Nekako je u sjeni cijele priče s nogometom donekle nezamjećeno prošla vijest i cijela priča koja se vodila oko Irskog odbijanja Lisabonskog ugovora, što je u stvari samo drugi naziv za odbijanje Europskog ustava što su već ranije odradili nizozemci.
Naši političari (svi redom) su odmah krenuli u obranu priče kako je Hrvatska nezaustavljivo na putu prema EU (s čime se slažem), no kako datuma za pristupanje nema (da ne kažemo da 50% pregovora tek treba otvoriti, a da ogromna većina ovoga otvorenog još nije zatvorena) sasvim je izvjesno da će do nekog (dodatnog) kašnjenja doći.
Prvi je istrčao Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik koji je jasno rekao da:
…proširenja nema bez ratifikacije. Upitan da li se to konkretno odnosi i na Hrvatsku, odgovorio je kako neke zemlje koje se najviše zalažu za proširenje, najviše koče ratifikaciju Ugovora: „Takodjer, da bi bilo čudno da se prima 28,29,30,31 članica, a da se ne mogu reformirati institucije 27.” (business)
Par dana kasnije, na scenu je stupila i Angela Merkel, njemačka kancelarka koja je pak rekla:
“Neće biti vađenja grožđica iz Ugovora iz Nice”, slikovito se izrazila njemačka kancelarka. Izričito je spomenula i Hrvatsku kao zemlju koja neće moći pristupiti Uniji dok se ne riješi institucionalna kriza u EU. Važeći Ugovor iz Nice predviđa samo 27 članica EU i ugovor se neće mijenjati, naglasila je Merkel. (večernji)
Ove grožđice su valjda nespretni prijevod fraze “cherry picking” ili njemačkog ekvivalenta te engleske fraze. Naravno, svi s naše strane su jednoglasno rekli kako se sve ovo gornje ne odnosi na Hrvatsku (iako, uočavam da je itekako relevantno) – a vrijedi spomenuti kako slijedeći tjedan upravo Francuska preuzimanje predsjedavanje europskom zajednicom pa je za očekivati kako će se barem dio Sarkozyeov stava na ovaj ili onaj način reflektirati na pregovore pa makar kao demonstracija sile u slijedećem razdoblju. Ne treba zaboraviti da smo u jesen trebali dobiti datum priključenja što sada ovisi o agendi koju Francuska stavi na stol.
Moje osobno mišljenje je kako nema pretjeranog smisla žuriti prema EU jer ekonomija kakva je plus stanje države je jednostavno takvo da svaki dodatni mjesec može puno značiti u trenutku kada se skine granična rampa. To naravno ne znači da ne treba ići u EU jer treba, no odgovorni političari (kakvih trenutno nemamo) morali bi javnosti jasno objasniti što ovaj zastoj znači i kako ćemo to ekstra vrijeme upotrijebiti.
Kada bi se pregovori nastavili ovim tempom (u što iskreno sumnjam, jer kasnimo i od revizije revidiranih planova koje je naša vlada odavno postavila) i ako kažemo da bi se pregovori doista dovršili do kraja 2009 godine, potom imamo nekih 12-18 mjeseci ratifikacije po parlamentima (za što sada znamo da nije moguće bez Lisabonskog ugovora, a samo podsjećam da je od Europskog ustava do ove ratifikacije prošlo tri godine koje su bile potrebne za reformuliranje iste stvari) tada bi već ušli duboko u 2011 godinu kada mi imamo slijedeće izbore.
Objektivno, ne vidim načina kako bi u EU ušli u 2012 godini, što znači da će nas u EU uvesti neka druga vlada, a ne ova postojeća (bio na njezinom čelu Ivica ili ne).
Misao dana:
The real reason that we can’t have the Ten Commandments in a courthouse: You cannot post “Thou shalt not steal,” “Thou shalt not commit adultery,” and “Thou shalt not lie” in a building full of lawyers, judges, and politicians. It creates a hostile work environment.