a diaper, plan an invasion, butcher a hog, conn a ship, design a building, write a sonnet, balance accounts, build a wall, set a bone, comfort the dying, take orders, give orders, cooperate, act alone, solve equations, analyze a new problem, pitch manure, program a computer, cook a tasty meal, fight efficiently, die gallantly. Specialization is for insects.
Categories
Blog Ostalo Religija

policy of truth… (5:14, Depeche Mode, Singles 1986-1998 (Disc 1), 1998)

Prošli (odnosno sada već pretprošli) tjedan sam igrom slučaja zbog svojih postova završio na naslovnici dva puta. Prvi puta sam završio u onom malom okomitom kvadratiću kada sam preveo na brzaka sjajni dilbertov blog o teoriji kako postoje tajna društva koja upravljaju svijetom. Svega dva tri dana kasnije završio sam pak na naslovnici bloga (gdje sam se podosta i zadržao) zbog mojeg posta o pridruživanju EU kojeg sam bio napisao još tamo negdje u listopadu prošle godine, a kojeg je jedna zastupnica citirala u saboru.

Pišem to zato jer sam se jutros našao u polušpijunskom modusu operandi s Arsenyevim (posudio mi je jedan DVD s Robinom Williamsom koji je već jednom bio u mojim rukama, no nekih 6-7.000km zapadnije), a m.o. je bio polušpijunski jer smo se našli poluinkognito u knjižnici u koju nisam nogom stupio već najmanje jedno desetljeće (a i to je optimistična procjena), to je kao da smo se našli Londonu i u jednom od onih parkova hranili patke koje su već razvile Pavlovljev refleks na likove u kaputima i šeširima.

Anyway, popričali smo malo o blogiranju (na što sam ga nedavno uspješno nagovorio) pa sam se pohvalio kako mi je na dan kada je izašao link na dilbertov prijevod bilo 1.000 posjetitelja na blogu, a na dan kada su me citirali u saboru nekih 600, i njemu je sasvim logično bilo kako se više ljudi zapalilo za dilberta nego za sabor? Meni je to malo čudno jer si nekako mislim da bi se svi morali (u manjoj ili većoj mjeri) baviti ili barem pratiti politiku. U svakom slučaju baš čudno, iako nisam još promislio o tome do kraja.

Btw. ako ćemo o politici i humoru, gledam s velikim zanimanje prilu o karikaturi (koja sam thanks to http://tzombix.blog.hr/ i ja vidio) pa to uspoređujem s vijestima koje nas sustižu iz svijeta. Iskreno, ne vidim pretjeranog razloga za reagiranje uopće, a osobito ne na način da se otimaju ljudi, demoliraju ili pale veleposlanstva – osobito ne Danska veleposlanstva budući da je to jedna iznimno civilizirana i cool ekipa koja je rijetko kada bilo kome stala na žulj (OK, imam trenutno jedan slučaj s danskim konzultantima pa me to barem potiho veseli no reakcija je u svakom slučaju neproporcionalna).

Nisam puno proučavao muslimane, no osnovna razlika između naše i njihove religije (a obje podrazumijevaju jednoga Boga i da svi budemo dobri jedni prema drugima) je u tome što je vrhunac muslimanske religije država, tj. njima je crkva i država jedno te isto – dok naša kultura podrazumijeva jasnu crtu između jednog i drugog; pa stoga svaki pokušaju da im sugeriramo kako moraju odvojiti A od B po definiciji završava kao napad na njihovu religiju, kulturu i način života, a još ako u to umiješate malo naftnih interesa, kronično niski životni standard i što već, imate poprilične šanse dogurati do bilo kojeg ekstremnog ponašanja. Ljudi su koliko toliko spremni da im kritizirate državu jer su političari valjda svugdje univerzalno isti, no religija ima malo dublje korjene i tu se već mogu očekivati burnije reakcije.
Čisto kako bi sve skupa stavili u perspektivu, ima i unutar naše religije ekstrema i ekstremističkog ponašanja samo što ta ekipa nije niti toliko popularna niti joj se pridaje važnost.

Misao dana:
I admire the Pope. I have a lot of respect for anyone who can tour without an album.
Categories
Blog Business Ekonomija

lest we forget… (4:21, The Walkabouts, Ended Up A Stranger, 2001)

Priča o vijećnicima prebjezima nije još došla do kraja, danas je SDP ostavio vladi da do kraja mjeseca razriješi situaciju s prebjezima u Velikoj Gorici ili će oni dati ostavku. WTF? Meni je ta ekipa strašno simpatična, no fascinira me da nisu apsolutno u stanju napraviti odlučni potez; nije mi jasno što ovime žele postići – dali su im ultimatum (HDZu ili kome već) i ovi bi se sada trebali strašno uplašiti jer će Tonino Picula (kojeg ionako teško da možemo zamisliti da napravi neki teški, macho, donekle bezobrazni a u svakom slučaju ne prijeteći potez) dati ostavku, i to u gradu u kojem je do nedavno žario i palio naš ministar financija kojem je gubitak grada očigledno teško pao?
Da sam ja Ivo (uzevši u obzir da će se uopće pozabaviti ovom temom), ja bih mrtav hladan pričekao kraj mjeseca i dočekao informaciju o ostavci; svima super, SDP je napravio odlučnu akciju, HDZ je opet na vlasti i što bi rekli to je jedna win-win situacija :)

