Categories
Politika

Prosječni hrvatski političari

Nazvao me jučer navečer jedan prijatelj i pitao da li sam gledao Piramidu ili utakmicu? Gledao sam Punishera u reprizi na HBOu i surfao uokolo – no poanta njegovog pitanja je bilo to što je u jučerašnjem krugu Piramide “pobjedio” Ante madrac Kovačević u odnosu na druge daleko simpatičnije sudionike.

Da li je Milan Bandić prosječni hrvatski političar?Moje prvo pitanje je bilo iz kojeg su naftalina izvukli Antu Kovačevića i zašto? Naime, ne vjerujem u koincidencije pa se lagano može dogoditi da se dotični ponovno pojavi na našem političkom nebu i kakva je situacija može biti da će ponovno završiti u saboru odakle smo ga jedva maknuli. Sve skupa me navelo i na misao o tome kako izgleda prosječni hrvatski političar, odnosno da li je Ante Kovačević bliže tom idealu od njegovih suparnika u jučerašnjoj Piramidi?

Ne bih sada krenuo o imenima, no zamislite trenutnu političku kliku (i onu na vlasti, i onu u oporbi, a osobito one koji bi rado htjeli biti ili na vlasti ili oporbi) i probajte se sjetiti svih tih lica, njihovog ponašanja i izjava? Naletio sam na tekst o tome koliko hrvatski političari koriste internet. Situacija baš i nije bajna ali imamo nekoliko leekova (tm by Siniša) koji barem donekle ispravljaju rezultat, no internet nije nužno najbitnija odrednica za hrvatskog političara – čini se kako je dovitljivi i prizemno duhoviti Ante Kovačević više po uhu hrvatskih glasača koji valjda preslikavaju svoju sliku na političare koje izabiru u vladajuće i oporbene strukture.

Naravno, nama urbanoj djeci mnogo toga nije razumljivo i često se pitamo kako smo dotle došli i tko je taj koji na glasačkom listiću zaokruži baš Antu Kovačevića (kao prototipa političara kojeg barem ja osobno ne bih volio previše gledati na TVu). Primjerice legendardni istup gore spomenutog ex. političara u saboru je jedan od sjajnih primjera što se od naših političara može očekivati (dakle ne govorim sada samo o njegovom seksističkom ispadu, nego o ukupnosti njegove pojave, tj. lika i djela). Vrlo često, u nedostatku suvislih argumenata vladajuća struktura etiketira sve oko sebe pokušavajući barem na taj način izbiti prvobitne argumente iz ustiju onih koji pitaju; ideja je valjda u tome da ako se već sami ne možemo iskopati iz blata u kojem smo upali, ajmo pobacati malo blata i na sve oko nas kako bi nas bilo teže raspoznati (a o tome smo u zadnjih nekoliko tjedana puno čitali po novinama u izmišljenim i ne tako izmišljenim aferama i događajima). Nije da su te metode totalno strane i oporbi, no nekako mi se čini… Primjerice gledajući aktivnosti saborskih zastupnika (a kao negativni primjer sam nedavno spomenuo Mirka Filipovića sa svega pet javljanja u svim dosadašnjim sjednicama), pitam se recimo što se događa s Perom Kovačevićem, on mi se nekako čini kao sofisticirana verzija gore spomenutog prezimenjaka, no njegov lov na tisućito javljanje na sjednici u ovom sazivu sabora mi se čini u najmanju ruku pretjeranim i opravdano sumnjičim da ako postoji nečija slika u nekom riječniku uz frazu “svakom loncu poklopac” najvjerojatnije je tamo upravo njegova slika.
Arogancija političara je sjajna, eto recimo ministar nam financija, glasoviti Ivan Šuker odbio je doći na sudsku raspravu unatoč tome što mu je poziv bio upućen u ministarstvo financija, a kao namjerni razlog nedolaska naveo je to što ga se u pozivu oslovilo kao djelatnika ministarstva financija, a ne kao ministra.

Pitanje je dakle imamo li mi uopće prosječnih političara, ili su naši političari, usprkos svim statističkim metodama anomalija sustava, te su u stvari ispodprosječni… Ne znam, ne znam, nisam pametan…

Misao dana:
You have all the characteristics of a popular politician: a horrible voice, bad breeding, and a vulgar manner.