Nema načina da se taj problem riješi jer bi zakonsko reguliranje da je stranka vlasnik mandata odvela ponovno u partijski sustav iz kojega bježimo. Zamislite da vam stranka, poput Đapića određuje slobodno kada će nekoga smijeniti ili zamijeniti, ili odvedite to korak dalje i zamislite situaciju u kojoj stranka dobije izbore na jednoj listi i potom ih odmah zamijeni s nekim sasvim trećim ljudima.
Nadalje, nema načina niti da spriječite te vijećnike/zastupnike da idu negdje drugdje jer uvijek mogu izigravati neutralne a potom (u dogovoru s njima idealnom opcijom) dizati marljivo ručice.
Jedini način da to profunkcionira je da se birači tu i tamo sjete toga, te na izborima kazne one koji su napravili propust; dakle one stranke koje su u startu imale ljude koji su bili potkupljivi ili pak one stranke ili opcije koje su takve prebjege vrbovale i/ili prigrlile.

Nego, moj kolega i novopečeni bloger arsenyev (znam, baš ga opako reklamiram, no njegovi Putevi Dersu Uzale su dobili već treći i četvrti dio na www.bestseler.net-u i taj putopis fakat morate pročitati). U svakom slučaju, poslao mi je link na sjajan članak 2006: The year of oil colapse koji ukratko objašnjava što bi se moglo dogoditi (i zašto) tijekom 2006 godine, a neposredno nakon toga sam imao prilike slušati o razlikama između indije i kine i zašto je Indija ta koja će postati svjetska sila, da bi me danas dočekala informacija o rastu BDPa u hrvata.

Teorija ovog prvog članka kaže kako je 90% ekonomskog rasta amerike u posljednjih nekoliko godina nastalo na temelju rasta građevinarstva i rapidne izgradnje novih stambenih jedinica. Ništa strašno, rekli bi, no stanovi su oblik krajnje potrošnje i financiraju se kreditima – dakle novcem koji će biti zarađeni kroz dugo vremensko razdoblje – ako, tj. kada, taj lanac pukne – na tržištu će se pojaviti ogromna količina stambenih jedinica koje neće biti moguće prodati, građevinari i prateća industrija ostaju bez posla, sve skupa ulazi u recesiju, vrijednost nekretnina pada a prihodi padaju čime će direktno biti pogođena Kina budući da se američka industrijska baza preselila u Kinu. Kina ima BDP koji raste stravičnim postotkom (9% ili većim) te je njihov interni pritisak na rast standarda ogroman i ako nestane potražnje, ili bolje rečeno ako nestane rapidnog rasta potražnje koji je trenutno na djelu – njihove interne efikasnosti isplivavaju na površinu. Kinezi su specifični i po tome što imaju ograničenja na broj djece, tj. obitelj smije imati najviše jedno dijete i za pretpostaviti je da se to pravilo daleko strože provodi u gradovima (industrijskim centrima) nego u provincijama – što me dovodi do pitanja što će se desiti kroz 30-40 godina kada postojeća ekipa završi u mirovini a istovremeno nema dovoljno novih radnika koji će ovim prvima isplaćivati mirovinu; istvoremeno Indija nema tih ograničenja a njihova ekonomija (polupostojeća ali također rapidno rastuća) nije orijentirana isključivo na Ameriku pa je stoga za očekivati kako će lakše proći kroz recesiju uzrokovanu nadolazećim američkim kolapsom.
U svakome slučaju vrlo crne prognoze.

Slična se sudbina piše i nama jer bi trebalo vidjeti koliki udio rasta BDPa kod nas ovisi o gradnji stambenih jedinica odnosno o rastu krajnje potrošnje – dok nam istovremeno industrijska baza i dalje stagnira i polako ali sigurno odumire (sva sreća eto imamo ovaj pravilink o otpadu koji će sam po sebi biti zaslužan za 1% BDPa). 4% rasta BDPa je sjajna brojka, no mislim da kada se uračuna samo rast cijena nafte u prošloj godini (dakle rast cijena energije) što je tipično uvozni proizvod, mislim da nam taj rast neće biti toliko sjajan, oduzmimo malo građevinske operative, auto cesta koje se više ne grade i situacija nikako ne miriše na dobro.

Misao dana:
I wanted to join the Army the sign said ‘Be All That You Can Be’, they told me it wasn’t enough.